Jesen 2007

  ISPOD MOJE KOŽE
  Doris Lessing
 
 

                        21.

Krajem 1949. iznenada se sve pokrenulo. Gottfied je dobio britansko državljanstvo, ja također. Ne pretjerujem kad govorim o tome kako sam se osjećala kad sam udajom izgubila svoju britansku nacionalnost, i kad sam se morala ponovno prijaviti da je dobijem. Ovo se ne može izraziti riječima, suzama ili – čime drugim? Ovakvi procesi odvijaju se potpuno izvan pogleda i izvan razumijevanja. U vezi sa svojim britanskim pasošem imala sam osjećaj kojem bi aplaudirao i najgluplji patriot. Zakon se u međuvremenu promijenio. Postupak za razvod je počeo. Pošto je Gottfried bio dobro poznat u pravnim krugovima, to je bila formalnost, i odvijalo se brzo, mada su sudovi bili pretrpani ratnim razvodima. Ja sam ostavila njega, ili on mene, zaboravila sam, ali ostali smo sve vrijeme živjeti zajedno. Ništa poželjnije od toga. Imala bih starateljstvo nad djetetom do njegove petnaeste godine, a nakon toga Gottfried; oba roditelja imala bi pravo na posjet, a Gottried bi plaćao mjesečno malu sumu za izdržavanje – on je insistirao na ovome, iz nekih pravnih razloga. Zaključili smo, pošto ćemo živjeti u istom gradu, Londonu, i oboje ćemo zarađivati, da novac neće predstavljati problem. I danas mi se sviđaju razlozi za ovaj razvod. Tih dana u naprednim krugovima uzimalo se zdravo za gotovo da dobra volja treba upravljati razvodima, što je u svakom slučaju bila formalnost koju je zahtijevao zakon, a što je – treba li to uopće reći – budalaština. Kad danas vidim ove pohlepne i osvetoljubive razvode koje feministkinje zahtijevaju, a sve u ime progresa, mislim da je naša generacija bila simpatičnija.
U međuvremenu, oboje smo imali novca tek za trošak do Engleske. Gottfried je stvorio jednu finu naprednu pravnu firmu doslovce iz ničega, ali zauzvrat nije nikad dobio ništa osim ljubaznih riječi. Ja sam zarađivala male sume novca za kratke priče i kao tipkačica za parlament.  
Jedan izdavač iz Johannesburga otkupio je knjigu Pjevaju trave (The Grass is Singing). Kad je Juliet O'Hara iz londonskog Curtis Browna vidjela ugovor, pobjesnila je, rekavši da bi ovaj izdavač trebalo da bude proglašen kriminalcem, i poslala mu je telegram u tom smislu. Kao prvo, izdavač bi dobio pedeset procenata od prodaje. Njegovo mišljenje bilo je, kako sam čula, da je ovo rizična knjiga i da on za to treba biti nagrađen. U svakom slučaju, nije se potrudio da je objavi, i odustao je od toga po primitku Julietinog telegrama. Nikad nisam dobila nikakvu najavu o bilo kakvom napretku. Juliet je knjigu gotovo istog trena prodala Michaelu Josephu.
Ja bih prva otišla u Englesku, sa djetetom, a kad Gottfried dođe, dobio bi dobar posao i pomogao mi novčano.
Još nije bilo lahko dobiti mjesto na brodu, posebno ne iz Rodezije.
Jedan Gottfriedov prijatelj iz Johannesburga došao je u posjetu, nekoliko puta. Bio je bogat. Savjetovao nam je da se odreknemo ove male kuće kako bismo uštedjeli novac od najamnine, a ja da dođem u njegovu kuću, dok ne budemo u stanju da dogovorimo mjesto na brodu. Gottfied je trebalo da boravi kod prijatelja. Tako smo i uradili. Napokon, napustila sam Salisbury - zbogom, zbogom. Izvlačila sam se – i odjednom sam se našla u Johannesburgu, u velikoj kući, u istom bogatom predgrađu gdje sam boravila 1937., sa psima čuvarima, s rešetkama na prozorima, noćnim stražarima, bogatstvom. Ali, ovi su bili komunisti, a ono je bilo Komora Rudnika. Nije bilo razlike u načinu života.
Nacionalisti su bili na vlasti, a neki bivši komunisti su se uspaničili; spaljivali su knjige i vrlo pazili kako će se sretati. Atmosfera je, blago rečeno, bila drugačija od onog preobilja povjerenja od prije samo dvije godine.
