Ljeto 2007

  LIRIKA IZMEĐU VJEČNOG I VREMENITOG Irfan Horozović: Kaleidoskop, Sarajevo, «Šahinpašić», 2006.
  Hanifa Kapidžić-Osmanagić
 

Rođen 1947. godine u Banjaluci, Irfan Horozović ulazi u svijet poezije zbirkom pjesama Zvečajsko blago, 1969. U taj svijet zgusnutijeg mišljenja i izričaja drugačijeg od proznog on tako ulazi u trenutku kada je književnost Bosne i Hercegovine u ranijoj Jugoslaviji na svom vrhuncu. U njegovom vidokrugu prisutni su, u njegovom sluhu odzvanjaju Skender Kulenović, Mak Dizdar. U traganju za vlastitim glasom Horozović se samjerava sa svojom generacijom, kao i onom prethodnom. Načitan, sjajnog pamćenja, njegove sofisticirane reference, nikada izravne, obitavaju veliki evropski pjesnici. Bliski su mu Francuzi, posebno Apollinaire. Kod njega zazvoni Tin Ujević, ukrivenije Krleža.
Sedamdesetih godina neki od bitnih bosanskohercegovačkih pjesnika u izravnom su suglasju sa postnadrealističkom poetikom. Horozović nije postnadrealist, mada mu je blizak Koroman, ali i u njegovoj poeziji zazvuči čista nadrealistička slika:

- lovac u ružičastom progoni svilenu košutu zore. (Ah)
- osedlani klaviri jezde i zubima gone zvučnu uzdu. (Ah)
- Iz sna iščupan kao zub istočih ovaj stih. (Zub)

Blizak mu je nadrealistički jezički paradoks:

- ja sjedim na leđima ogromnog kita/ i pišem stihove za tu lepezu. (Buffet Kalnik naših godina)
- bijela kao abonos/ i crna kao slonova kost. (isto)
- Glava života u bisagama smrti. (Ogledalo)

Takva slika, nekad uvišestručena, ne uvršćuje se, međutim, kod Horozovića u postnadrealističke cjeline. Kod njega uvijek prevlada određena, neprozna, ali vođena priča u pjesmi. Naklonivši se i drugačijim poetikama, Horozović nije poklonik ni avangarde, ni hermetizma, ni neke eliptične pjesničke umjetnosti: njegova pjesma uvijek se razrješava u samo njegovu viziju, onakvu kakva se može, nikad do kraja ali ipak, omeđiti i prepričati.
Čini se da frekvencija tih uslovno postnadrealističkih i inih slika najbolje ilustruje i naslov koji je za svoju izabranu poeziju uzeo pjesnik: riječi kao komadići stakla u pjesničkom ogledalu znaju poprimiti boje i zvukove dragog kamenja.
Ali pred ovim obimnim izborom u knjizi Kaleidoskop čitalac pokušava proniknuti koja je ustvari pjesnikova nit vodilja, znana mu kao i ona neznana, to jeste koje su koordinate Horozovićeve vizije i njegove potrebe pjevanja, nužnosti da se iskaže i pjesničkom riječju: gdje su sastavnice Horozovićeve duboke pjesničke autentičnosti (Za njegov vlastiti upit nad sobom otkrivalačka je pjesma Nesvjesno ispisujući sebe, ali svakako nije jedina).

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”