Proljeće 2006

  CRNE SLIKE AMERIČKOG APSTRAKTNOG EKSPRESIONIZMA
  Irfan Hošić
 
 

Nedavno održana izložba u svjetski renomiranoj Haus der Kunst u Minhenu pod nazivom Black Paintings1 nanovo potvrđuje kontinuitet kvalitete u osmišljanju i organiziranju izložbenih projekata. Ovaj put publici je bio predstavljen zadani istraživački okvir historičarke umjetnosti i kuratorice Stephanie Rosenthal (r. 1971) sa fokusom na crnu boju i njenu primjenu na njujorškoj sceni nakon 2. svjetskog rata. Ono što je svaki posjetilac doživio na ovoj izložbi stoji u skladu sa savremenim zahtjevima kuratorske prakse velikih svjetskih muzeja i galerija. Naime, ono u što smo sigurni jeste to da na ovoj izložbi dominira novi pogled na određene pojave iz historije umjetnosti na način i u tolikoj mjeri da pojmovi kurator ili pak kustos ne mogu na adekvatan način opisati karakter osobe koja koncipira izložbu. I u slučaju crnih slika četvorice umjetnika američkog ekspresionizma predstavljenih na ovoj izložbi, Roberta Rauschenberga (1925), Ada Reinhardta (1913 1967), Marka Rothka (1903 1970) i Franka Stelle (1936), sama umjetnost ili njihovo slikarstvo potisnuto je kuratorskim konceptom u drugi plan. Nije ovdje, ne daj Bože, riječ o pokušaju neafirmacije ovih značajnih umjetnika, niti je osporavan njihov veliki doprinos u razvoju poslijeratnog slikarstva u Americi ili uticaj na Evropu, već je ovdje prvenstveno riječ o naučnom težištu i načinu prezentiranja određene naučne teze koja okuplja navedene umjetnike u ovu izložbu. Koristeći književnost kao metaforu, autorski koncept izložbe je u ovom slučaju tekst dok su slike navedenih umjetnika bilješke (fusnote) koje ga potkrjepljuju. Jer hodajući velikim izložbenim prostorijama u kojima su bile smještene slike velikih dimenzija i preko tri metra (Tuxedo Junction, 1960. Frank Stella) nismo mogli uočiti ništa više doli mnoštva ovješenih platana crne boje. Skup crnih slika velikog formata prekrivao je zidove i njihovu bjelinu, unoseći u galerijski prostor tminu kao da smo u zatvorenoj kutiji. Posjetilac ne bi dugo zastajao kako bi suludo promatrao jednu veliku površinu ofarbanu u crno, smatrajući je tobože umjetnošću. Ovdje nije riječ o običnoj likovnoj bezpredmetnosti niti bilježimo ikakve kompozicione ili likovne elemente a tragovi četke ili fakture slike svedena je na minimum. Gledano kroz prizmu medicine, slika je na aparatima i u stanju vještačke kome ona samo vegetira, i to po modelu krajnje monokromije američkog apstraktnog ekspresionizma zasnovanog dobrim djelom na Monetovom revivalu.2 Takva radikalizirana umjetnička vizija u vidu svođenja slike na samu sliku, mogla je egzistirati jedino u dijalogu svojstvenom savremenoj umjetničkoj praksi - sa galerijsko-muzejskom infrastrukturom u kojoj bitnu ulogu pored samog umjetničkog djela imaju i kustos, i publika, i kritika i kao zadnje, ali nikako manje važno tržište. Američki ekspresionizam pedesetih i šezdesetih godina kao vid potrage za novim izražajnim jezikom, osim što je bio odgovor protiv provincijskog romantizma iz tridesetih, emitovao je bol i melankoliju. Prenabreknuta osjećajnost, poniranje u sebe i traganje za osobnim likovnim izrazom, u američku umjetnost unijeli su i slobodu kao osnovni kreativni imperativ. Na tim iskustvima razvijala se i američka umjetnost sedamdesetih koja potire sada i ono malo preostalih konvencija i normi. Možda je paradoksalno, ali činjenica je da bismo sa današnjeg gledišta, veterana američke savremene umjetnosti Paula McCarthya (1945) nadovezali na akcijsko slikarstvo u nešto drugačijem i neočekivanom obliku. McCarthyjeva umjetnost je kodirana američkom slobodom koja je u umjetnosti inaugurirana upravo procvatom apstraktnog ekspresionizma poslije 2. svjetskog rata, a jedna od zajedničkih osobina Pollockove (1912 1956) i McCarthyjeve umjetnosti je performans i akcija. Takav razvoj tražimo u radovima u kojima ovaj potonji istražuje granice umjetnosti slikarstva služeći se sopstvenim fekalijama. McCarthyjev Shit Face Painting i Penis Dip Painting iz 1974. godine, i danas izazivaju buku u najavangardnijim umjetničkim sredinama. Kao što i sami nazivi govore, umjetnik se služi izmetom i svojim licem ili penisom umočenim u čokoladu kako bi gradio štafelajnu sliku.3 Naravno ovdje McCarthy nastavlja tamo gdje su stali američki ekspresionisti ili tačnije slikari bojenog polja, a oni su stali na pola puta ekstremnog reduciranja i dematerijalizaciji predmeta. Naravno, kraj ovog puta utjelovljen je konačno u konceptualnoj umjetnosti, a poznato je da su neki od četvorice umjetnika sa ove izložbe u Haus der Kunst doprinijeli razvoju i ove umjetničke prakse. Sjetimo se Rauschenbergovog odgovora iz 1961. na poziv pariške galerije Iris Clert da učestvuje u projektu izrade portreta vlasnice Iris Clert. Rauschenberg odgovara telegramom ”This is a portrait of Iris Clert if I say so”4.
