Jesen 2007

  SLOBODNA LJUBAV
  Jean Zin
 
 

Uvodi

Ljubav nema godina, uvijek se rađa.
                                                                                                                         Pascal

 

Seksualno oslobađanje se ponovno vratilo u običaje. Više ne računamo na knjige sa sadržajem, a pornografija nas sve više i više osvaja. Odrešujući seksualnost od prirodne reprodukcije, pad patrijarhata ne samo da je oslobodio žensku nasladu nego je ustanovio seksualnost što se tiče kulture, utvrđujući vrijednost domišljatosti, izradbu sebe i negaciju prirode, budući da se kultura uvijek postavlja kao opreka prirodi (simbol se mora razlikovati od svoje tjelesnosti). Svakako je ta strana protuprirode činila Grcima prevlast homoseksualiteta činjenicom visoke civilizacije bez zajedničke mjere s “divljaštvom” heteroseksualnih odnosa. Danas bi radije transseksualci bili oni koji predstavljaju kraj jedne konstruirane seksualnosti. Ovo se čini malo-pomalo dopuštenim, barem u medijima. Ide se čak do nagovaranja da bi to ponovno dalo svojstveno dostojanstvo svim vrstama seksualne prakse, što je pomalo površno i pada na pitanju o slobodi drugoga, naročito za pederastiju. Nikad u potpunosti ne umičemo normi (muški). U svakom slučaju, seksa ima posvuda. Ne možemo se praviti kao da seksualne revolucije nije bilo, oslobađanja žene, psihoanalize, bratstava, višestrukih ljubavi od mladalačkog doba, čak ako, kao i uvijek, stari modeli ustrajavaju i nakon što su izgubili svoja konkretna uporišta.

Ako se trebalo osloboditi kršćanske neuroze i “kultivirati” naše seksualno učešće, ako je najznačajnija zadaća bila srušiti patrijarhat i njegovu dominaciju ženama, pravo oslobađanje bilo bi oslobađanje ljubavi. Pitanje slobode u ljubavi je ono što nas uistinu oduševljava i ostaje našom aktualnošću, zahtjev da se založimo u slobodnoj ljubavi. To, izvjesno je, nije tako lako kao što bi se pomislilo, ali epoha nas sili na razlaganje u našem ljubavnom životu a igra toga vrijedila bi svijeće kad bismo mogli malo povratiti život plamenu blistave ljubavi. Neka dođe, neka dođe, vrijeme kad se zavoljesmo!

Protivno onomu čemu se moglo vjerovati, u zanesenosti svibnja 1968., ne radi se o tomu da se množe partneri, bez da se išta podijeli ili izgradi, bez sudruga za zajednički život, sve više i više samim i odvojenim od svih, ali nije dostatno postaviti im nepromjenjivost (utvrđivanje činjenica) iz šaha kao da bi bilo dovoljnim vratiti se unatrag i zatajiti te ludosti iz mladosti, jer naše su se ljubavne prakse stvarno promijenile, zadobile su na vjerodostojnosti i svaka dokazuje u svom životu proturječja postojanja slobodne ljubavi, a bez da je prestaje prakticirati (zlo, bol, trud). Trebalo bi dakle ponovno dohvatiti projekt oslobađanja ljubavi koji se ne bi iscrpio u raspršenosti i samoći nego bi dozvolio nastavak i dubinu višestrukih vjernosti, preko 6 tjedana kojima je Fourier previše ograničio strast, pokušavajući nadići odnose dominacije, ako ne najtvrdokornijih ljubomora.
Slobodna ljubav nije činiti bilo što s bilo kim, nego činiti ljubav uistinu među pojedinačnim osobama, znajući da budući se jednom voljelo, voli se za cijeli život, a ako se mora napustiti, ostati (starim) ljubavnicima, održavajući vezu manje-više epizodnom, kao osobna familija “nanovo složena” (kojoj su često djeca veza). Slobodna ljubav je biti slobodan zajedno, kako kaže Francois de Singly, to je sloboda voljenja, ljubav koja ostaje slobodna i stoga ostaje istinita ljubav.

Ne tvrdim uopće da zadržavam rješenje, samo da pokušavam postaviti problem, pokazati da se pitanje postavlja i da nas trga. To nije sadržaj o kojemu se može govoriti a da se ne izloži i da se ne umiješa. Govoriti o ljubavi je užitak u sebi, ali ima također ulog spoznaje u govorenju o ljubavi, a koji nije neznatan. Najluđe ideje trče ljudskom prirodom, najudaljenije od stvarnosti, od animalnog stroja do racionalnog računa homo oeconomicusa, do sociobiologije i socijalnog darwinizma, ili pak, nasuprot, moralne anđeoske vizije, političke ili religiozne, idealnog savršenstva. Teško je uključiti u cjelinu različite stupnjeve naše ljudskosti (tjelesne, životinjske, govoreće, političke, povijesne). Tako, svakome je vrlo jasno da nas naša sloboda ustanovljava sadržajem i utemeljuje naše ljudsko dostojanstvo, vrijednost našeg svjedočanstva, težinu naših riječi ali također naše zadaće, naše obaveze, pa ipak ta se sloboda osvještava bilo kao osporavana u ime determinizma principa (sve ima razlog parničenja), bilo da namjerava biti totalnom, religiozna apsolutna sloboda povezana uz ideje obraćenja ili grijeha, osobnom krivnjom (krivac bivajući uvijek slobodan za prokuratora koji mu želi oteti njegovu slobodu). Pitanje istine jednako izaziva zabludjelost između prvotnog realizma i najcjelovitijeg relativizma, između scientizma i misticizma, između dogmatizma i skepticizma. Ipak, dovoljno je govoriti o ljubavi e da bi se svi složili o činjenici da je malo kompliciranije od toga, i uvući se u svijet prisilnih sloboda i poluistina, istinskih ljudskih odnosa gdje ono što je rečeno manje znači od onoga što iskušavamo jedni za druge, od onoga što očekujemo od nekog drugog, u sadašnjem trenutku (prisutnost odsutnosti).

Ljubav nas predstavlja u našoj slabosti i našoj misteriji, prisiljava misliti zajedno ne samo naše životinjske pulzije, naše socijalne odnose, igre ljubavnih riječi i želja, nego također proturječjâ između neograničene slobode i kompletnog otuđenja, između uzajamnih dodira i obmana, između spona pozitivnih retroaktivnosti i razgovorâ gluhih. To je opreka linearnom fenomenu, konstantnoj snazi, jedinstvenoj i jednostavnoj, nagonu. Počevši od ljubavi može se čak razumjeti mržnju i laž, njihovu nužnost, sve ono što čini da zlo jest u dobrom. Nema ništa očitije ovdje.