Jednog dana možda ću i napisati knjižicu pod naslovom Bogataši koje sam poznavala. Porodica kod koje sam sada bila imat će glavnu ulogu. On, muž, pravio je scene oko nekoliko penija više plaćenih za kilo paradajza, dok se žena smijala. On je insistirao da se kolima ide kilometrima daleko do pijace gdje je povrće malo jeftinije. Ona je bila cockney, iz teatra Unity u Londonu, čuvenom po svojim političkim pogledima i lijevo orijentiranim komadima u doba kad je Hladni rat bio najžešći. Mnogi čuveni glumci i glumice školovali su se u teatru Unity, koji je kasnije izgubio sjaj, zato što je '50-ih i '60-ih socijalizam bio ponovo u modi i teatar Unity u tome nije bio usamljen. Sada je nemoguće opisati nekoga kao cockney. Ta elegantna pametna cockney djevojka, gdje li je? Nekad je bila u knjigama i pozorišnim komadima (Pigmalion je jedan od njih), prepoznatljiva od prve riječi. Ako je živa, više je ne smatraju reprezentativnom. Ova cockney djevojka, u ovoj kući, sada bogata žena, ludjela je od dosade baš kao i žena u drugoj kući. Ona je također bila prilično izluđena od ljubomore, zbog mene. Čula sam je – a ona je htjela da čujem – kako telefonira svojim prijateljima i ponavlja ove riječi, vičući: «A ona je ovdje, u ovoj kući.» Polahko mi je postalo jasno da ona misli na mene. Nije mi ni padalo na pamet da se zaljubim u njenog muža. Kao prvo, bila sam previše uznemirena. Je li on bio zaljubljen u mene? Ako jeste, to se nije moglo opisati nikako drugačije nego nježnost. Vrata su lupala, telefoni vrištali, muž i žena vikali jedno na drugo. Rekla sam da ću istog časa otići, oni su rekli besmislica, moram ostati, ali nastavili su da viču. Nije bilo nikakvih vijesti o kakvom čamcu što stiže u Cape Town. Sredila sam karte za Južnu željeznicu, ali prije nego sam otišla iz ovog mrskog grada, evo dva događaja. Prvi je kada me neki student medicine odveo jedne subotnje večeri na kliniku koja je pružala besplatne medicinske usluge u crnačkom predgrađu. Svakog petka i subote ova velika, gola, bijedno namještena prostorija bila je puna žrtava u borbi noževima. Sjela sam na stolicu u uglu i satima gledala kako posrćući ulaze crnci, ili su ih donosili na nosilima, svaki rasporen nožem i izboden, sav u krvi. Ovo su bile plemenske svađe. Neke su rane bila zastrašujuće. Nekoliko njih je umrlo. Četiri decenije kasnije srela sam mladog doktora, bijelca, iz Johannesburga, koji mi reče da vikende  provodi na klinici za crnce koji dolaze ili ih donose sa ranama od noža, pijane ili, češće, pomahnitale od droge. Krv je tekla, rekao je, rijekama. Opisala sam šta sam ja vidjela 1949. Ništa se nije promijenilo, osim što je sad i droga tu; onda je bio samo alkohol.
Druga stvar koju pamtim jeste ručak u moju čast – ali ne mogu se sjetiti ko ga je priredio, znam samo da su za stolom bili književna i politička «imena» koja su tada pripadala ljevici. Uys Krige, pjesnik, bio je tamo, i urednici časopisa koji su štampali moje kratke priče. Bio je i Solly Sachs, sindikalist, i nekoliko ostalih sindikalista. Kratko vrijeme u Južnoj Africi – nacionalisti su tome stali ukraj – bilo je sindikalista koji su udružili siromašne radnice bjelkinje i Indijke i obojene, kako bi im poboljšali uslove rada. Nemoguće – pomislili biste, ali snaga ličnosti ovih ljudi to je napravila. O čemu smo raspravljali za ručkom? Ne moram se prisjećati: svi smo raspravljali, sve vrijeme, o tome kako nacionalisti dolaze na vlast i šta će to značiti za Južnu Afriku, i o tome da komunisti dolaze na vlast u Kini.
Kasnije, u Engleskoj, dobila sam pismo od jednog od tih sindikalista, koje je išlo ovako:

«Drugarice! Ja sam svoj život utrošio na služenje napaćenom ljudskom rodu, uzdižući život prezrenih na svijetu. U svako doba moje oči su uprte u sjajni horizont prema kojem maršira cijelo čovječanstvo. Mogu reći da sebe nikad nisam štedio, da je sve što sam ikad radio  ili mislio bilo namijenjeno općem dobru i …»
Ovako je išlo pismo nekih šesnaest strana, a na samom kraju shvatila sam da je to bio prijedlog da podijelimo život ili bar postelju. Bila sam iznenađena jer za tim ručkom nisam čak ni sjedila do tog čovjeka. Kasnije, međutim, skupila sam priličnu kolekciju sličnih pisama: takav je bio duh vremena. To je, ipak, bio stil svojstven samo određenim nacijama: teško se može zamisliti Anglosaksonac koji bi se upustio u nešto ovakvo. Dva Poljaka, tri Jugoslavena, dva Afrikanera i revolucionar iz Čilea; njihova pisma nisu se razlikovala.
U slučaju da se krug historije ponovi, imam nekoliko korisnih savjeta za žene. Posljednja stvar koju treba da uradite jeste nešto tako okrutno kao: O, ja se tebi sviđam, je li? U redu, hajde da se nađemo i vidimo o čemu se radi. Ne. Treba da napišete barem isti broj strana sa sličnim uzvišenim osjećanjima, završavajući sa «Uvijek ćemo biti zajedno u borbi.»
Ovaj savjet bit će koristan u nekoj paralelnoj situaciji. Dobijete pismo na mnogo strana (pisci uvijek imaju mnogo vremena) koje ide ovako: «Kozmičke perspektive vječnosti prizivaju me tebi i osjećam da se moramo sresti i podijeliti misli o…» Odgovor treba da bude: «Ti i ja uvijek ćemo biti zajedno na jednom višem planu, čemu potreba za susretom uživo?»
