Jesen 2007

  KONSTITUTIVNOST NEKONSTITUTIVNIMA
  Nermina Šačić
 
 

Ovaj tekst je zapravo zapis o nekonstitutivnim građanima Bosne i Hercegovine, narodima i narodnostima, koje današnji Ustav Bosne i Hercegovine stavlja pod bezličnu kategoriju 'Ostali'. Nastao je u sklopu projekta Evropske unije i Internewsa BiH, prve produkcijske kuće koja je bosanskohercegovačkoj javnosti omogućila da obnovi sjećanje da u našoj zemlji žive zajednice koje ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda.
Bez obzira na ustavnu diskriminaciju izreženu u Preambuli Ustava, mnogobrojni građani BiH koji mnogu glasati, ali ne mogu biti birani za člana Predsjedništva svoje zemlje (član V Ustava) pokazuju visok stepen državljanskog identiteta, ako ne i veći od pojedinih konstitutivnih naroda.
Iako je većini njih različito teritorijalno porijeklo, oni su odavno svojom inkorporiranošću u bosanskohercegovačku kulturnu i političku zajednicu postali autohtonim njenim građanima u punom smislu.
Priča o nacionalnim manjinama je zapravo priča i o političkoj nesreći konstitutivnih koji su u ratnom i postratnom vremenu zaboravili pravo značenje riječi 'multikulturalnost' i 'multietničnost'.  
U vremenu rasprave o novim ustavnim aranžmanima, cilj ovog teksta je, između ostalog, ukazati i na potrebu davanja statusa konstitutivnosti mnogobrojnim pripadnicima nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini.
Historijski pregled o porijeklu nacionalnih manjina koji slijedi nema nekih velikih naučnih ambicija, osim da podsjeti bh. političku zajednicu, odnosno političke predstavnike njenih konstitutivnih naroda na odgovornost prema manjinskim zajednicama.

Jevreji

U BiH pripadnici nacionalnih manjina žive na području velikog broja gradova i općina, ali najvećim djelom su koncentrirani na područjima Prnjavora i Prijedora. Dolazak nacionalnih manjina odvijao se u različita vremena i u različitim historijskim okolnostima.
Jevreji su najstarija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini. U najvećem broju danas su naseljeni u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i Doboju.
U Bosnu i Hercegovinu su počeli dolaziti još u vrijeme Turske kada su progonjeni iz Španije. Jevreji su sa sobom nosili drugi jezik, običaje, vjerovanja i trebalo im je otprilike stoljeće ili stoljeće i po da se uklope i asimiliraju na bosanskohercegovačkim prostorima.
Izgradnja sinagoga u mnogim evropskim okruženjima bila je zabranjena. Turska je ipak Jevreje prihvatila i dozvolila im da grade bogomolje. Međutim, ni u Turskoj nije bilo toliko slobode, posebno kada je u pitanju sloboda na imetak (što u jevrejskoj tradiciji ima veliku vrijednost). Ali, ako se izuzme pravo na imetak, život u turskom okruženju za njih je bio povoljniji nego u drugim dijelovima Evrope.
U vrijeme austrougarske okupacije u BiH dolaze aškenazi, Jevreji koji su govorili jezik jidiš miješan od hebrejskog, poljskog i njemačkog. Gradili su pruge, velelijepne građevine. Njihov materijalni uspon trajat će sve do 1941. godine kada su Jevreji počeli nestajati u pepelima Aušvica, Jasenovca, i u ostalim logorima za masovno istrebljenje.
Samo u  Bosni i Hercegovini do Drugog svjetskog rata je bilo 37 sinagoga; u Sarajevu 8 sinagoga i između 13.500 i 14.000 Jevreja. Bilo ih je u Rogatici, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru... Iza rata ostala je samo sarajevska sinagoga i zahvaljujući tome što je jedan njemački kapetan sinagogu koristio kao štalu za konje.
Poslije Drugog svjetskog rata, uprkos eksproprijaciji privatne imovine, Jevreji su stekli visok stepen ravnopravnosti u SFRJ. Danas smatraju da su tada prvi put doživjeli ravnopravan odnos sa drugim etničkim zajednicama.
Rat protiv Bosne i Hercegovine (1992. -1995.) teško su podnijeli jer ga smatraju glavnim krivcem za narušavanje „međureligijskog raspoloženja koje je kroz historiju vladalo među građanima BiH“.

