Ljeto 2007

Mediji između korporativne i mesijanske kulturne politike
  Fahira Fejzić
 
 

Prije nešto više od godinu dana, američki filozof Richard Rorty je u razgovoru za jedan bosanskohercegovački časopis kazao notorne, mada široj javnosti manje poznate činjenice o odnosu vjere i politike u savremenoj američkoj politici, naglasivši da je  „...religija postala veoma važna (u politici) u posljednjih 25 godina, ali ne zbog katolika već zbog evangelističkih protestanata, uglavnom iz južnjačkih i jugozapadnih država. Oni su uspjeli steći veliki utjecaj u Republikanskoj stranci, i to je novost. To prije nije bio slučaj.“ Evangelisti su, vremenom, postigli značajniju penetraciju u američkoj politici nego što su je prethodnih decenija imali katolici i Katolička crkva u bilo kojoj američkoj administraciji ili političkoj partiji. Aktualna administracija na čelu sa predsjednikom Bushom, može se sa značajnom sigurnošću ustvrditi, pod utjecajem je evangelista, i to onog krila u kojemu važnu ulogu igra Sentantonijska evangelistička crkvena zajednica čije vjersko-političke ideje i njihova dublja penetracija u javnoj sferi, i naročito njihova medijatizacija zaslužuju jedan skroman pogled re/valorizacije  njihovih praktičnih društvenih i dnevno-političkih učinaka u aktualnoj politici, posebice, vanjskopolitičkoj. Religijsku medijatiziranu desnicu ili pojavu religijskog nacionalizma , kako bi se fenomen mogao renominirati na sociološkoj ravni, moglo bi se simplificirano u društvu prepoznati i  rortijevski kazati čini jedna „cinična, beskrupulozna grupa ljudi koja nema veze s kršćanstvom“, jer su upravo takvi – cinični spram vjere i beskrupulozni spram moći, vlasti i novcu; što će dijelom pokazati i istraživanje kojim se  ovaj tekst bavi.

Kraća povijest medijske  evangelističke dimenzije

U preglednoj knjizi „Amerika – religije i religija“, autorica Catherine L. Albanese sa University of California (Santa Barbara) podsjeća da je još 1948. godine (osnivač  Harold Johna Ockenga) nastalo udruženje „novog evangelizma“ te da je kroz Fullerov teološki seminar (Albanese; 1004:419) naročito zadobilo društvenu ulogu i popularnost. Ekspanzija ovog udruženja uvećavala se 70-ih godina dvadesetog vijeka, kada se u njegovom okrilju rasplamsavala potraga za fundamentima i savremenom fundamentalizmu, i kada se vraćanje biblijskim korijenima kao učenje i praxis razmjerno brzo širilo unutar evangelističke zajednice. U ovom procesu značajno mjesto počinju zauzimati arhetipske naracije vezane za povratak prakršćanskim fundamentima, za povratak u, prošlosti pripadajućoj svetopovijesnoj tradiciji, kako bi se spremno mogli dočekati  najavljujući događaji iz posljednjeg doba, kao što su drugi Isusov dolazak na zemlju, zatim, vlast Antikrista, navješćujuća bitka kod Armagedona i velika pobjeda nad Sotonom... Povećani interes za ova kazivanja koja su sukus milenijumskih predviđanja nastala u okrilju  protestantizma 80-ih i 90-ih godina XX vijeka, mogu se zorno predstaviti (i) prodavanošću jedne, kultne knjige, koja tretira ovu materiju, „Late Grate Planet Earth“ (Pokojna velika planeta Zemlja) H. Lindseya koja je prodata u tiražu od 28 miliona primjeraka, samo u ranim 90-tim godinama. Općenito uzev, racionalna i pragmatična upotreba komunikacijskog uma kao neokomunikacijski racionalizam u medijskom prostoru u Sjedinjenim Američkim Državama ažurno je pratio ovo neoreligijsko fundamentalističko  buđenje, pa je na primjer godinu 1976. ugledni časopis „Nesweek“ proglasio „evangelističkom godinom“, a nešto slično je uradio narednih godina i časopis „Time“. Također, mediji su i u 90-im godinama pratili jačanje evangelističkog fundamentalizma, s tim što je primat pripao elektronskim medijima. Naime, nekoliko najgledanijih TV mreža, poput FOX TV-a, zauzele su nekadašnja mjesta štampe i časopisa. U sve češćim diskusijama i dijalozima sa vodećim vjerskim i izvanvjerskim predstavnicima, poput katoličkih, liberalnih, protestantskih, evangelici su putem javne televizije kao najjačeg medija demonstrirali superiornost, pokazujući se primjereno avangardnim u interpretaciji krajnje konzervativnih i fundamentalističkih stajališta, koja smo već spomenuli. Okosnica njihovih interpretacija svodila se na pripovijedanje primarnosti primata Biblije i biblijskih naputaka za sva savremena društvena kretanja. Njihova osavremenjena neobiblijska naracija učinila ih je u javnom i medijskom prostoru toliko superiornima da su  čak i nacionalni predsjednici počeli da se izjašnjavaju kao evangelici. Ovdje je prevagu odnijela empatična upotreba televizijskog diskursa, kao diskursa većine, diskursa relaksacije i uprošćavanja najsvetijih i najtežih tema ljudskoga postojanja i njegove budućnosti, upotreba diskursa dopadljivosti na prvi pogled. Ništa pri tome ne umanjuje izvanrednu odgovornost koju je pri tome izdala vodeća medijska komunikativna zajednica evangelista koja je prenebregla ekumeničku dimenziju svojih atraktivnih naracija, i koja je upravo razvijala svoju snagu i sugestiju na ideji konačne pobjede i konačnog poraza jednih nad drugima, u takozvanoj polemičkoj ravni koja se neminovno nametala i dalje će se nametati. Mediji kao javni poligoni polemiziranja i sučeljavanja nisu ugošćavali tri strane (judeo-kršćansko-islamsku) kompetentnih i javnih ličnosti koje bi tumačile i polemizirale, a upravo oni to tehnički najlakše mogu postići. Mediji su upravo metodom odstranjivanja, razdvajanja, stigme, isključivosti, ksenofobije razvijali komunikativni građanski um u njihovoj (medijskoj) drugostepenoj dimenziji, dimenziji njihove  izopačenosti.  (Habermas)

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”