Pronašla sam najjeftiniju kuću za izdavanje u Cape Townu. Opisala sam je u knjizi U potrazi za engleskim (In Pursuit of the English) – u biografiji napisanoj na komički način, i zašto ne? – ali u stvari bilo je to deprimirajuće vrijeme, koje se razvlačilo i otezalo. Čamac je dangubio blizu obale. Agent je govorio Da, a onda Ne. Čekao je mito, ali meni to nikad nije palo na pamet.  Šest sedmica bila je visoka cijena da se plati poštenje. Kuća u kojoj sam odsjela, izgrađena od drveta, činilo se da pokriva čitavo jutro zemlje, i bila je pretrpana ne samo domaćim svijetom, rodbinom Holanđanke koja ju je držala koristeći je kao nadomjestak za njihove vlastite domove, nego i engleskim ratnim nevjestama. Dva bračna para na putu prema Velikoj kikiriki katastrofi u Istočnoj Africi. Jedan od mladih muževa umrijet će tamo godinu dana kasnije od malarije. (Ovo je bila šema koja je koštala mnogo miliona funti i u hipu je propala, ostavljajući za sobom uzorke napredne farmerske tehnologije da hrđaju na rubu polja koja su se hitro punila korovom i mladim drvećem. Izgleda da se niko nije potrudio da upita domaći svijet za savjet.) U međuvremenu, sve četvero bili su puni ideala. Engleske ratne nevjeste bile su hrabre i uznemirene. Neke su godinama čekale da dobiju mjesto na čamcu, a sad je trebalo da sretnu svoje muževe ili zaručnike, koje su zadnji put srele u Britaniji u vrijeme rata. Neke su imale malu djecu. Dvaput za ovih šest sedmica neke Engleskinje su stigle sa čamaca, dok su druge ostale na beskrajnom putu željeznicom u Sjevernu Rodeziju, Južnu Rodeziju  i Nyasaland. Tek tada sam u stvari shvatila koliko sam sretna zato što sam morala da odrastem u Africi, a ne u nekoj od domaćih zemalja. Ove  su mi žene izgledale kao neznalice, bezazlene, ograničene. Osjećala sam se zaštitnički prema njima, kao da su djeca. Ali, glavna stvar bila je njihova klasa. Čak i ovdje, na ovom mjestu za koje biste pomislili da je dobar izgovor za zbližavanje, oficirske gospođe i žene ostalih činova držale su se odvojeno, baš kao kod Kiplinga. Žene srednje klase, i jedna ili dvije supruge članova Donjeg doma, sjedile su okupljene u defanzivnoj grupi na jednom kraju verande, spustivši svoj visoki naredbodavni glas za decibel kad bi neljubazno davale komentare o djeci iz nižih klasa. Ljudi su ih posmatrali čudeći se – ni prvi ni posljednji put suočeni s ovim fenomenom kako to one vide sebe, kako mogu biti toliko arogantne. Nijedna od njih nije bila u stanju da održi konverzaciju ni pet minuta s radničkom klasom ili s nižom srednjom klasom (oprostite, ali ovo je Britanija), s ljudima koji su produkti jedne, nažalost, sada mrtve kulture – ubijene televizijom – radničkih univerziteta, socijalističkih, liberalnih, komunističkih i pacifističkih studija, ljetnih škola, literarnih kružoka, koji su dolazili na časove i kurseve u Salisbury i Bulawayo. Ipak one su se odnosile superiorno prema ovim ljudima. Ja sam to gledala i klela se: «Ja neću, ja neću» - misleći kako neću sebi dopustiti da postanem igrač u ovoj klasnoj igri. Za koju godinu našla sam se zaključana u njoj. Za koju godinu napisat ću jedan književni prikaz za John O'London's Weekly, gdje ću bezazleno primijetiti da Engleska počiva na klasama kao i Indija – da bih bila zasuta pismima u kojima se kaže da u Engleskoj nema klasnog sistema, a sva pisma napisali su ljudi iz srednje klase. Za koju godinu naći ću se kako sjedim u jednoj londonskoj sudnici u vrijeme velikog Fordovog štrajka, gledajući jednu budalu od suca kako se podsmjehuje i izruguje jednom od vođa štrajka zbog njegovog akcenta i njegove gramatike, namjerno ga ponižavajući. Dok ovo pišem, podmukli vicevi na račun našeg trenutnog premijera, koji dolazi iz radničke klase, i njegove žene, i njihova pučkog ukusa, uveseljavaju naše novine. Da, da, nismo mi jedina zemlja snobova, ali ima li ijedna druga zemlja koja je izmislila tu sramnu igricu koja se zove ne pripada boljim krugovima i pripada, i da joj to bude zabavno? Da joj to bude zabavno decenijama? Jedna Engleska - ali nema koristi, očigledno se tu ne da ništa uraditi.
Tri sedmice provedene u onoj iznajmljenoj kući naučile su me kako će male biti moje mogućnosti, s tako malo novca i s malim djetetom. Ovdje sam bila u glamuroznom, prelijepom i – kako sam čula – 'boemskom' Cape Townu, ali ja sam jedva nalazila vremena da izađem iz te kuće i stanem u red u brodarskoj agenciji. Otkako se dijete rodilo, moj je muž bio dobar otac, imala sam prijatelje koji su se utrkivali za zadovoljstvo da čuvaju bebu, a moja je majka mislila da nije dovoljno iskorištena. Imali smo i slugu. A sad sam bila potpuno sama. Nikad, međutim, nisam osjetila da sam napravila grešku. To je, pretpostavljam, stvar temperamenta. Uvijek sam osjećala da je glupo reći: Jao, zašto sam to uradila? Ali nikad nisam vodila avanturistički život o kojem sam sanjala – nisam istraživala divlju Afriku ili pustinju Gobi, nikad nisam slobodno švrljala Mediteranom ili uživala u kafanskom životu Pariza. Sve je bilo određeno činjenicom da imam malo dijete. Imala sam namjeru da živim od pisanja, i živjela sam, ali jedno vrijeme to je bio siromaški život, tek deset godina nakon što sam došla u London zarađivala sam ne više od prosječne radničke plaće. Nikad mi nije palo na pamet da žalim zbog toga, jer svi koje sam poznavala bili su siromašni. Danas mladi pisci najprije govore o avansima i sigurnosti; ali mi smo svi mislili drugačije, možda zbog rata. Željeli smo da pišemo, da uspijemo pod svojim uslovima, da sačuvamo svoju nezavisnost i svoju privatnost. Nijedan pisac danas to ne može učiniti, jer naše ličnosti, naša historija, naši životi pripadaju javnoj mašineriji.