Psihoanaliza je bila neizbježna da bi se izašlo iz normiranja i iz dobrih nazora, osvjedočiti neuspjehe ljubavi kao i podvojenost sadržaja, ćorsokake želje, želje koja ostaje ljubomornom i perverznom. Romantična ljubav se uostalom može uživati do morbidnosti, do svjesnosti cijelog razmaka između idealizirane ljubavi i njezine svakodnevne okrutnosti. Bolje nego da se igramo cinikâ, trebalo bi ipak to dobro promjeriti, ne pričati si priču i, znajući to, odbiti što je više moguće činiti si zlo umjesto činiti si dobro. Jer ljubav se ne ograničava na perverzne igre, realno ima datih ljubavi, izuzetnih susreta. Izvjesno je, ne može se sanjati ukinuće svih patnji ljubavi kad su to znakovi povezanosti, očitovanja unutrašnjosti, vjerodostojnosti osjećaja a naročito točnost naspram iskušanim nasladama, ali ne mora se ipak pokoriti svim zločinima ljubavi! Zauzeće svijesti o realnosti je neophodan preduvjet njegovoj preobrazbi. Ima jedna povijesna zadaća koja nam ostaje za ispunjenje, ona za izmišljanjem novog u ljubavi da bismo se pridružili našoj sadašnjosti, izmisliti pravu slobodnu ljubav i još jednakiju, oslobođenu djetinjih neuroza i još trajniju.

Ako mi se ono što se kaže danas o ljubavi ne čini nimalo zadovoljavajućim, ja sam sam toliki neznalica o stvari, bez sumnje još veći nego u ostalim područjima u koja se upuštam! Daleko sam od toga da budem učiteljem koji podučava ne znam koju mudrost o ljubavi (kao što neki žele tumačiti filo-zofiju). Moje uvjerenje je radije da je još sve za reći o sadržaju, nismo mu nego uvodnici, ono što nedostaje je znanje o ljubavi, ali ljubav bez sumnje ima biti vrijedna za vidjeti se s ovim nedostatkom znanja… Tražim dakle da razumijem a ne zahtijevam ništa osim da spoznam svoje iskustvo i ono mojih čitatelja jer imam samo pribaviti proturječja, poraze, veliku samoću i veliku rupu u srcu, uspomenu o izgubljenim srećama a ipak nezaboravnim. Ne radi se o životu takvom kakvim bismo željeli nego o pravom životu takvom kojim živimo u onome u čemu on može imati od okrutnosti i od varljivosti.

Neka me ova tuga ljubavi primakne svim prokletnicima, nevoljenima od Zemlje i njihovim napuštenim riznicama nježnosti, zajedničkoj samoći. Naravno, nisam samo na strani progonjenih nego i progonitelja (iako činim sve što mogu da tomu olakšam muku). Ne mogu čak ni reći da to nije moja greška, da tu nisam za ništa, to me ne tješi!

Onima kojima je ljubav ispunjena moje najbolje želje za sreću, naučite nas dakle kako da je mi uhvatimo. Onima koji misle da se mogu proći ljubavi, videći tu samo djetinjariju u kojoj ne nalaze svoga računa, nemam ništa za ponovno reći ako ne to da ne gube ništa bez sumnje očekivajuće i ako ljubav često ne traje nego jedan trenutak, obilježava sjećanje zauvijek. Bez nje ne bismo bili ništa. Nema razlogâ za živjeti valjano bez zamaha tijelâ, užitka u drugom, ljubavi srca. “Ti razlozi tamo a koji čine da su nam razlozi (razumi, op. prevoditelja) uzaludni.” Kao i svako postojanje, ljubav je nevjerojatno čudo, ostaje izuzetkom a ne pravilom. To je ono što od nje čini kozmički događaj svaki put kad se igramo budućnosti svijeta. All you need is love!

Smisao života je uvijek za ponovno građenje, to je uvijek ono što nedostaje u trenutku susreta logike i mjesta.

Voljeti ljubav

Vrijeme za reći si da je već prekasno, da se više ljubav neće spoznati stalno započinje iznova. Tijelo se podmlađuje, ponovno se nastavlja u okretu. To je bonus, poklon koji više nismo očekivali, bez ustručavanja ni grižnjâ savjesti, nevinije nego što je ikad bilo. Vjerovali smo u vrijeme posljednjih puta a evo nas kako otkrivamo toliko prvih puta na koja se nismo još odvažili.

Proklinjao sam ljubav prije nego sam je upoznao. Bio sam ohol i ponosan na svoju lucidnost, duše tužno zatvorene u svojoj samoći. Zatim, kao što su drugi spoznali prisutnost jednog Boga, ja sam susreo jednu ženu.

Ništa smješnije od voljenja. Slika ljubavnika koji zaziva svoju lijepu je ponižavajuća slika svrgnuća, gordog viteza koji je izgubio sve dostojanstvo i biće dajući svoje srce svojoj voljenoj. To je ludost, bolest ljubavi, bez sumnje pomanjkanje veze jer se tu pokazuje sva neprozirnost drugoga, želja koja se želi dokazati i pretjerane uspomene koje ne žele umrijeti. Ne čini se da smo tu za veliku stvar ako ne za njezinu nasladu, poneseni našim uzbuđenjima, dragocjenom bolešću od koje se ne želi ozdraviti, tijela zgrabljenog izvanjskom uzročnosti koja ga nadmašuje. “Ima mnoštvo strasti, ne može tu biti početka refleksiji”, “Nimalo se ne dogovaramo o tome, tu smo poneseni, i zadovoljstvo nam je varati se kad potražujemo”, kaže nam Pascal, ali ipak um (razlog) tomu nije odsutan, um (razlog) o našim ludostima jer “propast mísli koje se upućuju s jedne strane bez da se ispita sve, ali (pa!, op. prevodiltelja) to je uvijek um (razlog), i ne moramo i ne možemo željeti da to bude drugačije.” José Ortega y Gasset jasno govori da je taj um (razlog) savršenstvo, izvrsnost koju nalazimo kod voljenog bića, i koja nas zatravljuje.

Dugo sam ocrnjivao ljubav. Njezine sljepoće su prijevarne. Prividnosti ljubavi i njezina neodrživa obećanja su odgovorna tolikim patnjama i potiskivanjima. U ime ljubavi toliko je zločinstava počinjeno, toliko teških licemjerstava, toliko neizmjerljivih gluposti. Zlo koje nam čine uvijek je za naše dobro. Ali cijena za platiti ima biti tako visoka, nema ničega čudesnijega od tih trenutaka susreta žélja koje daju smisla životu i svijetu, našemu tjelesnomu postojanju, užitku mesa i utjelovljenja, tijela koje zna zašto postoji i za koga. To je stvaranje svijeta svaki put. Nema objektivne istine koja drži, ni dovoljnog razloga, povijesti koja bi se učinila bez nas, želja za drugim nas čini živjeti. Imamo potrebu da jedan drugi budi vitalnost našega tijela e da bi dao smisao našemu postojanju i upisao ga u zajedničku povijest, dva po dva, hoće reći nekoga nekome.

Ljubav okušava činjenicu da osobe nisu nadoknadljive (zamjenljive), da su jedinstvene, a ipak usprkos svemu ima plastičnosti (popustljivosti) ljubavi, može čak imati trenutnu zamjenu osobe (prijenos), rastezanje na druge, svijetljenje ljubavi koja ne proturječi ničemu jedinstvenoga značaja svoga podrijetla. Jednostavno, kad smo voljeni, postajemo ljupki i imamo puno ljubavi za dati. Ljubav zamršuje granice i otvara se zajednici (zadruzi, bratstvu…,op. prevoditelja), to je upravo revolucionarna snaga, oslobađanje (F. Alberoni).

