Jesen 2007

  ZABUNA ČINJENIČNOG I VIRTUALNOG
  Marina Gržinić
 
 

(u relaciji s procesima evakuacije i apstrakcije provođenim od strane performativne politike)

 

Historije svijeta (koje su „bezsvijetne“ pri tome se osvrćem na koncept „bezsvijetnog svijeta“ Alaina Badioua) ne mogu biti tumačene kao eksces ili kao greška koja treba biti evakuirana što je prije moguće. To je paradoks: razvijanje takvih historija danas predstavlja njihovo povezivanje s novim medijskim tehnologijama te postaje očito da ono što je bilo lokalnog karaktera mora biti povezano s globalnom migracijom, s isključenjem tijela, sa migracionim tranzicionim tijelima koja su gurnuta na rub društva. Ako nas zanima šta je to demokratija, koje su mogućnosti stvarnog radikalnog promišljanja perspektiva društva, ako je moguće oslikati društvo koje nije samo neoliberalni ekonomski sporazum nego društvo koje je u stanju razviti zajednicu u kojoj su socijalna pitanja bitna i u kojoj su društveni savezi od važnosti, moramo napraviti preokret ka realnim historijama. To znači da postaje očigledno da historije praksi poput feminizma, undergrounda ili radikalizirane teorije moraju biti re-evaluirane u odnosu na nove medije i tehnologiju od interneta nadalje. Potrebno je supstituirati diskurs identiteta sa analizom ideologije i razmisliti o savremenoj umjetnosti i kulturi sa aspekta biopolitike, kapitala, klasnih borbi kao i sa aspekta novih institucionalnih, teoretskih i ekonomskih formi (in)direktne eksproprijacije, porobljavanja i kolonizacije. Ako ne krenemo tim putem, tada će proklamirana politika ostati samo začarani krug ispraznih znakova.

Osvrnut ću se na paradigmu Paula Virilia o logistici percepcije i također na Badioovu logistiku svijeta da bih razvila još jednu logistiku -  onu savremene Europe i da bih opisala moguću paradigmu onoga što bi moglo biti nazvano savremenom politikom (protu)djelovanja u globalnom svijetu. Kako Virilio u svojoj logistici percepcije daje detaljnu tehničku historiju naoružanja, fotografije i kinematografije, rasvjetljujući je navođenjem filmova ili vojnih kampanja, ja bih željela na sličan način iscrtati načine percipiranja Europe danas. Ilustriram to poređenjem da kako, prema Viriliovoj tvrdnji,  u '80-im godinama dolazi do pojave međuovisnosti između percepcije i destrukcije, danas dolazi do pojave istovjetne međuovisnosti između ankscioznosti, super-ega i paradigme snoba.

Moja teza je da kapitalizam ne samo proizvodi različite svjetove i načine života, nego i različite kulturne i umjetničke paradigme pomoću kojih je moguće reći da se ratovi između različitih svjetova ( što se također predstavlja kao „bezsvijetni“ svijet) odvijaju na nivou estetskog, kroz specifične koncepte koji hegemoniziraju sferu umjetnosti i kulture namećući danas određeni način političkog (protu)djelovanja, održavanja statusa quo, koji mora biti precizno definisan.

Ukratko, ono što smo trenutno u stanju vidjeti je, osvrćući se na Davida Harveyja , namjerno kreirani projekat restauracije vlasti visoke klase kroz nametanje strukturalnih mehanizama neoliberalne vladavine i nejednakog geografskog i ekonomskog razvoja u svijetu.

Tri stanja odlučne akcije, prema analizi Paula Virilia, „ prošlost, sadašnjost i budućnost su odlučno zamijenjeni s dva stanja – stvarnim vremenom (real time) i odloženim vremenom(delayed time) dok je budućnost u međuvremenu nestala kroz kompjutersko programiranje; s druge strane, ovo takozvano stvarno vrijeme simultano sadržava i dio sadašnjosti i dio bliske budućnosti.“
Suočeni s takvim kontekstom filozofska pitanja vjerovatnoće i nevjerovatnoće premošćuju ona pitanja koja se tiču tačnog ili pogrešnog. Promjena težišta interesa sa onih koji su se ticali prostora na one koji se tiču vremena, vodi promjeni sa stare crno-bijele, stvarno-figurativne dihtomije na onu, više relativnu, aktualno-virtualnu. Kako je tvrdio Paul Virilio: „ U dvije stotine godina, filozofska  i naučna debata se sama po sebi prebacila s pitanja objektivnosti mentalnih predodžbi na pitanje njihove realnosti. Problem zato nema više mnogo veze sa mentalnim predodžbama same svijesti. Sada se on u biti tiče instrumentalnih virtualnih predodžbi nauke i njihovih paradoksalnih činjeničnosti.“ Nadalje, ovo je jedan od najvažnijih aspekata razvoja novih tehnologija digitalne predodžbe i sintetičke vizije nuđene od strane elektronske optike: relativna fuzija/konfuzija činjeničnog ( ili operativnog ako to preferirate ) i virtualnog.

