Jesen 2007

  EX CAPTIVITATE SALUS
  Carl Schmitt
 
 

1.

    Naš život dobija brazde i linije preko našeg djela, naše produktivnosti u radu i pozivu. Kao učitelju i istraživaču,moj zavičaj su dva područja pravne nauke, međunarodno pravo i ustavno pravo. Obje discipline pripadaju javnom pravu. Rad u ovim područjima je javan u najužem smislu riječi. On se odnosi na pitanja koja imaju unutarpolitičku i vanjskopolitičku težinu. Zbog toga je tako neposredno izručen opasnosti onog političkog. Pravnik takvih oblasti ne može izbjeći ovu opasnost, naročito ne tako što će uteći u nirvanu čistog pozitivizma. U najboljem slučaju, može opasnost umanjiti tako što će se naseliti u perifernim područjima koja nose historijsku ili filozofsku zaštitnu patinu ili, pak, time da umjetnost ograđivanja, uslovljavanja i prikrivanja razvije do savršenstva.

   U mirnim vremenima obrazuju se neutralne zone i prijatni parkovi za spomenike prirode i duha. Ovo prestaje u nemirnim vremenima. Opasnost tada biva akutna, opasnost koja je akutna svakoj slobodnoj misli. Istraživača i naučnika javnog prava tada iznenada hvataju i rubrikuju za neku njegovu slobodnu riječ i neku slobodnu misao i to najčešće čine ljudi koji u svom životu nisu nikada imali nijednu slobodnu misao i kojima je svaka sloboda duha suštinski strana. Naučni rad jednog naučnika javnog prava, samo njegovo djelo, locira ga, omeđuje u određenu zemlju, kod određene grupe i određene vlasti, u određenoj vremenskoj situaciji. Materijal, štof na koji je upućen u svom naučnom radu, vezuje ga za političku situaciju, čiji dobar ili loš ishod, sreća ili nesreća, pobjeda ili poraz, također obuhvaća istraživača i naučnika i odlučuju o njegovoj ličnoj sudbini.

   Ova stvarnost se najjače može osjetiti u vremenima otvorenog i latentnog građanskog rata. Građanski rat ima u sebi nešto posebno strašno. To je bratski rat, jer se vodi u okviru jednog, zajedničkog političkog jedinstva i u okviru jednog te istog pravnog sistema koje obuhvaća i protivnika, a i zato što obje zaraćene strane ovo zajedničko jedinstvo istovremeno apsolutno potvrđuju i apsolutno poriču. Obje uzimaju protivnika kao onog koji je apsolutno i bezuslovno kriv. Oni ukidaju pravo protivnika i čine to u ime prava. Suštini građanskog rata pripada podvrgavanje neprijatelja pod jurisdikciju. Time on ima tijesan, dijalektički odnos prema pravu. On nije ništa drugo nego pravedan u smislu da je samo-pravedan i na ovaj način on je prototip pravednog i samoopravdavajućeg rata uopće.
Opasnije nego kod svake druge vrste rata, ovdje je svaka zaraćena strana iznuđena da nemilosrdno pretpostavlja svoje vlastito pravo i isto tako nemilosrdno krivicu neprijatelja. Jedna strana ističe legalno pravo, druga strana prirodno pravo. Jedna insistira na pravu na poslušnost, druga na pravu na pobunu. Uvođenje argumentacija i institucija pravne prirode borbu samo još više truje. Ono je intenzivira do krajnosti tako što sredstva i metoda pravosuđa čini sredstvima i metodama uništenja. Sjedi se u sudnici, a da se nije prestalo biti neprijatelj. Ustanovljavanje revolucionarnih tribunala i narodnih sudova ne treba da umanji strah, već da ga pojača. Javno, zakonsko difamiranje, javne ili tajne liste proskribovanih, proglašavanje za neprijatelja države, naroda ili čovječanstva nemaju za smisao samo da protivniku pravno dodijele poziciju neprijatelja u smislu jedne od zaraćenih strana. Ono mu, upravo suprotno, treba da oduzme i ovo posljednje pravo. Ono ima smisao totalnog obespravljivanja u ime prava. Neprijateljstvo postaje apsolutno, da se čak i prastaro, sakralno razlikovanje neprijatelja i zločinca rastopljava u paroksizmu samopravde. Onaj ko sumnja u vlastito pravo važi za izdajnika; interes za argumentaciju neprijatelja je podmuklost; a pokušaj diskusije postaje sloga s neprijateljem.