Individualizam nema više smisla u ljubavi a život bez ljubavi je život koji nema smisla jer jednostavni razlog (um) ne može zasnovati niti jedno postojanje, ni voljeti tijelo. Ljubav je ono što što nas stavlja u spor u našemu biću. Postojimo za drugoga, članom bratstva, osuđeni biti slobodnima i dokazivati proturječja jedne slobode znatno drugačije od teološke slobode ili od jedne potpune neovisnosti, izostanka svake veze koja bi nas radije osudila na nepodnošljivu samoću (od čega postajemo ludima).

Postanak svijeta

Govori, govori, govori. Ljubav nas čini da govorimo nekomu. Govorimo najprije da bismo zavodili (sub-ducere, vodili svojim ciljevima, odvlačili), toliko reći da bismo prizvali istinu samo za prevariti, za opčiniti, privući pozornost. Govori ljubavi ne presušuju nikada a ipak nas izdaju već od prve riječi, izvora materinjeg jezika, igre zavođenja i prve ljubomore, razdirući poziv, svjedočanstvo boli nedostatka, snage odanosti, potrebe da se uvjeri u ljubav majke hraniteljice, pojava simbioze, utjelovljenje drugog organizma, stavljanja u saopćenje. Ljubav je totalitarni odnos, jedinstveni odnos koji daje svoj smisao ljudskom životu, upisuje ga u jednu povijest, uključuje ga u sveukupnost a koja ga prelazi. Ono što pojedinca upisuje u zajednicu (bratstvo) je ljubav. Sve je saopćenje u ljubavi, izmjena znakova približavanja i hrabrenja, korak po korak, spona pozitivne retroaktivnosti do seksualnog straha i fuzije tijela. Ti čarobni susreti odigravaju se u podneblju narcističke uzajamne revalorizacije u kojoj se svaki pokazuje posjednikom moći koju ne poznaje. Kako nema ukidanja osoba, odvajanja tijela (odvajanja među odašiljačem i prijamnikom), ljubav je uzajamna samo u trenutku susreta. Više nego uzajamnost, dam da daš, radije je neograničena pogibeljnost, podvostručeno obećanje, iznenađenje i čuđenje, protivnost trgovačkoj razmjeni koje nas ostavlja bez duga. Kad se voli, ne računa se (dokle nismo u obračunima). Izjava ljubavi je dakle uvijek jednostrana, čak i ako ima potrebu za ohrabrenjem drugoga. Kaže se da su često žene te koje biraju svoje partnere, zato muškarac mora činiti objavu a one se moraju igrati negorljivima, zahtijevati dokaze (za tebi dati ono što ti želim ponuditi, trebat će mi vremena za razmisliti!) To su gramatičke prisiljenosti međusobnog poimanja, saopćenja želje, pristojnosti bez koje se ni jedna smisao ne drži. Prenagljenost može biti kobna i učiniti svaku izmjenu nemogućom (mjesto bez povratka).

U ljubavi se ne usuđujemo izvrći pogibelji, jer se bojimo da ćemo sve izgubiti; ipak treba napredovati, ali tko može reći do kuda? Dršćemo uvijek kad pronađemo tu točku. Oprez ne čini ništa da bi se na njoj zadržalo kad smo je pronašli. Nema ništa tako nezgodno kao biti ljubavnik i vidjeti nešto u svoju počast a ne usuditi se to vjerovati; jednako smo potučeni nadom i strahom. Ali, konačno, posljednji postaje pobjednikom drugomu.
                                                  Pascal, Rasprave o strastima ljubavi

Samo, ljubav se ne ograničava na užitak jednoga u drugomu gdje svaki daje i prima sreću koju nema. Patnja također čini dio znakova ljubavi. Nema ljubavi bez užasa ni patnje, barem pri svakom odvajanju. Kao u žalosti, patnja je dokaz ljubavi, nemoguće je proći se toga (kako bismo znali da smo zaljubljeni? Dajemo cijenu onomu koji nas košta ili onomu što riskiramo izgubiti). “Ne možemo zamisliti drugoga osim pod uvjetom da ga izgubimo”(J. Kristeva, Colette, str.18). Možemo čak reći da je sva patnja u svojoj osnovi patnja ljubavi jer bol uvijek ima narcistički razmjer samoljublja ili povrijeđenog tijela oživljavajući stare povrede, ali je to naročito znak, krik upućen drugomu koji bi nas mogao spasiti, toliko snažniji koliko može biti poslušan (u žalosti to je ta blizina koju bol ponovno ostvaruje, izgubljena prisutnost). Ima uostalom patnji ljubavi koje mogu biti prekrasne u izvjesnoj mjeri (čekati ljubljenu), ali također mogu biti neograničeno neizdržljive (osjetiti se izdanim ili napuštenim).

U ljubavi se govori da bi se govorilo, da bi se primilo znakove ljubavi, održavati vezu. Govori ljubavi nisu zamišljeni reći istinu nego samo snagu želje (nije sadržaj važan nego odnos, uzvratno djelovanje, tijek). Prema tomu, licemjerstvo je neizbježno u ljubavnim dijalozima, čak i kad prisežu da si sve govore, čak tim više! To je prijetvorna igra “zavođenje i njegove logike maskarade, pantomime, vještine, poricanja, pokvarenosti, laži – ukratko mašte ujedno kisele i spasonosne, otrovne i nasladne” (J. Kristeva, Colette, str. 21). To nije najmanji od paradoksa ljubavi, između koketerija i prisega, što čini provjeru jedne ćudljive želje koja se pokazuje i uskraćuje tako kao istine koje nisu uvijek dobre za reći (i što se više izražavam više tonem). Da bi se zavelo, često igramo na ono što drugi ne može znati, ali s druge strane to je dobro, jer namjere drugoga su mi nedostupne, mogu vjerovati da mi priča balade, da me ismijava, da se pravi da ne razumije. Ponekad čak možemo biti optuženi da nismo razumjeli opreku onome što je ipak rečeno (porečeni jednim pogledom možda). Kažem ti da te više ne volim da bih ti mogao ponovno uzeti tvoju slobodu, priznati da me više ne voliš, ali u stvarnosti, uvijek te volim i želio bih da ti ponovno potvrdiš tvoju ljubav, što ti nećeš moći učiniti jer si previše obeshrabren mojim stavom, pokrećeš moj gnjev, itd.

Ljubav nas dijeli kao sadržaj i čini pokus od naše nesvjesnosti koja nas premara. Treba se graditi s time, imati svijest o tome, ali najmanje što bismo mogli reći je da ne kontroliramo bogznašto. Svakako, daleko od toga da bismo mogli proći se toga kao djetinjarije, nekorisne strasti, čini se zaista da je ljubav ta koja je stvoriteljica (u franc. jeziku riječ amour je m. roda, pa bi bio stvoritelj) našega svijeta, oná govora i prijevare, proturječja želje i ljubomorne želje, borbe za prepoznavanjem, kratkotrajnih trijumfa i neizbrojnih poraza, svjetla dana koliko i zebnje noći.

