Jesen 2007

  FILOZOFIJA DRUŠTVENE NADE
  Richard Rorty (1931-2007) - Homage
 
 

Osmog juna ove godine svijet je ostao bez jednog od svojih najznačajnijih filozofa XX vijeka Richarda Rortyja. „Doduše, i nije to bilo baš neko stoljeće“ – kao da čujem kako svojim tihim stidljivim glasom dobacuje Rorty, taj „postmoderni buržujski“ ironijski liberal koji je cijelu svoju karijeru filozofa posvetio dokazivanju kako filozofija, ako uopće nešto danas još znači u svijetu, to je tek to da živom drži konverzaciju čovječanstva svojom kritičkom provokativnošću. Ništa više niti manje od toga. Ništa epohalno, revolucionarno; nikakvi temelji svijeta nisu u pitanju ako bi sada nekim čudom nestalo te filozofske upitnosti. Filozofija nije, znao je Rorty često navoditi John Deweya, «nikakva forma znanja već prije društvena nada reducirana na radni program djelovanja, proročanstvo budućnosti» Pa onda kakva je šteta ako svijet ostane bez svog najvećeg filozofa? Možda nešto malo više od obične bure u čaši vode (još jedna od Rortyjevih metafora). U školskim pregledima povijesti filozofije Rorty je već zauzeo mjesto kao, naprimjer, najpoznatiji nastavljač pragmatizma, genuinog američkog filozofskog pravca, ali daleko značajnije bi bilo ako Rortyja upamtimo kao vrhunskog ironijskog intelektualca duboko privrženog širenju emancipatorske imaginacije i jačanju liberalno-demokratske naracije kojom je uporno razobličavao totalitarne, ali i neokonzervativne tendencije u SAD-u kao i autoritarne prakse ponižavanja ljudi širom svijeta. Kao zagovornik antiesencijalističkog mišljenja u filozofiji kao kritici kulture, Rorty za sebe tvrdi da nastavlja razvijati emancipatorske metafore prosvjetiteljstva u njegovoj zadaći sekularizacije kulture, neumorno učeći da nema te izvan-ljudske snage koja može legitimno stati na put sreći pojedinca bilo da je riječ o božanstvima, apstraktnim kategorijama nacije, etničke grupe ili bilo kakve forme kolektiviteta. U političkom smislu nepopravljivi je liberalni socijaldemokrat. Samo s dubokom sjetom zaključio je jednom kako danas „socijalizam znači još samo 'pripitomljeni kapitalizam'“, a da „u nedostatku globalnog autoriteta koji bi globalni kapitalizam mogao staviti u službu demokratije, danas samo najgore karakteristike kapitalizma isplivavaju na površinu“. Politika George Busha za njega je bila izdaja slobodarskog obećanja, one bolje Amerike kakvu su oblikovali Jefferson, Madison, Emerson, Dewey i američka ljevica. Zajedno s Derridom i Habermasom uzdao se u snagu Europe da stane na svoje noge, odupre se američkoj dominaciji i još jednom obogati taj sveopći dijaloški žamor čovječanstva idejama i metaforama koje će od ovog svijeta načiniti pristojnije i smislenije mjesto za život.