Naime razvoj umjetnosti od srednjeg vijeka preko renesanse pa sve do našeg vremena, može se slijediti i restrukturiranjem hijerarhije nosioca umjetnosti. U srednjem vijeku težište je zasigurno bilo kod mecene ili donatora umjetničkog djela. Poznati su prizori sa mozaika ili fresaka u kojima slikar pored svetaca predstavlja i donatora ili kada skulptor na određeni crkveni inventar upisuje podatke o donatoru. Iz ovog perioda manje su nam poznata imena umjetnika dok djela blistaju likom i imenom onoga ko finansira dato djelo. Sa druge strane, u renesansi se dešava preokret. Na scenu stupa mnoštvo pojedinaca čija imena ostaju trajno upisana u historiju čovječanstva u rubrici umjetničkih genija. Ovdje se sa mecene umjetničkog djela težište prenosi na samog umjetnika, a ovo zapažanje bilo bi samo jedan od aspekata karaktera humanizma. Po ovom obrascu a u našem vremenu, bilo bi za očekivati da će proći ili je već prošlo i vrijeme umjetnika pojedinca a progresivni kuratorski projekti kakav je i Black Paintings nagovještava tu tendenciju. Nastanak arheologije i historije umjetnosti u 18. vijeku kao sestara humanističke filozofije te njihov razvoj sve do danas je zalog njihovom preuzimanju protagonističke uloge u hramovima današnjice galerijama i muzejima. Centralno mjesto na umjetničkim izložbama nekada je bilo rezervisano za umjetnika dok na tronu sada vlada kurator. Permutacija ove vrste indicira na evolutivni razvoj humanizma i poprimanje novog oblika, dočim nam pitanje smjera i okončanja nije poznato. Možda bismo kao simboličnu smrt umjetnika kao predvodnika galerijske povorke mogli uzeti Kapelu Rothko (Houston, Texas). Ova kapela, danas već kao mjesto od historijske važnosti, istovremeno je kraj jedne i početak novije umjetničke prakse. Začeće ideje izgradnje Kapele Rothko datira u isto vrijeme kada je u historiji umjetnosti prvi put upotrebljen pojam conceptual art od američkog umjetnika Sola LeWitta (1928).5
Na minhenskoj izložbi Black Paintings, Stephanie Rosenthal slikama izvađenim iz različitih umjetničkih ciklusa gradi novi kontekst, priču koja postaje težište izložbe. Četiri umjetnika, Rauschenberg, Reinhardt, Rothko i Stella, i njihove crne slike ovdje su sada samo pomagalo kako bi naučnica elaborirala svoju vizionarsku tezu. Da na izložbi publici nije dostupan dodatni informativni materijal u vidu obimnog kataloga i nekoliko dokumentarnih filmova čije emitovanje je instalirano neposredno pored slika, gledalac bi ostao razočaran mnoštvom crnila i apsolutnim odsustvom priče. Tekstovi, eseji, objašnjenja i akribijski podaci, što u katalogu što u popratnim medijima, naprosto odvlače pažnju sa samih slika ove četvorice umjetnika. Podaci u svakom slučaju referiraju na same slike simulirajući da su one okosnica ove izložbe, ali metodika prenošenja, emitovanja i dostupnost mnogobrojnih informacija stavljaju slike naprosto u drugi plan. Upravo na ovom mjestu gdje kustos-vizionar preuzima mjesto umjetnika događa se i druga značajna rokada. Istinu koju je do jučer emitovao umjetnik sada odlučno preuzima kustos-vizionar. U svojoj ekstremnoj praznini ove crne slike bi se urušile u svoju predmetnost slike kao objekta ili bi jednostavno nestale, a pokušaj postmodernog kuratora je reanimacija jer tumačenje je ono koje mu je (predmetu) podarilo postojanje (Arthur C. Danto)6.
Na kraju krajeva šetnja minhenskom izložbom djeluje kao šetnja kroz radikalno koncipiranu umjetničku instalaciju. Prigušena svjetla, tama u izložbenim prostorijama i crne slike velikih dimenzija jedna do druge ostavljaju dojam kao da je sada riječ o recikliranoj umjetnosti sa konceptualističkim intencijama u čijem središtu bi se slobodno mogla naći sama autorica izložbe Stephanie Rosenthal, a ne četvorica umjetnika. Nekada slike američkog apstraktnog ekspresionizma, danas reciklirani objekti sa drugom porukom? Na trenutak podsjećaju nas na intertekstualnost sa kojom se doslovno služio i naš Dimitrijević po svjetskim galerijama i muzejima u Triptychos Post-Historicus, samo što njegova instalacija omogućuje diskusiju i dijalog ona postaje platforma za eventualnu raspravu; dok sa druge strane autorica minhenske izložbe okončava bilokakvu raspravu, ustvari ona je definira, zatvara i autorica je ta koja je konačno u pravu.
Da li je danas u razvijenom svijetu granica između umjetnika i kustosa priča od jučer? Nije li i savremeni umjetnik postao kustos svoga djela kao što je i kustos postao konceptualni umjetnik? Na svjetskim bienalima i velikim smotrama umjetnosti već je učestala praksa da su umjetnici-izlagači po primarnoj vokaciji različitih profesija te da su naknadno za adekvatniji izražaj odabrali jezik umjetnosti. Među njima su prirodoslovci (Joseph Beuys), ljekari (Wolfgang Laib), filmaši (Paul McCarthy), arhitekte, dizajneri i drugi. Možda je vrijeme da im se pridruže historičari umjetnosti i muzejski kustosi već došlo? Nadalje, postmoderna nije još u potpunosti iscrpila sve svoje mogućnosti. Izmjene uloga, crossover i transrodnost tek nagovještavaju novu epohu i inverziju identiteta.
I, konačno, pojedini prilozi objavljeni u katalogu izložbe Black Paintings sada stoje kao pandan poznatom prilogu Ude Kultermana o bijeloj boji.7 Sigurno je da će se ovakva izložbena praksa razvijati i dobijati nove oblike a njen konačni oblik nije teško naslutiti.