Okrutnost ljubavi

Devedeset devet posto zloga među ljudima proizlazi iz tog krivog osjećaja kojega imenuju ljubavlju.
Tolstoj (o životu 170)

Pjevajte ljubav majkí, pjevajte sanjanu ljubav, ali zlo i sva okrutnost svijeta dolazi također od ljubavi, dolazi od nas, od naše ljubomorne želje i od naše ravnodušnosti, od ljubavi prema Bogu ili domovini, od svih osjećaja koji preoblikuju ljubav u mržnju i čine nas tako nesretnima. Zbog ljubavi je “cijeli svijet nesretan sve vrijeme”. Voljeti nije uvijek željeti dobro drugome, to nije često podmirena ljubav, amor beneficentiae (Amare est gaudere félicitate alterius, Leibniz). Postoji također dio ljubavi lišen slobode, gospodarski, posesivni do proždiranja, amor concupiscentiae. Ljubljeni nam je toliko važan da izaziva prevelike muke a naša ljubav brzo postaje dvoznačnom, natovarena gnjevom i prigovaranjima. Ne možemo odvojiti ljubav od mržnje, ono što je Lacan zvao hainamoration (mržnjoljubav, slob. prev.), još manje od patnje i od tjeskobe.

Ljubavni užitak traje samo časak, ljubavna tuga traje cijeli život…

Još gore, može se reći da postoji prevlast ljubavne tuge nad dodijeljenom ljubavi i to jednostavno zato jer se očekivanje nesretne ljubavi nema pravo zaustaviti i učvršćuje želju kao što je i uskraćuje, kao što je to Platon već opazio, da ne možemo nastaviti željeti ono što već posjedujemo. Dodijeljena ljubav čini svaki put kušnju od svog zadovoljstva, od konačnosti i kolebljivostí želje, dok izgubljena ljubav uvijek nanovo prosijava iste uspomene, u vremenu u kojemu se ne događa ništa. Izgubiti ljubljenu, to je drugi put izgubiti najbolje prošle (ili zamišljene) trenutke, dok su oni već bili izgubljeni veći dio vremena. K tome, malo je izgledno da ljubav koja nije uzajamna to i postane, jer želja drugoga tu ne nalazi otpora, ni očekivanja, ni istinske izmjene, a koja bi joj dozvolila postojati. Treba čuvati smionost, nesigurno očekivanje, ulog za dobitak a da bi ljubav ostala uzajamnom. “Ljubav je neprekidno ispitivanje. Da, ne poznajem bolju definiciju ljubavi”, Kundera (Knjiga smijeha i zaborava, str. 250). To je zato što postoji skoro uvijek jedan od dvoje koji manje voli (onaj koji je najviše voljen) jer onaj koji voli, a nije uvjeren u ljubav drugoga, ostaje zamračenog vida od straha da ne izgubi svoju ljubav, urešen svim krasotama jedne sanjane sreće, dok se onaj koji je voljen ne može više predati svojim snovima i ne može izbjeći da bude dražen pogreškama drugoga, suočen s opsjenom tužne stvarnosti, često do prezira, duha zaokupljenoga tolikim drugim mogućim ljubavima. Mislimo na ono što gubimo, stoga “u ljubavi ima uvijek jedan koji pati i drugi koji se dosađuje”, prema Honoréu de Balzacu. Nema ljubavi bez zebnje. Ljubav mora ostati aktivnom dakle i ugroženom. “Voljeti je puno jače od biti voljen”, kao što je to Aristotel već rekao.

Ne možemo skratiti ljubav na prijevaru ili zavođenje. Postoji istina ljubavi čak ako i nije od vrste egzaktnosti, ni od sveopćeg milosrđa nego radije od vjerodostojnosti želje. A ta istina koja joj daje tijelo je ono što je čini okrutnom dok nije uzajamna. Čak i ako se ljubav hrani prividnostima i varkama, ona uopće nije čista izmišljotina. Postoji ulog neograničeno prvobitne istine. Ljubav mora biti istinita, zbog toga joj se ne može zapovijedati, radije joj se mora čak i protusloviti zapovijed da bi se pokazala iskrenom. Ljubav skratiti na zadaću je najgore od licemjerstava i od pokorností (“Žestina kojom se zbiva ostajanje vjernim onomu što se voli vrijedi malo više od nevjernosti”, La Rochefoucauld, 381). Stoga što ljubav mora biti prava i slobodna ne može biti naložena ni zajamčena, događaj svaki put nevjerojatan i obnovljen jer ljubav daje priliku i tijelo, ona je utjelovljenje, trenutak jedinstvene vječnosti. Ljubav ne može nikad biti pravo jer mora biti slobodna i obraća se slobodi koju ne možemo ni kupiti ni prinuditi, ali zbog toga je također tako okrutna, okrutnosti koju ne bismo znali dopuštati drugdje i koja može ići do smrti čovjeka, u ime više istine, one osjećaja ili želje, do slobode same, slobode izabiranja i izricanja “ne”. To je možda posljednje područje gdje svatko zna da se igra sa svojim životom. Ponovimo to, ne tražite drugdje podrijetlo zla, mržnje, nepravde, premoći (koja nije uvijek muška nego ona koja vlada, to je ona koja najmanje voli a to je čovjek najčešće). Istina i prividnosti, sloboda i prodaja, ljubav i mržnja, radosti i željenja potpuno su nerazdruživi.

Sloboda obvezuje

Ljubav drugoga uvijek ostaje neizvjesnom (voli li me?), razdvajanje između ljubavnika i one koju on voli čini od njegove ljubavi pitanje bez kraja, nikada riješeno osim u trenutku odgovora. Ljubav se obraća slobodi, to će reći autonomnoj unutrašnjosti, njezinoj tajni nepristupačnoj drugima, slobodi u koju se neprekidno traži uvjeriti, najbolje izmjenom znakova zajedničkog ohrabrenja, najgore vječnim prisegama a gdje se, čini se, sloboda gubi jer u osnovi  govore samo o vječnosti trenutka i sili želje koja obilježava sjećanje.

Koja druga kušnja od one ljubavi koja se obraća jednoj takvoj slobodi e da bi nam dokazala kako smo tako malo slobodni usprkos svemu, kako smo igračka nepokorene želje, kako ne razumijemo ono što nam se događa, kako ne znamo što činiti, i da činimo ono što igra traži od nas svaki put kad se mjesta premještaju i svatko drži ulogu koju nije odabrao. Daleko od toga da bi bila bez uzroka, naša sloboda se brka s našom odgovornošću naspram drugoga, slobodi u odnosu prema njemu koju on ispituje kao takvu. Konačno, ništa nije tako prisilno kao sloboda budući da nas obvezuje na izbor, pa tako i na odricanje! Ugovor koji smo slobodno potpisali više nas obvezuje od vanjske prisile, a govoriti o ljubavi je govoriti najslobodnije moguće, pustiti da srce govori, kaže se. Jedanput kad smo se obvezali (založili) na jednu cestu ne možemo više s nje izaći. Ako tražimo sastanak, ostajemo obješeni o dobru volju drugoga. Ne možemo odbaciti kartu u međuvremenu. Da nismo ništa rekli, želja bi ostala bez sumnje nestalna, prepuštena trenutnim zanimanjima i drugim željama, viđenjima drugih ljubavi. Ali očekivanje stvara trenutak neprekidne patnje, smrznutog vremena gdje se položaji čine skrućenima (ništa se ne događa).