U posljednje vrijeme, zajedno sa italijanskim filozofom Giannijem Vattimom, promišljao je problem religije i mogućnost njezine rekontekstualizacije od ispraznog i moću obuzetog klerikalizma natrag k stvarnoj relevanciji u sloodnom samotkanju smislenog života individuuma. Put prema tome svakako je na tragu prosvjetiteljskih ideja, ističe Rorty u nedavno objavljenoj knjizi s Vattimom „Budućnost religije“ . Rorty ističe svoj antiklerikalni stav objašnjavajući da su „eklezijastičke institucije, uprkos svem dobru koje čine – usprkos svoj utjehi koju nude onima kojima je to potrebno – opasne za zdravlje demokratskih društava“. U tom kontekstu Rorty vidi i takozvanu rehabilitaciju religije u današnjem svijetu nakon „11. septembra“. Ono što se rehabilitira, za ovog autora, nije religija već razne forme klerikalizma koje u sprezi s političkim moćnicima preuzimaju svu relevantnu dominaciju u kulturi čovječanstva. Autor je izričit da se „religiji ne treba prigovarati sve dok je privatizirana“, drugim riječima dok uistinu za život pojedinca ima veliki značaj u njegovoj tvorbi smisla, „sve dok eklezijastičke institucije ne pokušavaju homogenizirati vjernike oko političkih ideja, i sve dok se i vjernici i oni koji to nisu slažu da slijede politiku 'živi i pusti živjeti'“. Rorty, pomalo rezignirano, završava svoj tekst riječima:

„Moj osjećaj za sveto, ukoliko ga uopće imam, tijesno je vezan s nadom, da će jednog dana, za milenij ili dva, moji daleki potomci nastanjivati jednu globalnu civilizaciju u kojoj je ljubav uglavnom jedini zakon. U takvom društvu komunikacija bi bila slobodna od svake dominacije, klase ili kaste bile bi nepoznate, a hijerarhija stvar privremene pragmatične potrebe, dok bi moć bila u potpunosti na raspolaganju slobodnom dogovoru pismene i izobrazovane izborne baze“.

Richard Rorty je rođen 4. 10. 1931. u New Yorku u intelektualnoj obitelji ljevičarske i liberalističke orijentacije. Otac James Rorty blisko je surađivao sa filozofom Sidneyom Hookom, najistaknutijim učenikom Johna Deweya na razvoju američkog ljevičarskog pokreta. Majka Winifred Rorty, inače kćerka socijalistički orijentiranog svećenika, također je bila aktivan učesnik burnog intelektualnog ljevičarskog života u New Yorku tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Neposredno po Richardovom rođenju, roditelji istupaju iz prostaljinističke Komunističke partije SAD priklanjajući se trockističkoj ljevici i socijalistima. Rorty se sjeća kako su «najistaknutije knjige na policama mojih roditelja bila dva crveno uvezana toma Slučaj Lava Trockog i Nije kriv» koje su ga toliko fascinirale da je o njima mislio kao što «većina druge djece misli o porodičnoj Bibliji». Richard Rorty je odrastao u vrevi političkog angažmana svojih roditelja. Pola godine Rortyjevi su živjeli u ruralnom dijelu zapadnog New Jerseya a drugu polovinu u strogom centru New Yorka, najčešće u glasovitom Chelsea Hotelu na Manhattanu stalno boraveći u okruženju američke intelektualne elite lijeve orijentacije kao što su: Philip Randolph, Norman Thomas, Irving Howe te Lionel i Diana Trilling. Već sa dvanaest godina, prema vlastitom priznanju, Rorty je «znao da će siromašni biti ugnjetavani sve dok kapitalizam ne bude svladan», te da je «svrha ljudskog života u borbi protiv društvene nepravde».