  Sve su to izrazi i pojavne forme dijalektičkog odnosa građanskog rata s pravom. Postoje različite forme ratova. Postoje sveti ratovi, pravedni ratovi i ratovi-dvoboji. Sveti rat i rat-dvoboj čuvaju nešto od prvobitnog karaktera Božije presude. Pravedni rat, tome nasuprot, stavlja presudu u ruke ljudi. U doba modernog pozitivizma to ima svoje posebne okolnosti. Moderni pozitivizam preobražava pravo u zakon koji je donijet od strane čovjeka za čovjeka. On čini od prava jedan propis među ostalim propisima. U istom stepenu oduzima on pravednom ratu posljednji ostatak sakralne misli. Boginja pravde otvara svoju Pandorinu kutiju i sad se ne pojavljuju samo zamke zamršenih procesa, već i užas krvavog građanskog rata,ali sada još u formi pravosuđa.

 

2.

 

   Šta se dešava s pravnom naukom u ovoj stvarno tragičnoj dijalektici prava? Šta se dešava s pravnikom-naučnikom kada svaki vlastodržac postaje nemilosrdni posjednik prava?

  Pod aspektom velike, herojske historije svijeta, lako je odgovoriti na ovo teško pitanje. U 12. i 13. stoljeću, iz strašnih borbi, u gradovima srednje i gornje Italije ponovo je rođen duh rimskog prava. U konfesionalnim građanskim ratovima 16. stoljeća, unutar progonjenih i protjeranih, svijetle imena kao što su John Story na katoličkoj i Donellus na protestantskoj strani. Crkva nam je u Thomasu Morusu dala svetog zaštitnika. O osnivačima javnog prava, jus publicum Europeaum, kasnije ću pričati. Nakon njihovog herojskog vremena, od 18. stoljeća, pravnici su u velikoj mjeri postali službenici i buržoazija. U 19. stoljeću čini se da je rizik koji dolazio od njihovog pravnog poziva postao manji od rizika bilo kog drugog poziva. Tako posmatrajući, odgovor velike historije svijeta je prilično jednostavan. Kratko kazavši, on glasi: vremena se mijenjaju; već prema tome kako se stvari okreću, neki postaju moćinici ili čak sveci, a iz patnji nove generacije primaju poticaj za nove izazove.

    Ovaj odgovor je u isto vrijeme strašan i utješan. On ima dvostruko lice koje nose svi odgovori i proročanstva Hegelovog svjetskog duha. Znamo to već. Svjetska historija nije tlo sreće. Ne želimo prezrivo odbiti njenu utjehu, ipak, ona je sumarna i paušalna. Patnje koje ljudi jedno drugom nanose su strašne. Mi im ne možemo tek tako jednostavno okrenuti leđa. Ali kako onda trebamo da izdržimo njihov pogled? I, posebno, kako čovjek, za koga je poznavanje prava dio njegove egzistencije, treba da podnese puki faktum, mogućnost totalnog obespravljivanja, svejedno koga u pojedinačnom slučaju ovo pogađa? A ako pogađa njega samog, tada situacija obespravljenog pravnika, pravnika lišenog svakog prava,  lawyersa, koji je sam postao outlaw, legist koji je sam stavljen u host –la –roi, sadrži zasigurno još posebno gorak dodatak koji pridolazi svim drugim fizičkim i psihičkim mukama, ova žaoka znanja koja ranu što bridi dodatno povređuje.

Veliki su, o vi, bogovi, vaši darovi,
ali boli koji ih prate,
preteški su za moja pleća

3.

 

    Posljednji azil za čovjeka koji podnosi patnje od drugih ljudi je uvijek molitva. Molitva na koljenima raspetom Bogu. Prepoznajemo ga u striženju bola, a i on nas. Naš Bog nije kamenovan kao Jevrejin od Jevreja i nije pogubljen kao Rimljanin od Rimljana. On uopće ne može biti pogubljen. On, isto tako, nije imao dželata u smislu prava, jer sam nije imao nikakva prava. On je umro ropskom smrću na raspeću, koju je nad njim izvršio strani osvajač.