 

U odnosu na ostale narode koji žive u BiH Jevreji su „ponijeli zvono“ da su svi izašli iz Bosne i Hercegovine. U procentima gledano, najmanji broj Jevreja je napustio Sarajevo. Jevreja je početkom 1992. godine bilo oko 1.100. Njihovim konvojima iz Sarajeva se spasilo negdje oko šest do sedam hiljada ljudi, od toga svega 300 Jevreja (djece i staraca). Od tih 300 Jevreja u inozemstvu je umrlo oko stotinjak jer su bili stari i bolesni, i isto toliko mladih se vratilo. To znači da je veoma mali procenat Jevreja ostao u inozemstvu. Ostali narodi imaju čak mnogo viši procenat raseljavanja.
Danas se Jevreji osjećaju kao manjina zbog brojnosti prvenstveno, ali i zbog toga što ih je Ustav BiH „strpao“ pod bezlično „Ostali“. Međutim, duhovnom vrijednošću i dugogodišnjim prisustvom u BiH oni se osjećaju malo više od „manjine“. BiH smatraju domovinom, a Izrael im nije matična država.
U postdejtonskoj Bosni je obnovljena samo jedna sinagoga i to u Doboju. O obnavljanju ostalih nema ni govora jer jevrejska populacija u BiH danas ne prelazi ni 1.000 ljudi.

Italijani

Pripadnici italijanske nacionalne manjine danas uglavnom žive u Sarajevu, Tuzli i Prnjavoru. Nekoliko kilometara od Prnjavora je Štivor - mjesto u koje su se Italijani organizirano, za vrijeme Austro-Ugarske, doselili. U susjednom mjestu Šibovskoj, gdje su živjeli Nijemci, 1902. godine otvorena je prva osnovna škola gdje se između ostalog učio i italijanski jezik. Od tada Štivor faktički živi svojim životom sve do kraja Drugog svjetskog rata kada su iz susjednog mjesta Nijemci protjerani, a jedan dio Italijana odveden u logore. Zbog tzv. Tršćanske krize italijanska državljanstva su na silu svima oduzeta.
Ipak, Štivor je preživio Drugi svjetski rat, ali i ovaj posljednji (1992.-1995.) jer u Štivoru danas živi oko 150 Italijana, doduše srednje i starije generacije. Mladi su mahom u Italiji gdje žive i rade, što je tri puta manje u odnosu na 1991. godinu kada je u ovom mjestu bilo oko 500 Italijana.
U Štivoru se danas još uvijek govori italijanski jezik sa trentinskim dijalektom kojeg više nema ni u Italiji. U Štivoru se misa služi na italijanskom jeziku, svadbe se prave na italijanski način, kuhaju se nacionalna italijanska jela.
U ratnom i poratnom vremenu Italijani su se  povezali sa maticom u Italiji, posebno sa pokrajinom Trento. Italijanska vlada donijela je 1997. godine akt da se vrate državljanstva svima onima kojima su na silu oduzeta, a od 2000. godine se donosi odluka o dodjeli državljanstva po porijeklu.
Mještani ovog sela integrirani su u bosanskohercegovačko društvo, a proces asimilacije je nešto izraženiji kod srednje generacije (stara generacija je sklapala brakove isključivo sa pripadnicima svoje nacionalne manjine) koja je u miješanim brakovima sa domicilnim stanovništvom, pretežno pravoslavnim (negdje oko 70%).
Italijani su u ovom ratu ostali indiferentni u političkom smislu, dok su u bivšoj SFRJ politički participirali.
U Tuzlu Italijani dolaze mahom kao stručnjaci, zanatlije, zidari, kamenorezci, rudari. I danas postoji mjesto Talijanuša gdje su se nastanile prve italijanske porodice Segati, Motovi, Kešnerovi, Bankerovi, Zambonijevi i drugi. Mađutim, za kratak vremenski period oni će se „utopiti“ u Tuzlu, tako da se njihova organiziranost, njihov  zasebiti identitet ne može osjetiti. Italijani iz Tuzle ne govore italijanskim jezikom, naprotiv, tek ga sada izučavaju, ne drže do italijanskih običaja. Izmiješani su sa svim konstitutivnim narodima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Još jedino se mogu prepoznati po prezimenima.
Italijani iz Sarajeva i Tuzle imaju mješovite brakove sa konstitutivnim narodima i sa drugim nacionalnim manjinama, često sa Česima, vjerovovatno zbog iste vjerske opredijeljenosti. Uglavnom su organizirani kroz udruženja i njihove potrebe danas se očituju u ideološkom smislu, da se zna da su Bosanci italijanskog porijekla, a u materijalnom da imaju prostorije gdje se mogu družiti. Takvih porodica je u Tuzli oko 80-ak, a u Sarajevu upola manje, s tim da u Sarajevu ima i Italijana koji nisu porijeklom iz Trenta već iz drugih krajeva Italije (Beluna i Milana) i njih je svega desetak, što kad se doda ovim iz Trenta čini skupinu od oko 50-ak Italijana.
Rat protiv BiH (1992.-1995.) Italijane je iz Tuzle, kao i Italijane iz Sarajeva, natjerao da ističu svoje italijansko porijeklo, najprije iz ekonomskih razloga (humanitarna pomoć). I Italijani su prvo Bosanci, pa tek onda Italijani, a to što su ustavno „Ostali“ smatraju uvredom. Procjenjuju da ih na čitavom području BiH ima oko 1.000.

