Jesen 2007

  PROLEGOMENA ZA STUDIJ LACANA
  Mario Kopić
 
 

Studirajući kliničke simptome nekih mentalnih bolesti, govorne omaške (lapsuse), šale i snove, Sigmund Freud je spoznao da pritom nisu posrijedi besmislice, nego da te pojave ukazuju na dotada još neotkriveni krajolik u ljudskoj duševnosti. Na temelju toga nastala je njegova čuvena knjiga Tumačenje snova (1899), u mnogim aspektima inauguralno djelo psihoanalize.

Navedimo primjer iz njegove knjige Predavanja za uvod u psihoanalizu (1917). Jedan je bečki profesor jednom izjavio sljedeće: Dann aber sind Tatsachen zum Vorschwein gekommen. Naravno, pravilno bi bilo: Dann  aber sind die Tatsachen zum Vorschein gekommen – tada su činjenice izišle na vidjelo (zum Vorschein). Zašto se govorniku nametnulo ono „w“, koji je sadržaj govorenog iz „činjenica“ prekvalificirao u „svinjarije“ (Schweinereien)? Zato jer je doista bilo riječ o svinjarijama. Profesor je za njih znao, no njegova ga je uljuđenost priječila o tome govoriti neposrednim riječima. Izrazio se neutralno. Pravi je sadržaj onoga što je mislio zbog cenzure nekamo potisnuo, odbacio.

„Govornik se odlučio da remetilačku tendenciju neće izraziti u govoru, i tada mu se dogodi omaška, to jest tada se suzbijena tendencija protiv njegove volje izrazi, mijenjajući sadržaj namjere koju on dopušta, miješajući se s njim, ili čak stavljajući se upravo na njegovo mjesto“.

Dakle,  potisnuto je ipak našlo načina da se afirmira, da iziđe na vidjelo, manifestira se i time ukaže na svoju prikrivenu, latentnu sadržinu.

Prije svega, analiza je snova pokazala da taj prostor kamo cenzura nešto potiskuje i otkuda se potom to potisnuto javlja jest nesvjesno. Pri istraživanju toga novog područja ljudske duševnosti, za koje se pokazalo da je zapravo iznimno značajan pokretač ljudskih postupaka, Freud je otkrio da je ono seksualno. Energiju koja izvire iz seksualnog nagona nazvao je libido. No ta seksualnost nije nužno genitalne prirode, nego se pokazuje i razvija već od rana djetinjstva s promjenom objekta libida. Freud je dječju seksualnost podijelio u tri faze: oralnu, analnu i falusnu. Posljednja, falusna, „baca“ dijete u Edipov kompleks. Dijete osjeća želju za roditeljem suprotnog spola i konkurentnost s roditeljem istoga. Dječak, recimo, zbog prijetnje kastracijom svoju falusnu želju za majkom potiskuje u nesvjesno, istodobno sa željom za odstranjenjem takmaca, oca. U spisu Ja i ono Freud piše: „Slučaj muškog djeteta u pojednostavljenoj se verziji odvija na sljedeći način: u najranijoj dobi dijete razvija objektno zaposjednuće majke koje započinje na majčinim grudima te predstavlja uzorit primjer izbora objekta prema tipu naslanjanja; što se oca tiče, dječak ga prisvaja identifikacijom. Obje veze postoje neko vrijeme sve dok, pojačanjem seksualnih želja prema majci te opažanjem da je otac prepreka tim željama, ne nastane Edipov kompleks. Sada identifikacija s ocem dobija neprijateljski naglasak i preokreće se u želju da se otac odstrani kako bi zauzeo položaj koji on zauzima u odnosu prema majci“. Izraz Edipov kompleks naravno potječe iz Sofoklove drame: Edip (doduše bez svojega znanja, no upravo je to nesvjesno) ubija oca (želja za odstranjenjem oca) i spava s vlastitom majkom (majka kao objekt libida). Kada dozna što je učinio, sam će sebi iskopati oči (simbolička kastracija).