Dugo mi je trebalo, vrlo dugo, da vidim nešto sasvim očigledno. Dijete – ta košulja od kostrijeti, taj 'teret', kako su moju situaciju vidjeli drugi ljudi – spasilo me je. (Zbog toga ja tako volim prvi roman Margaret Drabble, Mlinski točak.) Da sam u London došla sam, evo šta bi se dogodilo. U to vrijeme je Soho bio privlačno, da ne kažem zavodljivo mjesto. Ja bih vrlo skoro pronašla put do tamo. Po teći put postala bih nova djevojka u gradu. Ova posebna podkultura nije bila dobra prema ženama. Djevojke su bivale požderane kao čokoladne bombone – ili popijene kao džin i tonik. U knjizi Daniela Farsona Soho pedesetih žene jedva da se pojavljuju. Fotografije Nine Hammet, nekadašnje ljepotice i ozbiljnog umjetnika - ostarjele, pijane, nametljive, kako moli za piće ili milostinju - sve govore. U ranim šezdesetim Elizabeth Smart, koju je Daniel Farson opisao kao građanku Sohoa, došla je jednom da ruča sa mnom. Pila je i naricala i naricala i pila od podne do sedam uvečer i bila divljački duhovita u vezi sa svojim životom i životom žena uopće. Nju ne bih opisala kao oglas za joie de vivre u Sohou. Od stanovnika Sohoa sigurno je jedino Francis Bacon uspio. Daniel Farson se iz toga izvukao. Bilo je tu mnogo talenata, ali uglavnom su pili i u razgovoru trošili svoj dar: svijet bi mogao biti izgubljen zbog jednog jedinog  trača. (Gubio se i zbog mnogo manjih stvari.) Sadašnji ekvivalent, Groucho Club, higijenska boemija, isto tako jede talente, ali konverzacija u starim klubovima bila je bolja. U tome je bila privlačnost mjesta kao Mandrake, Gorgoyle, French Pub, Colony. Na svako od tih mjesta – po jednom – odveo me John Somerfield, pisac, koji je rekao da treba da vidim kako živi druga polovina. Ja sam ih smatrala prljavim, ali prepoznala sam atmosferu i njenu privlačnost. Svi su bili ekscentrici i neprilagođeni, čudaci i osobenjaci, i bili su stvorili svijet kojem su sami davali ton. Boemski, u stvari. Baš kao i mi u Salisburyju, u Južnoj Rodeziji. Kako ne bih razumjela  da se ljudi tamo mogu izgubiti? I ja bih se izgubila, prilično sam sigurna u to. Lahko mogu vidjeti sebe kako ponovo previše pijem, kao što sam činila od 1942., i konac moga prvog braka. A onda bih se zaljubila u jednog od ovih pjesnika i slikara. Ne zato što su bili sjajni nego zato što su bili izgubljene duše. Neodoljivo. Ali ovo nisu bili muškarci da se zaljubiš u njih. Ne ako nemaš talenta za patnju. Vjerovali ili ne, ja još nisam shvatala da sam predodređena za suze. Ne, Soho bi mogao lahko da me upropasti, i bila sam spasena zato što sam imala odgovornost, a to je dijete. To je bila teška odgovornost. On je bio dijete vrlo dobre naravi i društveno, ali nije volio da spava. Budio se u pet, a odlazio na spavanje u devet ili deset uvečer, i nikad nije spavao preko dana. Ovako je bilo do njegove devete ili desete godine. To je značilo da se i ja budim u pet. U to vrijeme uzimalo se zdravo za gotovo da se majke bude i ustaju kad i njihova djeca, ali danas žene mogu ostaviti svoju djecu da se sama o sebi brinu sve dok one ne ustanu. To nekad traje satima. «To je moje pravo.» Autre temps et autre meres također.1
Peter je uživao – osamnaest sati na dan – u toj velikoj iznajmljenoj kući; izgledala je kao komplet Brobdingnagian kofera, s velikom baštom punom stabala voća i mnogo druge djece. Što se mene tiče, ja sam pazila i čekala. Dobar dio svoga života provela sam čekajući. Žene rade tako, više nego muškarci. Evo onog famoznog pitanja ženske pasivnosti, ali to je često odbrambeni mehanizam. A možda je odbrambeno i to kad gledaš ispred sebe i planiraš, a svi su tvoji planovi zasnovani na iluzijama. Nisam očekivala da će mi biti lahko u Londonu, ali vjerovala sam da će Gottfried biti tu negdje, otac maloga dječaka i moj dobar prijatelj. Nisam očekivala da ću dijete odgajati sama, što se dogodilo. Da sam to znala, bila bih, u najmanju ruku, zabrinuta. Ali uopće nisam bila uplašena, sjedeći na toj verandi, gledajući svu tu dječicu kako se igraju među drevnim stablima voćaka. Bila su to ratna djeca, ali priča o rovovima ne bi zasjenila njihovo djetinjstvo. Dan za danom sjedila sam, gledajući tu djecu, slušajući  ratne nevjeste smještene na jednom kraju verande, kako govore o svojoj budućnosti u Africi, a ja sam poredila njihova očekivanja s onim što sam znala da će otkriti. I pitala sam se kako Gottfried napreduje sa svojim planovima da živi u Londonu. Je li već čuo šta obećavajuće od poslodavaca kojima je pisao, spominjući bivše poštovane Lessinge koji su nekada živjeli i radili u Londonu?
Evo šta se u stvari desilo Gottfriedu Lessingu. Kratko nakon što sam stigla u London on je došao. Doroti Schwartz odlučila je da okuša sreću u Londonu. Imala je stan, i Gottfried je koristio jednu sobu u njemu. Bio je ubijeđen da je s najtežim periodom u njegovom životu gotovo i da će odmah dobiti posao u Londonu. Nije bilo odgovora na njegove prijave za posao. Nastavio je raditi za Društvo za kulturne veze sa SSSR-om i čekao. Taško je zamisliti vrijeme u kojem je bilo teže jednom Nijemcu i komunisti da nađe posao u respektabilnoj firmi. Vic je u tome da, deset godina kasnije, ništa nije bilo tako šik kao zaposliti Nijemca, čak crvenog, zato što je komunizam ponovo ušao u modu, i još jednom, kao i uvijek kad su se strasti stišavale, ljudi su sebe nazivali komunistima – zarad uzbudljivosti same stvari, zarad zabave što se kopa nos pred Mamom i Tatom. Takvi ljudi nikad nisu isposlovali partijske knjižice. Mnogi 'komunisti' nisu imali pojma šta je komunizam. Sjećam se ručka s jednim prominentnim filmadžijom, koji je proklamirao vrline komunizma i Sovjetski Savez, nazivao sebe komunistom, a mene je pitao je li istina da komunist mora biti ateist. Kad sam rekla da postoji nešto što se zove dijalektički materijalizam, on je rekao kako ljudi ne treba da brinu za svoje materijalno blagostanje. Ova vrsta ignorancije bila je tipična za takve pomodne komuniste.