Bilješke:

1 Uz izložbu je štampana veoma kvalitetno opremljena knjiga-katalog Black Paintings Robert Rauschenberg, Ad Reinhardt, Mark Rothko, Frank Stella, Haus der Kunst/München i Hatje Cantz/Ostfildern 2006. U prijevodu na naš (Black Paintings) Crne slike.
2 Jedna druga minhenska izložba odlično ilustrira odnos Moneta i moderne. Claude Monet und die Moderne, Kunsthalle der Hypo-Kulturstiftung, od 23.11.01. 10.03.02. Istoimeni katalog izašao kod Prestel Verlag.
3 Velika retrospektivna i šokantna izložba Paula McCarhyja desila se također u Haus der Kunst u Minhenu u periodu od 12.06.05. do 28.08.05. Vidi naš prilog sa posjete izložbe objavljen pod nazivom Paul McCarthy. Lala Land Parodie Paradies, Novi izraz 32, Sarajevo 2006.
4 U slobodnom prijevodu: “Ovo je portret Iris Clert ako ja to kažem”.
5 1964. nastaje ideja o izgradnji Kapele Rothko a 1966. Sol LeWitt po prvi put koristi pojam Conceptual Art.
6 Preobražaj svakidašnjeg, Zagreb 1997. Str. 177.
7 Jezik Tišine o simbolizmu bele boje, Gradina, broj 6, Niš 1982.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”