Za vrijeme boravka na selu, polako je isplivavala i druga strana njegove ličnosti – ljubav prema orhidejama. Od ukupno četrdeset vrsta orhideja koje se javljaju u planinama zapadnog New Jerseya Rorty je pronašao njih sedamnaest na što je bio posebno ponosan, mada je strahovao kako uklopiti ljubav prema orhidejama – tom «društveno beskorisnom cvijeću» - sa borbom za društvenu pravdu. Možda zbog te neobične sklonosti, ili zbog umaženosti kakvu osjete samo sinovi jedinci, roditelji su bili sve zabrinutiji. Mnogo godina kasnije Rorty će reći kako su mu u to doba ranog puberteta «roditelji stalno govorili da je krajnje vrijeme da se kod mene probudi mladalački bunt». Ustvari, «bili su zabrinuti da nisam dovoljno buntovan». I bilo je dovoljno još nekoliko, po Rortyja neuspješnih, okršaja sa školskim siledžijama da se odluči upisati Univerzitet u Chicagu koji je dopuštao upis sa petnaest godina. Smatrao je da će na takozvanom Hutchins Collegeu (koji je u to doba bio karakteriziran kao najveći skup maloljetnih neurotika od Dječijeg križarskog rata) uspjeti pomiriti suprotnosti koje je u sebi nosio i doći do onog što je Yeats nazvao «ujedinjenjem stvarnosti i pravde u jedinstvenu viziju». Da bi njihov sin imao što manje nedoumica u vezi sa studijem filozofije, roditelji su u pomoć pozvali svog prijatelja, jednog od najvećih američkih filozofa toga doba Sidneya Hooka da porazgovara s Richardom. Rorty opisuje taj svoj susret s filozofskim velikanom kao prilično razočaravajući. Ušao je u sobu gdje je bio Hook iščekujući neki misaoni inspirativni dijalog, no jedino što mu je Hook tom prilikom rekao bilo je „sine, samo piši i što češće objavljuj“. Ironijski, moglo bi se reći da je već tada Rorty vidio kolika je „korist“ od filozofa i njihovih savjeta. Ipak, već 1949. godine stječe diplomu na Univerzitetu u Chicagu da bi se upisao na Yale gdje 1956. godine brani doktorsku disertaciju o pojmu potencije. Odmah po doktoriranju spoznao je da je «isuviše brzo» napredovao u akademskoj ljestvici. Naime, u svojoj želji da što prije doktorira nije vodio računa da je do dvadeset šeste godine vojni obveznik i tako mu je ubrzo poslije doktorske diplome uručen i poziv na služenje dvogodišnjeg vojnog roka. I danas se Rorty čudi: «Zaista ne znam kako sam mogao biti tako glup». Nakon odsluženja vojne obaveze, tokom koje je bio čak i odlikovan zbog inovacije koju je uveo (predložio je upotrebu poljskog sistema logičke notacije), od 1958. do 1961. godine predaje kao docent na Wellesley Collegeu nakon čega prelazi na Princeton koji je imao jedan od najboljih odsjeka za filozofiju u cijeloj zemlji. Bilo je to zlatno doba analitičke filozofije. Nakon početnog nesnalaženja u ovoj vrsti filozofije, da bi zadržao posao, Rorty savladava vokabular analitičke filozofije. On priznaje: «Prvih godina na Princetonu očajnički sam pokušavao saznati šta se zbiva u analitičkoj filozofiji». Njegov analitički angažman biva krunisan vrlo zapaženim zbornikom Jezički okret (The Linguistic Turn/Essays in Philosophical Method) 1967. godine, koji je doživio i svoje ponovno izdavanje 1991., uz dva retrospektivna eseja.

