Jesen 2007

  DJELO KAO AUTONOMNA HETEROGENOST
  Sadudin Musabegović
 
 

Još uvijek ne mogu da shvatim, a onda ni prihvatim, činjenicu da je  moj nešto mlađi kolega i prijatelj Predrag Finci, uostalom, kao i  mnogi drugi moji raseljeni prijatelji i kolege, postao dijasopora. Kada su me pitali da li hoću da govorim o našim piscima iz dijaspore, poimenice o Predragu Finciju, na sami pomen riječi dijaspora, lecnuo sam se i za tren zanijemio. Tek nakon nekoliko trenutaka, odgovorio sam - da. Rekao sam Da, zapravo, činjenici da je sarajevski estetičar i filozofski pisac Predrag Finci postao  dijaspora. Samo nešto kasnije, nakon već date riječi pristanka, pomislio sam da je možda trebalo da na iznenadni i neočekivani "udar" ove tačne i neopozive  stvarnosne činjenice, koja je ishodište vremena u kojem živimo, vremena ubijanja i razaranja, egzila i stranstvovanja, koje nije rezultat prirodnog, nego, prvenstveno, nasilnog čina, kažem - ne, i tako izrazim svoj protest na njenu tvrdu istinitost. Jer: u času kada je njena neporeciva tačnost i preciznost još odzvanjala iz postavljenog pitanja nisam mogao pristati na njen doslovni smisao: moj se kolega i prijatelj Predrag Finci pretvorio u dijasporu. Zato i nisam mogao preuzeti odgovornost da govorim o njemu, o njegovoj knjizi zacijelo, a da prvo ovo ne kažem.
No, sadržaj smisla, smješten u riječi dijaspora, ima za svoj rezultat još jednu posljedicu. Naime, Predrag Finci, čiju knjigu Priroda umjetnosti hoću da vam predstavim, nažalost, nije mogao doći da sam, lično, sa svojom knjigom stane pred nas i da nam on sam, svoju knjigu, koja je izašla u zagrebačkom, krležijanskom Antibarbarusu, i vlastoručno potpiše. On je izbjeglica i, ako hoćete, izgnanik iz svoje domovine. No, i izgnanstvo i stranstvovanje, bilo ono nasilno ili ne, ima i jednu svoju utješnu osobinu: svojim epistulama, pjesmama ili knjigama izbjeglica ili izgnanik potire svoje stranstvovanje; s njima, on je i neposredno u svojoj domovini. Tako je i knjiga Predraga Fincija ovdje stala na prazno mjesto, namjesto njega zacijelo, ali ne kao njegov puki zastupnik, nego kao on sam. Ona je njegovo odsustvo učinila prisustvom. Sa ovom knjigom, i to hoću posebno da naglasim, pred vama je odista Predrag Finci sam.
Ali, ko je Predrag Finci i šta je, ustvari, ta njegova knjiga koja je u stanju da stane namjesto njega? Ne čini li se da je samo postavljanje ovog pitanja neumjesno? Jer, postaviti pitanje ko je, zapravo, Predrag Finci, redovni profesor estetike na Sarajevskom univerzitetu do prije petnaest godina, ili, pak, pisac koji je već objavio više knjiga, u najmanju je ruku nesmotreno.
Ipak, odmah treba reći da nije ovo pitanje tu da bi izazvalo nelagodu. Opravdanje za ovu nesmotrenost, a o nesmotrenosti "krivog" postavljanja pitanja Finci je pisao u jednoj od svojih prvih knjiga, naslovljenoj kao Ishodište pitanja, nalazi se prvenstveno u činjenici njegovog izgnanstva i stranstvovanja. Naime, već petnest godina Predrag Finci je, u prisilnom ili dobrovoljnom svejedno, izgnanstvu. Nemali broj knjiga, pisanih na maternjem jeziku, koje je za to vrijeme objavio, nije naišlo na adekvatnu recepciju u njegovoj domovini. Samo ovaj podatak je, čini se, dostatan da opravda motivaciju da se postavi jedno takvo pitanje. A ono će, s obzirom da se već "ispisane" biografije, svojim dugim odsustvovanjem "sa lica mjesta", krzaju i zaboravljaju, sve više prestajati biti neuobičajeno i neprimjereno. U tome vidim i svrhu inicijative Ministarstva za izbjeglice i dijasporu BiH da se u okviru Sajma knjiga obrati posebna pažnja na stvaraoce iz dijaspore koja je, uslijed tragičnih zbivanja što su kod nas obilježila smjenu milenijuma, postala preširoka. 
Ipak, ja neću sada, podstaknut ovom dilemom, poseći za već bogatom i dobrano ispunjenom i ispisanom biografijom Predraga Fincija, kako bih iz nje izvukao i iznio na svjetlo dana one markantne njene dijelove, koji bi cjelovitije ocrtali njegov, prije svega, intelektualni i duhovni lik, zato što vjerujem da je, uprkos svog stranstvovanja, Predrag Finci još uvijek ovdje veoma živo, intelektualno i duhovno, prisutan. Uostalom, ta namjera bi  daleko nadmašila i već zadatu mjeru samog čina promocije njegove knjige.
Priroda umjetnosti je, sa predmetno-sadržajnog stanovišta prije svega, najcjelovitija, da ne kažem najambicioznija estetička knjiga koju je napisao Predrag Finci. No, i ova tvrdnja je, nesumnjivo, veoma kruta, pa i jednoznačna, a onda i nedostatna i nepotpuna, uostalom kao i svaka druga koja hoće da u samom svom polazištu bude neproblematična i do kraja izvjesna. Kao takva, ona zahtijeva i svoje dodatno obrazloženje.
