Ljeto 2007

 Oblik i značenje u kineskom jeziku islam
Sachiko Murata
 
 

Muslimani su otišli u Kinu u prvom stoljeću islama i sa desetim stoljećem nove ere tamo su uspostavljene zajednice kineskih muslimana. Tijekom više stoljeća islamska je učenost prenošena posredstvom perzijskog i arapskog, a postojalo je mnošto razmjena sa središnjim islamskim zemljama, napose Perzijom. Tek sa sedamnaestim stoljećem kineski su muslimani odlučili da je nužno pisati knjige za svoje sugrađane muslimane na kineskom jeziku. Prvo izlaganje islamskih učenja na tom jeziku se pojavilo 1642 . Postupno je niz muslimanskih učenjaka uspostavio školu na kineskom jeziku koja je odigrala važnu ulogu u oblikovanju muslimanskog svjetonazora narednih dvije stotine godina .
Ono što razlikuje ovaj pristup kineskom jeziku od drugih pristupa bio je precizno kineski jezik. Muslimani koji pišu na drugim jezicima, kao što su perzijski, turski, urdu i engleski, uvijek upotrebljavaju arapsku terminologiju izvedenu iz Kur'ana i hadisa kako bi objasnili svoje ideje. Nasuprot tome, naročiti karakter kineskog pisma učinio je nemogućim da se upotrebljava arapska terminologija. Učenjaci su morali da se oslanjaju na riječi i pojmove kineske tradicije. Ovo je značilo kazivanje o islamu kroz upotrebu pojmova koji su izvedeni iz konfucijanstva, taoizma i budizma.
Na perzijskoj i arapskoj strani, tradicija islamske učenosti iz koje su kineski učenjaci crpili bila je uvelike pod utjecajem sufizma. Tijekom ovog razdoblja od dvjesto godina, tek je nekolicina knjiga bila prevedena na kineski jezik. Prva i najutjecajnija od ovih bila je Mirsād al-'ibād koju je napisao Najm al-Dīn Rāzī (umro 1256.), koja je objavljena 1670. i još uvijek se izučava u nekim kineskim medresama. Rāzī je bio suvremenik Mawlane i kažu da su se susreli. Na mnogo načina, njegovo dugo, perzijsko izlaganje islamskih učenja izražava ista učenja koja pronalazimo u Mesneviji.
Među kineskim autorima, vjerojatno najutjecajniji je bio Liu Zhi, koji je objavio brojne knjige tijekom prve polovice osamnaestog stoljeća. Najambicioznija od ovih pojavila se 1704. Naslovljena je kao Tianfang xingli, što bi se moglo prevesti kao „Filozofija islama“, ili „Islamska misao“, ili čak „Islamsko konfucijanstvo“. U ovoj knjizi, Liu Zhi izlaže viziju o naravi stvari koja se, na prvi pogled, doima da će biti rasprava o konfucijanskoj misli. Međutim, ona je čvrsto utemeljena  na islamskom učenju o Bogu, kozmosu i ljudskom biću. Ona uvelike crpi iz djela trojice učenjaka: već spomenutog Najm al-Dīn Rāzīja; sufije i filozofa 'Azīz al-Dīn Nasafija, koji je također bio suvremenik Mawlane; te velikog pjesnika i proučavatelja Ibn 'Arabijeve škole, 'Abd al-Rahmān Jāmīja (umro 1492.), koji je bio ljubitelj Mawlane. Jedna od najznačajnijih karakteristika Liu Zhijeve knjige jeste ta da je osnovni tekst poprilično kratak, međutim, on potom objašnjava temeljna učenja koristeći sedamdeset dijagrama, od kojih šezdeset objašnjava u tančine. Nakratko ćemo posmotriti tri od ovih dijagrama .

                                     Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”