Međutim, tokom sedamdesetih Rorty čini zaokret u svojim filozofskim interesovanjima. Imaginativno čitanje «otpadnika» analitičke filozofije: Nelsona Goodmana, Willarda Van Orman Quinea, Donalda Davidsona, Wilfrida Sellarsa, s jedne, te pomno studiranje Derride, a preko njega i Heideggera, Nietzschea i Gadamera, s druge strane, ponovno otkrivanje Johna Deweya i iščitavanje radova iz pozne faze Ludwiga Wittgensteina pripremalo je kontekst iz koga će nastati njegovo čuveno, sada već klasično djelo Filozofija i ogledalo prirode, 1979. godine. Ovo djelo uzdrmalo je svojom sumnjom u pojmove objektivnosti i istine uspavane, sebedovoljne američke filozofske krugove. Prašina se nije bila ni slegla, a Rorty objavljuje Konsekvence pragmatizma 1982. godine u kojoj rehabilitira pragmatizam uz imaginativno spajanje sa europskom kontinentalnom filozofijom. Rorty se sjeća: «Prvih deset godina na Princetonu bio sam smatran za jednog 'od naših dobrih momaka'. Ali, drugih deset godina smatrali su me kontrašem i konfliktnom ličnošću». Pogoršani međuljudski odnosi i težak razvod braka učvrstili su Rortyja u odluci da promijeni univerzitet. Ponuda je brzo stigla od Univerziteta u Virginiji, iz Charlottesvillea. Predavao je filozofiju studentima književnosti, što je, kako priznaje, za njega bilo veliko olakšanje i otkrovenje. Potpuno se otuđio od ustaljene analitičke problematike kojom su obilovali filozofski žurnali. Njegov interes se tokom osamdesetih orijentira prema etici, liberalnoj demokratiji, sopstvu. Rezultati tih istraživanja objavljeni su 1989. godine u knjizi Kontingencija, ironija i solidarnost koja je, kao i prethodna požnjela veliki uspjeh s obje strane Atlantika. Već 1991. godine se objavljuju i njegovi filozofski eseji sabrani u dvije knjige: Objektivnost, relativizam i istina, te Eseji o Heideggeru i drugima u kojima se kristalizira njegova takozvana «neopragmatistička» pozicija. Od druge polovine osamdesetih pa sve do smrti Richard Rorty se uvrštava u vodeće svjetske filozofe, rame uz rame sa pokojnim Jacquesom Derridom i Jurgenom Habermasom. Objavljuje sljedeće knjige: Istina i progres, Filozofija i društvena nada, Postizanje naše zemlje, Istina, politika i postmoderna, zbirku svojih intervjua pod naslovom Pobrinimo se za slobodu i istina će se već sama za sebe pobrinuti, Budućnost religije, te svoju posljednju knjigu Filozofija kao kulturna politika . U svojstvu gostujućeg profesora drži predavanja ne samo na najprestižnijim univerzitetima zapadne hemisfere – Beč, London, Paris, Amsterdam – već je uvijek spreman prihvatiti izazov susretanja sa drugačijim. Tako više puta gostuje u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, Japanu i Bugarskoj. Za vrijeme Miloševićevog režima gostuje u Beogradu dajući podršku nezavisnim intelektualcima okupljenim oko Beogradskog kruga, zbog čega mu Milošević drugi put uskraćuje zahtjev za ulazak u SRJ. U junu 2000. godine gostuje u Sarajevu i drži predavanje na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Tokom devedesetih objavljuje Istinu i progres i Postizanje naše zemlje u kojoj izražava svoju privrženost ljevičarskoj ideji i zalaganju za stvaranje besklasnog društva, istovremeno kritizirajući savremenu američku ljevicu koja je postala isuviše akademska izgubivši osjećaj za goruća društvena pitanja koja sobom donosi globalizacija kapitalizma. Svoju, općenito filozofsku poziciju, sa posebnim težištem na pitanjima epistemologije i etičko-političkog diskursa, Rorty je pokušao sumirati 1999. godine u knjizi Filozofija i društvena nada svojim prepoznatljivim oštrim esejističkim stilom pisanim pristupačnim jezikom. Premda penzioniran, odlučio se za nastavak svoje akademske karijere. Od 1998. do 2005. godine radio je na Univerzitetu Stanford na Odsjeku za komparativnu književnost. Uprkos dugogodišnjem plodnom filozofskom radu, Rorty nije zapostavio ni svoju «prirodnjačku» stranu koja ga je pratila od djetinjstva. Ljubav prema orhidejama zamijenjena je ljubavlju prema pticama koje je volio promatrati. 

