Jesen 2007

  MORALNI STATUS ŽIVOTINJA U ANTIČKOJ FILOZOFIJI
  Damir Marić
 
 

Čitajući obilnu literaturu nastalu u posljednje tri decenije o tome kako trebamo postupati prema životinjama, stiče se dojam da se radi o problemima koji su tematizirani tek u novije vrijeme, međutim, ta rasprava ima svoje početke u antičkoj Grčkoj. Orfička religija je poučavala da se duša poslije smrti seli u novo tijelo težeći da se taj dugi bolni ciklus okonča i da se na kraju sjedini s bogom. Oslobođenje je moguće putem očišćenja od grijeha ukoliko se živi po strogim pravilima odbacivanja robovanju tjelesnom životu, te je zbog toga kao jedno od najvažnijih pravila važilo uzdržavanje od prolijevanja krvi. Orfici su bogovima kao žrtvu umjesto životinja prinosili jela i žitarice prelivene medom i nisu jeli meso. Stoga se može reći da su pripadnici orfičkog kulta prvi zapadni vegetarijanci za koje znamo.
Pitagoras (6. st. pne) i njegovi sljedbenici su također vjerovali u metempsihozu i srodnost svih živih bića iz čega je slijedila zabrana jedenja mesa i okrutnosti nad životinjama. Ksenofanes (6. st. pne) veli da je Pitagoras jednom prolazeći putem vidio kako neki čovjek tuče psa i rekao mu je da prestane jer je to duša njegovog prijatelja kojeg je prepoznao po glasu (D. L. VIII, 36). Našu srodnost sa životinjama dokazivao je time što smo sastavljeni od istih elemenata, što nas prožima jedan dah i što životinje mogu biti reinkarnirani ljudi. Neki su držali da je Pitagorasova briga za životinje poticala iz brige za ljudsko moralno poboljšanje a ne iz osjećanja prema životinjama. Međutim, izgleda da je Pitagoras smatrao da je uništenje bića koje ima dušu i koje je u srodstvu s ljudima nepravedno. U jednom svjedočanstvu se kaže da je ''naredio [zakonodavcima] da se suzdržavaju od živih bića; kad već traže da iznad svega bude pravda, jamačno bi trebalo da ne nanose nepravdu nijednom srodnom živom biću.'' Rani pitagorasovci su se uzdržavali od jedenja ribe i mogući razlog je bio briga za pravednost, naime, ribe n am ne čine nikakvu štetu i ne daju nam nikakvo opravdanje da ih ubijamo. Pored toga, jedenje mesa šteti tijelu i otupljuje dušu (D. L. VIII, 13). Pitagorasu se pripisuje stav da okrutnost prema životinja vodi okrutnosti prema ljudima. Bogovima je odavao poštu tako što je koristio žrtvenik na koji se stavljala pšenica, ječam i žrtveni kolači, bez žrtvovanja životinja (D. L. VIII, 13). Ovidius u Metamorfozama kaže da je Pitagoras dopuštao ubijanje životinja koje prijete našem životu, ali ne i da jedemo njihovo meso (XV, 110). Nema ništa loše u tome da pripitomljavamo prijateljske životinje čineći ih našim pomagačima za zadatke za koje su opremljene po svojoj prirodi, naime, nije nepravedno upotrebljavati ih, ali jeste zloupotrebljavati ih.
Empedokles, pjesnik i filozof sa juga Sicilije koji je živio u 5. stoljeću pne, vjerovao je poput Pitagorasa, najvjerovatnije pod utjecajem orfičkog učenja, u seljenje duše i o svojim prethodnim životima kaže:
''Jedno sam vrijeme već bio i dječak i djevojka, biljka,
i ptica i nijema riba iz širokog mora što skače.'' (Diels, fr. B 117)
Kao i Pitagoras drži da za sva živa bića vrijedi samo jedna pravna norma i poručivao je da onima koji su povrijedili neko živo biće prijete kazne od kojih se neće moći iskupiti. (Diels, fr. B 135) Govorio je o harmoniji prošlih vremena kada se bogovima žrtvovao tamjan, med i slike životinja, a ne same životinje, jer se ''na ostala živa bića gledalo kao na svoje ukućane''. Tako oltari nisu škropljeni krvlju bikova:
''jer je kod svih ljudi to gadost najveća bila
oteti životnu snagu i pojesti udove lijepe.'' (Diels, fr. B 128)
Kada ubijamo životinje i jedemo njihovo meso činimo ''nepravdu i bogumrsko djelo'' isto kao da ubijamo svoje srodnike i veli:
''Dosta tog ogavnog klanja! Zar ne vidite vi kako
žderete jedan drugog u sljepilu svojega uma?'' (Diels, fr. B 136)
Za Empedolesa je jedenje mesa i žrtvovanje životinja uzrok mukotrpnog seljenja duše. Ljudi ne znaju da ubijajući životinje ubijaju reinkarnaciju svoga sina, oca ili majke:
''Otac podigav sina što lik je izmijenio bio
ludov uz molitvu kolje; oklijevaju sluge pri žrtvi
onog što usrdno moli, al' gluh na njegovu viku,
pošto ga zakla, u kući on sramotnu pripremi gozbu.
Jednako tako oca sin zgrabiv a djeca pak majku,
otmu im životnu snagu i žderu njihovo meso.'' (Diels, fr. B 137)

