Jesen 2007

  BOLEST SE OPORAVLJA, AMA I JA, USPRKOS NJOJ I DUŠMANIMA
  Ferida Duraković
 
 

                                           Pjesma moje majke, bosanska posvem,
                                           nakon jedan! dva! tri! rata

                                                                                      Juli 2002.

 

Davno bijaše većem, u drugoj državi jednoj, zvala
Imenom drugim se je od ove, a bezbeli i znakom…
Al’ to politika tek je… A ja bih, neznatna, i stara, i odveć mala,
Ipak mahala: ni proglasom, ni rukom, neg’ makom –

 

No, da crveno ne bude grijehom mi većim od pakla:
Mi, mali i siroti, crveni mali mak tek s dušom vezati znamo.
Ni komunizam, ni Istok ovakav, ni Zapad, duša nije mi takla!
Ma ne znam ni sada kud bih: ovamo, onamo, tamo…?

 

Meni došlo je teško, ko drugom što dolazi lahko,
To blago od života, ta blagotna dobrota,
Koju ću, bar evo sada, i, evo, barem ovako
Slaviti kao darak od Gospodara života!

 

Dade On meni život, još jednom, pa djecu, pa zdravlje,
Nakon što mi ih uze, pa potom obrnu ih, okrenu…
Tako da pouzdano još samo ovo znadem: treba činiti slavlje
Kad po zlu i po gladi sve teške godine krenu.

 

Jer nakon toga će doći, posvema i posvemu,
Ono što dobro jest, nakon svih godina mraka.
Pa – plakat i žalit se Njemu – našto će to, i čemu?
Sve će nas na kraju, tužne, vesele i ine, prihvatit grobna raka

 

U kojoj Njega Što Sudi dočekat s obrazom treba,
Bez nestrpljenja, s makom, crvenim; bez žalosti što zvoni
Ko ljudsko kućno zvono. Iz Te nas kuće vreba
Pravedan jedan sud, ni nalik na sud ko oni

 

Sudovi što na njih ide mi sin, pun neopisiva bijesa
jer mu država nekakva luda, i ljudi, sudbinu kroje.
Od višeg jednoga suda meni se srce stresa!
I Suca najsilnijega neka svi suci se boje!

 

Meni je: radit – ne sanjat! I djecu dječiju dizat.
S ljubavlju. Bez gnjeva i želja – osim onih za zdravlje.
Ostalo drugo je sasvim: još željet zdravlja, pa gmizat
Sve do pred čeljusti lavlje,

 

Kad više ne moram mislit, ni o čem, osim o smrti.
O, kakvo olakšanje! O, kakva patnja slatka!
Samo da sve se, još jednom,
uokrug ne zavrti!


Djevojčica iz 1992. traži smisao domovine 2003.
u Evropi, na sjeveru, u leglu snijega, danskog kraljevića
i danske kraljice

                        Amili i Mirzi, cvjetovima sa bunjišta

 

Sjećam tek dede se svoga. Pogružen, u bosanskoj tuzi,
Niz Titovu svoju plazi, ko polumrtav mrav. Granate, devedeset druga.
Al' suze nisu moje. Nit curice te od devet, na tramvajskoj pruzi 
Što znala nije – još nisam –  šta znači zapadnosvjetska poruga,

 

Nit dedo moj znao je šta znači polumjesec nositi svoj!
Kad odavde to gledam – iz zemlje gdje truhlo mijenjamo za nešto,
Sve to s vjetrenjačama silnim biva zaludan boj.
Moja će socijalna ovdje, s poviješću igrajuć vješto

 

Igricu savremenu, gospođa, reć: “Istok i Zapad isto su, i jedno”…
Ne želeć, ipak, pozvati mene za božićnu svoju trpezu,
Da ne bi ona se, ni gosti, pa ni ja, osjećali dvojno, ni bijedno,
Kad na TV se na tren, i to by accident, o krhku brezu

 

Obješena, bez greške, prikaže Srebreničanka jedna
Odnekud, silovana, iz moje divlje zemlje, “Oh…Oh, God…”
“Oni plemena su divlja…balkanska… tako bijedna…”
“Najbolje bilo bi… njima nakrcat  brod

 

Pa prema Australiji ih, da ne brinemo mi, sunut…
A oni hoće li-neće, kao da briga nas je! Ima još i USA...”
Imala priliku ja sam, još jednom, gospođu istu pljunut…
Ali – ne pljuje čorbinog vlasnika onaj ko čorbu njegovu kusa!

 

I  zato… evo me ovdje. Usred mladosti moje. Truhle Danske. I sjaja.
Ma, meni je super. Zapad: bolja od svih sam! Od sebe. I sama.
Ne vidim kraja licemjerju ovdje. Ali ni bosanska ne privlači me raja.

Tako da uvis krećem! Svijet ovaj, mali, pod mojim je nogama!

 

 


            Profesorica književnosti sjeća se 1992. godine u Sarajevu
            

 

Znate, djeco,
Svi mi tragamo
za izgubljenim vremenom:

moje petite madelaines  su
kanisteri s vodom
one tri godine Opsade
iz kojih pijem, perem i kupam se
sa radošću

i danas!


