Ljeto 2007

  ZOV DIVLJINE
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Prošle noći sanjao sam stvarnost.
Kakvo olakšanje kada sam se probudio!
Stanislaw Lec

Po Jeanu Baudrillardu, „pronalazak Stvarnosti, nepoznate drugim kulturama, djelo je modernog zapadnog Razuma, lukavstvo Univerzalnog.“ Baš tako je trebala nastati i ova naša zbilja, zbilja u bh. domenu, kao dijelu, ipak, tog „modernog zapadnog Razuma“. Nastala je nakon orgijanja zla, tobož kao nastojanje da se to zlo anulira, a uspostavi vladavina prava, zadovolji pravda, pobijedi zlo, uspostave standardi i vrijednosti „modernog zapadnog Razuma“. (A u to spadaju, znate već, etičnost, pravo, pravda, demokracija, ljudska prava i sl.) Dakle, da se to uistinu desilo ovdje, značilo bi „da nam je povjerena nada, (koja) pripada inteligenciji Dobra. No, umjesto toga prepušteni smo inteligenciji Zla, to jest ne inteligenciji kritičke stvarnosti, jednoj stvarnosti koja je kroz snagu pozitivnosti postala nestvarna, a snagom simulacije spekulativna“ (J. Baudrillard). Takva nam je stvarnost kreirana i data kao rješenje, kao izvjesnost koja je ustvari neizvjesna, a kao takva „bespomoćna je jer je sačinjena od svih mogućih rješenja“ (J. Baudrillard). Rješenja su se nudila i prije i sad. Izobilje ponuda nije proporcionalno njihovoj kvaliteti, ozbiljnosti, učinkovitosti i dobronamjernosti. Naprotiv, mnogobrojniji su prijedlozi koji teže i nastoje potpuno destruirati i uništiti bh. stvarnost kao nasljednika jedne prošlosti koja je imala svoj identitet i integritet (a utemeljen na gorepomenutim postulatima i vrijednostima). Mnoštvo je ponuda za popravak ovdašnje stvarnosti, a zanimljivo je, naprimjer, da sada, efektom „naknadne pameti“, svi kreatori ovakve bh. stvarnosti govore i nalaze da je ona loša. Predlažu, zato, sada, njeno dorađivanje po mjeri koja je već utkana u biće bh. društvene prošlosti, inače imanentne europskoj. No, u svemu tome ima jedna „kvaka“. Ti sadašnji kritičari vlastitih kreacija stvorili su i uspostavili, onda kad su sve ovo formirali, mnoge mehanizme e da bi onemogućili svaku moguću promjenu, poboljšanje postojećeg. I tako, sada kada znaju da su stvorili čudovište, i kada žale što nisu uradili bolje, ispričavaju se i tvrde da se ništa ne može promijeniti onako lahko kao što se uspostavljalo! Kakva ironija i cinizam! O tome da se posljedice genocida moraju poništiti pričaju nam sada i Holbrook i Galbraiht. Pričaju da je greška što su zaustavili oslobađanje Bosanske Krajine, što su dozvolili naziv Republika Srpska i slično. Žale, tobož, što je sve ispalo ovako (kao da je neko drugi, a ne oni, ovo omogućio) i tvrde da se sada mora dogovorom postići drugačije, bolje stanje. Naravno, vrlo dobro znaju da je to nemoguća misija. Jer, dijalog podrazumijeva makar dva razumna sugovornika, umjetnost nijansi, usuglašavanja, kompromise, a najprije civilizirane sugovornike. A, upravo je to ono što nasljednici i sljedbenici predhodnog haosa ne žele, i nisu. Ne žele, jer, „ako neće biti ovako, neće biti nikako i nikada. Nama je i ovako dobro, i niko nam ne treba!“ Nekako ovako, i slično, zvuče i kliču te balkanske „juche“ (filozofija izolacionizma i manipulacije sjevernokorejanskog Dragog Vođe).
Vrlo eksplicitno tako artikulira svoj politički stav i jedna kreatura koju mnogi smatraju i načinili su je najbitnijim političkim i društvenim subjektom današnje BiH. No, njegovi pojava i nastupi nisu na ovom prostoru baš originalni. Oni imaju svoju dugu ukorijenjenost u balkanskoj prošlosti. Prošlosti i sadašnjosti jedne „patrijarhalno-ruralne-ksenofobične“ i bahate kulture, politike i filozofije, čije se „odlike“ prenose sa koljena na koljeno i na čijim „vrijednostima“ su odgojeni mnogi naraštaji; od hajduka, političara, običnih građana, ubica, do umjetnika. (Put od Malog Radojice, preko karađorđevića, miloševića, koštunica, vodi do Dodika, Kusturice i nadalje.) Jer, decivilizacijska uloga i diskurs ovdašnjeg političkog kabadahije bili bi simpatični kada bi se mogli promatrati kao „one man show“, „umjetnički performans“, čije implikacije ne bi prelaze granice fiktivnog, artificijelnog. Doista, njegovo „djelovanje“ toliko sliči onom zenitističkom Ljubomira Micića. Podsjetimo se, zenitizam, avangardni umjetnički pokret, nastao je u Zagrebu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Onda kada je srbovanje Ljubomira Micića, utemeljitelja zenitizma, postalo nepodnošljivo, preselio se u Beograd. Zenitizam je kao umjetnički projekat imao dva programska zadatka: balkanizacijuEvrope i formiranje novog čovjeka, “autentičnog primitivca”, barbarogenija. Pod balkanizacijomEvropepodrazumijevala se propast “staroga sveta Zapadne Evrope” i unošenje novih ideja sa mističnog Istoka, (naravno “mistični istok je majčica Rusija) novih snaga i energija koje “ovaploćuje sveži, neuprljani i moćni balkanski barbarogenije”. Bit će to, zapravo, zahtjev za “Novim Čovjekom” jer su se, po Miciću, ”vrednosti evropskog čovjeka” istrošile. “Stoga će Micić apokaliptički utvrditi njegovu smrt i uspostavu novog čovjeka - barbarogenija. Njegova misija u “svetu” shvatala se kao misiju cijelog pokreta - zenitizma. “Tragajući za antropološkim arhetipom kojem bi dodijelio misiju obnove evropskog čovjeka, Micić ga je našao na Balkanu, zatim šire u slavenstvu čija je duhovna kolevka Rusija. ‘Početak velikog stoleća obeležen je’ - pisao je Micić - ‘najžešćom borbom između Istoka i Zapada: Dvoboj kultura’. Stav zenitista je protiv zapadne civilizacije” (Irina Subotić), a u korist ruskog Istoka. (Sjećate li se čuvene “misli” E. Kusturice, “više volim rusko govno nego američku tortu.”)