Platon (427. – 347. pne) je zasigurno najpoznatiji antički filozof koji je vjerovao u seljenje duše. Izuzetno je cijenio matematiku i sasvim je moguće da je u tom pogledu bio pod jakim pitagorasovskim utjecajem. Nije pokazivao zanimanje za etičke probleme ishrane vjerovatno zbog toga što je općenito smatrao da aktivnosti koje se tiču tijela nemaju veliku vrijednost. Ipak na jednom mjestu u svom djelu Država, gdje se u mislima osniva jedna država, naziva istinskom i zdravom državom onu u kojoj bi ljudi jeli kaše od ječma, kruhove i kolače, voće i povrće, a umjereno bi pili vino. Na taj način bi proživjeli dug život u zdravlju i sreći. Međutim, ako bismo htjeli zamisliti jednu nezdravu državu, onda trebamo dopustiti da ljudi u njoj uživaju u svakovrsnom luksuzu, pa i u jedenju mesa. Za takav način života će nam puno više trebati liječnici, a od svojih susjeda ćemo morati otimati zemlju za pašu i obrađivanje što će nas natjerati u rat. (369 C – 373 E) Iako sam Platon nije dao veliki doprinos ovoj raspravi, mislioci iz platonističke tradicije kasnije antike su ponovo oživjeli pitanja o etičnosti našeg postupanja prema životinjama, a naročito Plutarhos i Porfirios o kojima će kasnije biti više riječi.
Platonov najznačajniji učenik, Aristoteles (387. – 322. pne), poricao je da životinje posjeduju razum. Na taj način je, drži Richard Sorabji, inicirao liniju mišljenja nesklonu životinjama, koju će kasnije nastaviti stoici, Jevreji i kršćani i koja je dominantna i danas na Zapadu. U Politici Aristoteles kaže da životinje postoje radi ljudi, da bi ih ljudi koristili i jeli (1256 b). Međutim, treba imati u vidu da je Aristoteles posvetio jako puno napora izučavanju životinja što zasigurno ne bi mogao učiniti bez izvjesne ljubavi prema njima. Prekoravao je svoje učenike koji su osjećali gađenje pri izučavanju crva, insekata i sličnih neuglednih bića da su ''poput djece'' jer u ''svim bićima u prirodi postoji nešto veličanstveno''. Ukoliko neko smatra da je takvo istraživanje bez vrijednosti, onda bi isto morao držati i o istraživanju samoga sebe jer je i ljudsko tijelo sačinjeno od ''krvi, mesa, kostiju, krvnih sudova i sličnih dijelova''. Iako neka živa bića nisu privlačna osjetilima, priroda koja ih je oblikovala nudi istraživaču zadovoljstva koja se ne mogu mjeriti. Aristoteles je isticao kontinuitet oblika i sposobnosti živih bića. Sve životinje posjeduju sposobnost opažanja koja u sebi uključuje interpretaciju opaženih stvari. Većina životinja posjeduje želje i imaginaciju pomoću koje mogu sebi predočiti predmet želje bio on prisutan ili ne. Mnoge životinje posjeduju emocije, memoriju i elementarnu sposobnost suđenja. Djeci i životinjama pripisuje voljne akcije, pa se opravdano mogu hvaliti ili kuditi za ono što su učinili. Martha Nussbaum veli kako je Aristotelesov veliki doprinos ideja da svako živo biće ima svoj karakterističan oblik života i unutarnju organizaciju koja održava taj oblik života pod odgovarajućim okolnostima. Stoga je navedenoj kratkoj opasci iz Politike, kako životinje postoje radi ljudi, suprotstavljeno stotine iskaza iz Aristotelesovih bioloških spisa u kojima se kaže da je svaka životinja svrha samoj sebi i da je sama sebi mjera uspješnosti svoga življenja.
