Proljeće 2007

  Svijet poezije
  Ivona Jukić
 
 

NESTALA

Sjedila je na tramvajskim šinama,
uplakana.
Djevojcice..!
“Ne plašite se,
tramvaji prolaze kroz mene,
tutnji mi u glavi,
njihov metalni zvuk.
Blijeda sam od chekanja,
rekli su da necu tako dugo ostati sama,
a napustili su me, bez znakova.
Sad suzama glac0am
srebrne tracnice za vaša jutra,
posipam vilinski prah
na vaše snene oci,
ali, recite mi...
kako ste vi mene uopšte vidjeli?!”

 

LJETO

Ispijamo bijes mora
iz vrelih c6aša.
Talasi nam pjenom
skidaju maske.
NocN ne zaustavlja vrelinu.
Oblaci tonu u daljini.
Bijeli kamen.
Maslina.
U vrtu samo još tišina.


SNOVI

U snu stoljetna magla
mreška se u mojoj kosi
poput paucine.
Na neosuncNanoj strani planine
uranjam bosa u Jezero Otkrivenja.
Znacima sa dna privuc6ena
naginjem se da nad0em porijeklo tog
savršenstva.
Poljupcem jac7im od života,
pepelom koji iznova žari plamenom,
u kratkom bljesku tame,
zgrabiše me pomamno sirene, Hel i magicne ruke Persefonine
i odvukoše u svoje podzemne,
velichanstvenom noc6u optocdene dvorane.

 

GROB

Stojim kraj mramornog spomenika,
sivog novembarskog jutra.
Ugravirano ime i pokrivena svijeca
šutke odolijevaju ledenom vjetru.
Toplim dlanom sklanjam snijeg sa glatke
površine
i kao da tako brišem i svoje suze.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”