Ljeto 2007

 POSTAJUĆI ABIGAIL*
  Chris Abani
 
 

I
I ovo.

Čak i ovo. Ovo je sjećanje poput svih drugih bilo laž. Kao zvuk nekog ko se penje uz drvene stepenice, što ona nije mogla znati jer to nikad nije čula. A ipak je bilo stvarno poput ovog. Kovčeg što se nevoljko spušta u razjapljena usta groba, oblaci zemlje sakupljeni oko njega u hrpu nalik na pjenu koja kulja iz usta bijesnoga psa. I žene. Okupljene u crni grozd, nalik na gnjevne vrane. Plaču. Taj je zvuk bio nešto što je čula jedino u snovima i u tim trenucima sjećanja -  oštar, glasan i rezak, ali ne i loman kao škripa stakla ili zamišljeni zvuk uplakanih žena. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Duboko mukanje, prisutnost, tamna i opipljiva, poput sjenke koju bacaju žene, pretvarajući se u nešto nalik na grabežljivca koji kruži oko groba i ožalošćenih prije no se uzdigne u bistrinu neba i sunca, da bi ga smjesta zamijenio drugi.
U tom sjećanju ona uvijek stoji kraj oca koji liči na dugi crni kaiš sličan neodlučnoj mada uspravljenoj kobri. I on drži njenu ruku u svojoj, još jedna laž. Šuti, ali mu suze teku niz obraze. Nisu je mučile te suze. Mučio ju je način na koji bi mu tijelo svako malo zadrhtalo. Nije to bio jecaj, već više kao da mu se tijelo bori da upamti kako da diše, koje se bori protiv spoznaje da najveći dio njega odlazi u tom kovčegu što tone u mekanu tamnu ilovaču.
Ali kako može biti sigurna da se toga tačno sjeća?  On je bio njen otac a u kovčegu je bilo sve što je ostalo od njene majke, Abigail. U to je barem bila sigurna. No, sudeći po tome kako su svi govorili o Abigail, nije bilo ničega od nje u tom tamnom kovčegu od drveta iroko. Ali, kako upamtiti događaj zbog kojeg nisi otišao tamo. Abigail je umrla pri porodu, a ona, Abigail, ova Abigail, kćerka, a ne umrla, ne majka, bila je tek beba usnula u naručju jedne od tetaka potpuno nesvjesna svijeta oko sebe.
Podigla je pogled. Njen je otac stajao na kuhinjskom pragu a izraz što ga je vidjela na njegovu licu nije bio laž.
„Tata“, rekla je.
Stajao je na vratima. Svjetlost sigurnosnih reflektora što je dolazilo izvana, vlažno od kiše, suknulo je unutra. Progutao je pljuvačku i pribrao se. Prala je suđe do lakata uronjena u sapunicu.
„Uh, samo  ti nastavi“, rekao je. Naglo se okrenuvši, otišao je iz kuće.
Prvi put kad je vidjela taj izraz lica imala je osam godina. Pio je, a to je ponekad činio kad bi bio tužan. Iako tužan nije baš prava riječ. Ta je tuga bila sjećanje na Abigail, tuga koja ga je shrvala. Kad bi osjetio da nadolazi, pio bi i puštao jazz.
Bilo je kasno i trebalo je da je već u krevetu. Da spava. Ali glasna muzika ju je probudila i odvukla u dnevnu sobu. Soba je bila svijetla, svjetla gotovo sterilnog, onog fluorescentnog svjetla koje koriste u bolnicama, i sa malo namještaja. Kožni naslonjač sa širokim drvenim naslonima za ruke, kože izblijedjele i ponegdje izlizane. Par taburea razbacanih po iskrzanoj prostirci i paravan između soba nagnut na jednu stranu. Slomljen. Iza paravana  - blagovaonica. A ovdje, u dnevnoj sobi,  pod prozorom što je gledao na brijeg i padinu savane ispod brijega, bio je gramofon i posložene gramofonske ploče. Otac je stajao nasred sobe i savijao se u ritmu „Djevojke iz Ipaneme“ stišćući Abigailinu fotografiju na grudima. Ušla je i uzela mu fotografiju iz ruku. „Abigail,“ rekao je. I nastavio to ponavljati.
„U redu je, tata, to je samo pivo.“
„Nisam pijan.“
„Onda je jazz. Znaš da ti ne prija.“
A znala je da to nije jazz, barem ne onako kako joj je on govorio u onim bezbrojnim pijanim noćima. Taj jazz, zamišljala je, bio je nešto na što naiđeš u mračnoj uličici kojom kreneš kao kraticom, ili kad brišući kišu sa kose u mraku kluba na koji tako nabasaš, čuješ pjevačicu koja plače samo za tebe, dok iza nje truba skuplja sve što je ona zaboravila reći a bubnjarove četkice sve to brišu sa površine bubnja. Ovo sa njenim ocem, međutim, bilo je nešto drugo, pomislila je Abigail, nešto mrtvo i gnjilo.
„Ššššš, idi u krevet, tata“, rekla je.
On se okrenuo i pogledao je i ona je to vidjela i prepoznala. Toliko je ličila na svoju majku da je znala da je, ugledavši je iznenada, poželio da ona bude Abigail. Sad je shvatila da je tu bilo još nešto: strpljenje, žudnja. Onako kako je ona zamišljala da čovjek što uzgaja bonsai drvo bdije nad svojim drvetom.

Tekst u integralnom obliku možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”