Aristoteles je smatrao da ne možemo biti prijatelji sa životinjama jer nemamo ništa zajedničko (koinon), čemu se suprotstavio Teofrastos (4. - 3. st. pne), jedan od njegovih najznačajnih učenika. Za razliku od Pitagorasa i Empedoklesa koji su držali da smo u srodstvu sa životinja jer su one reinkarnirani ljudi, za Teofrastosa smo u srodstvu sa životinjama jer imamo iste tjelesne tekućine i tkiva, te pored toga duše nam se ne razlikuju po nagonima, ljutnji, rasuđivanju i, što je najvažnije, osjetilima. Zbog ove srodnosti životinjama dugujemo pravednost, a to znači da ih ne trebamo jesti i žrtvovati bogovima. Žrtvovanje životinja je nepravedno jer šteti životinjama tako što ih lišava života. U ovom aspektu, veli Sorabji, Teofrastos je ispred Jeremyja Benthama i trenutnog zakona u Velikoj Britaniji, ali i drugdje u svijetu, jer priznaje kao štetu gubitak života, a ne samo patnju. Teofrastos stoji na stajalištu da je legitimno ubijati opasne životinje kao i opasne kriminalce, iako smo u srodstvu, ali iz toga ne slijedi da je legitimno ubijati bezopasne ljude i životinje jer bi to bilo nepravedno. Dao je odgovor i danas jednom od najpopularnijih antivegetarijanskih argumenata u kojem se veli da ako poštedimo životinje, onda moramo poštediti i biljke. Biljke se od nas razlikuju po tjelesnoj građi jer nemamo iste tekućine i tkiva. One nam omogućavaju da koristimo njihove plodove a da ih pri tome ne uništavamo. Premda sve pripada bogovima, za biljke se može reći da više pripadaju nama jer ih mi uzgajamo, kao što uzimamo med kao nagradu što se brinemo za pčele.  
Stoici su koristili Aristotelesovu zoologiju kako bi osnažili svoje stanovište po kojem je racionalnost preduvjet da se nekom biću dodijeli moralni status. Koristili su Aristotelesovo učenje o kontinuiranom nizu vrsta i potragu za onim što ljudska bića čini jedinstvenim za opravdavanje moralnog sistema u kojem je čovjek iznad ostalih živih bića. Aristoteles se prije svega bavio anatomskim i fiziološkim razlikama životinja i ljudi, a stoici su, s druge strane, postavili pitanje, koje je i danas aktualno, da li se životinje i ljudi bitno razlikuju u moralnom smislu. Poput suvremenih mislilaca koji negiraju da životinje posjeduju moralni status, stoici smatraju da postoji bitna razlika između ljudi i životinja, naime ljudi imaju razum dok ga životinje nemaju, a racionalnost je po njihovom sudu dovoljan i nužan uvjet da bi neko imao moralni status. Stoici nisu negirali da životinje posjeduju dušu nego su negirali da njihova duša posjeduje racionalni element. Hrizipos (oko 280. – 207. pne), jedan od najznačajnijih stoičkih filozofa, veli da se duša sastoji od osam dijelova od kojih je sedam iracionalnih dok je osmi dio, hegemonikon, upravljački princip cijele duše, kod ljudi razvijen u razum a kod životinja ostaje iracionalan. Nijekali su da životinje mogu predviđati, da posjeduju pojmove, da mogu shvatati šta je dobro, te slično nekim suvremenim misliocima, da posjeduju govor i sintaksu. Po njihovom sudu životinje postoje radi ljudi, pa tako Hrizipos veli da konji postoje da nam mogu pomoći u bitkama, psi da mogu loviti za nas, svinje da bismo ih jeli itd. Tako nedostatak razuma kod životinja onemogućava odnos pravednosti između ljudi i životinja (D. L. VII, 129), a to znači da štogod učinimo životinjama to neće biti nepravedno.