Richard Rorty je dva puta posjetio Sarajevo i BiH . Prvi put je to bilo u junu 2000. godine kada je održao zapaženo predavanje u Akademiji nauka i umjetnosti BiH: «Pragmatizam i savremena filozofija», a drugi put u oktobru 2005. godine. Tom prigodom je u koorganizaciji Centra za interdidsciplinarne studije („Grebin“ centar, kako ga volimo nazivati) i Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu  8. oktobra 2005. održao predavanje na temu „Neka kretanja u savremenoj filozofiji“.
Oba predavanja objavljena su svojevremeno na stranicama Odjeka. Interesantno je napomenuti da je oba puta Rorty Sarajevo posjetio u potpunosti o svom trošku. Gotovo je postalo tipično za domaće i inostrane naučne i kulturne institucije prisutne u BiH da ignoriraju istinske naučne i kulturne događaje. Tom prilikom Rorty je svoju bosansku publiku upoznao sa svojom jedinstvenom koncepcijom savremene filozofije koja je zaista drugačija od onih shema na koje smo navikli. Oni koji su slušali Rortyjevo prvo predavanje u BiH 2000. godine mogli su uočiti da je i tada Rorty izložio svoje poglede na ključne pravce razvoja savremene filozofije, ali samo u zametku. Na predavanju iz 2005. godine Rorty je prvo krenuo od kritike ustaljene, prije bi se moglo reći, anglosaksonske podjele filozofije na kontinentalnu i analitičku. Ova „geografska“ podjela je prevaziđena osobito u posljednjih deset do petnaest godina kada se na katedrama u Njemačkoj, samom srcu kontinentalne filozofije, počela ozbiljnije izučavati analitička problematika, dok se istovremeno u Americi rušio mit o tome da je filozofija uglavnom ono čime se bave analitički filozofi. Osim toga, napomenuo je Rorty, ono što se tradicionalno nazivalo „kontinentalnom“ filozofijom nikad nije uzelo maha u Britaniji ili u skandinavskim zemljama, a to je, priznat ćemo ipak „kontinent“. Rorty predlaže da napustimo ovu dihotomiju koja više skriva nego što raskriva i da glavna strijemljenja u savremenoj filozofiji grupiramo oko, s jedne strane, filozofije orijentirane na probleme i historicističke filozofije, s druge strane.

Filozofija orijentirana na probleme se fokusira oko problema koji proističu iz odnosa između onoga što govorimo i onog što je stvarno Stvarno, između opravdanja i istine. Njene najrazvijenije discipline su metafizika i epistemologija. One se smatraju, ustvari, samim srcem filozofije. Filozofija orijentirana na probleme dalje bi se, prema Rortyju, mogla podijeliti na naturaliste i „quietiste“. Naturalisti smatraju da postoji nepromijenjeni skup teških filozofskih problema koje su formulirali još Platon, Kant, Frege, Russell i drugi. Oni smatraju da se ti problemi ne mijenjaju s historijskim razvitkom. Štaviše, oni su nešto kao „ugrađeni“ u naše umove, stalna su karakteristika bez obzira iz koje historijske epohe se njima bavimo.

Quietisti bi radije da takvu vrstu problema razriješe, raspuste, a ne da ih riješe. Prema njima, filozofija ne treba da priča o tim problemima, o njima treba da šuti, u Wittgensteinovom smislu, na osnovu čega i nose ime „quietista“ (onih koji šute, ne govore o tome). Ali, o tome nešto više kasnije.

Historicistička filozofija preporučuje da se od Kanta okrenemo k Hegelu i svoje određenje najpotpunije nalazi u Hegelovom stavu da je „filozofija njezino vrijeme shvaćeno duhom“. Ova vrsta filozofa uči povijest filozofije formirajući svoje razumijevanje u trokutu između prošlosti, sadašnjosti i moguće budućnosti. Još preciznije, filozofi iz ove grupe proučavaju ljudsku povijest i historijske mijene. Ova struja u savremenoj filozofiji dijeli se na radikale i reformiste. Radikali smatraju da moderno društvo i kultura treba radikalnu kritiku. Njihov početni stav uvijek, kako kaže Rorty, glasi: „Nešto je duboko pogrešno u vezi s modernom... Ništa nije dovoljno dobro“. Reformisti nastoje oko toga da dalje razvijaju ideje prosvjetiteljstva. Oni ne vide ničega tako duboko pogrešnog u moderni, barem ništa što se ne bi dalo promijeniti. Za njih je liberalno-socijalna demokratija za sada najbolja zamisliva i ostvariva utopija.

