Jesen 2007

  RAZGOVOR IZMEĐU PROMATRAČA (P) I ISTRAŽITELJA (I)
  Dean Komel
 
 

P: Naš se sinoćnji razgovor dotaknuo europske duhovnosti. Osvrnuli smo se na ono što nosi ime prva filozofija i u čemu vidim navlastitu europologiju. No naš razgovor nije napredovao u smjeru onoga što je tu noseće, ne samo po imenu, već prije svega po svojoj biti.

I:  Kad bi imenovati značilo bitno odrediti, tada…

P: Oh, tada bi naravno svaku stvar mogli puno jasnije ugledati!

I: Pitanje je da li bi time postala jasnijom stvar koju ovdje razjašnjavamo. Zar se ne slažeš da je riječ o svijetu?

P: O tomu je riječ, da.

I: Je li svijet neka stvar?

P: Prije bih rekao stvarstvo.

I: Time vjerojatno misliš cjelinu svih stvari?

P: Da, naravno, ne kao zbroj svih stvari. U mislima imam stvarnost koju tvore stvari.

I: To govori samo da su stvari tvorba svijeta. Nipošto, mislim, nije moguće ono što imenujemo svijetom bitno određivati kao stvarstvo ili stvarnost. Svijet je svagda više od stvari.

P: Ali što ti zapravo vidiš u stvarima kada kažeš da je svijet više od stvari. S jednakom ili čak većom opravdanošću mogli bismo tvrditi da je svijet nešto manje od stvari, budući da ga ne mogu uhvatiti niti vidjeti.

I: To za mene znači samo da svijet nije ništa stvarno, da nije nešto što bismo mogli uhvatiti ili vidjeti. Unatoč tomu, svatko razumije što kažemo kada kažemo svijet.

P: No u isti mah tvrdiš da svijet govori nešto bitno drugo nego stvar! Svijet je za tebe doduše nešto, no nije stvar.

I: To što tvrdim ili, bolje, to što mi se pokazuje jest da su u najboljem slučaju stvari nešto, a svijet nipošto nije ništa od toga što bi moglo biti nešto.

P: Kad tako određuješ svijet, čini mi se kao da me siliš zreti u ništost.

I: To i radim. Želimo li zamijetiti razliku između svijeta i stvari, moramo se okrenuti od gledanja nečega i naučiti se zreti prazninu ništosti.

P: Kad kažeš „zamijetiti“, čuje se gotovo kao osjetiti. Nije li to zrenje praznine ništosti stanoviti osjećaj, mogao bih reći čak krajnje prenapeti osjećaj svijeta?

I: Koji nam pak jedino daje osjetiti blizinu i daljinu stvari! Bez njega uopće ne bismo znali za prisutnost stvari. Određenije: praznina ništosti u kojoj obitava čovjek jedina daje punoću svijeta koju ispunjaju stvari.

P: Kako možeš govoriti o tome da čovjek obitava u praznini ništosti ako uopće još ne znaš ni što su stvari niti što je svijet, niti pak što tvori razliku između njih. Prema tebi, stvar bi bila sve ono što jest nešto, a svijet upravo ništa od toga što može biti nešto. Svijet sam po sebi, prema tebi, nije ništost, i tek ga prisutnost stvari čini nečim. Predložio bih da se više oslonimo na naše svagdanje iskustvo stvari.

I: Svagdanjost nije ništa svagdašnje.

P: U redu, u redu, no pokadšto je primjerenije zadržati to svagdanje nego se neumorno trsiti oko onoga nesvagdanjeg.

I: Nipošto se nije potrebno posebice trsiti. Čim počnemo razmišljati o svagdanjosti, već smo u dimenziji nesvagdanjeg.

P: A što ako preoštro odvajamo svagdanje od nesvagdanjega? Ne srećemo li među stvarima u svijetu oboje istodobno? Da ni ne spominjem ljude s kojima dijelimo stvari i svijet.

