Proljeće 2007

  SUVREMENI TRENDOVI U KINESKOJ FILOZOFIJI I KINA I ZAPAD
  Chung-ying Cheng
 
 

Raspravljat ćemo o suvremenim trendovima u kineskoj filozofiji u Kini i na Zapadu. Ova je podjela važna zbog neposredne budućnosti pošto se kineska filozofija oslobađa od ideološkog razdoblja i ulazi u eru globalizacije. U djelu Modernization and Globalization of Chinese Philosophy (“Modernizacija i globalizacija kineske filozofije”) (1973.), zauzimao sam se za jasno i racionalno artikuliranje kineskih filozofskih koncepata, teza i teorija kako bi se omogućilo kineskoj filozofiji, koja odražava duboko ukorijenjene kulturne vrijednosti i temeljna iskustva naroda, da učestvuje u globalnim filozofskim razmjenama. Historija se izražava u vrijednostima naroda koji je stvorio tu historiju, međutim, vrijednosti različitih naroda moraju se razumijevati u zajedničkom jeziku racionalne deskripcije i objašnjenja. Javno izjašnjenje za ovaj zajednički jezik je ono što nazivam modernizacijom. Komunicirati i izvršiti utjecaj na druge u interkulturalnom i globalnom uokvirenju jeste ono što nazivam globalizacijom.
Kako bi uzela učešća u modernizaciji i globalizaciji, kineska filozofija mora započeti sa nekoliko filozofa čije duboko razumijevanje čuva i razvija kinesku filozofiju. Na temelju ovog standarda, kineski filozofi u Kini su započeli modernizaciju nakon početka politike otvaranja i reforme 1979. godine. Što se tiče globalizacije kineske filozofije, moramo osmotriti napore prekomorskih kineskih filozofa. Godine 1985., na konferenciji o Xiong Shiliju u Kini, modernizacija i globalizacija su se susreli. Prekomorski i filozofi iz Kine su se susreli po prvi puta kako bi raspravljali značajne doprinose Xiong Shilija, jednog od utemeljivača suvremenog ili novog neokonfucijanstva.
Prvo ćemo obratiti pozornost na suvremene filozofske razvitke u Kini, a potom raspraviti nedavne doprinose kineskih filozofa na Zapadu, koji su još od 1990. godine stvorili diskurs suvremene kineske filozofije koji je jednako tako izvršio utjecaj na kolege u Kini. Neki od ovih prekomorskih kinskih filozofa su poznati kao treća generacija novog nekonfucijanstva.
Razvoj kineske filozofije u Kini
Godine 1985., grupa vodećih kineskih intelektualaca sa Pekinškog sveučilišta pod vodstvom Lianga Shuminga, Ji Xianlina i Tanga Yijijea, osnovala je Međunarodnu akademiju kineske kulture (the International Academy of Chinese Culture), koja je bila prva oformljena obrazovna grupacija u Kini od osnivanja Narodne Republike. Akademija je imala za cilj da promovira proučavanje kineske filozofije kao kulturne filozofije i proučavanje komparativne filozofije kako bi se povećalo razumijevanje kineske tradicije i suvremenog Zapada. Akademija je nastavila nedovršenu misiju racionalnog prosvjećivanja koje je potaknuto pokretom Četvrti maj, misiju koja je bila prekinuta japanskom invazijom, antijapanskim ratom, te kasnijim građanskim ratom između nacionalista i komunista. Rad Akademije je obnovio zanimanje kineskih intelektualaca i šire javnosti za procjenu tradicije kineske filozofije, te za ponovnu procjenu njihovog razumijevanja Zapada. Drugdje sam raspravljao o ulogama marksizma i konfucijanstva u stapanju tradicije sa modernošću u transformiranju predmoderne Kine u novi modernizirajući entitet. Ovdje ću raspravljati o tri trenutno aktivna kineska filozofa čije djelo indicira trendove za budućnost. Mnogi drugi su vrijedni razmatranja, međutim, ovi učenjaci predstavljaju vitalnost i viziju najrecentnije kineske filozofije u Kini.

Ye Xiushan (1935.-)
Rođen u provinciji Jiangsu, Ye je obrazovan na Pekinškom sveučilištu i član je Instituta za filozofiju Kineske akademije društvenih znanosti od 1977. Posjetio je State University of New York u Albanyju u periodu 1980.-82. i Balliol College, Oxford 1988.
Ye je prvenstveno dao svoj doprinos na području grčke filozofije, koja je u Kini proučavana još od 1930-ih. On je doprinio i proučavanju sokratovske i predsokratovske filozofije i istraživao je kako je pitagorejstvo transformiralo ranu jonsku školu naivnog materijalizma u elejsku školu apstraktne onologije jedinstva koju su slijedili Empedokle i Anaksagora, a koja je predstavljala sukob između objektivnosti i subjektivnosti, logos-a i ousia-e. Ye je pokušao da razumije kako su Sokrat i Platon počeli da formuliraju filozofska pitanja usredsređujući se na znanje i vrlinu. Kod Sokrata, znanje je vrlina koja zahtijeva praksu, međutim, kod Platona traženje znanja postaje spekulativni poduhvat duše koji označava transcendenciju moralnosti kroz filozofiju. Ye je uspoređivao porijekla grčke filozofije sa proučavanjima kineske filozofije, napose porijeklima daoizma, kako bi pokazao raznoliku motiviranost i obrasce razvitka zapadnjačkih i kineskih filozofskih tradicija. Prepoznavanje ove razlikovnosti je važan korak prema uzajamnom razumijevanju i uzajamnom obogaćenju.
Ye se jednako tako zanimao za modernu zapadnjačku filozofiju. Isticao je Kantovu Kritiku čistog uma kao prekretnicu od moderne zapadnjačke filozofije u suvremenu zapadnjačku filozofiju, koja je kulminirala u analitičkoj rekonstrukciji univerzalnog logičkog jezika u Wittgensteinovom Tractatusu. Ye je također prepoznao Husserlovu fenomenologiju kao proizvod analitičkog Kantovog duha koji je vodio Heideggerovom egzistencijalizmu. Kod Heideggera, Ye shvaća transcendenciju zapadnjačke filozofske tradicije. Heidegger otkriva da je značenje u našem iskustvu svijeta nesvodivo i da je uvedeno u razvitak hermeneutičkog mišljenja. Za Yea, čak je i značajnije Heideggerovo postignuće ujedinjenja poezije, filozofije i historije, te raskidanje od odvajanja ovih područja u tradicionalnoj zapadnjačkoj filozofiji. Štoviše, Ye nije raspravljao o važnosti Hiedeggerovog postignuća za kinesku filozofiju, koja nikad nije odijelila filozofiju od historije i književnosti.