Da biste bili uspješan filozof u filozofiji orijentiranoj na probleme, treba da čitate najrecentnije objavljene radove. Historicist je okrenut izučavanju filozofske tradicije počevši od Parmenida. Paradoks je, kako navodi Rorty, da je Thomas Kuhn tako smatran ne filozofom, već historičarem među svojim kolegama na Princetonu. Za reformiste i quietiste filozofija je neka vrsta terapije, dok se za radikale i naturaliste filozofija sastoji od urgentnih problema koje hitno treba riješiti. Njihov ton je dramatičan.

Naturalisti svakako imaju metafizički stav. Za njih su fizičke partikularije jedino stvarne. Sve druge deskripcije su, kako primjećuje Rorty, omogućene zahvaljujući tim česticama. Glavni problem koji u tom smislu treba riješiti je kako prilagoditi tu, prilično znanstvenu, sliku svijeta s zdravim razumom. Njihova filozofija više nalikuje nekom istraživačkom programu.

Quietisti smatraju da ne treba da brinemo oko predstavljanja stvarnosti. Ne čini svijet neki stav istinitim. Stav svoju istinitost stječe samo u „igri“ s drugim stavovima. Sva svrha izricanja tvrdnji je uključenje u kooperativne sheme, postizanje slaganja oko toga da se nešto učini. Jezik je društvena vještina, pa su filozofski problemi prije svega od praktičkog značaja. To je vještina pravljenja i uzvraćanja zvukova koju možemo nazvati komunikacijom. U povijesti savremene filozofije quietisti su svakako pragmatisti – Pierce, James i Dewey, zatim Wittgenstein i oni koje je 2000. godine u Sarajevu nazvao pripadnicima „otpadničke analitičke filozofije“ Quine, Davidson i Brandom za koje znati jezik ne znači puno više nego što znači znati kako izaći na kraj s kišom ili snijegom.

Ključne ličnosti historicističke struje savremene filozofije su Marx (od koga potiče radikalna struja) i Mill (otac reformističke struje). Radikali: Adorno, Heidegger, Strauss i drugi smatraju da je nešto trulo u modernoj kulturi. Za njih filozofija treba da razvije oštri uvid u tu pokvarenu strukturu. Heidegger, naprimjer, govori da Zapad već dugo ide silaznom putanjom da nas, izgleda, još samo jedan Bog može spasiti. Za Foucaulta je, naprimjer, cijelo prosvjetiteljstvo ništa drugo do jedna suptilna operacija moći. Mill, nasuprot tome, smatra da je njegova Engleska i cijeli Zapad uglavnom na dobrom putu. Nisu potrebne nikakve drastične promjene. Te ideje dalje razvijaju Dewey, Berlin i Habermas. Nije nam potrebna nikakva revolucija i krvavi prevrat. Proces sekularizacije treba nastaviti a pokreti za širenje sloboda i ljudskih prava, feminizam, iskustva savremenih država blagostanja kao što je Norveška doprinose tom postepenom razvoju. Glavno pitanje koje se nameće filozofu-reformisti jeste šta mi filozofi možemo uraditi da bismo doprinijeli daljem razvoju buržoaske demokratije. Filozofi ovog usmjerenja u koje se, očito, ubraja i sam Rorty, poručuju: „pokušajmo problem riješiti na drugi način, da vidimo da li ćemo u tome uspjeti“. Prema njima, glavni društveni zadatak intelektualca je biti koristan ne svom narodu, svojoj partiji ili ideologiji, već liberalnim institucijama. Kada smo se već pobrinuli za slobodu, svakako, kako je to često znao sugerirati Rorty, istina će se znati za sebe pobrinuti i sama. Rorty je, kada je u pitanju teorija spoznaje pripadao onim filozofima – uz Davidsona i Brandoma – koji su «odbijali ideju da se neki diskursi (npr. scijentistički diskurs: A.M.), neki dijelovi kulture (npr. religija: A.M.) nalaze u bližem doticaju sa svijetom, ili se u taj svijet bolje uklapaju od drugih diskursa» . Diskursi se ne mogu ticati svijeta ukoliko pod svijetom ne mislimo na „svijet koji možemo razumjeti“, na svijet kao komunikacijski konstrukt koga neprestance tkaju međusobno kompetitivni diskursi kao artikulacije smisla našeg postojanja na ovoj zemlji. Ili, drugim riječima, kako kaže sam Rorty, «Ako jedan diskurs ima sposobnost da predstavlja svijet, onda svi diskursi imaju tu sposobnost. Ako se jedan od njih uklapa u svijet, onda to podjednako rade i drugi» . To su epistemološke osnove jedne demokratizirane poetske ili književne kulture u čije se temelje utkao Rorty. Za kraj, nekoliko riječi o zadacima filozofa i njima sličnih angažiranih intelektualaca koje su ujedno među posljednjim recima koje je napisao ovaj autor prije svoje smrti:

«U mnogim svojim radovima skretao sam pažnju da relativno specijalizirane i tehničke debate među savremenim filozofima gledamo u svjetlu naših nadanja u kulturnu promjenu. Filozofi treba da odaberu strane u tim debatama stalno imajući na umu mogućnost promjene kursa rasprave. Oni treba da se upitaju da li će njihovo pristajanje na jednu a ne na drugu stranu doprinijeti nekoj razlici u društvenim nadanjima, pragmima djelovanja, proročanstvima bolje budućnosti. Ako neće, onda to svrstavanje možda i nije vrijedno truda. Ako pak hoće, onda treba jasno navesti do kojih će razlika ono dovesti.
Profesionalizacija filozofije, njena transformacija u jednu akademsku disciplinu, bila je nužno zlo. Ona je ohrabrila pokušaje da se filozofija pretvori u jednu autonomnu kvazi-nauku. Takvim pokušajima treba se oduprijeti. Što je filozofija više u interakciji s drugim ljudskim djelovanjima – ne samo s prirodnom naukom, već i s umjetnošću, književnošću, religijom kao i politikom – ona postaje sve više relevantnija za kulturnu politiku i samim time korisnija. Nasuprot tome, što više teži za autonomijom, utoliko manje pažnje zaslužuje»

Asim MUJKIĆ

Intervjue Richarda Rortyja koje je dao Odjeku te njegov predgovor bosanskohercegovačkom izdanju knjige Richard Rorty Pragmatizam i drugi eseji možete čitati u štampanom izadnju Odjeka.

 

Počinjem ovaj tekst aluzijom na istinitu anegdotu s posljednjeg susreta s profesorom Rortyjem u Sarajevu u oktobru 2005. godine. U auli sarajevskog Holiday Inna sa Richardom Rortyjem i njegovom suprugom Mary Rorty razgovarali smo profesor Gajo Sekulić, Ugo Vlaisavljević, Damir Marić, Dino Abazović i ja. A onda je neko od nas – čini mi se Ugo – upitao profesora Rortyja šta misli o Derridi, s obzirom da je Derrida umro te godine kao i na njihovo dugogodišnje prijateljstvo,  na što je Rorty spremno uzvratio: «On je svakako jedan od najznačajnijih filozofa XX stoljeća... doduše, i nije to bilo baš neko stoljeće (it wasn't much of a century, though)». Može se reći da je ironija ponad svim drugim ironijama u tome što je i Rorty umro od iste bolesti kao i Jacques Derrida.