I: No nesvagdanje, neovisno pogađa li nešto ili nekoga, tada mjerimo mjerilom svagdanjeg. A ja sam htio reći da za mjeru onoga što nazivamo svagdanjost već potrebujemo nesvagdanje mjerilo. Malo prije sam ga odredio kao zrenje praznine ništosti.

P. Kao da bi ti već vidio nešto što sam još ne mogu vidjeti.

I: Samo poslušno slijedim ono što me unaprijed pridobiva za  svoju bit. Inače bih volio od tebe čuti što je svagdanji svijet, što su ljudi i stvari u njemu?

P: To su ljudi i stvari što me okružuju, te su mi na taj način značajni; sve što mi nešto znači. Između svega toga što me okružuje jest naravno i puno onoga što mi ne znači baš puno ili mi uopće ništa ne znači, no svagda s obzirom na cjelinu onoga što mi nešto znači. Sve mi stvari nisu jednako značajne, svagda pridajem nečemu prednost. Isto tako su mi neki ljudi značajniji od drugih. Meni je…

I: Meni je…što samo kazuje to „meni je“?

P: Hm…zapravo nešto veoma svagdanje, uzmemo li da poznanike obično oslovljavamo pitanjem „Kako ti je“, „Kako ti ide“.

I: Dakle od ostalih, bilo da su posrijedi znani ili neznani, očekujemo da se na stanovit način osjećaju i da su nečim zaposleni. Pri takvom oslovljavanju od drugih uopće ne očekujemo da nam kažu istinsku činjenicu kako im je, da nam tumače svoje tegobe, radosti, nade itd. Obično odvratimo s „dobro“, i to nas zadovoljava.

P: Da,  pitanje „Kako je s tobom“ zacijelo nije izrečeno s nakanom da bismo kod sugovornika ustanovljavali što ga doista muči, nego da tek nešto kažemo.

I: No ipak time nadvladavamo nešto mučno.

P: Što je prema tebi tu mučno?

I: Upravo to „kako mi je“.

P: Zašto potom sugovornika ispitujemo o njemu, i to ne s nakanom raspitivanja?

I: Nije svako pitanje raspitivajuće. Na neka pitanju uopće nije moguće odgovoriti. Neka pitanja uopće ne zahtijevaju jasan odgovor. Pitanje „Kako ti je“ strogo uzeto, nije namijenjeno mojemu sugovorniku kao osobi koja bi mi trebala konkretno odgovoriti na postavljeno pitanje, nego ponajprije otvara taj „su-„ sam. Taj „su“ ukazuje na osjećaj u svijetu kojega dijelim s drugim, i stoga je svagda već neko su-osjećanje. Pitanjem „kako ti je?“ činim to suosjećanje izričito mojim i  svojega sugovornika, tako da se uopće možemo o nečemu razgovarati.

I: Prihvaćam tvoje tumačenje, no zašto bi to suosjećanje bilo mučno? Poznajemo ipak i vesela raspoloženja, i dijelimo ih s drugima.

P: Mučnost toga „kako mi je“ nije teret kojega bih s vremena na vrijeme podnosio, kojega bih mogao odložiti kada mi je drago, nego teret koji mi je natovaren čitavo vrijeme. Posrijedi je mučnost mojega zadržavanja u svijetu uopće. Ta mučnost može izbiti na vidjelo u aveti dosade koji se kao magla vuče kroz naš svagdan.

I: Svagdanjost je uobičajeno nešto poput magle dosadno. A navadu svagdana ipak pobjeđuje želja za neuobičajenim.

P: Premda je čitavo vrijeme pobjeđuje, nikada je konačno ne pobjedi.

I: Da, navada svagdanja se svagda iznova vraća i s njome muka dosade. Kamo nas to upućuje?

P: U našu konačnost kao mučnost zadržavanja u svijetu.

I: Zašto ne radost?

P: Preplitanje radosti i muke nešto je najneuobičajenije.