Pritom dijete doživljava na području ličnosti još jedan razvoj: od načela ugode prema načelu realnosti. Primarni čovjekov nagon jest načelo ugode: svoje djelovanje prema najprirodnijem porivu usmjeravamo tako da nam donosi ugodu. No pokazuje se da trenutna ugoda može biti škodljiva. Razvojem umnih sposobnosti i odgojem čovjek spoznaje da je bolje biti realan, misliti na korist i čuvati se štete. U spisu Formulacije o dvama načelima psihičkog zbivanja, Freud to formulira ovim riječima: „Kao što Ja-ugode ne može ništa drugo željeti, raditi za dobitak ugode i izbjegavati neugodu, tako Ja-realnosti ne treba činiti ništa drugo do li težiti koristi i osiguravati se od štete“. A u tekstu S onu stranu načela ugode o tome kaže:
„Znamo da je načelo ugode svojstveno primarnom načinu rada duševnog aparata i da je za samopotvrđivanje organizma u teškoćama vanjskog svijeta od samog početka neupotrebljivo i čak u visokom stupnju opasno. Pod utjecajem nagona samoodržanja prisutnog u Ja, na njegovo mjesto stupa načelo realnosti...“.

Dakle, načelo ugode biva zamijenjeno načelom realnosti.  To načelo ne znači odricanje od ugode, nego samo njezino „odlaganje“ na kasnije zadovoljenje. Tako, prema Freudu, postupaju religije. Svojevrsna su pak iznimka umjetnosti. U radu Formulacije o dva načela psihičkog zbivanja piše: „Umjetnost na osobit način ostvaruje izmirenje obaju načela. Umjetnik je izvorno čovjek koji odvraća od realnosti zato što se ne može priviknuti na odricanje od nagonskog zadovoljenja koje ona ispočetka zahtijeva i dopušta svojim erotskim i častoljubivim željama da u životu fantazije čine što im je volja. On međutim nalazi povratka iz toga svijeta fantazija u realnost tako da zahvaljujući posebnoj nadarenosti svojim fantazijama daje oblik jedne nove zbiljnosti koju ljudi priznaju kao dragocjenu sliku realnosti. On tako na jedan određen način doista i postaje onaj junak, kralj, stvaralac i miljenik koji je oduvijek htio biti, a da ne mora udariti dugim obilaznim putom preko zbiljske promjene vanjskoga svijeta. To međutim može postići samo zato što drugi ljudi osjećaju isto nezadovoljstvo s realno nužnim odricanjem koje muči i njega i jer je to nezadovoljstvo kao posljedica zamjenjivanja načela ugode načelom realnosti i samo jedan dio realnosti“.

Freud je ljudsku duševnost istražio sistematski, i to u području trostrukog topografskog modela. Do 1923. godine govorio je o svijesti, predsvjesnom (nesvjesno, ali ne potisnuto; npr. sjećanje koje rasterećuje svijest, omogućuje naime da imamo dostup do nekih psihičkih sadržina, a da pritom ne opterećujemo neprestano svijest) te nesvjesnom (to je potisnuto i svjesnom dostupno samo preko lapsusa, grešaka u sjećanju, snova, neurotskih simptoma, šala itd.). Nakon 1923. godine, Freud prijašnju topologiju nadograđuje pojmovima Ono/Id (instinkti i nagoni), Ja/Ego (sebstvo koje znači identifikaciju subjekta i njegovu 'komunikaciju' s izvanjskim) i Nad-Ja/Super Ego (određen utjecajem roditelja i društva). Ta se tzv. druga topika ne prekriva s prvotnom, nego je precrtava. Posve precizno razlikovanje u toj drugoj topici – koju je držao zadnjim značajnim prinosom analitičkoj teoriji - Freud nije sproveo.