Jin Wulun (1937.-)
Rođen u provinciji Zejiang, Jin je studirao modernu kemiju na Kineskom sveučilištu za znanost i tehniku. Potom je studirao dijalektiku prirode i filozofiju znanosti i pridružio se Institutu za filozofiju Kineske akademije znanosti.
U djelu New Theory on the Divisibility of Matter (“Novoj teoriji djeljivosti materije”) Jin dokazuje da je struktura materije proces zazbiljavanja održivih kvaliteta. On je odvojio dva glavna principa iz tradicionalne kineske filozofije za svoju interpretaciju materije, tj. princip holizma i prirodnog postanka. Koristeći ova dva principa, on je odbacio tradicionalni zapadnjački mehanički model materije i zalagao se za dijalektičko i organsko razumijevanje materije kao procesa postanka, transformacije i utrnuća. Njegov je holizam jednako tako inspiriran djelom Thomasa Kuhna o promjenama paradigme i znanstvenim revolucijama. Jin se nada da će razriješiti sukob između humanizma i znanosti kroz holističku globalnu svijest koja uključuje uvide različitih tradicija. Trenutačno je anagažiran u objedinjavaju društvenih i prirodnih znanosti kroz multidisciplinaran pristup.

Chen Lai (1952.)
Chen je odrastao u Beijingu i studirao je na Pekinškom sveučilištu. Nakon doktorata koji je polučio 1985. ostao je na Pekinškom sveučilištu da predaje kinesku filozofiju. Studirao je na Harvardu, u Hong Kongu, Koreji i Japanu i sada je profesor filozofije na Pekinškom sveučilištu i tajnik Međunarodnog društva za kinesku filozofiju.
Chen je proučavao Song-Ming neokonfucijanstvo i razvitak novog neokonfucijanstva od pokreta Četvrti maj. U djelu Zhu Xi zheuxue yen jiu (2000.), Chen nudi podrobnu analizu razvitka Zhu Xijeve filozofije ljudske prirode i razuma, napose načine na koje je Zhu Xi nastojao da ustanovi izvornu i konačnu zbiljnost prirode-razuma. Chen je dokumentirao evoluciju i transformaciju Zhu Xijevih stajališta u različitim periodima. Chen je također objavio tekstualno-kritičku studiju i kronologiju preko 3.000 Zhu Xijevih pisama.
U djelu You Wu Zhi Jing: Wang Yangming Zhexue De Jing Shen (1991.), Chen je iznio Wangovo učenje o četiri sentencije s mnogo dubokih uvida. On shvata Wang Yangmingov prikaz odsustva dobra i zla razuma kao odraz Zhong Yongovog pojma duhovne slobode i Cheng Haovog pojma obujmljivanja svih stvari bez ometanja osjećanja. Prema ovoj interpretaciji, Wangov pokušaj da ide ponad dobra i zla nije povratak daoizmu, već povratak klasičnom konfucijanstvu, u kojemu smo slobodni da se brigamo za sve ljude i sve stvari u svijetu. U Wang Yangmingu, Chen shvata jedinstvo izvorne zbiljnosti i njezinih zadaća, te predstavljanje mentalnog razumijevanja zbiljnosti.
U analiziranju mišljenja Zhu Xija i Wang Yangminga, Chen je promovirao proučavanje kineske filozofije kao modernog filozofskog projekta. Njegova studija jednako tako reflektira njegovu prokonfucijansku orijentaciju. Kao učenjak koji pripada izgubljenoj generaciji Kulturne revolucije, Chen simbolizira optimističnu obnovu kineske konfucijanske tradicije pod utjecajem ranijeg neokonfucijanstva. U bavljenju konfliktom između modernog Zapada i kineske tradicije, Chen naglašava značaj učenja iz tradicije i korištenje tradicije kao izvora za modernizaciju. Oni ne vidi ništa krajnje prekinuto između tradicije i moderniteta. Kao kulturološki konzervativac, on želi da sačuva tradicionalne vrijednosti kulture kao sredstva pribavljanja društvene stabilnosti u nasilno mijenjanom društvu. On shvata tradiciju kao izvor nacionalnog duha i zalaže se da dao uključuje najbolji duh i ljudsku vrijednost.