Predrag Finci je, istina, napisao dosta radova, pa i knjiga u kojima estetska pitanja nisu postavljena u prvi plan, niti su tematizirana kao samostalna tema. Reklo bi se da se prije radi o pitanjima koja postavlja filozofija, i koja su prvenstveno u domeni mišljenja/spoznavanja. I njegova doktorska disertacija koju je, pod mentorstvom Kasima Prohića, veoma uspješno odbranio na Sarajevskom univerzitetu, bila je posvećena Gabrielu Marcelu, njegovoj fenomenologiji i kršćansko-egzistencijalističkoj filozofiji. Ona nije, dakle, estetičku problematiku i neposredno "isturila" u prvi plan. Pa ni onda kada su estetska pitanja činila izravni predmet njegove opservacije, kao što je to slučaj, na primjer, s njegovom knjigom O nekim sporednim stvarima, u kojima se ona postavljaju sa rubne ili iskošene strane, ili, pak, o Sentimentalnom uvodu u estetiku, koja predstavlja svojevrsnu nostalgičnu, literarnu deskripciju likova koji i jesu, u jednom figurativnom smislu, estetske činjenice, ali ne i estetika u svom discipliniranom vidu.
Sve sam ovo naveo, prije svega, zato da bih iz toga izlučio jedan paradoks, a u kojem, rekao bi Finci, "paradoksalnosti nema". Zapravo, iako bitna estetička pitanja, osim u raspravama koje još nisu stigle da se ukoriče u knjigu, kod njega nisu, sve do ove posljednje, izravno tematizirana, ipak sam pojam estetsko igra u ukupnom njegovom mišljenju izuzetno značajnu, reklo bi se, čak, ključnu ulogu. Ili, drukčije, sadržaj pojma estetsko najčešći je sadržaj koji Finci uopšte koristi i koji je prožeo ukupno njegovo mišljenje, ali ne u uobičajenom, doktriralnom smislu, kao doksografsko, ili preskriptivno, popisano i evidentirano znanja - mada ni ono nije izostalo - usmjereno u pravcu njegove uobičajene akademske promocije. Naprotiv, sadržaj smisla pojma estetsko, on koristi da bi njime impregnirao svoje i mišljenje/spoznavanje i svoje mišljenje/djelovanje, i to ne samo u okviru poiesisa, nego u okviru i theoria, pa i samog praxsisa. Ni jedno od njih se ne može valjano misliti, ukoliko se ukloni, ili čami u progonstvu, ili je, pak, samo po strani, ono što čini sadržaj pojma - estetsko. Stoga i njegova knjiga, objavljena u Sarajevu, Poetozofski eseji, koja je posvećena prevashodno pitanjima što se odnose na theoria, odnosno mišljenje ili filozofiju, nije ništa manje ni estetska; ona se, ustvari, čita i kao jedno estetsko štivo.
Oneobičavanje, da upotrijebim jedan Brechtov termin, estetike, u njenom akademskom i discipliniranom vidu je, moglo bi se reći, doprinijelo da estetsko izađe iz svog sektorskog skloništa i da se nađe i tamo gdje mu pristup nije bio dozvoljen, odnosno da ga ima i tamo gdje ga nije bilo ili se, pak, samo činilo da ga nema. I sam pojam poetozofskog, koji sam uvodi, a koji čuva vezu slike i pojma, pripovijedanja i mišljenja,  dopušta mu da samog sebe uključuje u tok "pripovijedanja ideja", kako to on sam kaže, bilo kao pojmovni lik, koji je i sensibilia, bilo kao slika koja je i pojmovni lik, sve to u kontekstu - a kontekst je za njega bezgraničan - jednog strašnog individualnog, doživljajnog iskustva koje nije oskudijevalo figurama užasa, ubijanja, razaranja, izbjeglištva, egzila, stranstvovanja.
Knjiga Priroda umjetnosti koju imamo pred sobom, iako je njena primarna intencija da, kako to veli i sam autor, "u esejističkim kazivanjima o estetskom traži odgovor na pitanje o prirodi umjetnosti", zasnovana je na plodnom paradoksu koji čini "susret između historijsko-društvenog otklona i pitanja o djelu po sebi, odnosno pitanja o idealitetu djela", koje je i samo "autonomna heterogenost", što otvara prostor i za pojmovni lik i za sensibiliu, koncept i sliku, da se zajednički upute prema odgovorima koji se, u sam času kada se čini da su dohvaćeni, otimaju, isklizavaju i izmiču. Ali to otimanje i isklizavanje nije kraj, niti zatvaranje puta, nego samo njegova odgoda, koja već u samom tom času najavljuje i svoj produžetak. Zato ona, iako više u vlasti konceptualnog razloga, koji čini opravdanim i njeno žanrovsko pododređenje - studija, dijeli svoja ne samo stilistička svojstva sa njegovim poetozofskim diskursom, nego i svoje i literarne i misaone uzlete i domašaje.
I, najzad, Priroda umjetnosti je lijepa knjiga. Ona sadržaj pojma estetsko i doslovno pokazuje i demonstrira na samoj sebi. A, zadovoljstvo čitanja, koje iz toga proizilazi, posljedica je i te njene osobine.