Psihoanalitička misao Jacquesa Lacana teško je odvojiva od filozofije i često se s njom zapravo stapa u jedno. No unatoč tomu,  i prema vlastitom uvjerenju, Lacan je prije svega analitičar, a njegova teorija pomno čitanje Freuda. Ta je teorija obilježena iznimno zapletenom idiomatikom, pa je čitanje Lacana krajnje naporno, često na granici razumljivosti. Dakle, pravi izazov da pokušamo na ovom mjestu ponuditi svojevrsnu prolegomenu za čitanje te kompleksne i teško razumljive misli.

Lacan trostruku topografiju čovjekove duševnosti koju smo susreli  kod Freuda drukčije artikulira. Dijeli je na područje imaginarnog, simboličkog i realnog. Polje imaginarnog otvara otkriće tzv. stadija zrcala. Dijete između šestog i osamnaestog mjeseca života  pokazuje neobično veliko zanimanje za svoju sliku u zrcalu. Tumačenje toga Lacan će ponuditi u konstataciji da dijete u toj slici najednom prepoznaje sebe samoga kao cjelinu. Prije nego je došlo do toga, djetetova je svijest bila rascijepljena, dijete je osjećalo da na stanoviti način nije jedinstveno, da je raskomadano. Poistovjećivalo se s majčinim licem, ali i s drugim predmetima. Dijete u toj fazi ne zna da je nešto drugo od okoline, od onoga što zamjećuje oko sebe. No kad ugleda svoju sliku u zrcalu (ili drugo dijete svoje starosti koje mu je slično), dijete se u njoj odjednom prepoznaje. „Zadobiva“ dakle svoj identitet, nepogrešivo se prene: „To sam ja!“ Da bismo bolje shvatili u kojoj je mjeri ta spoznaja za dijete značajna, sjetimo se samo kako je u tom dobu dijete bez koordinacije: još ne hoda, pa i ako sjedi ima probleme s ravnotežom, stavlja li nešto usta, više puta promašuje itd. Sve mu to naravno ne može dati samosvijest. Osjeća da nije sve kao što bi moralo biti, misli da jednostavno nije iz jednoga komada. Osjeća se raskomadanim, osjeća svoju nepotpunost i manjkavost. I tada se opazi u zrcalu, u slici (imago), slici koja je potpuna i jedinstvena. Ta situacija za djetetovo oblikovanje ima presudnu posljedicu: slika u zrcalu je doista njegova, no istodobno je slika nekoga drugoga, budući da je potpuna. A on je naime (još uvijek) manjkav. Upravo zbog te razlike između punoće i manjkavosti ta će ga slika  preuzeti i dijete će se s njom identificirati. Otuda Lacanova misao da je otuđenje, imaginarna identifikacija sa slikom drugoga, konstitutivna za Ja.
 
U znanom predavanju Stadij zrcala Lacan kaže:  „Činjenica je da je cjelokupan oblik tijela s kojim subjekt prividno anticipira sazrijevanje svoje moći subjektu dan samo kao Gestalt, odnosno u nekoj izvanjskosti u kojoj je taj oblik u svakom slučaju prije konstitutivan nego konstituiran, u nekoj izvanjskosti u kojoj mu se pokazuje prije svega kao ispupčena statua u koju je uhvaćen, i u izokrenutoj simetriji, što je u suprotnosti sa živahnošću pokreta  koje subjekt osjeća da ga animiraju. Tako taj Gestalt – čija je težina utemeljena u samoj danosti ljudskog roda, premda je njegov način kretanja jedva raspoznatljiv – s ta dva aspekta svoje pojave istodobno simbolizira mentalnu stalnost Ja i ukazuje na njegovo neizbježno otuđenje; dodatno značenje mu daju i povezanosti koje sjedinjuju Ja sa statuom u kojoj čovjek projicira sebe sama, sa sablastima koje njima vladaju i naposljetku s automatom u kojem nastoji u jednoj dvosmislenoj vezi dovršiti svijet što ga je sam stvorio“.