Razvoj kineske filozofije na Zapadu
Ne možemo razumjeti kinesku filozofiju bez razumijevanja historije proučavanja kineske filozofije na Zapadu. Kineska filozofija je bila poznata Zapadu još od sedamnaestog stoljeća kada su jezuiti otišli u Kinu i došli u kontakt sa intelektualcima i učenjacima. Jezuiti su željeli da preobrate kineske intelektualce na kršćansko vjerovanje, međutim, oni su također zadobili znanje o kineskoj filozofiji, napose konfucijanskoj filozofiji. Oni su prenijeli ono što su naučili o konfucijanskim klasicima unutar svojeg reda, kao i drugim učenjacima u Europi. Sredinom sedamnaestog stoljeća, objavljeno je djelo Confucius the Philosopher (“Filozof Konfucije”) i ono je potaknulo zanimanje za kinesku učenost. Osobito je Leibniz spomenuo ovu knjigu, a jednako tako je bio u korespondenciji sa jezuitom paterom Buvetom u Kini. Preko Buveta, Leibniz je naučio o heksagramima i binarnom sustavu brojeva u djelu Yijing. Tijekom narednog stoljeća, kineska je filozofija privlačila komentare mnogih filozofa u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj.
Znanstveno podučavanje u klasičnoj grčkoj i srednjovjekovnoj filozofiji opskrbilo je jezuite za raspravljanje konfucijanskih učenja te da prošire svoje vlastito učenje, međutim, kontroverza oko inicijacije iz osamnaestog stoljeća odvela je Katoličku crkvu tome da obuzdaju svoje sljedbenike u Kini od pridržavanja konfucijanskih rituala i obožavanja predaka, a razmjene ideje između kineskih učenjaka i jezuita su naprečac okončane. Zapadnjački učenjaci su izgubili mogućnost da spoznaju kinesku kulturnu i filozofsku tradiciju, te da uvedu zapadnjačku tradiciju u Kinu.
Naredna dva stoljeća, tek nekolicina učenjaka i misionara u Europi je posjedovala znanje o kineskoj filozofiji, a njezino istinsko značenje je bilo počesto pogrešno interpretirano. Kant, Rousseau i Hegel su kritikovali kinesku filozofiju na temelju velikog nerazumijevanja. Nije bilo novih tekstova koji bi se čitali o kineskoj filozofiji i nije bilo protumačitelja kineske filozofije. Nijedan učenjak nije imao istinsko znanje o kineskoj filozofiji i nije bilo učenjaka koji bi mogao raspravljati pitanja u kineskom i zapadnjačkom kontekstu, a da ne spominjemo procjenu zapadnjačke filozofije sa kineskog stajališta.
Situacija se nije popravila sve dok Bertrand Russell i John Dewey nisu počeli da predaju u Kini 1919.-21. Nijedan kineski filozof nije nastojao da raspravlja filozofska pitanja s njima sa kineskog stajališta. Ovo nije iznenađujuće, jer u to vrijeme su tradicionalnu kinesku filozofiju kineski intelektualci naširoko prognali i tek je nekolicina učenjaka mogla argumentirati u zapadnjačkom filozofskom diskursu. Hu Shi, Feng Youlan i Jin Yuelin željeli su da promoviraju zapadnjačku filozofiju, a ne da se zalažu za kinesku filozofiju. Xiong Shili i Liang Shuming, koji su bili usred filozofske transformacije iz tradicije u modernitet, nisu bili spremni da se konfrontiraju sa Zapadom.
Krajem devetnaestog, pa do sredine dvadesetog stoljeća, kineska je filozofija proučavana na Zapadu u fosiliziranom obliku tekstova koje su sa kineskog prevodili sinolozi koji nisu imali filozofskog obrazovanja i koji su specijalizirali u antičkoj kineskoj kulturi. Dva najpoznatija sinologa su bili James Legge, koji je preveo sva glavna djela klasičnog konfucijanstva na engleski, i Richard Wilhelm, koji je preveo Yijing i Daodejing na njemački jezik. Oni su učinili veliku uslugu uvođenjem kineske filozofije na moderni Zapad, ali su njihovi komentari otkrili njihovu kršćansku pozadinu umjesto živih tradicija i aktualnih pitanja zapadnjačke filozofije. Kinesku filozofiju je proučavala kao historijsku zabilješku minule tradicije nekolicina Europljana i američkih sinologa. Kao “kineska misao” ili “kineska intelektualna historija”, ona je proučavana na odsjecima za azijske studije, ili odsjecima za historiju umjesto odsjeka za filozofiju.
Osnaživanje ovog razmatranja kineske filozofije bio je mit koji je trebao pokazati da kineska filozofija nije uopće filozofija, jer nije izražena u istom obliku kao zapadnjačka filozofija. Zapadnjačka je filozofija sustavna, argumentirana, logički predočena i raspravljana u terminima strogo definiranih pitanja i teza. Ona posjeduje raznolike i nove pozicije koje su slobodno istraživane iz logičkih i metafizičkih perspektiva. Bliski odnosi između filozofije, religije i znanosti su dobro demarkirani. Nasuprot tomu, obilježja koja karakteriziraju zapadnjačku filozofiju nisu dobro artikulirana, niti strogo distingvirana u kineskoj filozofiji. Međutim, ovo ne znači da kineska filozofija manjka logičkim diskursom i jasno iskazanim tezama. Argumenti mogu biti indicirani i razumljeni jasno i aluzivno, a rasprave se mogu voditi tijekom razmaka od više stotina godina. Zbog načina na koji se kineski jezik razlikuje od zapadnjačkih jezika, njegova sugestivna moć, značenje i ukazivanje su počesto skriti. Međutim, ove varijacije u stilu izražavanja ne impliciraju da je kineska filozofija u pomanjkanju pozicija, noviteta, kritike, ili metoda. Čak i danas, neki zapadnjački filozofi tvrde da ne postoje koncepti morala i istine u kineskoj filozofiji. Ovo parokijalno stajalište umanjuje čovječnost i koncepte istine i morala kroz njihovo sagledavanje kao onih koji su ukorijenjeni u osnovi i predrasudi jedne kulture ili naroda.
Nakon pokreta Četvrti maj, kineski su se filozofi obrazovali u univerzalnom jeziku argumentacije i diskursa i fokusirali su se na prijeporna pitanja i pozicije. Oni su proučavali zapadnjačku filozofiju i metode analize i koristili su ove kako bi rekonstruirali kinesku filozofsku tradiciju. Od početka dvadesetog stoljeća, zapadnjačka je filozofija apsorbirana u Kini brže nego što je kineska filozofija proučavana na Zapadu. Dobri primjeri kineske recepcije zapadnjačke filozofije se pronalaze kod Kang Youweija, Liang Qichaoa i Wang Guoweija. Ovi su kineski filozofi pokušali da se uhvate u koštac sa suvremenim trendovima u zapadnjačkoj filozofiji. Otuda su Bergson i Dewey prevedeni na kineski jezik i njihovo je mišljenje doprinijelo formiranju nove kineske filozofije i rekonstruiranju tradicionalnih sustava filozofije. Xiong Shili i Liang Shuming su, naprimjer, koristili Bergsona kako bi promovirali svoje razumijevanje kineske i zapadnjačke filozofije. Uz Fang Dongmeija, Mou Zongsana i Tang Junyija, razvijeno je kritičko stajalište prema pojedinim zapadnjačkim filozofima.
Zapadnjačka filozofska djela koja su proučavana u modernoj Kini transformirala su jezik kineske filozofije i pomogla da se otkriju uvidi tradicionalne kineske filozofije. Konačno, suvremeni kineski filozofi su uzmogli da održe žive razgovore sa zapadnjačkim filozofima kao kolegama i partnerima. Takovrsan dijalog i razgovor desio se već 1935. na Sveučilištu Hawaii-Manoa, jer su dr. Charles Moore i dr. Wing-tsit Chan osjetili potrebu da okupe zajedno filozofe sa Istoka i Zapada kako bi raspravili temeljna filozofska pitanja iz perspektiva glavnih kulturoloških tradicija. Kineska filozofija, kao jedna od ovih tradicija, po prvi put je artikulirana, raspravljana i debatirana među kineskim i zapadnjačkim filozofima osobno. Fang Dongmei, Mou Zongsan, Tang Junyi, Wing-tsit Chan, Shu-hsien Liu i ja smo participirali na narednim East-West filozofskim konferencijama iz 1965. i 1970.
Nedavni razvoj kineske filozofije na Zapadu može otkriti porijeklo u Međunarodnom društvu za kinesku filozofiju (ISCP), koje sam osnovao 1965. na Sveučilištu Hawaii-Manoa, te u Journal of Chinese Philosophy (“Časopisu za kinesku filozofiju”), koji sam osnovao 1972. U oba slučaja, ove su organizacije bile motivirane dvama razmatranjima: prvi, veliki resursi kineske filozofske mudrosti trebaju biti revidirani i sustavno predočeni; drugi, participiranje u East-West dijalogu omogućiti će kineskoj filozofiji da postane aktivna snaga u obogaćivanju svjetske civilizacije i ljudskog društva. Tražio sam priznanje kineske filozofije na Zapadu kao žive tradicije filozofskog mišljenja i restauraciju kineske filozofije na prikladnom mjestu u svijetu žive filozofije, a ne samo prosto predočavanje ili opetovanje tradicije.
Ne možemo opisati razvoj kineske filozofije na Zapadu tijekom posljednje tri decenije bez prispominjanja pojedinih kineskih filozofa. Također, moramo spomenuti filozofe koji nisu kineskog porijekla, a koji su uvelike doprinijeli proučavanju kineske filozofije.