I: Jesi li spreman otkriti tu neuobičajenost?

P (zamisli se): Nije riječ o tome jesam li ja spreman otkriti ili ne…

P: Odjednom si ostao bez riječi.

I (ne odgovara ništa, nego najprije promišlja sam sa sobom).

P (nakon nekog vremena prekida šutnju): Možda je preplitanje radosti mučnine od čovjeka do čovjeka različito i zato ga općenito nije moguće odrediti.

I (i dalje šuti).

Prisluškivač (sam sa sobom): Sugovornici su posve zaboravili na temu sinoćnjeg razgovora, kao da uopće ne žele govoriti o Europi. Ili pak hoće istražitelj za inat odvesti razgovor drugamo. Možda ono europsko treba tražiti upravo između svagdanjeg i povijesnog. Što je tu između? Istražiteljeva šutnja je tražeća.

P: Tvoja šutnja postaje mučna.

I (zabulji se u prazninu): Ne dovoljno mučna da bi donijela razvedravanje.

P: Je li to ono zrenje u prazninu ništosti kojega si maloprije spominjao?

I (se konačno uključi): Mogli bismo reći.

P: Tvoja misaona pozornost je doista neuobičajen splet muke i radosti.

I: Sada ću pokušati nešto objasniti.

P: Iznenađuješ me! Stalno se zadržavaš u nezornom.

I: Takvo zadržavanje ocrtava krajolik koji je inače izbrisan.

P: Izbrisan čime?

I: Našim zadržavanjem u njemu. Vjerojatno i sam ponekad nekuda otputuješ.

P: Naravno, veoma rado.

I: Onda ti nije posve nepoznat osjećaj koji prati trenutak tvojega odlaska.

P: Nikada nisam bio posebno pozoran na nj, budući da sam s mislima već na putu…Je li to kao nekakvo oklijevanje, ne znam…

I: Kažeš oklijevanje. Ipak to nije oklijevanje, to trebam li se uopće uputiti na put ili ne; to oklijevanje nastaje kad sam već posve odlučan da krenem. Tada počinje trenutak odlaska odjednom postajati sve dalji. Zapravo nisam samo ja taj koji oklijevam, nego oklijeva sve ono što je u tom trenutku, uključujući mene, tamo prisutno.

P: Nešto mi je sada palo na pamet, no nastavi.

I: Mjesto na kojemu sam se prije zadržavao i koje sada napuštam moglo mi je biti nadasve odurno. Mogao sam se ne razumjeti s ljudima koji su tamo sa mnom boravili, mogle su mi smetati neke stvari ili mi je sve skupa prisjedalo; možda sam jedva čekao da otiđem. No u trenutku odlaska, možda čak prvi put otkad sam tamo, osjećam prisutnost mjesta koje me ne pušta otići. Ta me prisutnost vuče natrag, premda sam već odlučan otići.

P: Ako te dobro razumijem, mjesto mi se zadržavanja u času odlaska u cjelini raskrije na način koji mi je prije bio sasvim nepoznat. Ali to nije ovisno o mojoj mogućnosti opažanja.

I: Nipošto. Trenutak odlaska otkriva ono što inače ide neprimjetno mimo nas: da smo bili tu i da je sve bilo s nama. „Kako mi je“ sada u cjelini otvara svoje srce.

P: To o čemu sada govoriš možda seže u samu bit svagdanjosti koja, prema tebi, nije ništa svagdanje.

I: Tako je.

P: Svagdanjost nam dakle pokazuje dva lica.

I: Možda je jedno maska…

P: …koju kadšto za trenutak odlaže. A što svagdanjost prikriva?

I: Sve. Jer sve može pokriti.

P: I to tako da se pod njom skriva svijet koji nam je svagda na volju.

I: Tako da uopće zaboravljamo kako je tu riječ o vremenu nekoga svijeta. Samo u rijetkim trenucima se sjetimo ili nas neznano nešto opomene na to.