 

Ja je u toj fazi dakle modeliran prema slici drugoga, Ja je imaginaran.

Imaginarna faza je veoma značajna za razumijevanje nekih psihičkih bolesti (tko tu fazu nije uspješno prevladao, ima simptome poput nadrealista, osjeća sebe kao raskomadano tijelo, corps morcelé). No, imaginarna je faza znamenje da se samostalni  Ja ili subjekt još nije razvio. Da bi se to dogodilo, mora nastupiti nova faza, faza simboličkog. Tada u dualni odnos između Ja i njegovog objekta, „malog drugog“ (a), kako ga naziva Lacan, preko drame Edipovog kompleksa, stupa treći: „veliki Drugi“ (A). To je Otac, odnosno preciznije – jer nije riječ o fizičkom ocu – Ime Oca (Le Nom/Non du Pere: taj Non označava zabranu koju otac znači: zabranu djetetu da bi bio falus svoje majke, ali ujedno i zakon). U spisu Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi naglašava: „U samom imenu oca treba prepoznati oslonac simboličke funkcije koja od početka povijesti identificira njegovu osobu s  figurom zakona“. S tim upadom simboličkog, u kojemu se Ja konstituira kao subjekt, događa se za čovjekovo oblikovanje niz presudnih stvari.

Najprije se ruši imaginarna simbioza koja povezuje majku s djetetom; dijete spoznaje da majka ne želi samo njega, nego i još nekoga drugoga – odnosno točnije: trećega. Toga trećeg dijete smatra takmacom kod majke (na zaboravimo: već je riječ o Edipovom kompleksu). No Otac je puno više nego samo to: Otac je nosilac zakona, primarnog zakona zabrane incesta. Predstavlja tu zabranu i time sprovodi djetetovu simboličku kastraciju. Istovremeno s fizičkim ocem, dakle, u djetetovu svijest stupa (odnosno upada) simbolički otac, odnosno Drugi. U jeziku Lévi-Straussa rekli bismo da je riječ o upadu kulture u prirodu. Otac ulazi kao simbolički, diferencijalni element jednog strukturnog kompleksa. Rečeno jednostavnije: dijete tek u toj fazi odjednom opaža da je pokraj njega i njegovih imaginarnih identifikacija još i nešto treće: simbol toga trećeg je otac, no nije riječ samo o njemu. Riječ je prije svega o društvu, kulturi, realnom svijetu kako ga shvaća odrastao čovjek. Posrijedi je ime oca u posebnom smislu, ime kao znak, odnosno, budući da Lacan daje prednost označitelju, koji je za njega paradigma jezika kao takvog, označitelj, upad golog označitelja, načelo jezika. Posrijedi je jezik u onom smislu u kojemu su za Lévi-Straussa i rodbinske veze ili zabrane incesta jezik. Nastup zabrane incesta – koji se podudara s Edipovim kompleksom – istodobno dakle znači upad jezika, upad u svijet simboličkog. Time se  konstituira subjekt. Taj ulazak jamči samostalnost Ega koji je dosad bio ovisan o imaginarnim identifikacijama (postaje subjekt) i tek sada doista uspostavlja spolnu razliku. Taj trenutak istodobno označava i rođenje nesvjesnog, jer ulazak u simboličko je ujedno i izlazak iz raja simbioze. S tim je povezano i izvorno potiskivanje, pra-potiskivanje koje cijepa subjekt. Subjekt koji je sada otcijepljen od svoje primarne želje, od svoje imaginarne identifikacije, odsada je najprije Ja (je) kojega obilježava neki manjak: gubitak imaginarnog jedinstva s majkom, gubitak objekta a.

Sažmimo: najprije je imaginarna slika cjelovitosti s kojom se dijete identificira i preko koje konstituira Ja, Ja koji je imaginaran Ja (moi). Riječ je o imaginarnom odnosu. U taj odnos upada veliki Drugi i konstituira nesvjesno, a time i subjekt – to je simbolička razina. Subjekt je obilježen s neugasivom željom, žudnjom za izgubljenim imaginarnim objektom, malim a.