Nema točnije točke gledišta od ljubavi za dotaknuti istinu ljudskog iskustva u njegovim proturječjima i njegovim granicama. “Gospodar mene kao svemira” koji ne može zapriječiti ženu da bude nevjerna i da izgubi svoju ljubav. Umna životinja koja svjedoči svoju ludost. Uistinu je malo stvari i pokreta zaljuljanih događajima, ponesenih našim strastima. Imaju se čemu smijati zahtjevi individualizma i prividnosti slobode. Biti slobodan čini se da se skraćuje na biti neženjen, to će reći da se još nije pronašlo svoju polovicu, biti napušten, biti u potrazi, u manjku! Naravno, stanoviti se diče da nemaju nijednu ljubav i da žive svoj život bez strasti, ali je dosta rijetko da se ljubav ne javlja u jednom ili drugom trenutku da bi prekinula taj previše hladni um koji vjeruje da je slobodan biti ravnodušan i kao izostao iz svijeta. Ne bi bilo nijedne slobode dakle, to bi bila samo varka? U ljubavi ima očito jedna vrsta neizdrživa ropstva (koje nije nagonsko), zatvorenost iz koje mnogi žele pobjeći. Ipak, isto kao što postoji istina ljubavi s onu stranu svojih mnogostrukih varki, ljubav nije ništa drugo nego oslobađanje i susret slobodâ. Ono što zapošljava i prisiljava, to je sloboda koja remeti navike, potvrđuje se nasuprot drugomu: proturječna sloboda koja se potvrđuje i napušta istim znakom u zalaganju, prije nego se konačno preokrene protiv drugoga optuženoga za gubitak, za neizbježnu prijevaru (i revolucija završava diktaturom). Razumijemo da sloboda može željeti uskratiti sebe, ali onda gubi svu stvarnost odbijajući zaključiti i promijeniti život. Uistinu postoji proturječnost ljubavi, proturječnost osobe i života, proturječnost postojanja; proturječnosti koje nas obuzimlju i dijele.

Zalaganje budućeg ishoda slobodne istinite ljubavi, njezina istinitost će se neizbježno podijeliti između “velikih načela i velikih osjećaja”, prisega i onoga što ih temelji, tim više što ne možemo željeti ono što već imamo (to je stoga što ako jedan voli više, drugi voli manje). Velika načela su za druge (kleo si se) a veliki osjećaji za sebe, naravno. Na svaki način, onoliko koliko bismo htjeli biti vjerni svojim obećanjima, to ne možemo biti bez laži ili licemjerstva o našoj unutrašnjosti jer još treba zavesti, ili jednostavno biti bolje razumljen, ne možemo sve ispričati. Nije to reći da je sve dozvoljeno i da nema pravde u ljubavi dok ljubav prikíva smisao (smisao prisutnoga tijela i smisao njegova života). Udvorna ljubav pokušala je vratiti pravdu ljubavnicima u svojim ljubavnim optjecajima. Naravno, nepravda u ljubavi nije usporediva sa socijalnom nepravdom budući da ljubav nikad nije pravo, nepravda ovdje ima puno više zajedničkoga s nesporazumom, varkom, izostankom prepoznavanja, iskrivljavanjem uspomena, zaboravom zalaganja, iznevjerenim povjerenjem. Nepravda u ljubavi ne temelji se ni na čemu općenitom već na činjenici voljenja, na dokazu ljubavi. To je, na primjer, ne priznati dug prema drugomu (budući da je učinio grešku žali, ali to stavlja u prodajni položaj) a nepravda izaziva kod ovoga strast za uspostavljanjem činjenica, do samoubojstva ponekad. Što se više ljubav bude nijekala, više može pritisnuti drugoga na uništenje. To je dosta neobična kazna kojoj se predaju ljubavnici brigom istine. Ipak, sama nepravda često nije bez razloga: uistinu prebrzo popustiti bilo bi prihvatiti izdaju i izgubiti povjerenje. Pravda bi se ovdje sastojala jednostavno na ponovnom uspostavljanju komunikacije i međusobnog povjerenja nakon izvjesnog vremenskog razmaka i dok je pomirenje još moguće. Svakako, rastati se bez drame ni spora to je ne biti voljenim. Nikad nismo ostavljeni s ljubavi. Nećemo se čuditi kad se tu ne pronađemo (što više o tome govorim, više lažem).

Nemoguće za reći

Postalo je gotovo nemoguće reći “volim te” ali ima toliko stvari koje ne možemo reći dok bismo to tako željeli, toliko stvari koje ne želimo čuti ili koje bi natjerale u smijeh, toliko divota i toliko žaljenja također.

Ima ljubavi koja nas nosi iznad ljubavi, svemirskog događaja, opće ljubavi i izvjesnosti smisla, jedinstva svijeta, vrhovne slobode, prepoznavanja prema svemu što nas je vodilo tamo, užitka utjelovljenja za drugoga, neizrecive punoće.

Ima erotskog događaja, neizmjerljivog. Otkriće ženskog užitka, varke da smo mu uzrokom, pijanstvo želje za drugim do transa. Potpunog iznošenja i potpunog prepuštanja koje nas ostavlja bez riječi, ispražnjene, ispunjene, zahvalne.

Ima osjećajne ovisnosti u njenoj najdirljivijoj strani najprije, duboke nježnosti kad se ona stisne u mom naručju, kad zablista njezina majčinska plemenitost, ganutljiva sukrivnja bez i jedne riječi ili gotovo bez.

Ima, avaj, neizbježnih odnosa nadmoći i pokoravanja među nejednakim željama, zahtijevanja, brana, zadnjih riječi, odnosa gospodara i roba koji si ne mogu reći i čak su prisiljeni lagati da bi održali fikciju iskrene ljubavi dok borba bjesni, ljubavna iznuđivanja, daleko od naših tijela koja se uzimaju i naših pogleda koji se tope.

Ima također nužnosti za bezuvjetnim zalaganjem koje poznajemo kao nemoguće, ali koje ne možemo poreći i, taj čas, želje za bijegom koja nas obuzima a koju treba prerušiti. Strah da nećemo moći izdržati, užas da više nećemo moći voljeti... Priznati to bilo bi učiniti da vjerujemo da već ne volimo više, dok je to stoga što je naša ljubav tako jaka da se želi založiti, stoga se boji da nije na visini svojih obećanja, skrupule poštenog čovjeka koje prolaze kao neizdržive neotesanosti ako smo im dio, dok se ljubav može učvrstiti s vremenom, čak i kad ne bi bila postojana kako to prisega može pustiti da se vjeruje.

Ne treba konačno zanemariti prevrate tijela, ono što ljubavni osjećaji mogu dugovati stanju straha ili povremenim ciklusima, vrsti hormonalne ovisnosti ili seksualne droge čiji dio nije nikada jasan. Kako o tomu govoriti? Što reći o emocionalnoj nestalnosti vezanoj za tijelo a koja drugome nema smisla?