Jedan od mislilaca koji su se u antici najsnažnije suprotstavili stanovištu da životinje ne zaslužuju našu moralnu brigu, a posebno stoicima, bio je svakako Plutarhos (oko 46. – 120.). U kolekciji filozofsko-religioznih rasprava nazvanoj Moralia nalaze se tri rasprave o životinjama u kojima je dokazivao da životinje posjeduju određen stupanj racionalnosti, da mogu osjetiti bol, da se trebaju uključiti u moralnu zajednicu i da ih stoga ne smijemo mučiti, ubijati i jesti. Iako je u suvremenim raspravama zapostavljen, veli Newmyer, Plutarhos je po svojim stavovima i argumentaciji preteča nekih od najvažnijih filozofskih stajališta o pravima životinja našeg vremena.
Plutarhos drži da je u prirodi sve svrhovito i da priroda nije stvorila osjetilna bića tek da bi osjećala kada im se nešto dogodi. U prirodi postoje dobre i loše stvari za bića i ona ne bi preživjela ni moment kada ne bi bila u stanju izbjegavati loše i težiti za dobrima stvarima. Osjećaji im pomažu da razlikuju ove stvari, ali slijediti korisno i izbjegavati i bježati od bolnog i uništavajućeg mogu samo ona bića koja su po prirodi sposobna za neku vrstu rezoniranja i suđenja, pamćenja i pažnje. Straton je smatrao, a Plutarhos se slaže s njim, da je nemoguće imati osjećaje bez nekog djelovanja inteligencije. Uticaji koje trpe naše oči i uši ne donose nikakvu percepciju ukoliko razum nije prisutan, a dokaz tome je da neko u našoj blizini može govoriti, ali ako je naš razum zaokupljen drugim stvarima mi te riječi nećemo čuti. Plutarhos zaključuje da ako smo tako konstituirani da je uvjet za posjedovanje osjećaja posjedovanje razuma, onda sva bića koja imaju osjećaje također posjeduju razum.
Mnoge životinje nadmašuju čovjeka oštrim vidom i sluhom, ali nećemo zbog toga reći da je čovjek slijep i gluh. Isto tako nećemo reći da životinje uopće nemaju razuma zbog toga što je njihov razum inferiorniji od našeg. Sve životinje imaju razum do izvjesnog stupnja, neke više a neke manje, pa možemo reći da Plutarhos gleda na pitanje životinjskog razuma kao na problem kvantiteta a ne kvaliteta. Suprotno stoicima, misli da su nam životinje srodne jer posjeduju razum. On također stoji na stajalištu da su životinje sposobne izvoditi neke oblike silogističkih zaključaka. Veli da Tračani, kada žele preći zaleđenu rijeku, koriste lisicu da utvrde čvrstoću leda. Lisica se sporo kreće naprijed stavljajući uho na led, pa ako čuje zvuk vode koja teče ispod zaključiće da je led tanak i neće ići dalje, ali ako ne čuje taj zvuk, ići će dalje. Za Plutarhosa ovo nije puka percepcija bez učešća razuma nego silogistički zaključak razvijen iz percepcije i ima sljedeći oblik: ''Ono što proizvodi zvuk mora biti u kretanju; ono što je u kretanju nije zaleđeno; ono što nije zaleđeno je tečno; ono što je tečno propada.''
Životinje posjeduju sposobnost učenja jezika kao što je to slučaj sa nekim vrstama ptica. Također imaju emocije poput ljutnje, straha, zavisti i ljubomore, mogu biti hrabre, domišljate i posjeduju mnoge socijalne instinkte. Sposobne su da nađu ono što im treba, brinu za svoje mlade, pokazuju zahvalnost za učinjeno dobro i neprijateljstvo ako im je nanesena šteta, znaju šta je pravednost i poznato je da su se prema ljudima odnosile pravedno, društvene su, velikodušne i imaju sposobnost kontrole, ženke nisu inferiorne mužjacima, koriste alate, brinu jedne o drugima, kao npr. kad slonovi pomažu povrijeđenim drugovima. Iako je moć rasuđivanja kod životinja slabija nego kod ljudi, životinje žive život u skladu sa prirodom, bez lažnog mnijenja i neprirodnih želja. Ljudi imaju mnogo sposobniji razum, ali ih on može zavesti da djeluju suprotno prirodi, pa stoga životinje mogu živjeti kreposniji život od ljudi.