Sada možemo prijeći na nešto nejasniji Lacanov pojam realnog. U prvoj, imaginarnoj fazi, nastupa realno kao ona prirodna realnost čovjeka koju on sa sobom donosi na svijet i koja se osvjedočava u organskoj nedovoljnosti. No tu „nedovoljnost“ ne smijemo  razumjeti kao nešto „negativno“, nego prije kao nešto „pozitivno“, kao nešto što se gubi, kao objekt a koji postaje potom predmetom nezaustavljive želje. U fazi stadija zrcala dijete ulazi u imaginarno i tada je njegove prvotne potpunosti kraj. Ja naime nastaje tek u imaginarnoj fazi, a subjekt u simboličkoj. Realno je dakle ono u nesvjesnom što to nesvjesno na stanovit način uvijek goni, ali do čega ne možemo. Realno je u onome što su snovi kao traumatično omotali, ovili, prekrili. Jer subjekt može ići samo do neke određene granice koja se zove realno. Realno je ono „izgubljeno“ koje nam nije više dokučivo. Ili ako obrnemo: realno je ono što u označiteljskom lancu ne klizi, nego nam se uvijek vraća, premda nas ne doseže (za Ja, subjekt, realnoga ne može više biti). U Četiri temeljna koncepta psihoanalize Lacan naglašava: „Realno se ovdje uvijek vraća na isto mjesto – na ono mjesto gdje subjekt kogitira, gdje ga res cogitans ne susreće“.

Stupanje u simboličko znači na stanovit način i nastup želje. Subjekt koji je upadom trećeg odvojen od drugog jest prekriženi subjekt, subjekt kojega obilježava gubitak imaginarnog jedinstva s majkom. Želju za imaginarnim jedinstvom mora potisnuti, odnosno to potiskivanje generira želju. Istodobno dijete spoznaje da majka, osim njega, želi i trećega, želi falus. Da bi očuvalo imaginarni raj, dijete želi biti falus, želi biti majčina želja. Riječima iz spisa Značenje falusa: „Ako majčina želja jest falus, dijete će htjeti biti falus da bi zadovoljilo tu želju“. Želja djetetova jest želja drugog.

Želja je središnju ulogu igrala već kod Freuda. Lacan je s biološke razine podiže na ontološku i širi njezino značenje. Značenje želje drugoga se naime čak dva puta dijeli: prvi put tako da to može biti želja drugog ili Drugog, a drugi put zbog dvosmislenosti francuske sintagme „želja drugog“ (le desir d'autre,  koja znači želju za drugim, ali i želju /nekoga/ drugoga). U spisu Instancija slova u nesvjesnom ili um od Freuda naovamo Lacan piše: „I za zagonetke koje želja postavlja svakoj 'prirodnoj filozofiji', za njezinu mahnitost koja oponaša bezdan  beskraja, za intimno pajdaštvo što ga nudi znanje, nije kriv nikakav drugi poremećaj instinkta nego to da je postavljen na tračnice metonomije koje za sva vječna vremena vode samo prema želji za nečim drugim“. U tekstu Vođenje liječenja ističe: „Ako je subjektova želja zbog postojanja diskursa doista uvjetovana time da se mora izraziti kroz beskonačan niz označitelja; ako moramo, s druge strane...utemeljiti pojam drugoga s velikim D kao mjesto rođenja riječi....; moramo pretpostavljati da je želja čovjeka koji je nastao iz životinje koja govori, želja Drugoga“. A u Četiri temeljna koncepta psihoanalize pak kaže: „Homoseksualka isto tako još jednom opravdava obrazac koji sam dao i koji polazi od histeričnog iskustva te omogućuje da ga smjestimo na njegovu pravu razinu –  želja čovjeka jest želja Drugoga –  kad u očevoj želji nalazi drugo rješenje – toj očevoj želji prkositi“. I, naposljetku, Lacan u seminaru Još naglašava: „To vam nastojim reći već duže vrijeme, polagano, kad kažem da su čuvstva uvijek nešto uzajamno. To kažem zato da bi mi se tvrdnja vratila u obliku pitanja... Mogli bismo čak reći da je zato bilo izumljeno nesvjesno – da bismo opazili kako čovjekova želja jest želja Drugoga i kako ljubav, premda je to neka strast koja može značiti neznanje u odnosu na želju, svejedno ostavlja želji svu njezinu težinu“.