Dešava se ponekad da se iznenada otvore vrata našeg zatočeništva i tada nam se iznenada nudi put pun tajni. On nas vodi našoj nutrini, mnogim formama šutnje i tišine, ali i novim susretima i novoj sadašnjici. Ukoliko pri tom naša svijest ostaje još povezana s radom naše zemaljske egzistencije iz toga nastaje novi odnos s prošlošću, lična koegzistencija s misliocima čija je situacija bila slična našoj sopstvenoj. Tako nastaju kontakti i razgovori čija snaga nadomješta brda čitavih biblioteka i čija vatra spaljuje lažnu iskrenost ogromnih hrpa materijala. Duše i duhovi govore nam lično, o nama i sebi samima. Ovdje ne mislim na genije i duhove renesanse i humanizma, ni na Parnas i Olimp. Isto tako ni na pjenušavu čašu carstva duha iz koje filozofija njemačkog idealizma zamišlja da se opija beskonačnošću. Sve to nije ono o čemu govorim. Na umu imam sirote, napaćene ljude, ljude koji su se samotni našli u opasnoj situaciji koja je bila vrlo srodna mojoj vlastitoj i čija misao jednako tako pripada ovoj situaciji, tako da ih ja dobro razumijem i mogu isto tako biti siguran da i oni mene razumiju.

  Moj rad je posvećen naučnom pojašnjenju javnog prava. To je oblast koja daleko prevazilazi okvir jedne nacije, a pogotovu pozitivni legalitet jedne generacije. Pa ipak, unatoč tome, ono nije jedna općost koja nema veze s određenom situacijom, ni u kom slučaju općost što važi bez razlike za sav svijet i sva vremena. Ono je kreacija evropskog duha, to je jus publicum Europeaum, i vezano je za jednu određenu epohu. Ono je u 16. i 17. stoljeću proisteklo iz strašnog evropskog građanskog rata. Ovo je njegov početak i njegov princip. U ovom početnom stanju leži njegova srodnost s našom sadašnjom situacijom, duhovno srodstvo koje predstavlja nešto više od tek jedne historijske paralele, također više od jedne analogije i predstavlja nešto drugo od onog što Oswald Spengler naziva homologijom. Postoje identiteti duhovnih egzistencija koji idu do u ono najličnije u sudbinama, štaviše, do u dušu svih onih ljudi koji su svojom mišlju i svojim pojmovima pokušali njime duhovno ovladati i koji su nosili na sebi sav teret ovog pokušaja.

4.

Iz 16. i 17. stoljeća, doba rođenja jus publicum Europeaum, neki istraživači međunarodnog prava su postali tako poznati da već njihova slava sama ima svoju sopstvenu historiju i kao interesantna, samostalna tema može predstavljati izazov za jedno duhovno historijsko razmatranje. Tome pripadaju Francisco de Vitoria, Albericus Gentlis i Hugo Grotius. Ja poznajem te ljude, njihovo djelo, njihovu sudbinu, jednako tako i historiju njihove slave sve do današnjeg dana. Ja ih volim. Svi oni bez ostatka pripadaju našem kampu. Ali, oni ne pripadaju mom stolu. U mojoj najbližoj, svakodnevnoj blizini nalaze se druga dva, dvojica koja su iz državnog prava zasnovali međunarodno pravo: Jean Bodin i Thomas Hobbes. Ova dva imena iz vremena konfesionalnih građanskih ratova su za mene postala imena živih ljudi sadašnjice, imena moje braće, s kojima sam, prelazeći preko stoljeća, rastao u istoj porodici. Ona nevidljiva ruka, koja vodi našu ruku prema neotvorenim knjigama na polici, mi je uvijek ponovo, već preko trideset godina, otvarala njihove knjige i uvijek ponova zaustavljala na onim pregnantnim mjestima, tada, kada mi moju bilioteku još nisu bili oteli. Danas sam upućen na svoju memoriju. Ali misli i formulacije obojice su mi dostupne kao misli i govor moje braće. Oni su moju misao držali budnom i poticali je naprijed, u vrijeme kada me gušio pozitivizam moje generacije, a slijepa potreba sekuriteta prijetila da me paralizuje. Kod njih sam našao aktuelnije odgovore na međunarodnopravna i ustavnopravna pitanja moga vremena nego u komentarima bizmarkovskog ili weimarskog ustava ili u publikacijama Ženevske lige. Oni su mi bliži od svih pozitivista dotične fasade legaliteta trenutnog status quoa. Zato ću se jedan momenat zadržati kod njih.