U antici se smatralo puno važnijim problemom da li životinje posjeduju razum od toga da li osjećaju bol, pa izgleda da je Plutarhos, kaže Newmyer, jedini antički mislilac koji dokazuje da životinje mogu osjećati bol i da ga ljudi nemaju pravo izazivati. Plutarhos veli da ljudi radi malo mesa lišavaju životinje sunca, svjetla i života na koje one imaju pravo po rođenju. Životinje su dovoljno pametne da prije klanja predvide opasnost koja im prijeti pa vrište, cvile, međutim, ljudi to smatraju nevažnim kao da se tu zapravo ne radi o tome da nas mole za milost i da zahtijevaju pravdu. Stoga pravedno postupanje prema bićima koja osjećaju bol i dijele razum s nama podrazumijeva vegetarijansku ishranu.
Besmisleno je reći da je jedenje mesa prirodno, jer čovjek nije mesojed što se vidi iz strukture njegovog tijela. Čovjek nema kukasti kljun, oštre kandže, šiljate zube niti stomak koji može svariti velike količine mesa. Onima koji smatraju da je čovjek po prirodi mesojed Plutarhos poručuje da prvo sami ubiju ono što žele jesti, ali vlastitim sposobnostima, bez upotrebe noža ili sjekire, onako kako to rade vukovi, medvjedi i lavovi, a onda neka uživaju u sirovom mesu u kojem je život još uvijek prisutan. Neprirodnost jedenja mesa se također ogleda u činjenici da niko ne jede sirovo meso nego se ono kuha ili peče, te se dodaju bezbrojni začini da se ukloni okus krvi i zavara naše osjetilo da prihvati ono što mu je strano.
Ljudi postupaju prema životinjama bez ikakvog poštovanja nanoseći im ogromnu patnju, ne iz nužnosti, nego radi zadovoljstva. Čovjek jede životinje iz čiste proždrljivosti i pri tome ih ubija na mnogo okrutniji način nego većina grabežljivaca. Plutarhos navodi nekoliko primjera iz njegovog vremena koji liče na užase suvremenih industrijskih farmi. Često bi se, veli on, živim svinjama ugurao usijan štap u grlo tako da se meso učini što mekšim i ukusnijim; udarali bi i skakali bi po vimenu krmača koje su pred porođajem tako da se pomiješa krv i mlijeko, pri čemu su ubijani nerođeni mladi, a sve radi uživanja u jedenju upaljenog i oteklog dijela tijela. Također su zašivali oči ždralova i labudova te su ih zatvarali u mračne prostorije i gojili.
Pošto se proizvodi dovoljno biljne hrane i nema nikakve potrebe da se jedu životinje, za Plutarhosa je konzumiranje mesa luksuz koji bi filozofi poput stoika, koji odbacuju upotrebu parfema i egzotičnih slatkiša kao trivijalne i nepotrebne, također trebali odbaciti. Najistaknutiji suvremeni filozofi zaštitnici prava životinja smatraju da bi svi ljudi trebali postati vegetarijanci ukoliko žele živjeti moralno, međutim Plutarhosovo je mišljenje da je to obavezno samo za filozofe, a ne za većinu ljudi. Naime, Plutarhos je zaključio da je konzumiranje mesa postala neka vrsta ljudske neprirodne druge prirode i bio je svjestan da će uživanje u mesu biti teško iskorijeniti. Anticipirao je mnoge ideje koje se danas nalaze u centru rasprave o moralnom statusu životinja kao što su racionalnost životinja, njihova sposobnost osjećanja bola, upotreba jezika i alata, altruističko ponašanje, čovjekov potencijalni dug pravednosti prema životinjama, te je smatrao, poput suvremenih zastupnika prava životinja, da moralna briga ne prestaje na granicama ljudske vrste nego da životinje trebamo uključiti u moralnu zajednicu.