Ukrajinci

Ukrajinci koji žive u Bosni i Hercegovini danas su uglavnom naseljeni na području Republike Srpske u mjestima Prnjavor, Kozarac, Derventa, Banja Luka, Trnopolj i Srbac. U krajeve Bosne i Hercegovine dolaze krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Zapadne Galicije. Većinom se grkokatolici (98%), a svega ih je 2% pravoslavne vjeroispovijesti koji su smješteni u Hrvaćanima. Veoma su pobožni, tako da pretežno naseljavaju mjesta blizu svojih crkvenih objekata.
Pretpostavlja se da je broj Ukrajinaca u odnosu na 1991. godinu, kada ih je bilo oko 7.500 hiljada, prepolovljen, te da ih danas ima svega 3.000 hiljade. Veliki broj Ukrajinaca je početkom 1992. godine napustio Bosnu i Hercegovinu iz straha jer su zbog drugačije vjerske opredijeljenosti Ukrajinci nasilno mobilisani i odvođeni u logore. Dio je migrirao u Kanadu, SAD i u razne krajeve Zapadne Evrope, posebno nakon rušenja dvije ukrajinske crkve u Prnjavoru i Staroj Dubravi. U blizini spomenute crkve u Prnjavoru, 1990. godine otvoren je i najveći centar Ukrajinaca u BiH – Kulturno-duhovni centar – gdje se danas izvode razni zabavni i edukativni programi, te kursevi ukrajinskog jezika tokom čitave godine. Osim toga, u istom kompleksu smještena je i biblioteka ukrajinske literature i ukrajinski etno-monografski-historijski muzej u kome su smještene alatke koje Ukrajinci donose sa sobom naseljavajući Bosnu i Hercegovinu.
Ukrajinci su se, za razliku od ostalih nacionalnih manjina, integrirali u bosanskohercegovačko društvo, što ne znači da su se i asimilirali. Naime, oni su vjerni čuvari ukrajinskog identiteta u mnogim segmentima. Ukrajinski jezik uglavnom znaju svi Ukrajinci i on se govori u porodici, crkvi i u ukrajinskim udruženjima koje rade na čuvanju identiteta (Svit kulture, Taras Ševčenko). Čak se i mise u crkvama služe na ukrajinskom jeziku. U Devetinama, selu blizu Laktaša, sačuvane su prve ukrajinske kuće pokrivene slamom. One se čuvaju kao dio historijske baštine. Ukrajinska nošnja prisutna je u svakoj familiji podjednako kao i Kozbar, najpoznatija zbirka poezije najprevođenijeg ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka.
Zanimljivo je da su u očuvanju kulturnog identiteta doprinijeli sami Ukrajinci jer su veze s maticom rijetke. Crkva i crkveni svećenici, pored vjerske, odigrali su i društvenu ulogu, posebno kod mladih kod kojih je izražen ukrajinski identitet. Crkva je ta koja ih okuplja, izdvaja novac za razna njihova druženja gdje se izvode poznati ukrajinski plesovi. Crkva brine i o informativnoj djelatnosti i Ukrajince uredno snabdijeva ukrajinskom štampom i literaturom na ukrajinskom jeziku kako maternji jezik ne bi pao u zaborav. Prema crkvenim podacima zna se da su Ukrajinci u BiH došli nepismeni; bili su bezemljaši a crkva je odigrala ključnu ulogu u njihovom opismenjavanju. Isti podaci govore da su se Ukrajinci prestali doseljavati oko 1935. godine.
Uoči Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je bilo oko 12.000 Ukrajinaca. Danas se s nostalgijom sjećaju bivšeg sistema. U Devetinama je tada radila ukrajinska škola Taras Ševčenko, a danas je ona opljačkana i prazna.
Dejtonske entitete Ukrajinci ne priznaju. Vole reći da žive u BiH jer između ostalog imaju samo njene pasoše.

