Jesen 2007

  ZNAČENJE ZNANJA U DRUŠTVU ZNANJA
  Gianni Vattimo
 
 

Možda griješim, no mislim da se moramo na sastanku UNESCO-a posvećenom razmatranju izgradnje društva znanja, une société de la connaissance, najprije pitati što znači znanje koje bismo trebali podupirati. Mogućnost da griješim ne iskorištavam samo kao retoričku smicalicu, nego kao dublje pitanje što ga postavljam sebi i svojim slušateljima. U svijetu u kojemu je velika većina ljudi nepismena, većina ljudi i siromašna i gladna, a to i stoga ili prije svega stoga jer su bez znanja i tehnološki nekompetentni, moramo predviđati da nema nikakve dvojbe oko toga što treba uraditi organizacija poput UNESCO-a. Potrebna je intenzivnija i inkluzivnija podjela znanja koje je industrijska društva dovelo do današnjeg prosperiteta i bogatstva. U tu bi podjelu trebali biti uključeni svi ljudi čitavoga svijeta. Opće opismenjavanje cjelokupnog čovječanstva može donijeti, i naposljetku će donijeti, svima na svijetu mir, prosperitet, sredstva za razvoj autentičnog ljudskog života.

Zacijelo. Zašto bismo se dakle pitali o značenju izraza? Zar nisu ciljevi kojima idemo u susret jasni i dovoljno uvjerljivi? Moramo priznati da na pitanje širenja znanja po čitavom svijetu u današnje vrijeme posebno svjetlo bacaju događaji u Iraku i mnogim drugim zemljama „u razvoju“. Zapad, industrijski demokratski svijet, suočava se s problemima „kulturne ekologije“. Kao što znamo – čak ako ostavimo po strani krutost i neljudskost što su objelodanjeni u tom ratu (u mislima imam prije svega mučenja) – glavni je prigovor Americi, Velikoj Britaniji i drugim državama koje okupiraju Irak, „izvoz“ demokracije militarističkom silom. Prema čistoj analogiji, čini se da taj prigovor vrijedi i za nastojanja koja bi prema našem uvjerenju trebala biti potrebna ukoliko bismo htjeli graditi „globalno“ društvo znanja. Znanje koje bismo trebali promovirati je naposljetku tehnološko-znanstveno, takvo kakvo dominira u razvijenim društvima. Grubo rečeno, čini se da u odnosu na to Zapad nije promijenio „eurocentrično“ držanje koje je pobudilo i legitimiralo kolonijalizam u proteklim stoljećima. Jednostavno rečeno: u neretoričkoj sumnji koju sam izrazio na početku leži ključno pitanje. Govorimo li o nastajanju svijeta znanja (podsjetit ću da je posljednjih godina Europska unija djelovala po projektu Europe de la connaissance), moramo se pitati kako i do koje mjere  trebamo poštovati implikacije otklona od eurocentrizma koji je zahvatio znanosti te, barem načelno, i međunarodnu politiku.

Naglasit ću da odbacivanje ili napuštanje eurocentričnih ideja nije samo stvar sve većeg priznavanja drugih kultura svijeta. Sve je jasnije, naime, da je posrijedi i pitanje samoočuvanja zapadnjačke kulture. Ukoliko bi se cjelokupna ljudska kultura suzila prema modelu jedinstvene zapadnjačke kulture, smanjili bi se i načini čovjekove borbe protiv prirodnih nesreća, bolesti itd. što ih nude druge kulture. Više godina stara znanstveno-fantastična priča opisuje intergalaktički rat što su ga izazvali računari. Pobjednici su oni koji još nisu zaboravili kako se računa po starom, „na ruke“. Što se tiče medicine, uz „službenu“ je medicinu itekako očito značenje svega što nazivamo „tradicionalna medicina“. Svi znamo da je ogromne svote uložila farmaceutska industrija da bi, na primjer, patentirala upotrebu ljekovita bilja i drugih prirodnih tradicionalnih lijekova. Jasno je da sve to nije samo stvar „kulture“, nego stvar novca i moći. To moramo u svakom slučaju imati na umu kad se laćamo izgradnje globalnog znanja.