Porfirios (oko 232. – 309.) je uz Plutarhosa, kojeg je u nekim stavovima slijedio, najistaknutiji branitelj životinja u antici. U djelu O uzdržavanju od jedenja životinja   Porfirios je detaljno opisao i pobijao stanovišta onih koji smatraju da životinjama ne dugujemo pravdu, da ih možemo jesti i žrtvovati. On, poput Plutarhosa, želi pokazati da svaka duša koja ima osjećaje i memoriju mora biti racionalna i da zbog toga moramo proširiti krug pravde i na životinje (3. 1.).
Suprotstavljajući se stoicima koji su držali da su životinje bez jezika i razuma Porfirios veli da one proizvode različite zvukove u različitim situacijama, jedan zvuk proizvode kada su uplašene, drugi kada zovu drugove, treći kada žele javiti mladima da su donijele hranu itd. Životinje ispuštaju zvukove koji su njima jasni i važni, iako nisu takvi ljudima. One razumiju svoje čuvare, pa se može reći da su ljudi umišljeni kada misle da su životinje bez razuma, a pri tome ne razumiju šta one govore. Poznato je da ptice imitiraju jezik ljudi, ali potrebno je naglasiti da neke životinje ne mogu govoriti jer nisu ni učene ili su spriječene anatomijom organa govora (3. 4.). Besmisleno je suditi, kaže Porfirios, da li je neko biće razumno na osnovu razumijevanja izgovorenih glasova i uopće na osnovu šutnje i govora, jer bi neko mogao reći da je Bog, koji je iznad svih bića, bez razuma jer ne govori (3. 5.).
Životinje su sposobne da ovladaju vještinama kao što su ples, vožna kočija, borba u dvobojima, hodanje na konopcu, jahanje itd., što sigurno ne bi mogle da ne posjeduju razum. One naš glas ne čuju kao puki zvuk, nego uviđaju razliku u značenju riječi. Međutim, oni koji se suprotstavljaju ovome stanovištu govore kako životinje čine te stvari lošije od ljudi, a na to Porfirios odgovara da ni ljudi ne izvode sve stvari dobro. Protivnici vele da se životinje ne savjetuju, ne prave skupštine itd., ali, pita se Porfirios, da li to čine svi ljudi. Na zamjerku da životinje nemaju gradove odgovara da ih ni Skiti ni bogovi također nemaju, a na zamjerku da nemaju pisane zakone veli da ih ni ljudi nisu imali dok su bili sretni (3. 15.).
Životinje posjeduju memoriju (3. 10; 3. 22.) i sposobne su da nauče mnoge stvari jedna od druge i od čovjeka, a da je to istina mogu potvrditi krotitelji ždrijebadi, vozači kočija, lovci, pastiri, čuvari slonova i mnogi drugi koji posjeduju divlje životinje i ptice. Zato, veli Porfirios, onaj koji stvari prosuđuje ispravno pripisaće životinjama inteligenciju, a tako su tvrdili znameniti mislioci kao što su Pitagoras, Empedokles, Demokritos, Platon, Aristoteles i svi oni koji su tim stvarima pokušali otkriti istinu. Nije ni čudo da govore protiv životinja oni koji su odlučili da ih sijeku u komade kao da su kamenje (3. 6.), jer izgleda da je u njihovom prosuđivanju interes igrao važnu ulogu.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju Odjeka.