P: Takav trenutak si maloprije opisao. Znaš, već sam prije htio pripomenuti – ne otkriva li se bit svagdanjosti u onome što je mislilac o kojemu smo jučer tako dugo raspravljali zvao „zaborav bitka“?

I: No čekaj. Pod „zaboravom bitka“ Heidegger je, bar se tako najprije čini, na tragu nečega posve drugog od svagdanjosti. Zaborav bitka, prema njemu, usudno određuje sadašnju epohu europskog ljudstva koju je već Nietzsche prepoznao kao nihilističku.

P: „Zaborav bitka“ je, prema tebi, neki temeljni duhovno-povijesni trag, nipošto u njemu nije moguće iznaći neku „banalnu“ svakidašnjicu.

Prisluškivač (sam sa sobom): Istražitelj se zamislio. Možda se ne želi vratiti na jučerašnji razgovor. Vjerojatno će opet pokušati otpuzati u neznano. Ili će pak čekati u zasjedi. Nije li sam napomenuo da svagdanjost kao takva nije ništa svagdanje?

I: Prije bih rekao da kako povijesnost tako i svagdanjost pripadaju zaboravu bitka.

P: Prema tome, nama bi uvid u „zaborav bitka“ otvorio oči kako za povijesnost tako i za svagdanjost?
 
I: Ti si počeo tražiti u tom smjeru. Na što oslanjaš pretpostavku da zaborav bitka upućuje na bit svagdanjosti?

P: Heideggerovo djelo Bitak i vrijeme, koje nas uvodi u misaono iskustvo zaborava pitanja o smislu bitka, počinje hermeneutičkom analitikom svakidašnjice. Uvjeren sam da taj početak nije proizvoljan i da ukazuje na neku unutarnju međusobnu ovisnost između otkrivanja svagdanjosti i pretresanja pitanja bitka.

I: U tu međusobnu ovisnost treba uključiti i povijesnost.

P: Ta je kao bitkovna povijest europskog ljudstva prepoznata kao nihilistička, budući da u cjelini zaboravlja na prigodu zaborava bitka – svoje najunutarnije pokretalo.

I: Kako to pogađa svagdanjost?

P: Vjerojatno će zvučati pretjerano rečem li da je ta nihilistička povijest uništavajuće revolucioniranje svakidašnjice koje se u našem stoljeću neopisivo razmahalo.

I: Dakle, povijest se, prema tebi, postavlja kao nihilistička u u-ništa-vanju svagdana?

P: Tako, no to u-ništa-vanje govori dvoznačno: da se svagdan u-ništa-va, istodobno pak da je svagdan sam po sebi u-ništa-vajući u smislu toga da sve postaje svagdanje.

I: Svagdanjost sama po sebi dopušta povijesno u-ništa-vanje sebe same?

P: Dopušta ga po svojoj biti: zaboravu bitka.

I: Sada smo se možda približili onome krajnje neuobičajenom svagdanje navade.

P: Pomogni mi ga iznaći. Možda je razjašnjenje već u tome da zaborav bitka spada u bitak sam. Kako znaš, riječ „zaborav“ za osnovu ima glagol „biti“.

I: Slavenski su jezici u tom smislu veoma rječiti. Bosanska riječ „zaborav“ ima recimo u osnovi glagol „boraviti“. „Za“ u za-biti i za-boraviti govori kao i u za-pisati, za-dubiti se.

P: Smijemo li u za-dubljenosti i za-pisanosti u bitak vidjeti bit svagdanjosti?

I: Imamo trag pripadnosti aletheia u lethe, raskrivenosti koja je zadužena za pokrivanje skrivanja.

P: Za-duženost bitka u zaboravu osjeća se dakle kao teret svagdana kojega nosimo po planinskom lancu vremena.

I: U skladu s dvostrukim potezom uništavanja svagdanjosti kojega si maloprije spomenuo, pa…

P:…pa se hoće svagdanjost rasteretiti i takoreći raz-dužiti bitak u zaboravu.