Česi

Češka nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini uglavnom je koncentrirana u Prijedoru, Prnjavoru, Srpcu, Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici. Međutim postoje samo dva mjesta u kojem su Česi čine dominantnu zajednicu: to su sela Mačino Brdo kod Prnjavora i Nova Ves kod Srpca.
U vrijeme Austro-Ugarske u gradska područja Česi ne dolaze organizirano da bi formirali neke kolonije. Česi su dali ogroman doprinos u izgradnji Sarajeva. Spomenimo samo neke češke arhitekte: Hans Niemeczek, Karlo Paržik, Karlo Panek, Josef Pospišil te mnogi drugi.
Njihovim dolaskom nastaju prvi oblici kolektivnog stanovanja, što vodi potrebi za javnim parkovima, objektima za snabdijevanje-tržnicama, zatim ulicama po propisima evropskih zemalja, upravnim i javnim funkcijama u odgovarajućim objektima i odgovarajućeg stilskog izraza.
U Banjoj Luci su Česi također ostavili vidne tragove, posebno u muzici, i zbog toga Česi najprije muziku vide kad dio njihova identiteta u dijaspori. Daleke 1895. godine činili su 17 % stanovništva Banja Luke, a danas su među malobrojnijim nacionalnim manjinama. Procjenjuje se da u BiH danas svega živi oko 1.000 Čeha. U selu Mačino brdo kod Prnjavora, gdje dominiraju Česi, proces asimilacije je išao teže je postojao mali procenat mješovitih brakova; postojala su kulturno-umjetnička društva koja su češku tradiciju afirmirala u tadašnjem društvenom životu države.
Za vrijeme Austro-Ugarske njihovi pradjedovi su došli na bosanskohercegovačke prostore iz ekonomskih razloga. Dobijali su, kao i druge nacionalne manjine, besplatno zemlju, tako da su neke porodice imale po nekoliko hektara zemlje. Međutim, zbog Rezolucije Informbiroa mnogi Česi bit će silom primorani da napuste BiH. Zemlja im je oduzimana, a zatvarana su i njihova društva (Česka beseda). Prekidi u radu udruženja koja su okupljala Čehe se osjete u njihovom identitetu. Malo je Čeha koji govore češki jezik, nacionalna kuhinja se koristi samo na selima.
Poslije Drugog svjetskog rata proces asimilacije je pojačan jer Česi stupaju u mješovite brakove sa konstitutivnim narodima i sa drugim nacionalnim manjinama koje žive u Bosni i Hercegovini. Iako su Česi organizirani, u formi udruženja, poslije ovog posljednjeg rata nema ništa specifično u njihovom identitetu što bih ih razlikovalo od ostalih konstitutivnih naroda, osim možda prezimena. U Prijedoru su to prezimena: Šlenzigeri, Pijak, Motovi, Blahovi, Manovi, Gotvaldovi, Kostelnikovi i drugi.
Česi idu u katoličke crkve. Prije rata u Prijedoru je služena misa na češkom jeziku, ali je crkva srušena na početku 1992. godine.
Danas su udruženja Čeha u BiH podijeljena po entitetskoj liniji, a loša finansijska slika im ne dozvoljava intenzivnije druženje i stvaranje jednog češkog udruženja na čitavom području BiH. Ne posjeduju dvojna državljanstva.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju Odjeka.