Jasno da je prikaz ovih problema u formi članka u časopisu moguće dati samo u ocrtu.

Platon, Zakoni 782 c

Smatram da su u našim jezicima grčka i rimska imena bezrazložno osakaćena pa pišem Pitagoras a ne  ''Pitagora'', Aristoteles a ne ''Aristotel'' itd.

Postoje svjedočanstva da je Pitagoras ipak dozvoljavao da atlete jedu meso (Diogenes Laertius, Lives of Eminent Philosophers, vol 2., Harvard University Press, Cambridge, Mass., William Heinemann LTD, London, 1950, ubuduće D. L., VIII, 12.), ili da je zabrana vrijedila samo za neke vrste životinja, pa čak i da zabrana nije ni postojala. Vidjeti W. C. K. Guthrie, A History of Greek Philosophy: Volume I: The Earlier Presocratics and the Pythagoreans, Cambridge University Press, Cambridge, 2000, 188. i dalje.

Vidjeti R. Sorabji, Animal Minds and Human Morals: The Origins of Western Debate, Cornell University Press, Ithaca, New York, 1995, 173.

H. Diels, Predokratovci I, Naprijed, Zagreb, 1983, (ubuduće Diels), fragment o Empedoklesu B 135.

S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason: in Plutarch and Modern Ethics, Routledge, New York, London, 2006, 89. Pitagoras je također je smatrao da ne treba uništavati niti oštećivati pitome biljke. D. L. VIII, 23.

Plutarhos, De sollertia animalium, 959 F. (Uobičajeno je da se naslovi nekih djela originalno napisanih na grčkom jeziku navode na latinskom jeziku.)

Ibid., 964 F – 965 A. Plutarhos drži da je Pitagoras svojim stavom da opasne životinje smijemo ubijati a ostale pripitomiti dao odgovor na zamjerke nekih da bi se civilizacija raspala kada bismo poštedjeli životinje, jer ovakvim odnosom prema životinjama civilizacija će biti očuvana bez nepravde. Ibid. Vidjeti R. Sorabji, Animal Minds and Human Morals, 179.

Vidjeti G. S. Kirk, J. E. Raven, M. Schofield, The Presocratic Philosophers, Cambridge University Press, Cambridge, 2002, 320.

Po mišljenju Daniela Dombrowskog, iako sam nije bio vegetarijanac, Platon je bio jako impresioniran vegetarijanskim mišljenjem. D. A. Dombrowski, ''Vegetarianism and the Argument from Marginal Cases in Porphyry'', Journal of the History of Ideas 45, 1 (1984), 141.

Vidjeti npr. O duši 404 b 4 – 6, 414 b 18 – 19; Metafizika 980 b 28; Nikomahosova etika 1098 a 3 – 4; Politika 1332 b 5. Prije Aristotelesa ovako je smatrao Alkmeon (kraj 6. st. pne): ''Čovjek se od drugih (živih bića) razlikuje po tome što on jedini razumije, dok druga (živa bića) primaju osjete, ali ne razumiju.'' Diels, fr. B 1 a.

R. Sorabji, Animal Minds and Human Morals, 8. Ovoj liniji mišljenja su se u antici suprotstavljali uglavnom mislioci iz pitagorasovske i platonističke tradicije, kinici i aristotelesovci koji se nisi slagali sa Aristotelesom po ovom pitanju. Ibid.

Aristoteles, De partibus animalium, 645 a 16 – 19.

Ibid., 645 a 29 – 31.

Ibid., 645 a 7 - 10.

Vidjeti M. C. Nussbaum, ''Animal Rights: The Need for a Theoretical Basis'', The Harvard Law Review 114, 5 (2001), 1518.

Ibid. 1519.

R. Sorabji, ''Is Theophrastus a Significant Philosopher?'' u J. M. van Ophuijsen & M. van Raalte, Theophrastus: Reappraising the Sources, Transaction Publishers, New Brunswick, 1998, 212 - 213.

R. Sorabji, Animal Minds and Human Morals, 176. Također R. Sorabji, ''Is Theophrastus a Significant Philosopher?'', 217.

Ibid., 218.

Ibid., 217.