Wing-tsit Chan (1901.-94.)
Wang-tsit Chan je doktorirao iz kineskih studija 1929. na Harvardu i prvo je predavao na Sveučilištu Hawaii-Manoa, a potom na Darmouth Collegeu kao profesor kineske kulture i filozofije do povlačenja u mirovinu. Istakao se kao veliki prevoditelj kineskih filozofskih djela. Njegovo klasično djelo Source Book in Cinese Philosophy (1963a) publiciralo je odjeljke glavnih filozofskih tekstova od antičkih vremena do djela Xiong Shilija. Djelo Instructions for Practical Living (“Instrukcije za praktični život”) (1963b), njegov prijevod Wang Yangmingovog Chuan Xilu, hvata racionalni metod razumijevanja i transformiranja ljudskog sopstva u neokonfucijanskoj tradiciji. Reflections on Things at Hand (“Refleksije o stvarima pri ruci”) (1967.), njegov bilješkama popraćeni prijevod Zhu Xijevog djela Jinsi Lu, pokazuje njegov zreli stil prevođenja. Oba djela su važna za uvođenje neokonfucijanske misli na Zapad. Uz ova dva prijevoda, Chan je vjerovao da da će proučavanje konfucijanstva na Zapadu prerasti u proučavanje neokonfucijanstva. Nažalost, još uvijek nemamo prijevode ovog standarda drugih glavnih filozofskih tekstova, te moramo prepoznati jedinstven Chanov utjecaj u promoviranju studija kineske filozofije.
Chan je smatrao da je kineska filozofija u biti humanističkog karaktera i kritikovao je kinesku metafiziku kao jednostavnu i nesustavnu. Dokazivao je da se kineska filozofija kreće od metafizike do socijalne i moralne filozofije, ali da je razvoj kineske filozofije obrnut. Smatrao je da moramo uvesti zapadnjačku logiku i znanost kako bismo konsolidirali kinesku metafiziku. Ono što je smatrao pod kineskom metafizikom u dokazivanju njezine kompatibilnosti sa zapadnjačkom logikom i znanošću ostaje biti nejasno.
Među svojim više specijalističkim studijama, Chan je napisao koristan rad o značenju konfucijanske dobrohotnosti (ren), izvlačeći razvoj ren-a od Konfucija do danas. On je razumijevao ren kao temeljni koncept konfucijanstva: ren kao ukupna vrlina kod Konfucija; ren kao ljubav; ren kao univerzalna ljubav; ren kao priroda i princip; ren kao ono što oblikuje naše tijelo s nebom, zemljom i svim stvarima; ren kao kreativna vitalnost; ren kao vrlina srca-razuma i princip ljubavi. Slično, on je obezbijedio historijski sinopsis značenja principa (li) u neokonfucijanskoj filozofiji.
Chan se posvetio proučavanju Song-Ming neokonfucijanstva. Imao je poseban respekt za Zhu Xija i smatrao ga je najutjecajnijim kineskim filozofom nakon Konfucija. Sukladno Chanu, Zhu Xi je utemeljio tradiciju konfucijanskog dao-a i otvorio je novi pravac učenja kroz istraživanje stvari. Za Chana, Zhu Xi je također bio važan za objedinjavanje filozofije, religije i etike u jedan sustav, iako Chan nije pokazao kako se ovo integriranje desilo. Chan je bio filozofski učenjak prije negoli zapravo filozof. On nije razvio nove uvide u konfucijanski ren, ili nekonfucijanski li. Za razliku od svojih kasnijih kolega, on nije imao zaleđe u zapadnjačkoj filozofiji i nije pribavio sustavnu uporednu studiju kineske i zapadnjačke filozofije.