Željela bih definirati ono što se događa kao tranziciju od politike sjećanja na sjećanje na ono što je nekada bio politički čin. Ili, ako odlučim radikalizirati ovu tvrdnju, mogu postaviti pitanje: Šta definira globalni kapitalizam i neoliberalnu politiku danas? Odgovor je evakuacija političkog sa procesima, ne samo konfuzije i nestajanja granica i preciziranih pozicija, nego i sa eskalacijom ( koristim tačan vojni termin te riječi) apstrakcija, evakuacija i ispraznih formalizacija protokola performativne politike. Dešava se rat, ne samo za naftu, nego i za „(bez)svijetni svijet“ koji samo može biti ne samo manji, nego i, kako je tvrdila Suely Rolnik, može postati vječno proširujuća teritorija.

Da bi pokušali promišljati o Europi ne samo kao o geografskom prostoru nego i kao o konceptualnom prostoru koji ima svoju specifičnu historiju, iako je nakon pada Berlinskog zida sve više uobičajeno reći da „Istočna Europa više ne postoji“, neophodno je radikalizirati ovaj prostor teoretski i politički.

Bilo bi jednostavno tvrditi, na sličan način kako sam ustvrdila da Istočna Europa ne postoji, da je još pomodnije u zadnje vrijeme tvrditi da Europa ne postoji, ali ja ću reći da Zapadna Europa zapravo postoji te da i Europa doista postoji. Ono što ne postoji, i ovdje se pozivam na tekst Brune Bosteelsa „ Teorija Alaina Badioua o subjektu: Ponovni početak dijalektičkog materijalizma “, jest Europa kao povezanost!
Kako piše Bruno Bosteels (a ja ću ga parafrazirati za potrebe ovog teksta) nekoliko godina prije nego što su Ernesto Laclaua i Chantal Mouffe konsolidirali lakanovsku realnost shvaćenu kao ključni politički koncept, to je već bilo urađeno u radovima Alaina Badioua koji je tvrdio da „realnost psihoanalize predstavlja nemogućnost seksualnog u vezama i da je realnost marksizma nepostojanje veza između klasa.“ Ona (veza, prim. prev.) postoji jedino kao antagonizam.

Danas je moguće ustvrditi, nakon skorašnjih događaja vezanih za proširenje Šengenske zone koji će se odnositi i na deset novih članica EU (implementacija tog sporazuma je sramotno odgođena na još neodređeni rok), da Europa ne postoji kao povezanost (veza, prim.prev.). Ona postoji samo kao antagonizam! Ako taj sporazum bude implementiran, kao što je predloženo do kraja 2006. godine, to bi značilo dopuštanje potpune mobilnosti ne samo roba nego i ljudi iz barem ovih deset država pripadnica bivšeg „istočnoeuropskog“ konteksta. Ta „Europa koja ne postoji kao povezanost“ je posvjedočena i od strane svih ostalih bivših zemalja Istočne Europe koje će biti „zauvijek“ ostavljene iza granica EU!

Šta je specifična historija ove nove Europe? Šta možemo naučiti iz te historije? Možemo naučiti da ne razmišljamo o njoj kao individualnoj politici identiteta nego kao o nečemu što može proizvesti radikalne političke koncepte demokratije gledano s historijskog aspekta. Kapital se emancipira na nevjerovatan način. On mijenja ruho, način ponašanja i dovoljno je  samo pomisliti o nazivima koji su mu dati u dobu u kojem živimo: društveni kapital, inventivni kapital, kapital s posebnim društvenim stavom, kapital koji je emancipiran u odnosu na kulturu itd. Ova imena pokazuju nevjerovatnu fleksibilnost kapitala u njegovom nošenju s vremenom.

