Ljeto 2007

Estetika i osjećanje
  Mario Perniola
 

U XX  se stoljeću sudaramo s paradoksom: s jedne stane se gotovo sva estetska misao u užem smislu (dakle ona koja se prepoznaje i samoodređuje takvom) vrlo malo zanima za pitanja osjećanja, uzetog u njegovoj autonomnosti i nepodređenosti drugim instancijama; s druge pak strane oni koji u žarište svojih refleksija postavljaju upravo osjećaj, nemaju puno veze s estetikom, i ako se izričito ne ograđuju od nje, tada su bar potiho uvjereni da se ona nipošto ne zna na pravi način latiti osjećanja (i umjetnosti).
Gdje leži uzrok tomu da estetika nije kadra teorijski razložiti suvremeno osjećanje? Zašto se čini da to osjećanje izmiče pojmovnim sredstvima estetske misli? Zašto se čine pojmovi, kao što su život ili forma, i sposobnosti, kao što su spoznaja i volja, neprimjerenima za zahvaćanje karakterističnih crta senzibilnosti XX stoljeća? Drugim riječima, zašto se teorijska sredstva koja su nam dali Kant i Hegel, snaga suda i dijalektika, pokazuju neprimjerenima za izdržavanje navale iskustva kojega nije više moguće opisati niti kao sažimanje pojedinačnog pod opće niti kao prevladavanje protuslovlja? Činjenica je da već sam pojam estetskog (mišljen u srednjem spolu) opseže težnju prema izmirenju opreka. Za opstanak je estetskog bitno da se bar izdaleka ocrtava kraj konflikta, da se ukazuje bar slutnja određenoga budućeg mira, trenutka pomirenja u kojemu su bol i borba, ako ne konačno ukinuti, onda bar privremeno prekinuti. Osjećanje se XX stoljeća kretalo u suprotnom smjeru, izmicao je estetskom pomirenju i približavao se iskustvu određenog raskola, raskola koji je još dublji od dijalektičkog protuslovlja, istraživanja oprečnosti između termina koji nisu simetrično polarni. Čitavo to veliko filozofijsko događanje, kojega se usuđujem označiti najizvornijim i najznačajnijim u XX stoljeću, možemo imenovati pojmom razlika, mišljenim kao neidentitet, kao neka neprimjerenost dublja od logičkog pojma nejednakosti i dijalektičkog pojma drugosti. Drugim riječima, stupajući u iskustvo razlike, napuštamo kako aristotelovsku logiku identiteta, tako i hegelovsku dijalektiku.  Dakle, ništa čudno da je misliocima razlike estetika u užem smislu posve strana. Dok je kod autora koje smo dosada obrađivali svagda nazočna Hegelova ili Kantova baština, ovdje se upuštamo u novo teorijsko područje koje više nije moguće zahvatiti niti u kantovstvo niti u hegelovstvo. Od novovjekovnoga se estetskog nasljeđa nisu udaljili eda bi se posvećivali isključivo teorijskim problemima i osjećanje ih ne bi tada zanimalo, naprotiv, upravo istraživanje osjećanja dovelo ih je da post-kantovsku i post-hegelovsku estetiku otpišu kao epigonsku i nesuvremenu. Stoga bismo njihovu misao mogli imenovati «neo-estetika», ako taj izraz ne bi bio izvorištem nesporazuma i zabuna.
Zapravo je upitno smijemo li razliku uopće smatrati pravim pojmom, pojmom kao što je identitet (koji predstavlja os Aristotelove logike) ili protuslovlje (koja predstavlja os Hegelove dijalektike). Više nego u području čiste teorijske spekulacije moramo njezino izvorište (ili bar odskočište) možda potražiti u nečistom polju osjećanja, polju neuobičajenih, uzbudljivih, dvosmislenih i ekstremnih iskustava koja se ne daju reducirati na identitet i koja su obilježila život brojnih muževa i žena u XX stoljeću. Naposljetku su se likovna umjetnost, književnost i glazba XX stoljeća inspirirale upravo takovrsnom senzibilnošću, senzibilnošću koja se približuje psihopatologijskom stanju i mističkom zanosu, narkomaniji, perverzijama, smetnjama i invaliditetu, «primitivnim» i drugim kulturama. Možda tu leži uzrok da je u XX stoljeću estetika zapostavila problem osjećanja. Naletjela je na osjećanje koje se toliko razlikovalo od onoga na kojemu je gradila Kantova i Hegelova estetika, pa se radije preusmjerila u klasičnije teme, kao što su život, forma, spoznaja i djelovanje. Nešto od toga novog osjećanja, osjećanja koje je toliko drukčije od kantovskog osjećanja i hegelovskog patosa, još uvijek možemo naći u onim estetikama forme na koje je utjecala problematika uzvišenog, te u nekim estetikama djelovanja koji su sebe prisilile baviti se konfliktom; no te se instancije sudaraju s estetskim zahtjevima za zaokruženošću i pomirenjem, koji najposlije ipak prevladaju i spomenute mislioce vraćaju u korito kantovskog ili hegelovskog estetskog nasljeđa. Naposljetku postane i razumljivim da se istinski glasnici osjećanja XX stoljeća ne mogu prepoznati u estetici, iako su njihove refleksije tijesno povezane s problemima s kojima se  i ona hvatala u koštac.
Francuski pisci Georges Bataille, Maurice Blanchot i Pierre Klossowski čine trojku drskih istraživača osjećanja razlike. U svojim su esejima, novelama i romanima prokrstarili i pročešljali neznane predjele senzibilnosti i afektivnosti, a potom svoja otkrića saželi u teorijskom obliku.
Prema Bataillu, Hegel je podredio negativno povijesnom pozitivitetu koji ga prevladava i u tom prevladavanju  ukida. Stoga upozorava da autonomno opstoji «nenamjensko negativno», koje je suvereno i nesvodivo te koje se očituje u slučajnosti rođenja i smrti, u spoznaji vlastite konačnosti, u smijehu, erotici, pjesništvu i umjetnosti. Sva ta iskustva bacaju čovjeka van sebe i odvraćaju ga od služenja radu i znanju: u njima nisu više važni zahtjevi i potrebe subjekta, zatvorenog u svoja spoznajna i moralna uvjerenja, nego višak energijskog toka koji se prenosi kao turbina.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”