Ljeto 2007

  Od sukoba prema natjecanju civilizacija
  Mario Kopić
 
 

Krajolik je vrijednosti po kojemu se krećemo pitoreskan, no istodobno i veoma kaotičan. Vrijednosti koje bi trebale regulirati i uređivati naš život skupljene su s različitih krajeva i ukazuju na različite, počesto i suprotstavljene smjerove. To nije aksiološki park, sistem vrijednosti oblikovan prema kartezijanskim načelima, nego mješovita šuma bez jasnih i razvidnih putova od jednog do drugog proplanka, od jedne do druge skupine vrijednosti.

Za ilustraciju, navedimo nekoliko glavnih skupina vrijednosti. Ponajprije, antičko-grčke, sokratsko-platoničke vrijednosti na čelu s pravednošću (dikaiosyne). Potom, starozavjetno judaističke vrijednosti, sastavljene u dekalog, u takozvanih deset božjih zapovijedi. Slijede tri novozavjetne vrijednosti - vjera, nada i ljubav - kod kojih nije posve jasno jesu li to uopće vrijednosti u užem smislu riječi, budući da ih kršćanstvo proglašava krepostima. Dalje: temeljne vrijednosti francuske revolucije: sloboda, bratstvo (solidarnost) i jednakost, te takozvane buržoaske (građanske) vrednote. Nije znano kako danas stvar stoji s trijadom socijalističkih vrijednosti - rad, vlast i čast - spregnutim u geslo: Radu čast i vlast! Tu je potom grupa vrijednosti poput marljivosti, poštenosti, prijaznosti, dakle vrijednosti koje nisu samo pojedinačne nego i kolektivne. Naposljetku imamo vrijednosti koje se odnose na kvalitetu života, poput zdravlja, zaposlenosti, slobodnoga vremena...

No opstoji jedna skupina vrijednosti koju smatramo glavnom, odnosno temeljem i središtem svih drugih vrijednosti, iako ih obično ne ubrajaju ni u antičke, ni u kršćanske, niti pak u buržoaske, građanske vrijednosti. Posrijedi je skupina vrijednosti koje čine ono što ekumenski švicarski teolog Hans Küng, a s njim i niz drugih teologa i filozofa (J. Kuschel, T. Hribar D. Senghaas itd.) naziva svjetski etos. Te vrijednosti potječu od svjetskih religija, šire uzeto, od svjetskih kultura, odnosno civilizacija.

Prvu od njih poznaje već drevna egipatska civilizacija, dvije tisuće godina prije Krista. Riječ je o temeljnom orijentiru aksiološke orijentacije, aksiomu u izvornom grčkom smislu riječi, gdje aksioma znači kako vrijednost tako i pravilnost. Pred sobom imamo dakle pravilo velike vrijednosti, nadasve dragocjeno pravilo, koje opravdano nosi naziv - zlatno pravilo. Glasi: "Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi". To je pravilo kao neposredno načelo recipročnosti, kao načelo etičke obostranosti, odnosno međuljudske uzajamnosti, samo po sebi bez sadržaja. No upravo stoga može biti konkretizirano na različite načine, primjerice u obliku temeljne kršćanske zapovijedi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" Ili pak u obliku hadisa koji bilježe Buharija i Muslim: „Niko od vas neće dostići potpuno vjerovanje (imati potpuni iman) sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi“.

Zlatno pravilo možemo dakle kao čistu formu etičnosti ispuniti različitim sadržajima. Ujedno ga, ne želimo li izgubiti njegovu recipročnost, ne možemo još više formalizirati. To je svojim kategoričkim imperativom, Zakonom moralnosti kao etičkim pred-zakonom ili nad-zakonom, pokušao Kant, ukazavši pod okriljem praktičnoga uma kao čiste volje: "Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom!" No, s takvom je formalizacijom, oslonjenom na bezuvjetnu autonomiju čovjeka kao pojedinca (pojedinačne osobe), Kant promašio recipročnost zlatnoga pravila. Dakle, zlatno pravilo svejednako, i s ovu stranu kategoričkog imperativa, ostaje ireduktibilno pravilo etičnosti.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”