Ljeto 2007

 ZEMLJA-DOMOVINA
  EDGAR MORIN i ANNE BRIGITTE KERN:
 
 

Predgovor
Istorija istorije

Praistorija i istorija

Kroz desetke hiljada godina "arhajska" društva lovaca-sakupljača razmiljela su se zemljom. Postala su strana jedna drugima zbog razdaljine, jezika, obreda, vjerovanja i običaja. Diferencirala su se, jedna postadoše otvorena i liberalna, druga zatvorena i represivna, jedna s raspršenom ili kolektivnom vlašću, druga sa koncentrisanom. Ali ma koliko bila raznolika, predstavljala su temeljni i prvobitni tip društva Homo sapiensa . Tokom više desetaka milenija ta dijaspora arhajskih društava koja nisu znala jedno za drugo sačinjavala je čovječanstvo.
Razvoj urbanih/ruralnih civilizacija ignorisao je i potom uništio to čovječanstvo. Širenje istorijskih društava otjeralo je arhajska društva u šume i pustinje, gdje ih istraživači i prospektori planetarne ere otkrivaju da bi ih uskoro satrli. Danas, osim vrlo rijetkih izuzetaka, ona su definitivno likvidirana a da njihove ubice nisu asimilirale najvažniji dio njihovih drevnih znanja. Istorija, nemilosrdna prema pobijeđenim istorijskim civilizacijama, bila je neumoljivo svirepa prema svemu praistorijskom. Praistorija se nije ugasila, ona je istrijebljena. Nad utemeljiteljima kulture i društva Homo sapiensa upravo je čovječanstvo danas izvršilo definitivni genocid osmjelivši se tako na oceubistvo.

Istorija se rodila možda prije deset hiljada godina u Mezopotamiji, prije četiri hiljade godina u Egiptu, prije dvije i po hiljade godina u dolini Inda te u dolini Hoanghoa u Kini. U čudesnom sociološkom preobražaju, mala društva bez poljoprivrede i države, bez gradova i vojske ustupaju mjesto gradovima-državama, kraljevstvima i carstvima s desetinama hiljada, kasnije stotinama hiljada i milionima žitelja, s poljoprivredom, gradovima, državom, podjelom rada, društvenim klasama, ratom, ropstvom, najzad, s velikim religijama i velikim civilizacijama.
Istorija je šikljaj, rast, umnožavanje i borba na smrt između država; ona je osvajanje, invazija, porobljavanje, ali i otpor, bunt, ustanak; ona je bitke i ruševine, državni udari i urote; ona je raspojasavanje moći i sile, pa i nerazumnost vlasti; ona je zastrašujuća vladavina velikih krvožednih bogova; ona je porobljavanje na veliko i masakr na veliko; ona je gradnja palača, hramova, grandioznih piramida, ona je razvoj tehnika i umjetnosti; ona je pojava i razvoj pisma ; ona je pomorska i kopnena trgovina robom, potom idejama; ona je ponegdje poruka milosti i saosjećanja, ponegdje misao koja propituje tajnu svijeta.
Istorija, to je buka i bijes, ali i ustoličenje velikih civilizacija koje hoće da budu vječne, a sve će biti smrtne. Tako je bilo s Egiptom faraonâ, s Asirijom, Babilonom, minojskim carstvom, s Dravidima, Etrurcima, Olmecima, s Atenom, Perzijancima, Rimom, s Majama, Toltecima, Zapotecima, s Vizantijom, Angkorom, s Astecima i Inkama, Sasanidima, Osmanlijama, Habsburgovcima, Trećim Rajhom, SSSR-om... Dok je Rimsko Carstvo trajalo samo nekoliko vijekova, jedino su, kroz tisućljeća, preživjela dva stabilna žarišta civilizacije uprkos invazijama i padovima dinastija: indijsko i naročito kinesko.

Tradicionalna istorija nam je pripovijedala o buci i bijesu bitaka, državnih udara, bezumnih ambicija. Sjela je na krijestu valova i kovitlaca, tamo gdje je "nova istorija" vidjela tek događajnu pjenu. Ta nova istorija, danas prilično zastarjela, vjerovala je da će u ekonomsko-socijalnom determinizmu pronaći istinu bivanja. Zatim se prometnula u etnografsku i višedimenzionalnu. Prodrijevši posvuda u fizičke i biološke nauke, danas se događaj i slučajnost vraćaju i u istorijske nauke. To više nije pjena, nego vodopadi, brzaci, zaokreti istorijske bujice.
        

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”