I: Spomenut ću još jedan trag: u ruskom riječ „byt“ znači svagdan.

P: Ha, ha, kad bi riječi sve rekle ne bi nam trebalo mišljenje.

I: Šutnja riječi daruje mišljenju put.

P: Put mišljenja si odredio kao zrenje.

I: Da, kad smo razglabali o podrijetlu duhovne kreacije.

P: Upozorio si na riječ „byt“ u ruskom jeziku. To je imenica muškog roda, što je već samo po sebi zanimljivo. U slovenskom je riječ „bit“ (bitak) ženskog roda, kao i u bosanskom, samo što tamo znači „bit“.
 
O: Ruska riječ „byt“ ima svojstvenu moć imenovanja koje se na podlozi prijevoda „svagdan“ ne možemo domoći. Otvorimo li rječnik, nalazimo značenja: „svakidašnji život“ i „način života“, dakle „everyday life“ i „way of life“. Postoji i pridjev „bytovoj“ u značenju „životni“, „svakidašnji“; „bytopisanije“ znači povijesni opis, kronika; „bytopisatelj“ ili „bytovik“ je literat koji pretežno tretira teme iz svakidašnjeg života, ali i historiograf ili kroničar.

P: Taj tip literature oštro su napali ruski avangardisti u dvadesetim godinama XX stoljeća.

I: Da. Kod njih riječ „byt“ imenuje onaj otupjeli način života kojemu treba najaviti rat e da bi se na njegovu zgarištu mogla konstruirati budućnost.

P: Znano avangardističko geslo: „Budućnost je naš jedini cilj“. Posrijedi je revolucioniranje bitka-svagdana kako ga propisuje budućnost.

I: Roman Jakobson u svom predavanju povodom smrti Vladimira Majkovskog pod naslovom „O generaciji koja je proždrla svoje pjesnike“ podrobnije određuje posebnost avangardističke destrukcije „byta“ pod stijegom budućnosti.

P (uzme s police knjigu i ponudi je sugovorniku): Hoćeš mi pročitati to određenje?

I: Naravno…“Stvaralačkom porivu u izmijenjenu budućnost suprotstavlja se tendencija stabilizacije nepromjenljive sadašnjosti, njezino obrastanje učmalom starudijom, obamrlost života u tijesnim okoštalim šablonama. Ime je te stihije byt (svagdan). Zanimljivo je da ta riječ i njezine izvedenice u ruskom jeziku i književnosti igraju značajnu ulogu. Iz ruskog je jezika prešla čak u zirjanski, a u europskim jezicima nema odgovarajućeg naziva s posve istim značenjem, po svoj vjerojatnosti zato jer se europskoj masovnoj svijesti opstojnim životnim oblicima i normama ništa ne suprotstavlja čime bi se te stabilne forme isključivale. I otpor pojedinca protiv ustaljenih načela svakidašnjeg života pretpostavlja njihovo postojanje. Prava antiteza svagdanu je neposredni osjećaj onih koji u njemu žive da norme odumiru. U Rusiji je odavna poznat taj osjećaj neopstojnosti načela, ne kao povijesni zaključak, nego kao neposredni doživljaj. Već u Rusiji Čaadajeva se slikama „mrtvog mora“ suprotstavlja osjećaj nestalnosti i nestabilnosti: 'sve teče, sve prolazi…U svojim smo domovima kao u prenoćištu, u obitelji smo slični strancima, u gradovima smo kao nomadi'“. S timu u vezi Jakobson navodi i nekoliko stihova Vladimira Majakovskog: „Stoljećima već stoji sve kako je bilo. Nitko je ne tuče, kobila se svagdan ne miče“. „Loj prekriva pukotine svagdana i rasteže se miran i obilan“. „Prisilite ga da pjeva, svagdan razbrbljani!“ „Postavite na dnevni red pitanje svagdana“. Pri kraju teksta Jakobson svojoj avangardističkoj generaciji upućuje sljedeće riječi: „Odveć plaho i krotko smo upiljili oči u budućnost da bi nam ostala prošlost. Prekinula se spona vremena. Previše smo živjeli u budućnosti, mislili o njoj, vjerovali u nju, za nas ne postoji više sadašnji trenutak: izgubili smo osjećaj sadašnjosti. Svjedoci smo i sudionici velikih socijalnih, znanstvenih i ostalih kataklizmi. Svagdan (byt) je zaostajao. Prema izvanrednoj hiperboli ranog Majakovskog, druga noga još trči iz susjedne ulice. Znamo da su nakane naših otaca u neskladu s njihovim životom. Čitali smo trpke stranice o tome kako su očevi uzimali u zakup stari, neprovjetreni svagdan (byt). A očevi su još imali ostatke vjere u njegovu udobnost i neizbježnost. Djeci je preostala samo gola mržnja spram još više iznošene, još više tuđe starine svakidašnjeg života. I zato 'pokušaji uređenja osobnog života podsjećaju na eksperiment s grijanjem sladoleda'. I budućnost nije naša. Kroz nekoliko desetljeća bit ćemo grubo nazvani ljudima prijašnjega stoljeća. Imali smo zanosne pjesme o budućnosti i te su se pjesme iz dinamike današnjeg dana odjednom pretvorile u historijsku, literarnu činjenicu. Kad su pjesnici  ubijeni, pjesmu odvlače u muzej i vješaju na jučerašnji dan, ta generacija lišena riječi postaje u najdoslovnijem smislu još više opustošena, još samotnija i još izgubljenija“.