Chung-ying Cheng (1935.-)
Chung-ying Cheng (Cheng Zhongying) rođen je u Nanjingu i otišao je na Taiwan 1949., gdje je magistrirao na Nacionalnom Taiwan sveučilištu 1956. Doktorirao je iz filozofije na Sveučilištu Harvard 1964., a odbranio je radnju pod naslovom: Peirces and Lewiss Theories of Induction (objavljena 1966.). U ovom djelu, zalagao se za logičku pouzdanost empiričke spoznaje. Godine 1971., objavio je djelo Tai Chens Inquiry into Godness (“Tai Chenovo istraživanje dobra”), koje je bilo prva studija o Dai Zhenu uz prijevod njegovog djela Yuanshan na engleski jezik. Tijekom svoje akademske karijere, predavao je na Sveučilištu Hawaii-Manoa, gdje je profesor filozofije od 1972., a bio je gostujući profesor na mnogim sveučilištima u SAD-u, Aziji i Europi.
Chengovo djelo je bilo fokusirano na prirodu zapadnjačke filozofije; Yijing i porijeklo konfucijanstva i daoizma kao komplementarne aspekte kineske filozofije; analitičku rekonstrukciju kineske filozofije; ontologiju i ontološki utemeljenu kozmologiju (onto-kozmologiju) i etiku (onto-etiku) konfucijanstva i neokonfucijanstva; teoriju ontološki utemeljene hermeneutike (onto-hermeneutike) kao pandana zapadnjačkoj hermeneutici; te objedinjavanje etike i teorija menadžmenta.
U djelu Choice at the Crossroads of the Century: On Integration and Fusion of Chinese and Western Philosophies (“Izbor na prekretnici stoljeća: O integriranju i spajanju kineskih i zapadnjačkih filozofija”) (1991a) shvatio je cjelokupnu historiju zapadnjačke filozofije kao proces diferenciranja škola koji se desio kroz svjesnu reviziju i revoluciju u metodama pristupa. Usprkos pitanjima koja su potaknuta u svezi s metodom kod Heideggera i Gadamera, glavni trend u zapadnjačkoj filozofiji ostaje biti metodološki. Nasuprot tome, kineska je filozofija orijentirana na unificirajuću i holističku viziju zbiljnosti koja uključuje postojanost i promjenu, koja se održala kroz njezinu historiju. Otuda, u širokom smislu kineska je filozofija prvenstveno više ontološka (ili onto-kozmološka) nego metodološka. Zbog postojanosti ovog onto-kozmološkog izručenja, epistemologija, etika, estetika, te čak i politika u kineskoj filozofiji nisu odvojeni od duboko ukorijenjenog onto-kozmološkog razumijevanja.
U djelu New Dimensions of Confucian/Neo-Confucian Philosophy (“Nove dimenzije konfucijanske/neokonfucijanske filozofije”) (1991b) on pravi razliku između racionalnosti i “prirodnosti” kako bi objasnio razlikovnost između zapadnjačke i kineske filozofije. Pojam prirodnosti je namjeravan tako da opiše kako je konfucijanstvo i neokonfucijanstvo dalo doprinos uvidu u ljudska bića koji odražava prirodu krajnje zbiljnosti. U nedavno objavljenim djelima (Origins of Chinese Philosophy/”Porijekla kineske filozofije” i On Guan as Onto-Hermenutics/”O Guanu kao onto-hermeneutici”), on se usredsredio na pojam guan-a (razumljivo posmatranje kontemplacija) u Yijing-u kao iskustvu jedinstva cjeline i dijela u promjeni koja vodi razumijevanju dao-a koji je konačno prepoznat u konfucijanstvu i daoizmu. Ovo zajedničko utemeljenje u primordijalnom iskustvu dao-a objašnjava komplementarnost konfucijanstva i daoizma. Također, ovo je osnova za dijalektiku harmoniziranja koje nastavlja da inspirira moderne kineske filozofe u njihovim nastojanjima da objedine ontologiju sa razumom i analizom zapadnjačke filozofije.
On je predložio “analitičku rekonstrukciju” kineske filozofije utemeljenu na konceptualnoj analizi izvornog teksta i našeg otkrića novog značenja, nove istine, ili novog aspekta zbiljnosti kroz refleksiju i integriranje razumijevanja onto-kozmologije dao-a. Stoga, za Chenga analitička rekonstrukcija mora također biti ontološka, jer moramo započeti sa nekim predrazumijevanjem zbiljnosti. Njegovo je glavno zanimanje bilo da rekonstruira onto-kozmologiju zbiljnosti i onto-etiku ljudske naravi i ljudske volje u konfucijansko-neokonfucijanskom kontekstu. On posmatra konfucijanstvo više kao filozofiju nego religiju, čak iako prepoznaje religijski i duhovni unos konfucijanske filozofije.
On ima razumijevanja za ciljeve Xiong Shilija i Mou Zongsana, ali shvata potrebu da se ide preko njihovih sadašnjih sustava. Naprimjer, on se razlikuje od Mou Zongsana kroz tretiranje djela Zhu Xija kao glavne struje razvoja prirode i razuma kako su je predočili Xunzi i Mencije. On se jednako tako razlikuje od Moua u kazivanju o onto-etici odvojito od metafizike morala i kroz ukazivanje na onto-moralno-hermenutički krug u prakticiranju i razumijevanju konfucijanske i neokonfucijanske filozofije.