Imamo dakle na stanovit način ove mogućnosti razumijevanja: želja je želja za konačno izgubljenom simbiozom s majkom, koja nikada ne zamire, jer je ta simbioza nepovratna. Želja je i jezgra čovjekova paranoidnog odnosa spram objekta.

Kao želja za drugim, želja može simbolizirati i, recimo, ono što znači želja mističara. Podsjetimo li se da želju generira primarno potiskivanje, koje se podudara s upadom Drugoga, simboličkog jezika, tada je želja želja Drugog i stoga jer tu želju izriče Drugi, Drugi koji je jezik.

Želja je neuništiva. To znači da želju već po definiciji nije moguće zadovoljiti. Želja se naime rađa iz manjka (gubitak realnog ili gubitka objekta a) kojega nikada ne možemo nadomjestiti. U Značenju falusa čitamo: „Želja nije ni težnja za zadovoljenjem niti zahtjev ljubavi, nego razlika koja nastaje oduzimanjem prvog od drugog, sam fenomen njihova rascjepa (Spaltung)... Kako mu drago, čovjek ne može težiti za tim da bude potpun.. .čim igra premještanja i zgušnjavanja u kojoj je on osuđen na obavljanje svojih funkcija, obilježava odnos subjekta spram označitelja“. Želja pak umjesto toga uvijek traži nadomjesne ciljeve i time se „hvata“ u beskonačno klizanje označiteljskog lanca. Želja se na stanovit način hvata u strukturu jezika. To naravno ne iznenađuje. Želja nastaje u subjektu njegovim upadom u jezik, u zakon drugoga, imena oca. Želja je stoga u stanovitom smislu isto što i zakon. A zakon je za Lacana zakon označitelja. Drugim riječima: zakon čovjeka je zakon jezika. Riječima iz Četiri temeljna koncepta psihoanalize: „Otac, Ime-oca, podupire strukturu želje strukturom zakona“.

Zajedničko podrijetlo jezika i želje najbolje pokazuje djetetova igra s kalemom, o kojoj u spisu S onu stranu načela ugode izvještava Freud:
 
„Ovo dobro dijete katkad je pokazivalo nezgodnu naviku da sve sitne predmete koji su mu bili nadohvat ruke odbacuje daleko od sebe, u kut sobe, pod krevet itd., tako da sakupljanje njegovih igračaka često nije bio lak posao. Pritom je, s izrazom zanimanja i zadovoljstva, proizvodilo glasan, razvučen o-o-o-o, što prema sudu majke s kojim sam se i ja složio, nije predstavljalo uzvik, već je značilo odlazi (fort) i odnosilo se na odbačeni predmet. Napokon sam uvidio da se radi o igri i da dijete svoje igračke upotrebljava samo zato da bi se njima igralo odlaženja (fortsein)...Dijete je imalo drveni kalem omotan koncem.......vrlo je spretno prebacivalo kalem pričvršćen za konac preko ruba svog zastrtog krevetića, tako da bi on u njemu nestao, što bi dijete popratilo svojim važnim o-o-o-o, a potom bi ovaj kalem koncem povuklo van iz kreveta, pozdravljajući njegovu pojavu jednim veselim tu (Da). Ovo je dakle bila kompletna igra, nestajanje i ponovno vraćanje...“.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju Odjeka.