Sve to, i puno drugih koristi ili okolnosti koje se ne mogu reći (pritisci okoline, pristojnosti, teret propisa, habanje svakodnevice itd), hrane poteškoće komunikacije, neshvaćanja, promašene susrete, nesporazume, neravnoteže, lomove, a da ipak ne mogu izbrisati trenutke topline i prepuštanja, ushita i zebnje, ljubavi među nama.

Kako tu preživjeti? Kako konačno ne zašutjeti ispred poraza jezika izvijestiti o našoj ljubavi (previše složenoj, nevjerojatnoj, proturječnoj, varljivoj, nepriznatljivoj)? Sve je započelo ortačkim ljubavnim pismima a završava u tišini koja nas razdvaja zauvijek.

 

Izgubiti nit

Ljubav stiže kad je najmanje očekujemo. Iznenada smo rasplamsani, začuđeni, ispunjeni, pronalazimo čuvstvo življenja, nalazimo smisao života u tom jasnom užitku, prozirnom i bez oblaka, otkrivajući u našem učinku na drugoga moć za koju nismo znali a koja nas uzdiže. Uspavljujemo se u san bez kraja, bez da to uistinu vjerujemo…i budimo se iznenada potpuno sami, daleko od drugoga koji je postao nedostupan, uzet u opake igre a bez ishoda, sve dalje i dalje, bez uzimanja zaluđujuće želje, postajemo strano strancima, kao da se nikad nismo poznavali. Shvaćamo da smo izgubili nit, preko emocija koje možda ne bi bile tako krajnje da tijelo nije oćutjelo strahovitu patnju izgubljenih užitaka koje više nećemo naći. Ne željeti ništa od drugoga osim onoga što više ne možemo imati, poistovjetiti se s nemanjem, nemoguće zaboraviti. Ima uistinu u ljubavi ujedno sve divote svijeta i nesreće ili okrutnosti ljudskih odnosa. Nismo više u smotku pozitivne povratne veze, to je najmanje što bismo mogli reći, ali u ljubavi ne činimo ono što hoćemo, jer za voljeti se trebaju biti dva.

Nakon trenutka zaljubljenosti, susreta želja, približavanja i uzajamnih oduševljenja, komunikacija se gubi, želje promašuju, kad jedan voli, drugi ne. Trebalo bi zgrabiti ovaj trenutak prijelaza od iznenađenja koje nas ispunja do neodrživih obećanja, od susreta do nesimetričnosti, neravnoteže, nepravde, gubitka razgovora, od shvaćanja, učvršćene želje do uspomene, vjernosti do izgubljene sreće, težine riječi i želje koja nam uvijek izmiče, proturječi nam, nemoguće da se u nju uvjerimo; tjeskobna sloboda na koju ne možemo računati. Konačno, treba reći da se u trenutku susreta ne zanimamo toliko i najprije za drugoga nego isključivo za njegovu ljubav, dok za živjeti zajedno treba žrtvovati udobnosti, slavoljublja, užitke, činiti ustupke, ući u nemoguću uzajamnost ili pak podijeliti si uloge, omeđiti svoje zemljište. Život na koji se osuđujemo zauvijek, može izgledati jasno manje smiješnim, kao da iznenada više  nismo imali pravo kazati svoje mišljenje (teško je izmiriti ljubav, obitelj, posao i dokolicu).

Ta paklena dijalektika presložena je da bi se tu vidjelo izvana nešto drugo osim nestalnosti ćudi, kao da to nije ovisilo ni o čemu drugomu i o jednoj nesmiljenoj logici. Istina je da je ponekad to jedina činjenica za reći a koja mijenja podjelu karata i mijenja pozicije.

U tom porazu ljubavi, ne možemo vjerovati da tu nije ničega bilo osim ćudljivosti želje koja se igra s nama, postoje sve vrste prepreka vrlo stvarnih. Postoji naravna nepriopćivost, previše nesporazuma, pogrešaka, opsjena i nemogućnosti izricanja, a zatim težina navike i svih naših neuroza ili loših prošlih iskustava, odgojna ili kulturna blokiranja na koja se nadovezuju kronična nezadovoljstva ljubavi i nestalnost, više-manje, boležljiva naših ćudi (razloga ne fali, ljubav je ta koja fali i koja nije razložna). Postoji, konačno, nenadani dolazak trećega, uvlačenje jednog drugog svemira, neizlječivog događaja novog susreta a kojemu se nema ništa za prigovoriti. Moglo bi se reći tim gore, jedna od izgubljenih… ali to bi bilo izgubiti bit u ravnodušnosti (neodređenosti) osoba. Kako prihvatiti da se više nećemo vidjeti? Možemo poslušati razum, to ne ometa nastavljanje voljenja. Treba barem uzeti vremena za žalost, platiti joj cijenu. Opsjene su tako bolne a odnosi tako teški ponekad da se može, bez sumnje, izaći rasterećen od ljubavne tuge nakon predugih patnji. Kao što je rekla Colette, “Izašavši otamo, opažamo da je sve ostalo veselo, raznoliko, skladno”  (str. 29).

Čekajući to pretpostavljeno oslobođenje, kojemu vjerujemo tako malo kad smo izgubili svaku vjerodostojnost, dok je naša ljubav optužena da nije iskrena, čini se da ostaje samo samoubojstvo da bi se dokazala vrijednost koju tome uistinu pridajemo. To je cijena istine. Vrlo je lošeg ukusa reći onoj koju volimo da ćemo umrijeti za nju (kako tome odgovoriti?) ali, činjenica je, svaka istinska ljubav postavlja si pitanje samoubojstva, ljubav na smrt, bez okolišanja. Nije to ucjena već nemogućnost preživljavanja pravoga života, odbijanje da se zaniječemo, težina naše riječi (nasreću postoji veliko polje između namjere i čina). Kako to kaže Jean-Luc Marion, smrt ne plaši ljubavnike, prije je to crta dolaska gdje se konačno ostvaruje svoju posljednju ljubav, ljubav koja će to izdržati do kraja.

 

Ne volim te više, moja ljubavi

Eto onoga što se ne može reći, onoga što se ne može čuti, kraja ljubavi. Kad je osjećaj otišao bez upozorenja, bez razloga, ili kad reakcija drugoga zaustavlja čisti ljubavni zamah. Ništa više sigurno na što se osloniti osim zemlje koja izmiče pod našim nogama. Čak ni luda ljubav ne može izbjeći te trenutke odsutnosti u kojima se intimna bol naglo gubi. Ništa mučnije od toga kad nam fali nemanje, daleki odjek željine želje u seksualnim odnosima, strah od neuspjeha jedne želje koja nas ostavlja na cjedilu u najodlučnijem trenutku. Nije toliko da ljubav ilustrira kolebljivosti osjećaja, prije se te kolebljivosti ne pokazuju i ne primaju smisla osim u ljubavi, dok želja postaje dužnom a izuzetak postaje pravilom. Kraj želje ne postavlja problem osim izdajstva jednog obećanja. Založiti naš osjećaj nekome drugomu je postojanost koja postaje traženom, ispitivanom, stavljenom u sumnju, učinjena nemogućom, iznoseći na vidjelo do koje točke smo igračka naših emocija (budući da ih želimo staviti pod naredbe). Što činiti s ovim trenutkom rascjepa predmeta, cenzure duši koja nas čini da izgubimo svako povjerenje u osjećaje drugoga? Sumnja i nezadovoljstvo pobjeđuju, crpljenje želje, navike, nehajstva, udaljavanja, nerazumijevanja, zlopamćenja, opsjene. Prekid komunikacije, kao da se nikada nismo voljeli. Svatko se tužno vraća svojim poslima, jednoj ljubavi koristoljubivijoj i razumnijoj, slobodnoj ljubavi bez sumnje ali lišenoj osjećaja, prije ljubavnom razvezivanju s velikom poderotinom u srcu i prelijepim uspomenama.

