Ljeto 2007

  Preostatak  umjetnosti
  Jean-Luc Nancy
 
 

Što ostaje od umjetnosti? Možda samo preostatak (le vestige). Tako barem danas ponovno razmišljamo. Kad za naslov ovoga predavanja predlažem "Preostatak umjetnosti", imam najprije pred očima jednostavno sljedeće: pod pretpostavkom da doista postoji samo još neki preostatak - ujedno trag koji nestaje i gotovo nezamjetljiv fragment - tada bi nas upravo to moglo navesti na trag (la trace) umjetnosti same ili barem nečega što bi za nju trebalo biti bitno, ukoliko možemo postaviti hipotezu da to što ostaje i najviše ustrajava. Potom će nam se ponuditi pitanje: ne spada li ono što je bitno upravo u preostatak, i ne izražava li cjelokupna umjetnost najbolje svoju prirodu ili ono za što joj je stalo upravo tada kad postaje preostatak same sebe, tada kad je odmakne veličina umjetničkih djela koja otvaraju nove svjetove, kad se čini da je prošla i kad ne pokazuje ništa više osim svojega prolaženja (son passage). Toj ću se temi uskoro vratiti kad budem pobliže ustvrdio što jest preostatak.

Teče dakle debata oko suvremene umjetnosti i upravo s obzirom na tu debatu ste me pozvali da vam danas govorim u Jeu de Paume, u muzeju - odnosno na tom čudnom mjestu gdje umjetnost ne čini drugo nego prolazi: tu ostaje kao minula (passé), a istodobno nekako prelazno: između mjesta života i prezencije, kojima se možda, nedvojbeno najčešće, neće više pridružiti. (Možda pak muzej nije „mjesto, nego povijest“, kako kaže Jean-Louis Déotte, neki raspored koji daje prostor prelaženju kao takvom, prelaženju više kao onome što je prešlo; upravo se to tiče preostatka.)

Sa svih strana lete pitanja, tjeskobno, nasrtljivo, je li današnja umjetnost uopće još umjetnost. Obećavajuća situacija - naspram toga što misle pesimisti - budući da svjedoči o tomu da nas brine to što jest umjetnost. Drugim riječima, s veoma teškom riječi, brine nas njezina bit. Ta riječ doista jest opterećujuća, nedvosmisleno će kod nekih pobuditi sumnjičenja glede prisvajanja ili vrebanja na filozofsko nasljeđe na koje upućuje. Ali mi ćemo se trsiti rasteretiti tu riječ, sve do njezina vlastitog preostatka. Zasada odgovorimo što je u tomu obećavajuće. Omogućuje li nam ta debata doznati nešto malo više o „biti“ umjetnosti?

Prije toga je potrebno stvari razjasniti, jer međusobno se prepliće više debata. Nedvojbeno imaju jedno zajedničko spasonosno mjesto ili ishod, i to u biti umjetnosti, no ipak treba razlikovati više razina. Nastavit ću postupno, pri čemu ću rasporediti svoj prijedlog jednostavno po brojevima (deset, želimo li biti točni).

1. Na prvom bi mjestu trebala biti debata o umjetničkom tržištu, ili o umjetnosti kao tržištu, kao da je svodljiva na neko tržište, što bi bio prvi način biranja njezine vlastite biti. Debata, kao što znamo, o mjestima ili prostorima, o instancijama i funkcijama toga tržišta, o javnim i privatnim institucijama koje su u nju uključene, o mjestu koje zauzima „kultura“ koja, u nekom širem smislu, već sama po sebi unosi jabuku razdora.

O tomu neću govoriti. To nije u mojoj pristojnosti. Još jednom, ne predlažem drugo nego refleksiju o biti umjetnosti, ili njezinom preostatku - i dakle o povijesti koja vodi tom preostatku. To zacijelo ne daje neposredne principe iz kojih bismo mogli deducirati praktičke maksime. Pogađanje između registara spada drugdje. Ne predlažem dakle neku "teoriju" za neku "praksu" - niti za neku tržišnu praksu niti, ako je moguće još manje, za neku umjetničku praksu.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”