Obojicu ih je u najvećoj mjeri formirao i odredio građanski rat. Ali međusobno su tako različiti, kako to mogu biti samo dvije ljudske individue. Bodin je revnosni legist, ponekad isuviše revnosan, bez smisla za humor. On je vrlo učen, i to kako kao pravnik Bartolusove škole, tako i kao humanist Cujasove škole; ipak on ostaje vjeran svom pozivu. Odande (iz jurisprudencije) nadolazi na ekonomska, filozofska i teološka pitanja. On se često miješao u untrašnju političku vatrenu liniju svoje zemlje i svoga doba, upuštao se u opasne situacije, često zapadao u životnu opasnost, a pred kraj života, kratko pred svoju smrt, u jednom pogrešnom trenutku je još bio prešao na pogrešnu stranu. Tako je upropastio priliku da se praktički okoristi svojim životnim djelom. U beznadežnoj borbi u teološkom sporenju ostao je neutralan. Ono specifično političko između zaraćenih strana u konfesionalnom ratu vidio je u posredovanoj neutralnosti i toleranciji. Iz potrebe za javnim mirom, sigurnošću i poretkom u njegovoj glavi su nastali prvi jasni pravni pojmovi evropskog državnog prava. On postaje prvi moderni kritičar religije i Biblije. U svoj osobnosti on je, međutim, ostao pobožan i vjerujući, sve do sujevjerja, ukoliko mu polaganje na pravo teologa koji su se sporili nije previše otežavalo vjeru. On je vjerovao u vještice i demone i imao je čak tajnog duha zaštitnika, spiritusa familiarisa, koji ga je štitio i odvraćao ubice od njega. Odlučni pojam jus publicum Europeaum, unutar sebe i prema vani suverena država, on je uspostavio s neusporedivim uspjehom. On je babica moderne države. Ali moderni Leviathan koji se pojavljuje u četiri pojave, kao četvorostruka kombinacija boga i životinje, čovjeka i mašine, nije pojmio. Njegovo očajanje još nije bilo dovoljno za takvo nešto.

 Njemu nasuprot, Hobbes ga je utoliko bolje shvatio. Nakon još jednog stoljeća teoloških sporenja i evropskog građanskog rata, njegov očaj je bio beskrajno dublji od Bodinovog. Hobbes pripada najvećim usamljenicima 17. stoljeća koji su se svi međusobno poznavali. On nije samo pojmio četvorostruku suštinu modernog Leviathana, već i ophođenje s njim, držanje koje se može preporučiti jednoj nezavisnoj mislećoj individui kada se upusti u tako opasnu temu. Za Hobbesa ono političko više nije neutralnost, već jasno razgraničenje linija prijateljstva. On već živi u doba amity line, u doba uspješnih pirata i buccaneersa. On je promišljao o opasnim stvarima, govorio i pisao o njima, uvijek u neizgubljenoj slobodi duha i uvijek u dobroj pokrivenosti svoje ličnosti, uvijek u bijegu ili u neupadljivoj prikrivenosti. On nije bio praktičar i čovjek javnosti i nije se nikada lično eksponirao. Za svoju privatnu ličnost ostao je svjestan temelja svakog prava, a to je za njeg bio obostrani odnos zaštite i poslušnosti. U ovoj tački se ovaj čovjek bez iluzija ponajmanje varao. Išao je tamo gdje je mogao računati s prestankom građanskog rata i gdje je mogao naći efektivnu zaštitu. On nije pomišljao da trči na nož onima koji u svojoj šaci drže vlast i pravo. Tako je za sebe osigurao poziciju posmatrača i izgradio jednu sistematsku građevinu najjasnije misaone zaokruženosti. U strahu i oprezu, vodeći život nezavisnog duha, doživio je starost od preko 90 godina. S njegove strane, kao i od Bodina, došli su jaki poticaji za kritiku religije i Biblije. Ali, dok je Bodin teološki pobožan, čak sujevjeran, Hobbes je već prosvjetitelj i agnostičar. 

   O svojim prijateljima ne treba puno govoriti. Svaki od ove dvojice je moj prijatelj, ma kako inače bili međusobno različiti, jedan tako pobožan i sujevjeran, onaj drugi, opet, tako bez iluzija i prosvjetiteljski. Ne mogu sebi uskratiti a da se ne pomolim za njihove duše. Jean Bodin, koji se sam tako puno i usrdno molio, uzeo bi to za nešto samorazumljivo. On bi se začudio ako to ne bih učinio. Ali ni Thomas Hobbes mi to ne bi zamjerio. On je izbjegavao da govori o takvim stvarima, ali bi sigurno bio za molitvu, samo ako je istinski vodila miru. Građanski rat koji su potpirivali teolozi i sektaši gonio ga je u očaj. Uprkos tome, on nije postao prosvjetitelj u stilu 18. ili čak 19. stoljeća. Njegova prosvijećenost još nije naduvenost. To je gorki, drhtav i izmučen strah, strah doba konfesionalnih ratova i onog ubilačkog prisvajanja prava za sebe.
            S njemačkog preveo Kašmir Ribić

 

Nastavak teksta te bilješku prevodioca o Carlu Schmittu
možete pročitati u štampanom izdanju Odjeka.