Ljeto 2007

IZ UGLA, BEZ NASLOVA Izložba Roselyne Hagen u Sarajevu
  Admiral Mahić
 
 

U devastiranom bosanskom pejsažu mi sebe smatramo izrazom ugla, zabačenosti u nerazumijevanje, i naše apstrakcije se čine samo nama razumljivim. Bilo da se šuti ili razgovara, u tranzicionom pejsažu ljudi se osjećaju simbolima usamljenosti, tanušnim, sada više nejasnim hijeroglifima utopije koji griju snove, ili bi studen bila posvemašnja. I ja se tako hranim na simbolima snova, kad zapjevušim pjesmu, Nebesku pjesmu, koju je napisao francuski nadrealistički pjesnik Rober Desnos, u koncentracionom logoru Terezin. Alpski cvijet govoraše školjki: Ti sjajiš / Školjka govoraše moru: Ti odzvanjaš / More govaraše brodu: Ti drhtiš...

Tangenta sarajevske svakodnevnice ide svojim putem, a ja se pitam – kuda da krenem iz sarajevskog logora, iz prividne slobode uzdisaja... I tako u zadnje vrijeme osjećam da mogu razbacivati to vrijeme samo sa slikarima, pa osmatram izložbe, tražim po slikama usječene putanje, koje nisu za praktičnog korištenja, ali su tu. Ali, jedna od “pobunjenih” postavki posve mi je vratila vjeru u pobunu mog izraza ugla. I gle, kao na palubu sna dolaze nenadano slike francuske slikarke Roselyne Hagen, koje, kao i Robertovi stihovi, sjaje, odzvanjaju, drhte, i koje se hegelovski kao “živa umjetnost ne odvajaju od života”...

Ako se približim valerskoj skali čistih boja, recimo, kao vjetar smrekama, ili kao siromah anđelima, u moju usamljeničku tugu se ulije svježa poezija ogromnog slikarskog napona Roselyne Hagen, kao najviši planinski izvor. Ali – i ako se odmaknem, korak nazad, imam osjećaj da sam se još bliže približio pjevnom, istinskom sadržaju nadrealne, sažimajuće umjetnosti. Otuda, u ovom našem namučenom ćošku, pobunu ovih slika čujem kao hor dubinske svjetlosti, a vidim kao materiju dostojanstva, jedne duge odiseje koja traga za dobrom.

Nadahnute upijanjem Azije, magijom satorija i nirvane, slike francuske slikarke Roselyne Hagen izložene u Muzeju književnosti Bosne i Hercegovine, u Sarajevu otkrivaju jednog već formiranog koloristu su profiliranim stilom i pristupom idejnom materijalu. Ekspresivna vizura Roselyne Hagen je izrazito apstraktna i slobodna od bilo kakvih ispraznih imperativa novih tehnika, jednako kao i od optužbi za manirizam. Roselyne Hagen traga za svojom unutarnjom niti i njen temeljiti nastup ne ostavlja prostora nikakvim prigovorima o jednoobraznosti stilskog obrasca – ona je tragač bez sluha za isprazne proklamacije najnovijih formi, jer umjetnik može ekspresivno tragati samo za onim najsuštinskijim slutnjama u sebi. Sve ostalo spada u opći materijal života i njime ne treba izražajno opterećivati posmatrača. Raznovrsnost kao da skoro uvijek upućuje na površnost svaštarenja iliti na nepronađenost sebe.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”