Jesen 2007

  CRTICE IZ DOKOLICE
  Ferid Sokolović
 
 

Pošla baka u šipke

I pošla je baka …….
Al sretoh je ja
U nevrijeme  Bako, u nevrijeme
Potrošeno je čekanje i trpljenje
Još horoz nije pjesmu otpjevao
I rano je za berbu plodova nedozrelih

 

Ne odgovori baba krezuba
Ne pogleda starost potrošenu
Samo se podsmjehnu i zakikota
Svojim krezubim osmijehom naruga se

Ja ne pokleknuh već sujetan potrčah
Ljudima da javim kako je starost došla na vrata
Niko me ne ču
Niti iko pogleda u moj strah što virio je odasvud
Okrenuše se i odoše u kut nestanka

Babe više nije bilo
Čulo se samo sladunjavo mljackanje
Neko je žvakao život što teče brzakom
Obrani su šipci a da baba nije zubom okusila
Nedostižni plod utrobe same.

 

Kako se kalio čelik

Bilo je to prije vremena mržnje
Ptice su još dolazile na ramena prijatelja
Pjevale pjesmu radosti

Nije bilo međa
Niti  tvojih strana od mojih što dijele
Čovjek je išao uspravno
Gledao daleko

Onda je otkovana prva sjekira
Strijela je odapeta
Pogodila srijedu radosti
Ptice je divljina odvela sebi
A ja sam zid podigao prema tebi
Krv je tekla
Otvorena je nezarasla rana mržnje
……………………
Čovjek poget gleda preda se

 

Slika  bosanska posve

Na kalupnim jastucima bosanskih kuća
Nakupila se prašina zaborava
Crvi su istočili dolafe što mirišu na smolu
Stoljetnih šuma
Zadah ustajalog vremena otjerao je duhove
Koji su te odveli u nepoznato

Na ćepencima je bljesak svijeće igrao …
Oslikavajući kako se ne kaniš vratit
Ni miris voska nije pomogao
Da zaboravim da si bila tu

U samotnim zidovima spavao je nemir
Što je ostao poslije tebe
Šarenilo ćilima mamilo je poglede
Dok je podom prolazio tračak nade da sve nije izgubljeno

Na kalupnim jastucima bosanskih kuća
Ostao je uzdah čuđenja da još si prisutna
Na polici gdje su bile naslagane knjige
Izlizane korice su cikom  prizivale maštu
Doći ćeš nošena uspomenom te noći

Na polasku zabacio sam pogled
Da crvotočinu ne pogledam kako
Rastače moju vjeru
Škripa poda što se plačno uvijao
Odala je tvoj korak ka meni

I pomislih kako smo tek na početku
S jutra će novo vrijeme poteći
Na kalupnim jastucima bosanskih kuća
Zablistaće tvoj osmijeh vezenim nitima označen

Pogledom sam pretraživao prostor
Da te primijetim kako mi dolaziš
Zabluda uha i škripa drveta
Dovoljne su da prevare dušu što čeka oprosta.

 

Ostaci od života

Pored istine ostale su ispijene riječi
Istrošene kazivanjem o vječnom snu
Da ima jedna radost kojoj  se nadaš
I nedonesena sreća u vremenu

Nakupilo se tako praznih riječi
Istina je popila smisao kazivanja
Šutnja je došla kao olakšanje
Kako se ne mora sve reći što postoji

Tako je tugovanje rođeno iz šutnje
Zabunom su oči progovorile  o potrebi
Da se zavoli još jedan dan samoće
U koji se zatvaramo nakon  nemira

I sve se počelo čahuriti
I riječi i misli i ono nekazano
Kosti su razglobljene sasvim
Ostale od života