Vojnik pjeva gladan poslije rata

 

GLADAN SAM KO PAS
ONIH NAS
IZ DEVDESDRUGE
KAD SMO BILI GLADNI
AMA NE TUĐEG…

 


 

Kao da mene ima

 

 

Ni zemlje kojom hodih, ni zemljovida, ni plana
Ne ima više. Pa šta? Imamo nas! No, ti mi – gdje smo?
Nama sad valja: rupu crnu prokopat još za dana
Da pristignemo bar sebi, ko kući, sa pjesmom

 

Rudara husinskih što kroz djetinjstvo nam huji:
Do samog Amsterdama jeka pijuka njihova stiže.
Valja živjeti nigdje. Hobitski uprijet u oluji,
Pa preko Mordora, pa potom Usudu bliže,

 

Da bismo stali, jednom, pred Tvorca, ko sjeme
Rijetko, što su ga osioni bacali kud im se htjelo,
Ne birajuć ni doba, ni tlo, ni pravo vrijeme.
Tek tren prije nego u vojničko padosmo jelo

 

Shvatismo čija nas ruka baca kako mu drago
Ko “Začin C” svom jelu, ko “Vegetu” za svoju čorbu!
U kofer, s rubljem, stisnusmo jezik, jedino dušino blago,
I slike roditeljske, i dječje, te krenusmo u borbu

 

Sa vjetrenjačama što holandski melju zrak. No, bolje
To neg na brata, na prijatelja, cijevi jezika svog ciljati
Na jezik tuđi! Kažu nam: jednaki nismo. Ali od Božje volje
Jednaki jesmo! Ama ne isti! Ko neće to da shvati

 

Onda će bosanski prsten prodati Gosparu Mraka…
I – čemu onda pričat? Čemu dušom plaćat za strah
I za jad? Pustimo Bosnicu s mirom! U duši mojoj kvaka
22 to je: i u Bosni, i bez nje, srce se mrvi u prah,

 

U povijest tešku i burnu, od meda, krvi i grijeha…
Umorni Mujo su i Suljo – nit su u zemlji nit na njoj.
Rasprskavamo svi se, od užasa i smijeha!
                     Dubravki U., Sarajevo, novembra 2002.

 

 

Žena pjeva poslije rata

 

 

 

BOŽE MOJ VELIKI

I JEDINI

I MOĆNI

POMOZI MI

IZBROJAT

KOLIKO JE

MOJIH MRTVIH

NA ZEMLJI I POD ZEMLJOM

 

 

 


 

Vri državica

 

 

Vri državica, ma šta – vri država, koje bogami ima
i nema,
pjesnici u državici grgolje kao zatrovani
izvori
da
nema slobode nema
posla nema
hljeba nema para
slikari slikaju pjesnici pjevaju političari politiziraju
intelektualci
nemaju ničeg
ali imaju
rupce marame mahrame sinije trpeze stolove
mlade mjesece križeve krstove rat
koji gle ovo nema tri
različite riječi da bi bio rat
no eto sad
nema rata
ma jelde nema rata hoće li
meni neko reći da više nema rata

djeca nevina kao i obično padaju
pod automobile mladih junaca osionih
očeva nacija i  nesretnih
emancipiranih majki koje ne znaju
upravljati

sa svijetom je, dakle, sve u redu, sve je sa svijetom u redu
u redu u redu je
za posao hljeb zakon i red
ima li tu ljubavi
nema
ima li tu dram radosti
što se dušom plaća, eto:
barem duše
na svim našim jezicima ima dosta
šta dosta, i malo je
previše
a duša je sastojak njihovih integracija
jeste časne mi riječi jeste
jer oni žive tamo u svojima, a mi crkosmo
da živimo jednom
u jednoj državi jednoga dana
sretni
bez dvije-tri države
barem
malo
sutra.
                           BeiHa,  maj 2003.


 

 

Oleni, djevojčici bez ikoga, 2004.
                                              Tužbalica

 

 

MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI  OLENA POPIK MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA OLENA
TRGOVINA ŽENAMA ŽENAMA TRGOVINA
ŽENAMA PROSTITUCIJA PROSTITUCIJA
PROSTITUCIJA MUŠKARCI OLENA MUŠKARCI
MUŠKARCI  PROSTITUCIJA MUŠKARCI MUŠKARCI
POLITIKA POPIK POLITIKA POLITIKA POPIK POLITIKA TRGOVINA
ŽENAMA TRGOVINA ŽENAMA PROSTITUCIJA PROSTITUCIJA  MUŠKARCI MUŠKARCI
MUŠKARAC SUPRUGA SESTRA MAJKA KĆER OLENA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI OLENA ISTOK ZAPAD SJEVER JUG ISLAM KRŠĆANSTVO PRAVOSLAVLJE JUDAIZAM MUŠKARCI MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA TRGOVINA
ŽENAMA TRGOVINA
ŽENAMA
TRGOVI
ŽENA  MA
OLENA
TRANZICIJA TRANZICIJA TRANZICIJA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA POLITIKA BOSNA BOSNIEN BOSNIA POLITIKA POLITIKA POLITIKA TRANZICIJA MUŠKARCI POLITIKA POLITIKA BOŠNJACI HRVATI SRBI OSTALI OLENA ŽENE ŽENA DJECA DJECA
DJECA DJECA DJECA DJECA UKRAJINA MI MI MI MI DJECA
DJECA TRANZICIJA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI TRANZICIJA TRANZICIJA HERCEGOVINA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI OLENA MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI MUŠKARCI OLENA
MOSTARCI

DVADESET SEDMA JE NOĆ RAMAZANA 2004.
MUHAMMEDE
IQRE

 

U novembru 2004. godine, na 27. noć ramazana, pred mostarsku bolnicu dovezena je i ostavljena dvadesetjednogodišnja Olena Popik, Ukrajinka, majka trogodišnjeg djeteta. Pred vratima bolnice ostavili su je muškarci koji su na njoj zarađivali novac do njenog posljednjeg daha. Umrla je od AIDS-a, sifilisa, upale pluća, predoziranja i tuberkuloze.