Kako se može desiti da umjetnička fikcija pretoči se u zbilju?, pita se Dražen Katunarić u svojoj knjizi „Povratak Barbarogenija: odnos imaginarnog i zbiljskog u književnom pokretu zenitizma”. A, nažalost, upravo to se desilo i dešava se sa “zenitizmom”. On se odlijepio od fikcije i postao stvarnost. I to se nije dogodilo zato što su njegovi sljedbenici “umjetnički osviješteni”, nego zato što su banalne i iracionalne, nacionalističke, šovinističke, divlje ideje Micićeve već postojale u biću društva kojem se Micić obraćao, i čije je “vrijednosti” i odlike favorizirao. Radomir Konstatinović sjajno primjećuje u “Biću i jeziku”, otprilike ovo, da predmet Micićeve “akcije” nije Evropa, nisu njene muke i problemi, već, prije svega, “hajdučko-uskočko-komitska forma društva”, čija fenomenološka slika, povijesno-mentalni lik, kao odraz čitavog jednog “univerzuma”, svijeta, kulturološkog sklopa, patrijarhalno zapuštenog, strepi i isfrustrirana je mogućnošću “gubitka sebe”. A taj gubitak bi se desio onda kada bi se otškrinula vrata sadašnjosti (evropske, sa svim njenim standardima). E, tada bi nastali problemi koje Micić i micićevci rješavaju racionaliziranjem svojih iracionalnih strahova, i zatvaranjem vrata sadašnjosti, povratkom na “svoju svetu, divlju prošlost” i “svoje teritorije”, torove. Pri tome, problem nije za sve njih, onda, a još više sada, što su te teritorije stekli otimanjem, ubijanjem, pljačkom. Naprotiv, to je u tom svjetonazoru neupitna datost, božije davanje… Eto, na tim načelima, i vrijednostima odvijaju se sadašnje rasprave o preuređenju BiH. (Baudrillard bi rekao “inteligencija zla djeluje po načelima Zla”). Oni koji su u tim raspravama spremni zanemariti sve univerzalne vrijednosti, prihvatiti zločine, oni koji su spremni na njihovim posljedicama praviti projekte i “nova rješenja” za BiH, svjesno ili ne, slijede balkanske atavizme i odazivaju se na zov divljine. Svaka čast!