Antonio Cua (1932.-)
Antonio Cua (Ke Xiongwen) rođen je na Filipinima. Polučio je doktorat na Sveučilištu California-Berkeley za disertaciju o Richard Pricesovoj etičkoj teoriji i zadržao je svoje zanimanje za etičku analizu i etičku teoriju tijekom svoje karijere. Njegovi su rani članci fokusirani na etiku moralnog agenta i kasnije su objavljeni u njegovoj knjizi Dimensions of Moral Creativity (“Dimenzije moralne kreativnosti”) (1978.). Ova je knjiga ponudila pionirsku studiju o konfucijanskom pojmu junzi-ja kao paradigmatičnog i primjerenog pojedinca i razmatrala je kako moralni agent može premostiti jaz izeđu svoje moralne spoznaje tradicije i svojeg djelovanja. Cua je raspravljao tri dimenzije etičke prakse prema kojoj moralni agent može napraviti kreativne doprinose: egzemplar, ponovnu uspostavu i ideal.
U istom ovom periodu, Cua je istraživao Xunzijevu filozofiju argumentiranja i ljudske naravi, a istraživao je i daoističku etiku. U djelu koje je objavljeno 1985., nastojao je da konstruira konfucijansku teoriju etičkog argumentiranja kod Xunzija. Godine 1992., objavio je djelo The Unity of Mind and Action (“Jedinstvo razuma i djelovanja”), studiju o razvoju konfucijanske moralne epistemologije koja reda poželjne kvalitete agenata, standarde komeptencije, prirodni i moralni jezik, opravdanje, te dijagnoze pogrešnih etičkih uvjerenja.
Cuina zbirka eseja Moral Vision and Tradition (“Moralna vizija i tradicija”) (1998.) obezbijedila je konceptualnu analizu razvoja mnogih aspekata kineske moralne filozofije. U nastojanju da formulira konfucijansku etiku vrline, Cua je potaknuo brojna značajna pitanja umjesto da obezbijedi etički sustav. Propitivao je ulogu tradicije u formuliranju konfucijanske etike i nastojao je da razvije konceptualni okvir kako bi prilagodio temeljne konfucijanske pojmove, kao što su dao i ren. Također, razmatrao je načine razvitka ovih pojmova kako bi udovoljio zahtjevima normativnog reguliranja u razvijanju modernog života. Ova pitanja dotiču problem inkorporiranja konfucijanskih uvida u globalnu ili interkulturalnu etiku. Cua je predložio temeljna pravila za razrješenje interkulturnih konflikta, uključujući principe nepreskriptivnosti, kulturnog integriteta, uzajamnosti, proceduralne pravde, korigiranja i ponovnog razmatranja. Ova korisna pravila potrebuju daljnju raspravu kako bi se odredila njihova koherentnost i aplikatibilnost.
U odnosu prema svom programu formuliranja konfucijanske vrjednosne etike, Cua je postavio pitanje o tome da li pozivanje na historiju ili tradiciju konstituira suštinsku komponentu etičkog argumentiranja. Zanimljivo je primijetiti da se nakon pokreta Četvrti maj, tek nekolicina konfucijanskih ili neokonfucijanskih filozofa pozvala na historiju ili tradiciju kao temelj za valjanost konfucijanske etike. Većina odbrana konfucijanske etike je započela u obliku pozivanja na deskriptivni ili normativni prikaz ljudske naravi. Konfucijanski filozofi kao što su Mencije, Zhu Xi i Wang Yangming počesto su navođeni kako bi obezbijedili osnove za teoretska opravdanja, a ne za historijsko opravdanje.

Fu Weixun (1933.-96.)
Fu Weixun (Charles Fu) magistrirao je na Nacionalnom Taiwan sveučilištu, a polučio je doktorat iz filozofije sa Ohio State sveučilišta. Predavao je na Nacionalnom Taiwan sveučilištu prije nego što se pridružio Odsjeku za religiju na Temple sveučilištu. Posvetio se proučavanju i predavanju kineskog budizma i kineskih religija. Objavljivao je i uređivao djela o kineskoj religiji i eseje na engleskom i kineskom o različitim predmetima, koji se nižu od marksističke etike, zen budizma i onog što on naziva “kreativnom hermeneutikom”. Sukladno ovom pojmu, značenje teksta je otvoreno za različite stupnjeve kreativne interpretacije. Nije mogao da razvije svoja stajališta u potpun sustav prije svoje prerane smrti 1996. Pred samu smrt, okrenuo se proučavanju smrti kao predmetu za filozofsko i religijsko mišljenje. Ovo je djelo potaknulo veliko zanimanje među kineskim budistima u Taiwanu.

Liu Shuxian (1934.-)
Liu Shuxian (Shu-hsien Liu) pripada istoj generaciji kao Chung-ying Cheng i Fu Weixun. Liu je magistrirao na Nacionalnom Taiwan sveučilištu i njegovom Institutu za filozofiju. Doktorat je polučio na Sveučilištu Southern Illinois 1966. i predavao je na istom Odsjeku. Godine 1981., preselio se u Hong Kong i postao profesor i šef Odsjeka za filozofiju Kineskog sveučilišta u Hong Kongu. Nakon povlačenja u mirovinu, preselio se na Academia Sinica u Taipeiju. Liu je služio kao predsjednik Međunarodnog društva za kinesku filozofiju.
Liu dijeli svoj filozofski razvoj na tri perioda. Od 1955. do 1964., objavljivao je knjige o književnoj procjeni, te semantici i istini. Istraživao je zapadnjačku filozofiju i kulturu, te uspoređivao kineska i zapadnjačka stajališta o metodi. Od 1964. do 1978., dovršio je svoju disertaciju o Paulu Tillichu i utemeljio budući smjer svojeg rada. Objavljivao je eseje u časopisima Philosophy East and West i Journal of Chinese Philosophy. Njegova se zanimanja fokusiraju na istraživanje konfucijanske i neokonfucijanske filozofije religije. Također, kritički je komentirao zapadnjačke filozofe i objavio je dvije zbirke eseja. Od 1978. do 1992., razvio je dublje zanimanje za budućnost kineske kulture i razmišljao je o problemima modernizacije u Kini.
Glavno postignuće njegovog filozofskog djela bilo je objavljivanje Development and Completion of Zhu Xis Philosophical Ideas (“Razvitak i dovršenje Zhu Xijevih filozofskih ideja”) (1982.). Godine 1986., otišao je na Far East Institut za filozofiju u Singapuru zbog istraživanja i objavio je studiju o Huang Zongxiju. Ova djela pokazuju Liuov razvitak kao suvremenog neokonfucijanca koji dijeli brojne uvide sa Xiong Shilijem i Mou Zongsanom. Smatra se predstavnikom treće generacije suvremenih neokonfucijanaca.

