Ljeto 2007

  Azijsko i evropsko pozorište
  Tvrtko Kulenović
 
 

Dok se Zapad kolebao između materijalističke i idealističke filozofije, pitajući se da li je materija ili duh osnovna supstanca svemira, Istok je smatrao da je osnovna supstanca svemira kretanje, a ritam je njegov osnovni zakon i prolaznost stvari je, naravno, sudbina svijeta.

Za Zapad je centralni organ čovječjeg tijela mozak koji misli, pravi planove i donosi pravila, a za Istok je to srce koje, sve dok mu je ritam ispravan, reproducira huk kosmosa u ljudskom biću. Zapadno je pozorište startovalo sa tragedijom, jer se snovi koje mozak sanja rijetko ostvaruju, planovi propadaju i pravila se ne poštuju, dok Istok stvara scensku poeziju u obilju ritmova koji odslikavaju prirodu i njenu raznovrsnost. Svijet ovdje nije nešto što se prvenstveno nas tiče, on je nešto što prolazi mimo nas, istovremeno noseći i nas u sebi, jedini neprolazan u opštoj prolaznosti u kojoj nema mjesta za naše male tragedije. Zapad je sam sebe ubijedio da je sa tragedijom obuhvatio suštinu života, zaboravljajući da je život složen, da ima više aspekata suštine koji će nam ostati nedostupni, a zbog toga nedostatka bit će za nijansu tragičniji. Tragedijom mazimo sebe.

          Drama nije tu zato da dramatizuje život nego da omogući igru, a ta igra, uvijek jedinstvena u svojoj raznovrsnosti, može da sadrži i tamne tonove, ali oni ne definišu život. Grčka drama počiva na etičkim principima, a azijsko pozorište na estetičkim, ali to nije jednostavna estetika igre (premda je igra – izvedba u njemu savršena), nego dubinsko traganje na drugim osnovama. U budizmu je etika, vrlo bitna komponenta, ali to nije etika grča, agona, suprotstavljanja svijetu, nego pokušaj učešća u njemu koje zapadnjaci samozadovoljno nazivaju azijatskom pasivnošću. Prolaznost i praznina su glavne teme budističke filozofije (veliki budistički filozof Nagardžuna dao je vjerojatno najznačajniji doprinos filozofiji praznine uopšte). Prolaznost i praznina su usud svijeta i oni kojima je to jasno, onima koji su na putu buđenja, ovaj svijet teško pada. Buddha u svojoj propovijedi o kući u plamenu (po kojoj je Bertolt Brecht napisao istoimenu pjesmu) kaže: pitaju me šta znači ta moja nirvana, kuda vodi, kako izgleda, iz čega se sastoji. Mogu samo reći: čovjek koji se nalazi u zapaljenoj kući ne pita da li vani pada kiša ili je lijepo vrijeme. Spasava se skokom kroz prozor. Stvar je jednostavna i nije razlog za tragediju. Ali ima onih koji nisu osviješteni i probuđeni i onih kojima je život težak u doslovnom smislu riječi, bolesnih, siromašnih, izmučenih, gladnih; njima treba pomoć. Pružanje te pomoći je osnova budističke etike milosrđa. Onaj koji to čini, ko se odrekao nirvane da bi pomagao „običnim smrtnicima“ je visoka figura budističkog panteona, boddhisatva, na skulpturama prikazan kao nosač lotosa, padmapani. On je svjestan uzaludnosti napora, prolaznosti svijeta, ali to ga ne sprječava da pruža pomoć onome kome je ona potrebna, da širi milosrđe.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”