Ljeto 2007

  Fundamentalne napetosti između liberalizma i multikulturalizma
  Nermina Šačić
 

„Nakon što sam cijelog života proučavao naciju došao sam do zaključka da njeno znanstveno određenje nije moguće dati. Sve što mogu reći jeste da nacija egzistira onda kad znatan dio populacije određene zajednice smatra da pripada stanovitoj naciji i na taj način se ponaša“

Hugh Seton –Watson

„Ni jedna ideologija ne može dugo preživjeti ako je njezinim sljedbenicima neugodno poistovjetiti se s njom“

Donald Sassoon

Nacionalizam bez sumnje ima ključnu ulogu u svjetskoj politici u posljednjih dvije stotine godina. U toku dvadesetog stoljeća postojala su dva široka pristupa nacionalizmu. Jedan se vrlo nelagodno odnosio prema nacionalizmu. Tako je nacionalizam smatran uskom, tribalističkom, totalitarnom i iracionalnom doktrinom. Drugi pristup nacionalizmu potiče iz ranog devetnaestog  stoljeća, iz vremena prvobitnog formiranja ideologije. U nacionalizmu se vide pozitivne socijalne, političke i ekonomske vrijednosti. U radovima nekih autora poput Milla, Renana, nacionalizmu se čak pridavao snažan osjećaj emancipacije, građanskog oslobođenja od velikih carstava i tlačiteljskih političkih struktura.

Međutim, početkom dvadesetog stoljeća, s porastom konzervativne, ekstremne i radikalne desnice, javljaju se fašistički oblici nacionalizma. Takav razvoj je zadao težak udarac tadašnjoj „liberalnoj“, emancipatorskoj građanskoj patini ranije nacionalističke ideologije. Oslobođenje i samoodređenje još su bili dijelom argumenta u teorijskim raspravama.

U tom smislu, kada govorimo o nacionalizmu, možemo govoriti o dvije njegove ideološke inačice, kako građanske i liberalne, tako i rasističke i izolacionističke. Mnogi teoretičari će spoznati da postoji veza između nekih oblika nacionalizma i liberalnih ideoloških vrijednosti kao što su sloboda, demokratija i narodni suverenitet.

Andrew Vincent u svom tekstu Moć i praznina: nacionalistička ideologija u devetnaestom stoljeću proučava ideologiju nacionalizma navodeći terminološka i druga proturječja vezana za ovaj pojam. Tako navodi šest ključnih kontroverzi koje ćemo parafrazirati za potrebe ovog teksta.

  1. semantika;
  2. porijeklo nacionalističke ideologije (radi li se o predmodernoj ili prahistorijskoj ideologiji);
  3. koherentnost terminologije (nužnost razdvajanja  pojmova, „ideja nacije“, „nacionalnost“, „ideologija nacionalizma“);
  4. tipologija nacija i nacionalizma
  5. metode nacionalističkog pisanja

Vincent navodi da se prvi problem tiče semantike riječi nacija. Riječ nacija potiče iz latinskih pojmova nasci (roditi se) i natio (ono što pripada zajedno po rođenju ili mjestu rođenja). Mjesto rođenja dakle, čini osnovu za osjećaj „prirodnog“ oblika ljudske zajednice. Međutim, u novijim radovima teoretičara koji se bave nacijom (kao što su Joseph Raz, Avishai Margalit i Kaij Nielsen) nacionalizam je duboko povezan s kulturom. Za Nielsena „svi nacionalizmi su kulturni nacionalizmi ove ili one vrste“.
S obzirom da se kultura obično ne povezuje s prirodom, prirodnim stanjem, u tom smislu napraviti sinonime za naciju i kulturu znači potkopati bilo kakvu vezu između nacije i prirodnog smisla ljudske zajednice.
Ako prihvatimo pretpostavku da je nacija na neki način prirodna tvorevina, onda iz toga slijedi da je njezino porijeklo vezano za neku našu daleku prahistoriju. U mnogim nacionalističkim tvrdnjama ova veza se itekako ističe, jer nacionalisti imaju pretenzije da govore o pravu na određeni teritorij, kao dijelu njihova drevnog naslijeđa. Svaka sličnost sa nacionalistima sa naših prostora je sasvim slučajna.

U tom slučaju, nacija je koncept pradavne starosti, koji se kako kaže Vincent, može identificirati s genetski utemeljenim društvenim instinktom. Nacionalističke teze slabe komentatori nacionalizma koji ističu da nacionalizam ipak nije prahistorijska već predmoderna ideologija. Ovo stajalište manje više korespondira s uticajem djela Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona koji nacionalizam prikazuju kao moderni pojam koji korespondira s razvojem i modernizacijom država u devetnaestom stoljeću. Zbog toga u radovima koji promišljaju naciju i nacionalizam postoje različite interpretacije o nastanku nacionalizma. Radovi Antonyja Smitha su na neki način oblik srednjeg puta između predmodernista i modernista. On tvrdi da se rana svijest o etničkoj pripadnosti nezapaženo transformirala u moderni nacionalizam. Za razliku od Gellnera i Andersona, Smith ističe njegov kontinuitet, neprekidnu vezu s historijskom prošlošću, te navodi da je uslijed određenih dubokih promjena moguće da se etnija transformira u naciju.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”