Ljeto 2007

  Nostalgija migranta, nostalgija sjećanja
  Alan Pejković
 

 

Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo. Nekoliko kapi bitter lemona koje naprasno odlučimo popiti da bismo našli slike koje ne žele biti nađene. Kad ih nađemo, postajemo njihovi taoci kojima je čak i prijatno u njihovom društvu. Baš kao štokholmski sindrom. Otmičar i žrtva se zbližavaju. Par domina koje popadaju bez nekog reda povlačeći, tek znatno kasnije, šablone koji nešto znače u Velikoj shemi stvari. Koncept nostalgije, te subverzije duše, nastao je 1678. godine kada je švicarski ljekar Johannes Hofer spojio grčke riječi nostos (povratak kući) i algia (čežnja, bol) da bi dijagnosticirao pacijente koji su patili od čežnje za domom i njihove fizičke simptome kao što su astma i razni oblici depresije koji su se činili usko povezani sa ovom čudnom i jakom čežnjom (Dames 29). Do kraja devetnaestog stoljeća nostalgija je izašla iz okvira medicinskog diskursa i ušetala u popularnu kulturu, književnost i druge oblasti ljudskog života. Posebno migrantskog života.
Kao teoretska pojava, kulturološki koncept od značaja, nostalgija postavlja bitna i neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti. Dakle, nostalgija po svojoj definiciji ne može biti jednostavna. Ako bismo i uspjeli da je definiramo jednostavno, u par suhih akademskih riječi, ostaju brojne neizbrisive i kompleksne dodirne tačke sa konceptima sjećanja, emocija, medijske reprezentacije ili zaborava. Bila definisana kao društvena bolest (Susan Stewart), ili kao napuštanje sjećanja (Christopher Lasch), nostalgija dobija ambivalentnu vrijednost i u kolektivnom i u osobnom smislu. Migrant ima nostalgiju u molekulama tijela. Ponekad i u samim atomima. Elektroni se ponekad prestanu kretati. Takozvana nostalgična blokada.
Nostalgija se uvijek zasniva na gubitku. Dubokom gubitku, traumi jednog nestajanja, prekidu ličnosti u vremenu i prostoru. Kao kad neko ugasi svjetlo u sobi pa onda neočekivano istrgne prekidač iz zida. Gubitak nekog područja koje avetinjski ostaje da prebiva u našim sjećanjima stvara povoljan geografski okvir za bujajuću nostalgiju. Spektralna prošlost diže glavu. Topografska bol. Gubitak rodnog mjesta kao značajnog elementa u izgradnji identiteta stvara i diskontinuitet u tom procesu stvaranja našeg identiteta koji se proteže kroz čitav život. Gubitak uvijek definira ono prije i ovo poslije. Ostavljajući iza sebe poznatu hranu, muziku koja je obilježila mladost, društvene običaje na koje smo se navikli makar ih i ne voljeli, materijalne stvari koje smo voljeli i kojima pripisujemo mitsku vrijednost, jezik koji je ekstremno bitan ingredijens identiteta, susrećemo se u novoj zemlji sa novim začinima, jelima koja nam se pomalo gade, novim političkim konceptima koji nas ne privlače ili nas čak i malkice odbijaju, jezikom koji nikako ne leži u ustima i čak bježi iz njih, ponekad čak i vizualno neprivlačnim pejzažima. Ili skandinavskom klimom. Gubitak mladosti dodaje temporalnu dimenziju. Može biti povezan sa prostornom nostalgijom a može djelovati i sasvim izolovano. Teško je izbjeći ovog demona kad nam ruke prekriju staračke pjege i kad te iste ruke drhte pri svakom pokretu. Nektar mladosti. Poznato iz Balaševićevih tekstova, ali uvijek pali. Posebno iza par čaša vina.
Postoji u nostalgiji i određena funkcionalnost. Njena retroaktivnost, njen hod unatrag, lako stvara utopijski pejzaž. Obično odbacimo sve distopijske elemente i ostaje sreća koju smo zaboravili u kolijevci prošlosti. Koncentrat koji smo trebali ponijeti sa sobom u život. I odista, ako već možemo zamisliti bolju prošlost koja ima ili nema veze sa realnošću, možemo stvoriti i bolju budućnost. Makar u mislima. Svaka mistifikacija je tu nadohvat ruke. Kao u prodavnici igračaka. Plaćamo količinom mašte. Platežno sredstvo koje se brzo troši. Separacija od zemlje u kojoj smo rasli pojačava vezanost za predmete koji dolaze iz te zemlje i tog vremena. Čak i one najsitnije. Znamo svi šta nekom sa Balkana znače Kiki i Bronhi bombone, 505 s crtom, Vegeta, čokoladne bananice. Sve minijaturni spomenici nostalgiji. Sjaje se u mraku. Baš kao i neki davni kafići povezani s još davnijim velikim ljubavima za koje smo se zarekli da ih nikad nećemo napustiti, kuće u kojima smo proveli specijalne trenutke ili bar sanjali neke specijalne snove, brda kojih se inače nikad ne bismo sjetili jer smo pobogu odrasli u gradovima. Nostalgija pretvara čitavu našu prošlost u jedan specijalan trenutak, u kino predstavu u čije platno rado ulazimo. Umotavamo se čak u isto platno. Bijelina nas vuče.


Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”