Dakle: na koji način možemo i moramo poštovati neeurocentrično „otkriće“ jednakog dostojanstva svake „kulture“ kada planiramo širenje „znanja“ po svijetu? Premda sam potpuno svjestan da sam tek na početku mogućeg rješenja, pokušat ću odgovoriti na pitanje tako što ću se pozvati na značajnost onoga što na Zapadu nazivamo „humanistika“. Na Zapadu su humanističke znanosti one koje nisu naturalističke, eksperimentalne, matematičke. Razliku lakše predstavljamo na primjeru dvostruke uloge jezika – prirodnog jezika svakog društva - u tim znanostima. Naturalističke znanosti su veoma malo ili uopće nisu ovisne o prirodnom jeziku zemlje. Humanističke su znanosti – tomu nasuprot – u tijesnom odnosu s jezikom zemlje: literatura, umjetnost, filozofija itd. posve su neprevodive. No upravo prevođenje prouzrokuje teškoće u kojima se odražavaju razlike na koje treba posebno paziti. Kada planiramo i realiziramo globalno širenje „znanja“, skoro je pogubno upravo to da, više ili manje svjesno, naglašavamo prirodne, ne-lingvističke znanosti. Za prirodne znanosti se najprije odlučujemo i zato jer želimo eliminirati siromaštvo i besposlenost, osposobljavajući široku klasu „stručnjaka“ za različita područja, koji svojim radom žele djelotvorno pridonijeti povećanju nacionalnog bruto produkta.

Zacijelo ne treba sumnjati u takav projekt. Moja je teza sljedeća: najprije je veoma teško pretpostavljati da svijet „znanja“, zamišljen na taj način, može biti i svijet sreće i ljudskog zadovoljstva za njegove građane; bez podloge humanističkog obrazovanja bit će nemoguće ili krajnje teško proširiti „znanje“ u tehnološko-znanstvenom značenju kako smo ga zamisliti. S prvim dijelom svoje teze pokušavam upozoriti na opasnost da ćemo previše reducirati znanje, koje želimo proširiti, na obrazovanje koje je totalno u funkciji produktivnosti. Očito je da hoćemo s obrazovanjem koje bismo svima ponudili svakomu omogućiti takav položaj u svijetu da bi sam mogao zasluživati za kruh. No želju da imamo posao i obrazovanje koje rad zahtijeva ne možemo odvojiti od stremljenja da budemo razmjerno „sretni“, da  uživamo u životu, što se nadovezuje na ono što sam nazvao „humanistika“. Naravno, pri tome ne mislim na studia humaniora zapadnjačke obrazovne tradicije: latinski, grčki, literaturu, umjetnost itd. U mislima imam sve ono što u svakoj pojedinačnoj kulturi odgovara onomu što nam znače naše humanističke studije. Prije svega pak jezik, literatura, tradicije i ideje – u smislu Weltanschauung, etike, religije itd. – kojih mi ponekad nazivamo „korijeni“ društva.

Nemojte me pogrešno razumjeti: nemam nikakvu namjeru  naglašavati vraćanje korijenima pojedinih kultura kao autentičnim vrijednostima, realnoj biti nekog „ljudskog društva“, i tako dalje. Svjestan sam da je takovrsna lokalizacija u zadnje vrijeme popularna u nekim filozofskim gledištima današnjice. Granica moja „lokalizacije“ jest upravo sposobnost za život određenog stupnja de-lokalizacije, ili neukorijenjenosti, koja ne bi oštetila mogućnost životne sreće svakog pojedinca. Uključuje ne samo sposobnost prilagođavanja pojedinca, nego i poseban respekt spram „ekologije“ svake pojedinačne kulture. Taj je respekt potreban koliko za činjenje „svijeta znanja“ održivim i zadovoljivim, toliko i za postizanje prihvatljivosti znanstvenog i tehnološkog obrazovanja koje želimo proširiti po čitavom svijetu, a da pritom nitko nema dojam da mu je ono nametnuto kao „imperijalistička“ vrijednost. Naš je uspjeh u priličnoj mjeri ovisan o očuvanju lokalnog jezika. Nasilnost se nastojanja za dosezanje „modernizacije“ u mnogim  zemljama već osjetila kao nametanje materinjem jeziku drukčijeg jezika.      

Općenito rečeno, manje ili veće napuštanje materinjeg jezika i domaće tradicije u školi opravdavano je potrebom pojednostavljivanja studija. Predlažem da u odnosu na to budemo još radikalniji: na primjer tako da, na jednoj strani, posve odvojimo obrazovanje na području znanosti i tehnologije koje možemo izvoditi u međunarodnom jeziku koji je formalni jezik matematike, u zadnje vrijeme „internacionalni engleski“, koji nije više nacionalni jezik, nego svojevrsni esperanto, a na drugoj strani zadržimo učenje materinjeg jezika, nacionalne literature i svega što to uključuje. Svjestan sam da je ta ideja na prvi pogled šokantna i radikalna. Izvodim je iz živog iskustva svega što se trenutno zbiva u svijetu: veliki broj lokalnih jezika nestaje, doslovno, bez traga. Naravno, to je i fiziološki proces: naše sjećanje ima i sposobnost zaborava, inače se ne bismo nikada čudili povijesti. Istodobno ne možemo zaustaviti „fiziološki“ proces nestanka ovoga ili onoga jezika, premda moramo pokušati očuvati informaciju o njegovom postojanju; na primjer učenje i proučavanje mrtvih idioma na posebnim odjelima univerziteta. Fiziološko nestajanje jezika drukčije je od nasilnog izbacivanja jezika iz nastavnog plana samo zbog čiste funkcionalnosti ideje obrazovanja. To „nasilje“, ponavljam, nije samo ignoriranje potrebe za ljudskim zadovoljstvom, koja se temelji i na uključivanju u šire društvo i pripadnost tradiciji. Na taj se način izlažemo riziku da ćemo sa znanstvenim obrazovanjem, koje želimo ponuditi svim ljudima svijeta, ponuditi i oskvrnuće identiteta. Na takav način ponuđeno obrazovanje nije prihvaćeno i ne doseže rezultate.
 
Moj prijedlog se možda čini nerealističan, budući da je teško predstavljati program koji bi trebao uključivati učenje „formalnog“ jezika – za znanost, matematiku i čak engleski jezik kao service language – a istaknuti bi, ne samo marginalni dio programa bio prepušten lokalnoj „humanistici“. Reći ću vam što mi se dogodilo na seminaru filozofije za studente tehnike na politehničkom univerzitetu u Torinu (na jednom od najspecijaliziranijih i najstrožih univerziteta u Italiji). Rektor univerziteta mi je objasnio da škola nastoji osposobiti specijaliste tehnologije koji bi vladali i humanističkim predmetima, budući da specijalizacija na jednom od tehnoloških područja može brzo zastarjeti, dočim humanističko obrazovanje studente osposobljava za prilagođavanje i povećava im „elastičnost“ uma, priprema ih na „recikliranje“ samih sebe preko sposobnosti učenja novih tehnologija kada je to potrebno. Nisam uvjeren da je moj optimizam opravdan, no mogu reći da je moguće da upravo razvoj tehnologije potražuje sve manji broj superspecijalista i sve veći broj obrazovanih ljudi koji naravno moraju mnogo znati o tehnološkim i znanstvenim pojmovima, ali moraju prije svega poznavati „pozadinu“ pojmova i navike, što ih pokriva ono polje humanistike koja razmatra lokalnu tradiciju, jezik, etnologiju itd. Želim samo reći da je moguće u nastavni program uključiti prilično humanističkih predmeta, a to već stoga jer se razvoj tehnologije pobrinuo upravo za olakšavanje učenja onih predmeta koji su dostupni preko računara s jednostavnim pritiskom na tipku (pomislite samo na svu vještinu jačanja pamćenja koju zahtijevamo od advokata: prijašnji slučajevi, zakoni itd.).

 

Uz veliki pak broj napola specijaliziranih ljudi možemo previdjeti dodatni opasni oblik eliminacije koji u mnogim zemljama i na globalnoj razini već teče: maleni broj usko specijaliziranih ljudi predstavlja svojevrsnu novu vladajuću klasu koja ima moć nad masama radnika. Opasnost naravno postoji. Uzrok je činjenica da u mnogim zemljama govorimo o nepotpunoj demokraciji. Prijedlog „humanizacije“ obrazovanja – kako promoviranje humanistike tako i širenje znanja koje bi samo po sebi humaniziralo svijet – može se izokrenuti u još jednu podjelu, u podjelu između tvrdih radnika – sve rjeđim visoko specijaliziranim ekspertima – i mase građana koji imaju više vremena za uživanje života, društvenost, socijalnu promjenu. Veoma dobro razumijem da je ta provokativna misao veoma blizu realnom događanju u masovnoj kulturi. Živimo u kulturi zabave, čak je prijem informacija postao zabavan (Tv programi itd.). Meni se to „zabavljačko društvo“ ne čini odveć opasno za budućnost čovječanstva; pod uvjetom da ga ne preuzme skupina specijalista, nego da je politički vođeno prema demokratskim načelima; usput ću spomenuti da će građani-radnici imati više vremena za razgovor o zajedničkim pitanjima, slično kao što su u staroj Ateni slobodni Grci puno vremena provodili na agori dok su robovi, žene i siromašni radili za njih. Ne tvrdim da bi visoko specijalizirani ljudi trebali biti smatrani novim robovima, premda će ih - ako sam već kod njih - biti puno manje nego što je bilo robova u antici. Moja je teza posve paradoksalna upravo zbog toga jer svijet znanja ne možemo predstavljati kao svijet specijalista; samo mnogo potpunije realizirana demokracija, u kojoj vladaju građani, svi jednaki, neovisno o svojoj znanstvenoj kompetenciji, može biti viđena kao moguća, održiva budućnost. Više znanja, naravno, ali i više slobodnog vremena za sve, dakle doista pravo građanstva u kojem svi podjednako sudjeluju.

S talijanskog preveo Mario Kopić