Gottfried je bio obeshrabren, depresivan. Dobio je žuticu, nije mogao raditi. Sve ovo vrijeme naš odnos je bio odličan. Često je viđao dijete, pogotovo kad sam ja slomila rame nakon dolaska. Dobio je vizu za posjetu svojoj sestri i njenom mužu – «vječitom studentu» - koji su sada radili u Kulturbundu u komunističkom Berlinu. Kad se vratio, bio je zanesen; vratio se sav njegov optimizam. Rekao je da će otići da živi tamo, i želio je da mu se pridružim. Ovo me uplašilo: nikada, ni jedan jedini put, nismo govorili da ćemo ostati u braku ili da ćemo živjeti zajedno. Rekao je: «Oni tamo žive jako dobro. Imaju dobre stanove i kola i šofere.» I rugao im se što tako pretjeranu pažnju posvećuju sigurnosti. «Oni su ludi,» rekao je, «misle da špijuna ima i pod njihovim krevetima, i nisu mi dozvolili da išta pričam u kolima zato što bi šofer mogao čuti.» Kad im se nasmijao, oni su rekli da je predugo bio na Zapadu i da ne može razumjeti.
Sada se formalno prijavio vladi Istočne Njemačke da mu dozvoli povratak kao njihovom građaninu. Ništa se nije dogodilo. On se ponovno prijavio. Muk. Nije to mogao razumjeti. «Naravno da imaju toliko problema, to se mora uzeti u obzir.»
To je bio trenutak kad se pojavljuje Moidi Jokl, koja je imala nevjerovatan uticaj na moj život, na nekoliko različitih načina, ali ovdje ću se ograničiti samo na njen uticaj na Gottfrieda. Ona je prije rata bila vrlo poznata u Beču. Ta vrlo mlada žena – djevojka – stvorila je radio program jedinstven za to vrijeme. Pričala je, pjevala, šalila se, ludirala, predstavlja se na način koji joj je obezbijedio vrlo široku publiku: dobro su se slagali ta nova stvar, radio, i njen temperament. Bila je, naravno, komunistkinja. Bila je prijateljica s njemačkim komunistima, koji su tada živjeli od danas do sutra, skrivajući se, u bijegu, ili u Sovjetskom Savezu, izvjesno «mrtvaci na dopustu», koji su dobili vlast u Istočnoj Njemačkoj. Ona je otišla da živi u Istočnoj Njemačkoj. Onda je došlo Staljinovo čišćenje Jevreja širom Sovjetskog Saveza i satelitskih komunističkih zemalja, koje su oni nazivali «Crnim godinama». Bila je izbačena iz Istočne Njemačke zajedno sa desetak drugih Jevreja. Mladi policajac koji ju je doveo do granice sav u suzama joj je rekao: «Ako oni izbacuju ljude kao što ste vi, onda nešto sigurno ne valja.» Možda je on bio jedan od onih  koji su plesali kada je trideset godina kasnije Zid pao. Ona je sada bila jedna od prvih izbjeglica iz komunizma, u Londonu, ali bilo je izbjeglica odasvud. Živjeli su kako su znali, sam Bog zna kako su se održavali u životu; ponekad  ih je bilo deset i više u jednoj sobi, ili su spavali na sofama u stanovima svojih prijatelja, seleći se kad potroše gostoprimstvo, a zarađivali  su za život kao prevodioci, krojači, frizeri, šta god su mogli pronaći. Svi evropski gradovi bili su puni ljudi kao Moidi. Kad sam joj rekla za Gottfrieda, dok je on čekao službeni odgovor na svoju službenu prijavu, ona se samo nasmijala, rekavši da on ne razumije prvu stvar o komunizmu. On treba da u Berlin ode s privremenom vizom za posjetioce, a onda da povuče konce. Ima li on rođaka na važnim položajima? Prenijela sam ovu informaciju Gottfriedu. On je bio odbojan i bijesan od prezira: to što je bio siromašan, što je bio bez stvarnog posla, što je bio uplašen i nesiguran - sve je to od njega napravilo još većeg komunistu, još užeg, sumnjičavijeg, paranoičnijeg. Rekao je da nije zainteresiran da sluša antisovjetsku propagandu – to je bila fraza koja se tad koristila čak i za najblažu kritiku komunizma. Nastavio je da čeka. Moidi je rekla: «Ako hoće da me vidi, reći ću mu kako u stvari izgleda komunizam.» Najprije je odbio, ali vrijeme je prolazilo, a on je čekao poštara. Ja sam priredila večeru. Ovaj susret bio je čak i veće brušenje nego večera za frojdovce i članove sovjetske trgovačke delegacije.
Moidi je bila velika, živopisna, raskošna, ekstrovertna, podrugljiva, zabavna žena, koja je izgledala kao Ciganka – stil koristan kad si u novčanoj stisci. Pripadala je onoj vrsti žena koja bi se Gottfriedu najmanje dopala. On je sjedio tu, elegantan kao i uvijek, izgledao je kao diplomat, sve je kod njega bilo na svom mjestu. Ništa nije jeo, dok je Moidi jela s uživanjem i pričala mu kakav je u stvari komunizam, a on je otežući govorio o zloupotrebi, o antisovjetskoj propagandi, plaćenicima, trkaćim psima, šakalima i sve u tom smislu. Kad mu je Moidi rekla da on baš ništa ne razumije u vezi s komunizmom, on je rekao da on i previše razumije i nju i njenu sortu. Moidi se valjala od smijeha. On je nastavio rekavši da sam ja zaražena klasno-imperijalističko-kapitalističkom ideologijom. Bio je vrlo, vrlo ljut. Nikad ga nisam vidjela takvoga, i uistinu me uplašio. Ali, sudeći po rezultatima, sastanak je bio uspješan, jer samo nekoliko dana kasnije rekao je da se prijavio za vizu radi posjete sestri, a onda bi «vidio šta se može uraditi.» Nikad više nije spomenuo Moidi. Rekao je, kad on bude u Berlinu, Peter bi mogao doći da ga posjeti za praznike. Ja sam rekla da bi bilo vrlo loše ako bi započeo nešto što ne može nastaviti: Moidi je rekla da je on lud ako misli da može nastaviti svoje kontakte sa Zapadom, jer kazna je bila smrt ili nešto još gore. Ljudi koji su dolazili sa Zapada ili su tamo imali kontakte uvijek su bili pod sumnjom. Prenijela sam njene poruke Gottfriedu; on je uzvratio uvredama.