Podaci o Jevrejima koji žive u BiH prikupljeni su metodama intervjua i ankete. Intervjuirani su: gostujući rabin u BiH Eliezer Papo, Moris Albahari – savjetnik za kulturno-historijsko naslijeđe u Jevrejskoj zajednici BiH, Danilo Nikolić – predjednik Jevrejske općine Sarajevo, Marina Rajner – predsjednica Jevrejske općine Tuzla, Erna Cipra – predsjednica Jevrejske općine Mostar, a Jakob Danon, predsjednik Jevrejske općine iz Banje Luke, nije pristao na intervju.

Za ove podatke beskrajno sam zahvalna članovima Udruženja građana italijanskog porijekla BiH, prvenstveno generalnom sekretaru ovog udruženja Bruni Palestri, te članovima Petru Ćiviću (bivšem predsjedniku udruženja) i Zdravku Latalu iz Sarajeva, potom aktivnim članovima Udruženja građana italijanskog porijekla Circolo Trentini iz Štivora (predsjedniku Đuzepeu Moretiju, njegovoj majci Heleni Moreti, potpredsjedniku Udruženja Đovani Roveru), te onima koji djeluju u Tuzli: Karlu Segatu – predsjedniku udruženja, Jakovu Mottu (bivšem predsjedniku) i drugim članovima. Posebnu zahvalnost dugujem i atašeu za kulturu italijanske Ambasade u BiH gosp. Gianluci Paciccucciju.

Štivor je 1882. godine naselilo oko 30 italijanskih porodica iz Trenta, današnje Bašugane. Oni koji su bili oženjeni po nagodbi Franje Josipa dobijali su 99 duluma zemljišta besplatno (uglavnom šumovite predjele), a neoženjeni po 33 duluma zemljišta. Najprije su Italijani živjeli kod begovskih porodica, a kasnije su počeli samostalno naseljavati Štivor i druga lokalna mjesta: Palakovce, Jadovicu, Modran, Konjuhove i Veliku Ilovu. Uglavnom su bili svi pismeni.

Trentino del Mondo je svjetska organizacija koja pruža finansijsku i materijalnu podršku za Italijane koji žive u dijaspori. Tako je u postdejtonskoj BiH Trentino del Mondo 60% finansirao izgradnju sjevernog dijela vodovoda prnjavorske opštine.

Do ovih skromnih podataka o Ukrajincima u BiH došla sam zahvaljujući predsjedniku Kulturno-prosvjetnog udruženja Taras Ševčenko u Banjoj Luci gosp. Stevi Harveljuki, istaknutim članovima Udruženja Ukrajinaca Svit Kulture kao što je prnjavorski ukrajinski paroh Petar Ovad. Intervjui su također rađeni i sa parohom iz Trhopolja Mihajlom Stahnekom i parohom iz Hrvaćana – Devetina Petrom Sitnikom.

Za potrebe istraživanja o Česima intervjuirani su: sekretar Udruženja građana češkog porijekla Česka beseda Sarajevo gosp. Branka Hrzek, te istaknuti članovi Udruženja Čeha Republike Srpske – Vladimir Blaha, predsjednik banjalučke sekcije, Zvonko Mann, predsjednik prijedorske sekcije, Emil Boček, predsjednik sekcije Mačino Brdo, i Jozef Bures, predsjednik sekcije iz sela Nova Ves.Veliku zahvalnost dugujem i sekretaru ovog udruženja Tomislavu Blahi koji je najviše vremena izdvojio za potrebe ovog istraživanja.

S obzirom da Česi nisu imali preciznih podataka o arhitektonskog gradnji njihovih predaka u Sarajevu, ove podatke sam prikupila zahvaljujući stručnoj pomoći prof. Nedžada Kurte sa Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu.