Jesen 2007

  UJEDINJENA EUROPA?
  Leszek Kolakowski
 
 

Kada je Winston Churchill u septembru 1946. godine na Univerzitetu u Zürichu pozvao na stvaranje ujedinjenih država Evrope, mnogi su se dijelovi kontinenta još uvijek nalazili u ruševinama, grozne rane rata još nisu bile zacijeljene. Postojale su okupacijske zone, ali ne i dvije njemačke države. Oba je svjetska rata Churchill pripisivao njemačkoj težnji za dominacijom, vjerovao je da će ujedinjena Europa, stup koje je trebao biti njemačko-francuski savez, naposljetku zaboraviti grozote rata i neće dopustiti da Nijemci iznova izazovu strahotan požar.
I danas se zamjećuju slične motivacije u svezi s podržavanjem procesa europske unifikacije, posebice kod Francuza: Ujedinjena Europa može držati na uzici njemačke imperijalističke težnje! Naravski, svi znamo da je cjelokupna povijest Europe povijest ratova, katkad užasavajuće razornih i krvavih, i da u toj povijesti nema nevinih: svi europski narodi imaju na savjesti pokolje, invazije, pljačkaške pohode. Uzrok je rata 1946. godine prirodno nalažen u hitlerističkom režimu, premda je i udio Sovjetskog Saveza u njemu bio popriličan: u početku se radilo o paktu Ribbentrop-Molotov i planu zajedničke podjele Poljske od strane dvaju imperijalizama, nezasitnih u otimačini, trenutno u savezu, iako su bili svjesni koliko vrijedi njihovo prijateljstvo. U svojemu predavanju Churchill je jedva spomenuo Sovjetski Savez. Također nije bilo jasno da li je vjerovao hoće li se ta barbarska imperija na kraju civilizirati i biti kadra uključiti se u europsku obitelj kao njezin član, a ne osvajač, koji ne prijeti samo bičem nego i atomskim oružjem.
Danas, nakon nešto više od pola stoljeća, nakon rušenja komunističkih režima i nakon napora tolikih ljudi, bilo bi lijepo vjerovati da će ujedinjena Evropa, ako se uspije ujediniti, posvema potisnuti sablast rata s našeg obzorja. No mi još uvijek ne znamo kakva je Evropa i kako je ujedinjena, odnosno u kojemu je smislu ujedinjena...
Otpor prema Europskoj uniji uopće i prema zajedničkoj valuti posebno, nije rezultat racionalnih kalkulacija, nego se javlja iz straha od gubitka državnog suvereniteta. Često se pojavljuje i iritacija u vidu restrikcija i pravila što ih briselska birokracija nameće pojedinim narodima na nepodnošljiv i ponižavajući način: na primjer, proizvodili smo određene sireve tisuću godina i svi su bili zadovoljni, kad iznenada iz Bruxellesa dolazi ukaz da promijenimo recepturu proizvodnje, navodno zbog zdravstvenih razloga.
Stječe se dojam da su tisuće službenika, koje Europa bogato nagrađuje, koji ne plaćaju porez, zaposleni da izmišljaju sve novije i novije, krajnje suvišne i otežavajuće propise i naredbe, koji se, na primjer, odnose na krastavce, džem i mrkvu, što, naravno, pobuđuje dvojbu. Kao prvo, većeg bi se dijela tih službenika trebalo bez ikakve štete osloboditi, drugo, to su ljudi totalitarnog mentaliteta, koji sanjaju o tomu da sve na svijetu bude identično, da se uklone sve povijesne razlike, da se svi nasilno prisile voditi identičan način života. Otpor prema ovoj tendenciji istodobno je razumljiv i zaslužuje podršku.

       Slične se opaske mogu uputiti i političkim institucijama. Evo jednostavna primjera. Britanski Dom lordova (House of Lords), koji se ne bira demokratski, može se smatrati anakronizmom, kao i njihova monarhija. Postojao je stoljećima i - premda nije biran na općim izborima i ima posve ograničena zakonodavna ovlaštenja -  pa ipak obavlja veoma korisne funkcije u reformiranju zemlje i ne može se tvrditi da provodi despotsku vlast nad stanovništvom. Istina je da ne odgovara suvremenoj demokraciji, no na nju ne nalikuje nijedan proces stvaranja kulturnih, financijskih ili industrijskih elita koje u konačnici odlučuju o stabilnosti i napretku zemlje. Cilj je demokratskih institucija učiniti da značenje i utjecaj političkih elita manje-više odgovara razmjeru povjerenja koje im društvo pruža, no to samo po sebi ne doprinosi rađanju elita; demokratskim izborima ne mogu se imenovati najbolji nogometaši, najistaknutiji znanstvenici ili pjesnici, najefikasniji menadžeri.
Što je sa suverenitetom? Uzaludno je tvrditi da proces ujedinjenja Europe suverenost pojedinih država ostavlja netaknutom. Suverenost se postupno smanjuje i sve će se više smanjivati. Suverenost, istaknimo to, ne sastoji se u tomu da država ne računa s postojanjem interesa i aspiracija drugih država. U tom smislu ni Sjedinjene Američke Države nisu suverene. Država nije suverena kada nema ograničenja koja joj nameću drugi, i zbog neostvarive privredne autarkije, nego zato što koje god odluke donosi, loše ili dobre, donosi ih sama, i onda kada je na to prisiljavaju situacija ili drugi: država, koja nešto odlučuje zbog prijetnji susjeda time ne gubi suverenitet, jer je u njezinoj moći da odlučuje drugačije, čak protiv vlastitih interesa.
S engleskog preveo Mario Kopić
Tekst u integralnom obliku možete pročitati u štampanom izdanju Odjeka.