Ljeto 2007

 ANTIGONA
  Massimo Cacciari
 

Grad je polis i oikos – i ne može biti njihovim mirom. Pripadaju različitim timai, različit je daimon kojega trebaju slušati. Preko-mjernost fiziološki ugrožava polis – a ugrožavala bi i oikos kada bi taj zahtijevao da se priroda polisa reducira na nj. Naravski, grad se zasniva na sporazumu između tih dviju dimenzija, no sporazum znači nešto umjetno, nešto nužno prolazno. Vrijednosti oikosa vazda izazivaju vrijednosti polisa /1/,  u odnosu na ove vazda afirmiraju vlastitu pre-moć. S druge pak strane, i kad bi polis priznao arhaičnost oikosa, ne bi se mogao odreći pokušaja da ga zatoči u svoje nove poretke,  da ga podredi vlastitim „inovacijama“.

Isto se tako žena ne može okaniti želje da grad bude „dom“. Oikos je mjesto, suprotstavljeno svakom prostoru, od-rezano od njega: mjesto gdje se zbivaju fundamentalni prijelazi: rođenja, vjenčanja, pogrebi, prijelazi što ih žena ima u skrbi. Da bi prispjela do vjenčanja, Antigona mora „kroz“ pogreb /2/. A taj joj čin, čin koji je u njezinoj time, fundamentalan za život oikos, polis zabranjuje. Zabranjen je to čin. Ali pozor: nipošto nije posrijedi u sebi nedopušten čin. Mala prohibita nisu zločini koji bi bili zabranjeni jer ih prepoznajemo kao takve, nego oni činovi što su tako određeni na podlozi pozitivnog prava polisa. Razlikovanje između mala u sebi i mala kao ponašanja koje je protivno pozitivnom društvenom poretku tipično je za jusnaturalističku viziju /3/. I upravo je to vizija koju Kreont drastično odbacuje.

Kreont zna i da bi se cjelokupni poredak polisa srušio kada ponašanje koje je određeno kao nedopušteno  ne bi bilo sankcionirano. Pravni poredak važi samo ukoliko je učinkovit i prestaje važiti kad izgubi vlastitu učinkovitost /4/. Kreontovo očište je dosljedno očište pozitivnoga prava, stoga ga nije smisleno ocjenjivati na podlozi jusnaturalističkih načela. No afirmacija toga prava neizbježno dovodi do otpora od strane onoga koji zlo ne može reducirati na zabranjeno-kažnjivo. Takovrsni je otpor do te mjere imanentan pozitivnom pravu da je u mnogim modernim Ustavima izričito priznat /5/. Tako bismo mogli reći da i Kreont ne vidi u Antigoni nekoga „barbarina“, nego neprijateljicu polisa, alter njegova poretka – i njegov je usud da se s njime uhvati u koštac. Pozitivno pravo mora pobijediti ono što mu se opire – i unatoč tomu nije pojmljivo bez takva otpora. Potonji isto tako  potkopava doista temelje onoga prava – i istodobno pokazuje kako niti jedan polis ne bi mogao trajati na temelju „integriteta“ prirodnog prava, na „jedinstvu“ Pravednog i Zlog u sebi.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”