Kad smo ga ja, dijete i Dorothy Schwartz ispratili na stanicu, bio je hladan, mrazan, siv dan, a on je već izgledao kao tuđinac, odbojan, u svojoj karakul šubari. Dobio je posao u Kulturbundu. 'Vic' je bio u tome da su - pošto je Hitler poubijao komuniste - svi oni koji su ostali dobili dobre poslove. I ne samo komunisti: ljudi koji su poznavali komunističku hijerarhiju u Berlinu, kako se ispostavilo, bili su iznenađeni da čuju kako su oni u tim ranim danima bili otvoreni i fleksibilni. Jedan njemački biznismen koji je radio u Londonu, a koji je tamo otišao na poslovni put, bio je pozvan na sastanak sa izabranom grupom osoba na visokim položajima koji su ga pozvali da dođe i radi na obnovi Njemačke. Rekao je da nije komunist, da ga ne zanima politika; oni su rekli da to nema veze, da oni žele sposobne ljude. Ali to je bilo prije Staljinovih probljesaka ludila, prije nego što se Istočna Njemačka učvrstila i postala mrtvački sanduk za zapadnjake. Uskoro je Gottfried pisao i zamolio Petera da dođe preko ljeta. Ovo je bila najstrašnija stvar koju sam ikad uradila, ali nisam vidjela razloga da ne vjerujem Gottfriedu. Djetetu je bilo četiri godine. Otišao je na dva mjeseca, bio s rođacima, vrlo lijepo se proveo, i vratio se zaboravivši engleski, brbljajući na njemačkom. Također je naučio da jede s lijevom rukom položenom pored tanjira na stolu i da kucne petama i nakloni se kad mu se obraćaju.
Za nekoliko sedmica nestalo je malog njemačkog dječaka i vratio se mali Englez. Gottfried je po njemu poslao pismo u kojem kaže kako Peter treba da ljeta provodi tamo. A onda – ništa, muk. Dječak je imao dobrog, dragog i bliskog oca, kojeg je posjetio i našao ga s drugom porodicom; a sad njegovog oca više nije bilo. Pisala sam u Njemačku, slala poruke po ljudima koji su išli tamo. Ništa. Pisala sam i rekla da je dijete tužno, da pita za njega, da na spavanje ide u suzama. Zar nije mogao čak ni pismo da napiše? Ali ništa. Onda sam otišla u Berlin i pokušala da stupim u kontakt s Gottfriedom. Ali on se nije javljao na telefon niti je odgovarao na poruke. Ovo je bilo prije nego što je podignut Zid. Ja sam već imala izdavača u Istočnoj Njemačkoj. Zamolila sam ga da urgira za mene. On je to učinio. Ne znam kako da urgira. Bila sam previše ljuta da bih brinula o tome je li opasno. Otišla sam u jedan od novih i odvratnih stambenih blokova, i našla sam Gottfrieda; tamo je bila njegova sestra Irene, u elegantnom, novom, ali nevelikom stanu, punom čistog novog namještaja u stilu koji se tada zvao švedski. Oboje njih izgledalo je kao da se rat nikad nije desio, kao da još žive život koji je Hitler prekinuo. Bili su elegantni, svjetski, sa onim poluciničnim šaljivim načinom kojim se često koriste bogati i uspješni. Oni svakako nisu bili bogati. Oboje su naglasili da preko vikenda odlaze «u narod» da rade na gradilištima, ili nešto slično. Rekla sam Gottfriedu da je djetetu dao obećanje koje nije održao. Gottfried je bio živahan i arogantan, kao da se nije desilo ništa važno. Mora da je bio jako uplašen, tada nisam ni imala pojma koliko je bio uplašen. Dao mi je nešto novaca, jedva dovoljno da se kupi igračka. Rekla sam da me ne zanima novac, od njega tražim da održi kontakt sa svojim sinom. Ovo je bilo jedno od najgorih iskustava u mom životu. Shvatila sam da moja posjeta njemu neće promijeniti baš ništa.
I to je bilo to. Uskoro je Gottfried dobio položaj jednak predsjedniku Ministarstva trgovine, jednu mnogo više političku poziciju nego kod nas. Ljudi koji su se vraćali iz Istočne Njemačke pričali su mi da se do Gottfrieda mora doći kroz sobe pune podređenih službenika. Slao mi je vazdušaste srdačne poruke. Neki ljudi koji su «znali stanje» rekli su da on naravno ne može održavati kontakt sa Zapadom, cijena je smrt, posebno za one koji rat nisu proveli u Sovjetskom Savezu nego su bili izbjeglice. Drugi koji su «znali stanje» rekli su da će Partija, u stalnoj brizi za humanističke vrijednosti, razumjeti njegovu potrebu da održi kontakt sa sinom. Vidjet će se… Meni nije bilo stalo da ga ikad više vidim – i nisam, ali bilo je vrlo važno jer se radilo o njegovom sinu. Do tada sam se isključila, moja unutrašnja vrata su se zalupila, ja «nisam htjela da znam» - najtačniji opis moga tadašnjeg mentalnog stanja.
