Jesen 2007

  PROPAST ĆE VAŠ SVIJET
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Kako da živim u zemlji
Gde se noga spotiče o nesahranjene
Kosti mojih najbližih?
    Czeslaw Milosz

 

U nastavku Miloszeve pjesme „U Varšavi“, u sjajnom prijevodu pokojnog Petra Vujičića, slijede stihovi: „Čujem glasove, vidim osmehe. Ne mogu/ Ništa da pišem, jer petoro ruku/ Hvataju mi za pero/ I teraju me da pišem njihovu povest,/ Povest njihovog života i smrti./ Zar sam za to stvoren/ Da bih postao pogrebna narikača?/ Ja hoću da pevam o svečanostima,/ O radosnim gajevima u koje me je/ Uvodio Šekspir. Ostavite/ Pesnicima trenutak radosti,/ Jer će propasti vaš svet.“      

Analiza i čitanje ove Miloszeve pjesme zahtijevala bi mnoge stranice, i sigurno je da bi je čitatelj u, naprimjer Danskoj, Švicarskoj, Češkoj, pročitao i tumačio drugačije od potencijalnog čitatelja iz, recimo Iraka, Čečenije, Darfura (ako je tamo uopće ikome sada do čitanja) ili naše BiH. Ono što bi čitatelji iz zemalja, uvjetno rečeno, prve grupe rekli, razlikovalo bi se i na interpretativnoj, ali još više na emocionalnoj razini od onoga što ova pjesma govori čitateljima iz mjesta gdje su se tragedije udomaćile. Jer, da parafraziram čuvenu Tolstojevu misao sa početka „Ane Karenjine“; „Sve obitelji (stanovnici) sretnih zemalja sretni su na isti način, a sve obitelji (stanovnici) nesretnih zemalja, nesretni su na drugačiji način“. O tome koliko se nesreće nakupilo na ovo malo prostora mnogo je rečeno. Ali, i o tome koliko se ništa, ili skoro ništa nije učinilo da se te nesreće prevaziđu, dostojno pokopaju mrtvi, djeluje u sferi kažnjavanja, a ne glorificiranja zločinaca, isto tako mnogo je kazano, napisano. Moja malenkost, s tim u vezi osjeća se slično pjesniku iz Miloszeve pjesme. Naravno, ne mislim time predimenzionirati svoj značaj na način lokalnih poluinteligenata koji svoja stupidna lupetanja i iskalkulirana „mišljenja“ proglašavaju svojim žrtvovanjem, nudeći se, ničim izazvani, u jadu svoje duhovne i moralne bijede, za nacionalne žrtve i izdajnike. Ne, ništa od toga nije posrijedi. Nemam niti iluziju da nekoga ono što pišem ja i slični obvezuje, jer ne vjerujem u fantomske autoritete -vlast, čiji bi se nositelji trebali, ako ništa, zabrinuti nad činjenicom da, evo, dvanaest godina od rata nisu zemlju odveli dalje od njegovog početka. Naprotiv, uveli su je u jedno stanje permanentne strepnje, neizvjesnosti, nesigurnosti, nezadovoljstva, mraka u kojem narodnjaci i populisti gutaju sve što se razlikuje od njihovog folklora. Stvorili su  stanje u kojem se svi osjećaju uplašeno, prevareno, obvezno prema prošlosti, koja, ne samo da nije pokopana, dostojanstveno sa svim svojim žrtvama, nego se, i to ona drevna, fetišizira i slavi sa željom da se ožive njeni istruhli, memljivi i prevaziđeni sadržaji. U takvoj konstelaciji, gdje ništa nije kao tamo gdje svakodnevnica nije smetnja preživljavanju, punoći ljudskog življenja, dakle, ovdje gdje se sustavno opstruira sve što nije u vezi sa ikonama predpovijesti i njihovim mitovima, za pjesnike, ali i sve ostale, „nema trenutaka radosti“, nema, opuštanja, jer „aveti prošlosti vrebaju“. Onima koji pokušavaju to zaboraviti, prevazići na način da prizivaju vrijednosti koje slavi veliki dio svijet, kojem se, makar deklarativno, i ovdje teži, odmah se šalju poruke upozorenja, opomene. Ovdje antiživot dominira nad životom. Čak se i smrt  odomaćila, postajući nekima vrijednost „kojoj se teži“. Neki ovdašnji fanatici je slave, kao španjolski falangista general Millan Astraya, onaj što je na univerzitetu u Salamanci tridesetih godina prošlog stoljeća, pred užasnutim Miguelom de Unamunom, pozivao studente u boj uzvikom „Viva la muerte“. I u tom nekrofilskom slavlju, ovdašnji falangisti, slaveći prošlost i smrt, dokidaju našu budućnost, perspektivu i radost suvremenosti i življenja. U njihovoj vizuri, u eliotovski obrnutom duhu, „sadašnjost je prošlost, a  budućnost isto to, ali još i gore“. Kao da poručuju, drugačije ovdje ne može proći. Ali, ipak, sve sluti da će „propasti njihov svijet“. Onako kako su i svi slični. Kao odgovor na tu potencijalnu zgodu, mogu reći, sigurna sam, ne samo u svoje ime, jedva čekam da se to desi...