Više o ovom vidjeti S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 24 - 25.

Ibid., 25.

Vidjeti R. Sorabji, Animal Minds and Human Morals, 21, 24, 32, 54, 55, 71, 72, 81, 92. Nedostatak jezika kod životinja za stoike je rezultat nesavršenosti njihove duše. Vidjeti S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 44.

Porphyry, Abstinence from Animal Food (De abstinentia), 3. 20, u The Select Works of Porphyry, trans. Th. Taylor, Thomas Rodd, London, 1823.

Te tri rasprave su: De sollertia animalium, koja se bavi pitanjem da li su pametnije kopnene ili morske životinje, što sugerira grčki naslov, međutim očito da u ovom djelu Plutarhos želi pokazati da sve životnje posjeduju neki stupanj razuma; Bruta animalia ratione uti, u kojoj na humorističan način dokazuje da je bolje biti životinja nego čovjek; De esu carnium, u kojoj dokazuje moralne i druge prednosti vegetarijanstva.

S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 43.

Plutarhos, De sollertia animalium, 960 E – 961 B.

Ibid., 963 A - B.

Plutarhos, Bruta animalia ratione uti, 992 D.

S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 34.

Plutarhos, De sollertia animalium, 964 B.

Ibid., 969 A – B.

Ibid., 962 D.

Plutarhos, Bruta animalia ratione uti, 987 F.

Plutarhos, De sollertia animalium, 967 A.

Ibid., 974 D.

Plutarhos, Bruta animalia ratione uti, 989 C.

S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 71.

Plutarhos, De esu carnium, 994 E.  S druge strane, između ljudi i biljaka ne može postojati odnos pravednosti jer priroda biljkama nije dala razum (De sollertia animalium, 962 F – 963 A), dušu i osjećaje (Bruta animalia ratione uti, 992 C - D). Za biljke se ne može reći da je jedna pametnija od druge dok se za životinje može (De sollertia animalium, 962 F).

Plutarhos, De esu carnium, 995 A – B.

Plutarhos, Bruta animalia ratione uti, 991 C.

Ibid., 996 F – 997 A. Pored toga što nije nužno jesti meso i što se time nanosi nepravda i patnja životinjama, Plutarhos je držao da jedenje mesa čini našu dušu tupom i zbunjenom. Ibid., 995 E – F. Ljudi su u početku bili biljojedi i kada su počeli jesti životinje jeli su neke divlje i opasne životinje, onda su počeli jesti ptice i ribe, pa kad su se naši instinkti za ubijanjem izvježbali na divljim životinjma prešli su na volove, ovce i pijetlove. Na kraju su ljudi krenuli u ratove da ubijaju druge ljude. Ibid., 998 B. U naše vrijeme sličan stav zagovara David Nibert za koga su lov i napuštanje vegetarijanske prehrane vodili ratu i generalno ugnjetavanju ljudi i životinja. D. Nibert, Animal Rights/Human Rights: Entanglements of Oppression and Liberation, Rowman & Littlefield Publishers, Inc., Lanham, Boulder, New York, Oxford, 2002.

Ibid., 999 A – B. Vidjeti također S. T. Newmyer, ''Plutarch on Justice Toward Animals: Ancient Insights on a Modern Debate'', Scholia 1 (1992), 49 - 50.

Vidjeti S. T. Newmyer, Animals, Rights and Reason, 100 – 101.

Ibid., 43.

Uobičajeno je da se navodi latinski naslov De abstinentia ab esu animalium i to u skraćenoj verziji (De abstinentia). Brojevi u zagradi se odnose na knjige i poglavlja iz ovog djela.

Da bi ispitali jezičke sposobnosti čovjekolikih majmuna stručnjaci su ih zbog ovog razloga zadnjih nekoliko decenija učili jezik znakova za gluhonijeme osobe i utvrdili su da su sposobni aktivno koristiti nekoliko stotina znakova i razumjeti nekoliko puta više izgovorenih riječi. Vidjeti P. Cavalieri & P. Singer, The Great Ape Project: Equality Beyond Humanity, St. Martin's Griffin, New York, 1993, poglavlja 4 – 6.