U međuvremenu, Gottfried se oženio sa Ilse Dadoo. Dadoo, Indijac, bio je od onih ljudi koji su, u toj značajnoj i kratkotrajnoj klimi prije nego što su nacisti preuzeli vlast, organizirali – kao Solly Sachs – bijedno plaćene radnike, Indijce, obojene i bijele, sve skupa. Rodila se djevojčica iz Ileseinog braka sa Dadooom. Ona je rekla da neće odgajati svoje polu-Indijče u fašističkoj Južnoj Africi i otišla kući. Tamo je srela Gottfrieda. Vjenčali su se, smatram, vjerovatno zbog njihovog zajedničkog afričkog iskustva. Mora da su se oboje osjećali kao vrlo egzotične ribe u ovim sivim vodama. Gottfried je bio krasan očuh Ileseinom djetetu, kao što je bio i krasan otac. A sad nešto što je prilično teško objasniti, to jest ako se koristi uobičajeni način gledanja na stvari, ne računajući komunističku paranoju. Gottfried je bio degradiran i prisiljen da provede godinu dana u komunističkoj školi za prevaspitavanje. Što bi njemu to trebalo? Kako je uopće bilo moguće da bude veći komunist nego što je bio? Ali, bio je zaražen zapadnjačkim mislima, i trebalo mu je intenzivno ispiranje mozga. Nije se vratio u trgovinu, barem ne direktno. Poslali su ga u Indoneziju, de facto kao diplomatu, mada Istočna Njemačka nije bila priznata kao nezavisna država, i tamo je predstavljao trgovinu. Imao je mnogo uticaja na lokalnu politiku. Tamo se razbolio: klima i hrana nisu pogodovale njegovoj jetri. Vratio se u Istočnu Njemačku. Onda je poslat u Tanzaniju. Bio je dobro poznata figura u Istočnoj Africi, i imao je više nego lokalni uticaj. Ovo dvoje, Gottfried i njegova žena, bili su u dobrom položaju. Njihovo znanje o Africi malo je ko imao u to vrijeme u komunističkoj Njemačkoj. Precizno, njihov položaj bio je nesiguran, ali ih je istovremeno učinio dragocjenim. U Evropi je neznanje o Južnoj Africi bilo sveopće. Kad sam došla u Britaniju, i još nekoliko godina poslije, nama i drugima koji su pokušali reći da Južna Afrika i Južna Rodezija nisu sretne zemlje pune smijeha i zadovoljnih crnaca, rečeno je da ne pretjerujemo i da smo u zabludi. U pedesetim godinama, kad sam lobirala prominentne članove Laburističke partije u vezi s Južnom Rodezijom, o kojoj se tad mislilo kao o dobrom i pravednom mjestu naprosto zato što je bila britanska – a to od strane nekolicine ljudi koji su uopće bili čuli za nju – ovi političari bukvalno nisu znali ni gdje se nalazi, vjerujući da je ona dio Južne Afrike ili Sjeverne Rodezije.
Postoji živ pogled na Gottfrieda i Ilse u Dar es Salaamu. Jedan moj prijatelj, Gotfriedov također, prominentni afrički političar – jedne je noći svratio, na onaj neformalni afrički način. Čekao je dugo, čuo uplašene glasove, onda se Gotfried pojavio na vratima, očigledno uplašen, dok je njegova žena kao stražar stajala iza njega, gestikulirajući mu da pazi. Kad se moj prijatelj, još stojeći na vratima, narugao Gottfriedu što je tako oprezan, Gottfried je također počeo da gestikulira, pokazujući da je stan ozvučen, dok je glasno uzvraćao šalu, a njegova žena je glasno ružila posjetioca – zbog mikrofona – o tome kako je tako nepažljiv, tako bezobziran. «Ali ovo je Afrika», protestirao je moj prijatelj, «ovo je Afrika.»
U međuvremenu, Istočna Njemačka je savjetovala razne afričke zemlje kako da najbolje uspostave zatvore, tajnu službu, torture, dojavljivače, po komunističkom modelu. Somalija je bila jedna od njih. Uganda još jedna.
Kasnije je Gottfried postao ambasador u Kampali. Tamo je otišao sa svojom trećom ženom, Margot. Ilse je bila umrla, razočarana u komunizam. Vjerovatno je ova treća žena bila prva koju je uistinu volio. Njene slike podsjećaju me na njegovu veselu udovicu iz Beča. Izgleda kao topla, ljubazna, prijatna žena. Nije bila intelektualka, pogotovo ne političar. Partija nije željela da se on njome oženi; rekli su mu da nađe ženu koja bi se sad mogla nazvati politički ispravnom. Morao je da se svađa s Partijom – a to mora da mu je teško palo.
Sovjetska «linija» bila je da se podrži kasapin Amin. Podržavali su ga sve dok nije pobjegao. To znači, Istočna Njemačka morala je da ga podržava. Kad je Amin pobjegao, Tanzanijci su ušli i uspostavili novi red. Sve su ambasade otišle nekoliko dana prije, u konvoju, na cestu otvorenu prema Keniji. Svi osim iračkog ambasadora i Istočnih Nijemaca – Gottfrieda, njegove žene i dvoje iz osoblja. Noć prije nego su Tanzanijci umarširali, Gottfried je telefonirao iračkom amabasadoru, svom ličnom prijatelju, kazavši: «Hoćemo li sutra zajedno na otvoreni put za Keniju?» On je rekao: «Jesi li ti lud, jesi li pomahnitao, rečeno nam je da ostanemo u kućama, zaključamo vrata i držimo glave nisko.» Sljedećeg jutra Gottfried je u kola smjestio svoju ženu zajedno sa ono dvoje iz osoblja, i provezao se pravo pored trga gdje su bile tanzanijske trupe, pijane i brze na oružju. Pucali su na sve što se miče. Ispaljivali su bacače plamena na automobile. Ova informacija je došla od Tonyja Aberfana iz Guardiana, koji je bio u Kampali, i od istočnoafričkih prijatelja koji su napravili istragu. Istočnonjemački komunisti stavili su jednu nadgrobnu ploču u Berlinu sa četiri imena na njoj preko «groba» u kojem vjerovatno nema ništa.