P: Jakobson iskazuje profinjen osjećaj za svoj naraštaj kojega je prezir spram svagdana/byta lišio riječi. Nije slučajnost da ta opažanja iznosi upravo lingvist, budući da avangardnom pokretu u umjetnosti XX stoljeća odgovara lingvistički okret u humanističkim znanostima. No držim da Jakobson razloge za rušenje „byta“ samo preusko locira u rusku povijest. U tomu vidim upravo nešto tipično europsko a ne samo rusko. Destruktivnost dolazi u rusku povijest izvana. I komunizam po svojem temeljnom podrijetlu nije ništa rusko, nego europsko i zapadnjačko. Ne znam je li moguće tvrditi da se rušenje svagdana (byta) na najdrastičniji način potvrdilo upravo u Rusiji.

Prisluškivač (sam za sebe): Možda bismo mogli reći da je ruski „byt“ najprijemčiviji za to rušenje, budući da je najzemaljskiji.

I: Što određuje europsku povijesnost?

P: Temeljnu crtu europske povijesnosti tvori podređivanje cjeline bića nekom jedinstvenom -unificirajućem načelu.

I: Dakle princip bitka…

P: …koji nepokretan pokreće teleologiju uma.

I: Svagdan  joj se mora podvrgnuti ili ga se ruši. Unatoč tomu, svagdan ostaje nešto neprincipijelno. Kliješta principa nikada ga ne mogu posve stisnuti.

P: Što izvorno pripada zaboravu bitka?

I:  I njim se hrani.

P: Preboljeti nihilizam tada ne znači prevladati zaborav bitka, nego prije svega njegovo priznanje.

I: Spomen, koji sam prije nazvao zrenje praznine ništosti.

P: Na što nas taj spomen opominje?

I: Taj spomen jest opominjanje.

P: Da to razumijem kao moral?

I: Ne bavim se time slijedi li iz toga neki moral ili ne, vjerojatno je to opominjanje za današnji moralni osjećaj čak amoralno. Sve veliko je amoralno…

P: …i nije ga moguće propisati…

I:…. jer propisano je napisano u nekom pismu koje samo…

P: …tu smo naletjeli na nešto što nije samo srodno svagdanu, nego čak istorodno s njim…

I: Izgubio sam trag…

P: Kao čitatelju Romana Jakobsona vjerojatno ti nije stran uvid da se revolucija, u-ništenje svagdana, svagda odvija u znamenju pisma.