Tang Liquan (1935.-)
Rođen u Hong Kongu, Tang Liquan (Lik-kuen Tong) studirao je ekonomiju na New York sveučilištu, ali je potom prešao na studij filozofije na New School for Social Research. Predavao je filozofiju na Fairfield sveučilištu, Connecticut, i bio je predsjednik Međunarodnog društva za kinesku filozofiju.
U svojemu djelu Between Zhouyi and Whitehead: Introduction to the Philosophy of Field-Being (Između Zhouyija i Whiteheada: uvod u filozofiju polja-bića”), Tang je upotrebljavao temeljne pojmove Zhouyija kako bi integrirao Whiteheadovu metafiziku i Heideggerovu životnu filozofiju. Tangova središnja ideja je ona bića koje ovisi i egzistira u polju. Ovaj pojam polja-bića razlikuje se od pojma supstancije u tradicionalnoj zapadnjačkoj filozofiji. Umjesto toga polje-biće je inherentno u međusobnom odnosu stvari. Njegov prikaz naglašava relativnost stvari, međutim, polje-biće jednako tako posjeduje mogućnost i aktivnost u snazi i kapacitetu stvari. Tang smatra da su sve stvari polje-biće i da ne postoje stvari izvan polja-bića. Ne možemo shvatiti univerzum niti život izvan ovog polja, ali da moramo posmatrati univerzum sa stajališta unutar ovog polja.
Tang ima novu interpretaciju iskaza: “Promjena (yi) posjeduje svoj veliki maksimum (taiji)”. Za njega, taiji ukazuje na uspravno šetanje tijela ljudske osobe, dok yi označava naše tijelo kao ono koje je sposobno da reflektira i različite puteve kretanja. Na ovaj način, dvije norme i osam trijagrama mogu biti opisani u odnosu na tjelesno kretanje. Ono što je Tang nazvao proučavanjem “oblika osnove tijela” čini se da reflektira naše iskustvo u izvršavanju taiji quan iskustva.
Za Tanga, ljudsko je biće locus dvije suprotstavljene snage: moralne prirode i prirodnog talenta. Način na koji osoba objedinjuje i razvije ove dvije snage određuje način ljudskog ponašanja. Suprotstavljenost i kombiniranje ove dvije snage također uvjetuje razlikovnosti i razvitak ljudskih kultura. Naročitije, one objašnjavaju razlikovnosti između kineske i zapadnjačke kulture.

Qin Jiayi (1935.-)
Qin Jiayino (Julia Ching) proučavanje Wang Yangminga promoviralo je opći val zanimanja za Song-Ming konfucijanstvo. Iako je bila obrazovana u teologiji i historiji, njezina zanimanja uključuju neokonfucijanstvo i kinesku kulturu. Doktorat je stekla u Australiji odbranivši doktorsku disertaciju “To Acquire Wisdom: the Way of Wang Yang-ming” (“Zadobiti mudrost: put Wang Yang-minga”). Nakon što je predavala na Columbia sveučilištu i Yaleu, Win postaje profesorica na Victoria Collegeu Sveučilišta u Torontu 1979. Njezino glavno djelo je bila komparativna studija o kineskim religijama i kršćanstvu. Djelo Confucianism and Christianity (“Konfucijanstvo i kršćanstvo”) (1997.) ohrabrilo je dijalog među svjetskim religijama u nadi da će svaka strana u razmjeni naučiti nešto od drugih. Qin je jednako tako naglašavala značaj kritike tradicija i smatrala je da bez kritike ne bi bilo napretka. Kao katolkinja, kritički je propitivala katoličanstvo, a kao članica istočnoazijske kulture kritički je propitivala istočnoazijsku tradiciju.
Qin je također razvila pojam “kritičkog predmeta”, tj. predmet koji posjeduje moralnu neovisnost i savjest. Na temelju ovog pojma, Qin je promovirala pluralizam religija u kojemu bi svaka religija trebala biti respektirana i otvorena za druge. Ona razmatra konfucijanstvo kao religiju koja bi se trebala učiniti dostupnom u dijalogu među svjetskim religijama. Prema njezinom mišljenju, konfucijanstvo kao religija je humanističkog karaktera, ali je otvoreno za transcendentni duh Božiji. Ona čak smatra da je konfucijanstvo izvorno bilo religija poslanika s vjerovanjem u osobnog Boga. Ona sugerira da je jedinstvo neba i čovjeka izvedeno iz drevnog vjerovanja u jedinstvo čovjeka i Boga. Također, ona je interpretirala neokonfucijansku tradiciju kao tradiciju punu religijskog značaja.