Gottfried, ako ništa drugo, nije bio glup. Zapleti koji su se smišljali da objasne ovo glupo ponašanje nadilaze Jamesa Bonda. Ljudi koji su dobro poznavali Istočnu Njemačku rekli su da se očigledno radi o produženoj ruci KGB-a: nekoliko diplomata sovjetskog bloka bilo je u to vrijeme ubijeno na misteriozan način. Gottfried je bio član KGB-a. Barem se tako govorkalo. Četiri godine ja ovo nisam «kupila» i uvijek sam govorila da to nije vjerovatno. Ali, u stvari, nisam htjela da znam. Onda mi je to potvrđeno. Ko mi je to potvrdio? Moj sin John Wisdom. On je imao bliske prijatelje u tajnoj policiji Južne Rodezije. (Ovi ljudi nastavili su da rade za crnačku vladu. To što je nešto takvo bilo moguće još je jedan mali simptom općeg ludila našega doba.) John je htio da otkrije nešto o Gottfriedu Lessingu, drugom mužu svoje majke, i zbog svojih kontakata s tajnom policijom Zimbabwea mogao je uspostaviti kontakt s nekim iz južnoafričke tajne policije. Taj čovjek rekao je da je Gottfried bio član KGHB-a i da je njegov uticaj u Istočnoj Africi i mnogo šire bio sveobuhvatan. Istina ili laž? Ko zna, u toj blatnoj, prljavoj, mračnoj oblasti. Saradnici u Istočnoj Njemačkoj koji su ga dobro znali kažu da to nije moguće, jer on je bio dobar čovjek, ni nalik čovjeku kojeg bi uposlio KGB. Pričaju – sa emocijama – da su ljudi o njemu imali običaj reći: «Gottfried Lessing nije komunist, on je pravo ljudsko biće, ljubazan je i velikodušan i dobar prema ljudima u nevolji.»
On je svakako bio komunist drugo vremena, mnogo godina. Partija je za njega bila – kao što je bila za određenu vrstu ljudi – nekakav apsolut, Bog. Psiholozi kažu da postoji jedan broj ljudi koji, kad jednom usvoje izvjesna vjerovanja, nisu sposobni da ih promijene. Nikad to ne učine. I nikad neće. Njihov je um zacementiran, jednom zasvagda.
Ali, trenutak samo… čovjek koji zna da je Partija uvijek u pravu (čak i onda kad nije – to je tek minoran i privremen propust), čovjek koji sluša Partiju kao svoju vlastitu savjest – takav se čovjek ne svađa s Partijom da bi se oženio ženom koja se smatra nepodobnom, koja se smatra prijetnjom. Tako dolazimo do uistinu zastrašujuće mogućnosti; pretpostavimo da Gottfried nije više bio stopostotni komunist, pretpostavimo da je onaj cement napukao, pretpostavimo da je bio u situaciji da mora izvršiti naređenja koja mrzi? Ovo nije bilo baš nepoznato u komunističkom svijetu…
Gottfried je ubijen 1979. Godine 1949. planirao je svoju budućnost kao novopečeni Englez. Godine 1949. sjedila sam na ovoj verandi u Cape Townu, i radovala sam se što ću uskoro sresti Gottfrieda u Londonu. Šest sedmica sjedila sam tamo, gledala, slušala, planirala… Šest je sedmica dugo vrijeme kad si mlad, nemaš još ni trideset.
Radovala sam se, nikad se i ne osvrnuvši za sobom. Čekala sam na svoju budućnost, na svoj stvarni život, da počnu. Za mnom su se vrata zalupila. Za mnom su se vrata zatvarala cio moj život. Najgore – to jest od onog čega se sjećam – bilo je kad su me poslali u internat prije moje sedme godine. Znala sam sve o mehanizmu zatvorenih vrata, prepoznajući ih ne po nekom glasnom udarcu nego po onom što se u meni odvijalo. Ako za sobom ostavljamo neku osobu, onda se vrata zatvore sama. Ah, pomislim, pa vrata su se sama zatvorila, zar ne? Zbog toga ne očekujem ništa, mada se možda ponašam kao što sam to činila uvijek, manje ili više nadam se dobru. Ali koliko je stara ta osoba koja prilazi drugome s tolikim povjerenjem, tolikom vjerom, tolikim optimizmom da ima ovdje prijatelja, pravog, za cijeli život? Jednoga previše mladog da bi naučio ludost prevelikog očekivanja. «Ah, vrata su se zatvorila? Interesantno…» Nema ništa tako surovo kao ovaj proces nad kojim čovjek nema kontrolu.
U ovoj knjizi predstavljena sam – predstavila sam samu sebe – kao produkt svih onih  Mcveagha, Flowera, Taylera, Batleya, Millera, Snewina i Cornisha, zvučnih i zadovoljnih Engleza, Škota, irskog komposta hranjenog Kentom, Essexom, Suffolkom, Norfolkom, Devonom i Somersetom. Ubačena sam na mjesto, sitna stvarca na drvetu pokoljenja. Ali tako danas doživljavam sebe iz onog doba. S tim je gotovo, mislila sam, svršeno je, misleći na pipke porodice. Ja sam se branila samom sobom – tako sam osjećala. Nisam htjela da znam. Nisam bježala kući svojoj porodici, ja sam bježala od nje. Vrata su se zatvorila, i to je bilo to.

                                                                                                            S engleskog prevela:
                                                                                                            Ferida Duraković

*Doris Lessing, rođena je u Persiji (Iran) 1919. godine. Djetinjstvo je provela u Sjevernoj Rodeziji (Zimbabwe), a prvi put došla u Englesku 1949. Godine 1950. objavila je svoj prvi roman The Grass is Singing (Pjevaju trave) i doživjela nevjerovatan uspjeh širom Evrope i Amerike. Dobitnik najznačajnijih književnih nagrada u Engleskoj, Austriji, Njemačkoj. Autor niza romana, kratkih priča, drama, poezije… Ovaj, prvi dio autobiografije objavljen je 1994. u Londonu.


1 Autre temps et autre meres (franc.) – Druga vremena, druge  majke.