I: Moram napomenuti da je pismo samo po sebi znamenje zaborava.

P: Pa upravo je u tome njegova istorodnost sa svagdanom koji je u ruskom jeziku obilježen s riječi „byt“. Pritom naravno ne treba zaboraviti da kad govorimo o zaboravu svagda mislimo na zaborav bitka. To pak još nije dovoljno: u niti jednom času ne smijemo od-misliti da zaborav bitka spada u jezik bitka samog.

I: Platon u zaključnom dijelu dijaloga Fedar iznosi mit o izumu pisma. Bog Amon podsjeća izumitelja Teuta: „I sada si ti, budući otac pisma, u dobroj nakani rekao protivno onomu što oni mogu, jer oni će u duši onih koji ga nauče rađati zaborav nevježbanjem pameti, jer će ljudi, uzdajući se u pismo, izvanjski stranim znakovima, a ne iznutra sami po sebi sjećati“.

P: Sam vidim to upozorenje da tematiziranje fenomena jezika nije moguće osloniti na znakovno; možda to vrijedi i za pismo.

I: Platon kaže da je u pismu nešto posebno i da je po tome „doista slično slikarstvu, jer i njegovi proizvodi stoje pred nama kao da su živi, a upitaš li ih štogod, ponosno šute“. I još: „A kada je jednom nešto napisano, svukuda tumara svaki govor tako k onima za koje nije, kao i onima koji ga razumiju“.

P: U svakom je slučaju ta mučaljiva stojnost i tumarajuća posredljivost pokazna…mogli bismo je nazvati svaki-čnost (vsakičnost).

I: Čini mi se da znaš na što ciljaš.

P: Na svagdaničnost svako-dnevnog.

O: …drugim riječima dan-za-danog…svagdaničnost koja sažima nizanje dana, istodobno i njihovu uobičajenost...

P: …koja anonimno su-obuhvaća protok vremena i riječi…

O. …u kronologiju svag-dana.

P: …rekao bih čak bezobličnu kronologiju svagdana.

Prisluškujući (sam sa sobom): Međusobnu pripadnost riječi i vremena nije moguće tek tako stlačiti u kronologiju. Heideggeru se u Bitku i vremenu zaplelo upravo tu. Eksplikaciji vremenitosti govora namijenjena je tek stranica i pol. Počinje s konstatacijom da se govor u usporedbi s drugim konstituensima tu-bitka, razumijevanjem, nahođenjem i zapadanjem, ne vremenuje u nekoj  određenoj ekstazi vremena. A potom svejedno priznaje da bi govor mogao primarno konstituirati prezentnost, što je doduše prethodno već označeno kao primarni konstituens zapalosti. Neraščišćenost problematike međusobne pripadnosti riječi i vremena ima posljedice za samu hermeneutičku logiku koja bi trebala biti razvijena u nenapisanom trećem odsječku prvog dijela Bitka i vremena.

O: Ta bezobličnost je plitka slabost koja je prava opreka dubokog mraka noći.

P: Svagdan je kao danzadanost u  stanovitom smislu bez-noć…

O:…beznoć koja ne pušta spati…

P: …nesanica pak nije nikakva prava budnost, naime za tajanstveno što ga u sebi skriva noć i koje je skriveno još  u raskrivenosti dana.

O: Sada smo na tragu onog velikog zrenja u prazninu ništosti.

P. Nije mi jasno je li to zrenje prava budnost ili samo nesanica? I kako je povezano s onim što se iz-pis-uje kao u-ništa-vanje svagdanjosti?

O: Da bi to uvidio, moraš se premjestiti u čistinu toga zrenja.

P: A to rijetko kada i rijetko komu uspijeva.