Du Weiming (1940.-)
Du Weiming (Wei-ming Tu) rođen je u Kini i magistrirao je na Donghai sveučilištu u Taiwanu. Stekao je doktorat iz kineske intelektualne historije na Harvardu 1968. Nakon što je predavao na Princetonu i Sveučilištu California-Berkeley, vratio se na Harvard kao profesor kineske historije i kineske filozofije. Član je Američke akademije društvenih nauka, umjetnosti i znanosti i sada je direktor Harvard-Yenching Instituta. Duboko je okupiran razvijanjem akademske razmjene između Kine i SAD-a.
Središnje zanimanje Duova mišljenja jeste modernizacija konfucijanstva. Du pristupa konfucijanstvu iz različitih perspektiva izvučenih iz moderne društvene nauke, međutim, on shvata svoje djelo kao interpretiranje konfucijanstva kao žive religijske tradicije. On kazuje o potrebi za živim duhovnim svjedočenjem konfucijanstva i suprotstavlja se proučavanju, ili rekonstrukciji konfucijanstva kao apstraktnog teoretskog sustava filozofije. On naglašava značaj očuvanja konfucijanstva u praksi i dokazuje da konfucijanska misao nikada nije odvojiva od unutarnjeg iskustva konfucijanskog duha. On govori o živom utjelovljenju spoznaje konfucijanskog duha. Njegov rad na interpretiranju Zhong Yonga u djelu Centrality and Commonality in Zhong Yong (“Središnjost i zajedničkost kod Zhong Yonga”) (1976.) nastoji da pokaže kako živi konfucijanski duh može biti razumljen u važnom klasičnom konfucijanskom djelu.
Du kritikuje upotrebu moderne psihološke metodologije u proučavanju konfucijanstva. On želi da odbrani konfucijanstvo kao religiju radije negoli filozofiju. Možemo postaviti pitanje o tome kako Du razumijeva konfucijanstvo u svjetlu djela dviju generacija suvremenih neokonfucijanaca i kako sami Du svjedoči konfucijanstvo u svojim vlastitim radovima i djelovanjima. U svojim studijama o ranom životu Wang Yangminga, Du je bio inspiriran upotrebom psihologije religije kako bi razumio figure velikih religija kao što je Martin Luther. U praktičnim pojmovima, zanimljivo je da shvatimo koliko je Du projektirao da bi budući razvitak konfucijanstva mogao konstituirati obnovu vitalnosti i kreativnosti kineske kulture.
Kao konfucijanski aktivista, Du je bio angažiran u dijalozima sa stručnjacima i uređivao je knjige o konfucijanskoj tematici, međutim, njegova zbiljski važna zadaća bila je da predoči konfucijanstvo kao duhovnu tradiciju.

Zaključne opaske
Moj kratki opis određenih suvremenih doprinosa prekomorske kineske filozofije nije namjeravan da ponudi cjelovitu sliku, niti sustavnu procjenu. Ono što je važno da se shvati jeste to da je prekomorska kineska filozofija područje u razvoju. Njezina vitalnost je povećana kroz akumulirane napore onih koji su radili na kineskoj filozofiji posljednjih tridesetak godina i kroz sve veću učestalost međusobnog djelovanja između prekomorskih kineskih filozofa i kineskih filozofa u Kini, Hong Kongu i Taiwanu. Posljednje tri konferencije koje je organiziralo Međunarodno društvo za kinesku filozofiju (the International Society for Chinese Philosophy) 1995., 1997. i 1999. godine vidjele su narastajući broj dijaloga i razmjena među kineskim filozofima iz domovine i inozemstva. Kontakt na međunarodnim konferencijama je osnažen sve širom upotrebom moderne elektronske komunikacije i uspostavom internet web-stranica i elektronskih publikacija iz filozofije. Utjecaj lakšeg komuniciranja na razvoj prekomorske kineske filozofije bio je zapanjujući.
Kako bismo razumjeli bogatstvo i dinamizam prekomorske kineske filozofije, moramo jednako tako shvatiti doprinose koje su učinili učenjaci koji nisu kineskog porijekla i mislitelje koji su radili na kineskoj filozofiji. Još od 1970-ih, postojao je veliki broj sposobnih zapadnjačkih učenjaka koji su se obrazovali u kineskoj filozofiji, ili koji su studirali kinesku filozofiju kroz čitanje i rasprave. Postojale su istaknute figure poput Benjamina Scwartza sa Harvarda, Friedricha Motea sa Princetona, Derka Boddea sa Sveučilišta Pennsylvania, Williama Th. de Baryja sa Sveučilišta Columbia, Donalda Monroea sa Sveučilišta Michigen i Chada Hansena sa Sveučilišta Vermont i Sveučilišta Hong Kong, koji su radili na intelektualnoj historiji Kine i klasičnim i neokonfucijanskim razdobljima. U Europi, A.G. Graham sa Londonskog sveučilišta, François Jullien sa Pariškog sveučilišta i C. Harbsmeier sa Sveučilišta u Oslu učinili su napose važne doprinose. Također, trebali bismo prispomenuti Roberta Cummingsa Nevillea sa Bostonskog sveučilišta kao filozofa religije, koji je počeo cijeniti kinesku filozofiju i koji je dugo uključen u aktivnosti Međunarodnog društva za kinesku filozofiju. Roger T. Ames i David L. Hall su interpretirali Konfucija i kinesku kulturu s postmodernističkog stajališta. U posljednje dvije decenije, mnogi mladi kineski filozofi su stasali na odsjecima za filozofiju u SAD-u i na sinološkim seminarima u Europi. U SAD-u, postoje izvanredne publikacije, kao što je Shin Kwong-loijeva detaljna analitička studija Mencija. Nedavno osnovano Društvo kineskih filozofa u Americi obuhvata brojne obećavajuće učenjake u kineskoj filozofiji.
U svjetlu prethodno iznesenog, vidimo svijetlu budućnost za razvitak prekomorske kineske filozofije. Ovaj će razvitak biti pospješen ekonomskim i kulturološkim procesima globalizacije i inkorporiranja Kine i Zapada u svjetskom sustavu razmjene. Kao budući trend, mogli bismo očekivati da vidimo narastajuću interakciju između prekomorske kineske i zapadnjačke filozofije, od kojih će nastati podrobnije studije o pojedinim kineskim filozofima i teoretskija i komparativna djela, koja uključuju kinesku i zapadnjačku filozofiju.

Na Novu kinesku godinu
(18. veljače 2007.)

* Naslov izvornika: Contemporary Chinese Philosophy, ed. Chung-Ying Cheng i Nicholas Bunnin, Blackwell Publishers, 2002., str. 349-364. Vidjeti naš intervju sa profesorom Chengom za reviju Odjek.

S engleskog preveo: Nevad KAHTERAN

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”