John Dewey, «Philosophy and Democracy, u The Middle Works, ed. Jo Ann Boydston (Carbondale: Southern Illinois University Press, 1982), a prema R. Rorty, Philosophy as Cultural Politics, Philosophical Papers 4, (Cambridge University Press, 2007); ix. Premda je Dewey jedan od Rortyjevih heroja i prema njemu je imao ironijski otklon. Prilikom njegove prve posjete 2000. godine kao profesor studenta Rorty me počeo ispitivati o planovima za doktorsku disertaciju. Rekao sam da to mora biti nešto u vezi s pragmatizmom i dotakli smo se Deweya. Kada sam mu rekao kako sam pročitao Deweyevu Rekonstrukciju u filozofiji kao i Javnost i njene probleme, Rorty mi je kroz osmijeh dodao kako je to uz još možda dva-tri Deweyeva djela i više nego dovoljno, jer je većina drugog što je Dewey napisao „poprilično dosadno“.

Richard Rorty, Gianni Vattimo, The Future of Religion, Santiago Zabala ed. (New York: Columbia University Press, 2005). I u tom odabiru tema o kojima će pisati nailazimo na autorovu ironiju. U zahvalnicama svoje posljednje knjige Philosophy as Cultural Politics (2007), negdje pred kraj Rorty otvoreno kaže: «Jako sam zahvalan gore pomenutim institucijama koje su me pozivale da držim predavanja ili na simpozije. Ti pozivi naveli su me da pišem o različitim temama o kojima u suprotnom nikada ne bi raspravljao» (str. xii). Gotovo mi je nazamislivo da neki naš, bosanskohercegovački redovni profesor, prizna da ne bi o nekim temama ni mislio da nije bio u stisci s vremenom da preda svoj rad ili zato što je morao da učestvuje na simpoziju koji nije mogao odbiti i tome slično. Još manje zamislivo od domaćeg intelektualca je čuti ono što se od Rortyja često moglo čuti kada bi ga pitali o nečemu s čim on stvarno nije u doticaju. Rorty bi obično rekao 'O tome nemam ništa interesantno reći'.

Ova doista selektirana bibliografija u originalu glasi: Philosophy and the Mirror of Nature (Princeton University Press, 1979); Consequences of Pragmatism (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1982); Contingency, Irony, and Solidarity (Cambridge University Press, 1989); Philosophical Papers Vol. 1: Objectivity, Relativism, and Truth (Cambridge University Press, 1991); Philosophical Papers Vol. 2: Essays on Heidegger and Others (Cambridge University Press, 1991); Philosophical Papers Vol. 3: Truth and Progress (Cambridge University Press, 1998); Philosophical Papers Vol. 4: Philosophy as Cultural Politics (Cambridge University Press, 2007); Achieving our Country / Leftist Thought in Twentieth-Century America (Harvard University Press, 1997); Philosophy and Social Hope (Penguin Books, 1999); Take Care of Freedom and Truth Will Take Care of Itself – interviews with Richard Rorty, Eduardo Mendieta ed. (Stanford University Press, 2006); Truth, Politics and 'post-modernism' / Spinoza lectures (Van Gorcum, 1997); with G. Vattimo, The Future of Religion, Santiago Zabala ed. (New York: Columbia University Press, 2005). Ovdje treba napomenuti i jedinstveno bosanskohercegovačko izdanje Pragmatizam i drugi eseji (Sarajevo: Ethos, 2002).

Istinu govoreći, ukupno je tri puta bio na teritoriju BiH. Prvi put, kasnih sedamdesetih, posjetio je Mostar kao učesnik na Međunarodnom postdiplomskom studiju u Dubrovniku.

Richard Rorty and Pascal Engel, What's the Use of Truth?, Patrick Savidan, ed.  (New York: Columbia University Press, 2007), str. 36.

Ibid., 36.

Richard Rorty, Philosophy as Cultural Politics / Philosophical Papers Vol. 4 (Cambridge University Press, 2007), str. x.