Ako ljubav počinje otvorenjem drugomu i svijetu, raskid predstavlja ogradu od osobe i svijeta. Ako susret ujedinjuje dvije sudbine, raskid stvara dvije povijesti silom oprečne. Ako ljubav dokida kulturne prepreke i socijalne razlike, razdvajanje ima za posljedicu potcrtavanje društvenih ukrštavanja i osobnih razlika muškaraca i žena. Konačno, ako se ljubav rađa bez izričitog razloga (“jer je to bila ona, jer sam to bio ja”), raskid zahtijeva objašnjavajući razvoj koji potvrđuje da osjećaji nekada puni sreće i veselja postaju zamijenjeni mržnjom, ljubomorom ili ravnodušnošću.

Ustanovljujemo da se kulturne razlike kao i pojmovi ljubavi i međuosobnih odnosa pokazuju duže kad postaju oružjem i dokazom razdvajanja. Uistinu, potcrtavamo ih u izobilju za raščistiti osnovnu memogućnost ljubavi koja upravo umire. Tipološki, na pripovjedačkom stupnju pronalazimo obavezne scene kao što su one posljednjeg suočavanja dvaju protagonista koji odgovara sceni udarca groma.
    Régis Antoine et Wolfgang Geiger, Ljubavni raskid i njegov tretman, Honoré Champion, 1997.

 

Slobodan…
Prošla ljubav, izgubljena ljubav, pronalazimo se slobodnima, ali samima, u svijetu prevelikom za nas.

Jedva ostavljenom od svojih divljenja a ljubav je već  mrtva. Ono što se uzima kao ponovno rađanje, preoblikuje se u novi poraz još gori, zrcalo razbijeno od naših snova. Ono što nas je spašavalo izgubilo nas je.

Naše sposobnosti zaborava ogromne su, zaboravljamo uzvišene trenutke kao najstrašnije trenutke, ali lom nije preživljen na isti način, čini se, za muškarce i žene. Ako bismo tomu vjerovali, Francesco Alberoni koji ispituje razlike među spolovima u svojoj knjizi o erotozmu (ispunjajući tako analizu ljubavnog sudara kao revolucionarnog poremećaja koji nije spolni), potraživanje neprekidnosti sa starim ljubavima ima možda premuški izgled, što bi moglo tomu osuditi nakanu, barem dok žensko oslobađanje ne približi položaje.

Ljubav se uopće ne brka sa seksualnošću, nije uopće spolno određena jer svatko može zauzeti mjesto ljubavnika ili voljenoga, ali seksualnost tu ima veliko mjesto usprkos svemu i može činiti dodatnu prepreku slobodnoj ljubavi i njezinim mnogobrojnim vjernostima. Neizbježno je pokušati razumjeti točku gledišta drugoga spola u svojim suprotnostima a da se ne bi bilo sablažnjen nevjernostima jednoga, uzetima za izdajstva, ili za uvredljivo odbijanje drugoga koji može izgledati tako zločest prema svojoj staroj prisegnutoj ljubavi. Naime, dok muškarci navikli na isprekidanost želje pomno čuvaju zabilježenu uspomenu na trenutke podijeljenih erotičnih užitaka i željeli bi sačuvati svoje odnose sa svim ženama koje su voljeli (zaboravljajući sve što je moglo prouzročiti odvajanje), čini se da za žene želja neprekidnosti i isključivosti koju one žele ostvariti s novim ljubavnikom paradoksalno čini težom za održati stari ljubavni odnos, potiskujući ili ocrnjavajući uspomenu na svoja prethodna seksualna iskustva. Mnoge žene se smatraju “hrabrijima” od muškaraca jer se usude potpuno slomiti svoje stare odnose, što će reći da one ne osjećaju nikakvu krivnju odbacujući svaku opsjenu o drugome e da bi mogle vjerovati u svoju novu ljubav. To je ono što Françoise Dolto zove elastičnom ćudorednošću žena, slabost njihova nad-ja. Ipak, ne bismo znali zanijekati prošlost bez kazne, čvrstoća osobnih veza i ljubav ne skraćuju se na prljave uzvrate onoga koji misli da je prevaren, to vrijedi više, to je blago koje ne treba zanijekati nago slaviti, na djelu.

Ako se žena zaljubi u drugoga muškarca, ne može više podnositi prvoga. Ona ga lovi i ako ga čuva to je stoga da ga čini patiti, da ga stavi na muke jer, u njezinim očima, on je kriv da je prevarena. Žena kudi muškarca kojega više ne voli i traži mu poništiti prisutnost. Želi razrušiti sve tragove prošlosti jer neprekidnost odnosa je ono na što ona računa. 101

Muškarac zna da se jednog ili drugog dana može ponovno roditi želja u njemu, zato je žena ljubomorna na stare ljubavnice ili bivše žene onoga kojega voli. Ne bilo to što je mišljeno, on ih još možda želi. Žene su u zabludi, one vjeruju da se muškarac sjeća ljubavnog odnosa ili drhtaja ljubavi. U ovoj točki muškarac je sličan ženi. Ako se sjeća ljubavnih uzbuđenja, to znači da je još zaljubljen. Onaj koji je prestao biti zaljubljen ne sjeća se ljubavnog iskustva i ne bi ga znao oživjeti. Muško pamćenje je pamćenje erotskog susreta i svega onoga što je tad bilo vezano uz erotizam. (…) Muškarac je sklon zaboraviti sve što je bilo patnja, sukob, zloupotreba moći u ljubavnom odnosu. Sačuva samo erotske uspomene. Kad ne voli više žena, mrzi ovo komadanje svoje osobe. Užasava se podsjećanja kako se ljubila, kako je vrištala od užitka, kako se bacala na spol svoga ljubavnika, jer, sada, ona ga više ne voli, on je više ne zanima; ne bi s njim legla nizašto na svijetu. Ona se toga ne želi sjećati i ne sjeća se. 102
                                              Francesco Alberoni, Erotika, Pocket

 