Ponavljam, šta definira globalni kapitalizam i neoliberalnu politiku danas? Evakuacija političkog. Sve se premješta u sferu umjetnosti i kulture i pretvara u neku vrstu politike morala i etike te se u posljednjoj instanci čini da se radi o socijalnoj pomoći. Ovo je način na koji politička pitanja svijeta, ne samo u sferi umjetnosti i kulture, bivaju uklonjena. Gotovo je nemoguće učiniti nešto relevantno danas u društvenom i političkom prostoru Europe i svijeta, zbog žestoke cenzure kroz finansiranje i sl. instaliranih i konstantno reproduciranih odnosa hijerarhije te neovisnosti ekonomske i strukturalne moći koja zahtijeva apolitične projekte i (lažni) moral. Štoviše, javni prostor nestaje i privatne institucije i multinacionalci koji posjeduju novac jesu oni koji artikuliraju, dovode u ravnotežu i usmjeravaju javne potrebe, historije i narode.

Sve se tiče alokacije kapitala. Umjesto politike identiteta, važno je analizirati načine na koje smo vezani/podvrgnuti strukturama institucionalne i ekonomske moći.

Slogan današnjice, čini se, glasi: Mi više ne radimo, mi stvaramo! Ovo je proces subjektivizacije kroz produkciju u vrijeme postfrojdovskog globalnog kapitalizma. Ovaj proces upošljava kreiranje kao aktivnost koja redefinira rad i doslovno prikriva kapitalističku eksploataciju. Upravo zbog ovoga, objašnjenje nematerijalnog rada je od ključne važnosti za objašnjenje procesa subjektivizacije u savremenoj dobi. Razumijevanje ovih procesa zahtijeva ponovno povezivanje kreacije i moći otpora te oslobađanje od stege „makroa“ odnosno kapitalističkog sistema. Kako objašnjava Suely Rolnik: „...mi se trebamo postaviti u područje gdje se politika prepliće s umjetnošću, gdje snaga otpora politike i kreativne snage umjetnosti bivaju uzajamno uticajne izbljeđujući granice koje ih djele.“ Ovo je pokušaj da nas se svrsta u istinski kontaminirano područje, „prvo na stranu politike kontaminirane svojom bliskošću umjetnosti a onda i na stranu umjetnosti kontaminirane svojom bliskošću politici.“

Bivša Istočna Europa - danas prihvaćena od strane Europske unije odnosno ona s novim EU „licem“ - postaje mjesto investicija i, shodno tome, mjesto gdje egzistiraju različiti interesi. Ekonomske investicije, politički pritisci i nova zakonodavna politika imaju potrebu za poznatim kulturološkim i umjetničkim kontekstima. Način na koji ove geografske lokacije i mentalni prostori, sa svojim materijalnim infrastrukturama,  postaju vidljivi, pristupačni i prijateljski, na koji će biti percipirani kao novi glumci, producenti, umjetnici, kustosi i na kraju kulturni menadžeri, jest da čine dio struktura moći, borbi, novčanih investicija i pitanja kapitala i markiranja.

S engleskog prevela: Mia Karamehić

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju Odjeka.


Cf. Alain Badiou, Logiques des mondes. L’Etre et l’Evénement 2, Le Seuil, Paris, 2006.

Cf. Paul Virilio, War and Cinema: The Logistics of Perception, Verso, London and New York, 1989.

Cf. David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, USA, 2005.

Paul Virilio, The Vision Machine, British Film Institute and Indiana University Press, London, Bloomington and Indianapolis, 1994, p. 66.

Ibid. p. 66.

Ibid., p. 70.

lbid p. 60.

Ibid.

Cf. Ernesto Laclau and Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics, Verso, London and New York, 1985.

Cf. Alain Badiou, Théorie du sujet, Seuil, Paris, 1982.

Cf. Bruno Bosteels text “Alain Badiou’s Theory of the Subject:  the Recommencement of Dialectical Materialism?,” in Slavoj Zizek ed., LACAN - The Silent Partners, Verso, London and New York, 2006, p. 140.

Cf. Suely Rolnik, “The Twilight of the Victim: Creation Quits Its Pimp, to Rejoin Resistance,” Zehar, No. 51, 2003, p. 36.

Ibid.