O: U prije spomenutom Platonovu dijalogu Fedru takvo je premještanje, recimo, uprizoreno kao putovanje duše na poljanu neskrivenosti. Tu nalazimo i neposrednu potvrdu za grčko razumijevanje aletheia kao protupotez lethe. Nastojanju duša „da nađu poljanu neskrivenosti“ suprotstavlja se to da duša „biva zaboravljivom i nespretnom, gubi krila i pada na zemlju“.

P: Platon još kaže da se duša koja nikad nije vidjela neskrivenost nipošto ne može useliti u čovjeka.

O: Podsjetiti ću te na mit o Eru koji Platon iznosi na kraju Politeje. Tu je to ljudsko kojega personificira Er, rodom iz Pamfilije, opet izričito iskušeno iz svojega bitnog zadržavanja u aletheia, u neskrivenosti, odnosno nezaboravu, no ovaj put ne kao pohod duše na poljanu aletheia, nego kao njihov prijelaz preko polja Lete, rijeke zaborava: „Išli su svi na Letino polje (polje Zaborava) kroz silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveća i rašća. Oni su to, kad je već večer nastajala, razapinjali šatore kraj rijeke Nehaja (Amelete), a njegove vode nikakva posuda nije mogla držati. Potrebno je dakle bilo da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva razboritost, da piju više od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao“.

P: Nauk koji iz toga slijedi glasi: Bavite se s filozofijom, ha ha…

I: …i „sretno ćemo prijeći rijeku Zaborava…“.

P: Ah, ah, svakako je zanimljiva formulacija „nehaj kao voda koju nikakva posuda nije mogla držati“. Možda čak ukazuje na u-ništa-vanje svagdana.

I: Možda.

P: Svejedno mislim da nam autentično iskustvo lethe kod Platona manjka.

I: Time možda i aletheia. Kod Platona je sveudilj mišljena s obzirom na potpunu transparentnost koju omogućuje idea.

Prisluškivač (sam sebi): Nije li u tom veličanstvenost europskosti? Ili pak moramo priznati da je u tomu bila veličanstvenost? Može li se Europa nadati još nečemu velikom, ne u smislu planirane budućnosti, nego onome što se u svojemu dolasku izmiče?

P: Kako stvar stoji s transparentnosti u pogledu onoga što ti zoveš zrenje u prazninu ništosti?

I: Tu praznina daje punoću – da ništost daruje bitak. A to nije tajna koju bih ti mogao odati.

P (ukoči se bez riječi).

I (slijedi ga šutnjom).

P: Povjerit ću ti da sam imao nekoć to iskustvo. Najprije se nije vidjelo nikakvo svjetlo, mrak, ništa nije bilo jasno. Samo slab odsjaj koji je postajao sve jači i jači dok nije kao neki vrtlog zahvatio sve. No sve je ostalo tako kako je bilo. Zapravo je tek sada doista počelo postojati. To zrenje u prazninu ništosti je kao da bi se raz- od-bljesnuo od skrivanja i u zrcalu bi svijeta odjednom sve ostalo tako kako jest.

I: To što sad opisuješ ne da se opisati….

P: Ne da se opisati u tom smislu da nije is-pisivo na način u-ništavanja svagdana.

I: Istodobno znači neko razdanjivanje svagdana koje nam drukčije objelodanjuje njegov raz-rez!

P: Mami me da doznam što se skriva iza tog razdanjivanja…

I: Je li samo trag onoga što izmiče dok ga pogledom primičemo sebi.

P: To će reći da to što ostaje…

I: …traje u razmaknutosti vremena koje ostavlja trag, i riječi koja daje vidjeti.

P: A ta smo razmaknutost  sveudilj mi sami,

I: u toj se negdanjosti, koja je u usporedbi s poretkom svagdana iz-vanredna, skriva sutok riječi i vremena.

P: To nazivamo?

I: Priča.

P: Tvoj rezultat istraživanja…

I:…tvoja opaska.

 

Preveo sa slovenačkog Mario Kopić