Odavde si možemo reći da se treba tomu pokoriti budući je to kraj jedne ludosti, ne može se tu ništa i svakome svoj život…, ili pak, ipak htjeti zaštititi tomu uspomenu, spasiti neprekidnost naših odnosa i naše povijesti usprkos našim neuspjesima i našim opsjenama, svim neispravnostima postojanja. Prvi slučaj susreće malo poteškoća, to je glupo i životinjsko razaranje koje još više zabija neprijateljsku ćud jednoga svijeta u kojemu nam nije mjesta, u kojemu smo svi stranci a koji prelazimo trćeći, bez pogleda unatrag, svijeta bez istine, cijeloga sastavljenog od pijanstava i obmana, jednostavnih kucanja bila naših osnovnih otkucaja u kojima su ljudi samo jednodnevne sjene. Alberoni potcrtava da je to važeći obrazac u star-systemu  množeći uzastopne brakove i razvode. Drugi slučaj je puno teži budući zahtijeva da se nadiđu promjene osjećaja jednim ugovorom koji se opire vremenu i prati nas tijekom cijeloga života. To se čini vrlo nevjerojatno ako ne i nemoguće, ali svako postojanje je nevjerojatno, život je nemoguće čudo a istina ima praktične posljedice, ne potiskujemo je nekažnjeni čak i ako ne možemo sve reći. Skepticizam nije nikada održiv, u ustima ljubavnika on je već prijevara. Uvijek postoji istina koju branimo, neovisna čak i od laži, istina najčešće zastrta nesporazumima, prezirima, nezahvalnošću ali koja zahtijeva svoj dug. Uopće nemamo izbora, treba se pokoriti činjenicama ali već tada dok mržnja nije sve poharala i učinila svaki odnos nemogućim, nema razloga zadovoljiti se ogovaranjem, preuređivanjem prošlosti što može biti uvredljivo drugomu, nema razloga zaboraviti obećanja s početka a naročito izgubiti nježnost i razumijevanje koje je moglo biti tako snažno i činiti se kao da ničega nije bilo.

Doista još ne znamo što je to slobodna ljubav, jedno pokoljenje se tu izgubilo. Sve je još za izumjeti, korak po korak. Treba nam prepoznati istinu ljubavi, njezinu vrhovnu vrijednost i njezinu povorku nesreća da bismo iznova uložili u ljubav, novu slobodu manje jednostranu a više vedru, izmičući koliko se to može učincima premoći, uvodeći igru malo više i lakoću u višestruke ljubavne odnose ali trajne, ako je to moguće… U svakom slučaju to je naša povijesna zadaća, s druge strane sadističke(?!) utvare jednog prava na užitak tijela drugoga takvoga kojega pornografija otprema. Izvjesno je dvostrano kretanje (banalizacija?) seksualnog čina i kontrola rađanja jesu uvjeti neizbježni za napredak slobode u ljubavi, a koja je naročito oslobađanje žene. To je u razmjeru u kojem seksualnost nije više potpuno poistovjećena s ljubavi i u kojem žena nije više potčinjena patrijarhatu kad možemo govoriti o slobodnoj ljubavi. Moja pretpostavka jest da slobodna ljubav ipak nema ništa zajedničko s umnožavanjem seksualnih odnosa u ponavljanju koje brzo dosadi, niti čak s procvatom tijela ili osobnim razvojem, već naprotiv s vjerodostojnošću i neprekidnošću višestrukih odnosa, obuhvatnijom ljubavi, ljubavi koja drugoga ostavlja slobodnim i upitnom ljubavi, sve ostajući vjernim svojoj prošlosti kao i svojoj djeci, uzimajući ozbiljno odnos prema drugomu isto koliko i njegovu slobodu. Trebamo više odgovornosti prema našim ljubavima a što je manje moguće okrutnosti, to upliće svjesnost do koje točke ljubav može biti pravedno okrutna. U ovom smislu slobodna ljubav radije zahtijeva smanjeni broj partnera, zašto ne jedan jedini ako je to moguće, iako je poznavanje više ljubavi sigurno obogaćivajuće usprkos svemu, dopušta da bolje razumijemo proturječja ljubavnih odnosa, da im ponekad izbjegnemo zamke, da ne budemo previše zahtjevni. Avaj, nije dovoljna jedna dužnost za ispuniti. Nije sigurno da ćemo moći bolje učiniti, možemo li pokušati barem? U svakom slučaju, treba uzeti svaku mjeru proturječjima slobode.

Na ovom stupnju još smo daleko od računa, sve ovo je previše nedovoljno. Ostaje tako malo izgleda za povratak ljubavi, još manje za bilo koji napredak, ipak ljubav je ponekad jača od svega a naši odnosi napreduju s vremenom. Trebat će izmiriti malo bolje ljubav i slobodu, slobodu i trajanje. Ništa nije nemoguće kad se voli!

Što se mene tiče, nije riječ o tome da se ne nalazi zadovoljavajući ishod već, naprotiv, da mu se oćuti svaka opsjena i nerazumijevanje a čemu sam pokušao prikupiti elemente odgovora na neizbrojna pitanja koja ostaju postavljena. Moći ćemo vidjeti s lijepom pojavnosti ljubavi Jean-Luca Mariona da istinska ljubav budi naše puti i traje uvijek, dok Serge Chaumier pokazuje kao sociolog kako su se oblici ljubavi povijesno razvijali s oslobađanjem žena do današnjih nestalnih i mnogostrukih oblika u kojima se traže slobodniji i vjerodostojniji odnosi. Neizbježni Francesco Alberoni slavi revolucionarni i osnivački značaj ljubavi navješćujući socijalne poremećaje, dok Ortega y Gasset, naprotiv, uporno zahtijeva slobodan ljubavni izbor zalažući budućnost, zahtijeva ono što razlikuje seksualnu želju od ljubavi koja je odluka da se živi zajedno i da se dijeli svakodnevni život u svojim dužnostima. Ipak, dobro čini se da bi jedina izlika ljubavi bila očaj i da bi to završilo većim dijelom vremena u “ratu spolova” manje više prljavom o čemu svjedoči literatura (poglavito Colette za žensku stranu). S Paul-Laurent Assounom psihoanaliza skida traumatsko obilježje sa seksualnosti i nesvjesnih pokretača Zakona ljubavi (udvornog) u kojima žena (gospodarica) čini zakon sve do mazohizma. Incestuozna dimenzija ljubavi čini se da nas osuđuje na prijestup ili pak na zapreku i udaljenost idealizirajući objekt želje ali ostavljajući malo izgleda za trajnu ljubav, ako to nije prihvaćajući imati dvije ljubavi možda. U dodatku, pokazalo se korisnim prisjetiti se da ženska seksualnost čuva tajnu za psihoanalizu, kao i svjedočanstvo koje prikuplja od neuspjeha seksualne veze i od nesporazuma među spolovima.

Kad će ponovno doći vrijeme trešanja, hoće li doći ponovno ta čudesna ljubav, ta slobodna ljubav koja isijava oko sebe, plemenita i iskrena ljubav koja će znati oprostiti, sve u susret tijelima i podijeljenim (datim) željama? Ili pak, neće li buduća revolucija biti ona nove povijesti ljubavi koja obrće zlo, koja obrće na gore? To je najvjerojatnije, avaj! Ne možemo li bolje činiti i pobijediti prokletstvo? Možemo barem o tomu imati dovoljno svijesti da mu se ne pustimo uzeti na prepad. Mjerimo s iskustvom ljubavi kako će to biti teško, mjerimo svu krhkost naših temelja i ludosti koja nas nastanjuje a čija nijedna osobna preobrazba ili san novog čovjeka nas neće moći osloboditi. Ali bit ćemo vrlo snažni kad se lijepi dani budu vratili. Zar ne? I morat ćemo naučiti učiniti naš svijet i našu ljubav trajnijima i slobodnijima, nemamo izbora…

 

S francuskog prevela Marija Nodilo