Proljeće 2007

  ROMAN SEZONA SEOBE NA SJEVER KAO POSTKOLONIJALNO ŠTIVO
Postkolonijalna kritika i arapski svijet PRAVA
  Ahmed Zildžić
 
 

U ovome radu, nakon teoretskog uvoda u postkolonijalnu kritiku, u nekoliko cjelina predstavljen je roman Sezona seobe na Sjever sudanskoga romanopisca Tajiba Saliha kao postkolonijalno štivo. S obzirom na cinjenicu da ovaj roman predstavlja prekretnicu u strukturiranju savremenoga arapskog romana1, te da je preveden i objavljen i na bosanskom jeziku, kao i da obuhvata znac.ajna postkolonijalna c#vorišta, pokušao sam to djelo citati u «kljuchu» postkolonijalne teorije.

Nastala na naslagama evropskih misaonih tradicija kao što su marksizam, psihoanaliza, poststrukturalizam i feminizam, postkolonijalna kritika se na veoma ironican nacin poigrala s arapskim svijetom i arapskom književnošc6u; teoretsko profiliranje postkolonijalne kritike u uredeni sistem zapocelo je radovima nekolicine teoreticara koji su svoja iskustva, barem djelomicno, dugovali arapskome svijetu: Albertu Memyju u Tunisu, Franzu Fanonu u Alžiru, Edwardu Saidu u Palestini i na Levantu. Radovi upravo ovih, uz neke druge autore, doveli su do sredivanja postkolonijalne kritike u sistematizirani aparat, koji je veoma rijetko u obzir uzimao arapsku opcu kulturnu i književnu produkciju. Ona je vecinom obitavala u diskursu orijentalizma na katedrama orijentalistike (s razlicitim nazivima, poput Middle Eastern Studies, Oriental Studies, Near Eastern Studies itd.), što je Edward Said kritizirao u djelu Orijentalizam, koje mnogi smatraju medašem postkolonijalne teorije.

Ocigledno je da arapska književna produkcija nije ispunjavala bitan preduvjet ekspertize jezik. Ono što je bilo zajednicko postkolonijalnoj književnoj produkciji jeste pisanje na jeziku kolonizatora, prvenstveno engleskom i francuskom. Štiva pisana na drugim kolonijalnim jezicima, kao što su portugalski, španski, holandski, italijanski, nisu bila ništa manje iskljuc6ena iz te debate nego što je to bio slucaj s arapskom književnošcu, te uopc´e književnošcu nastaloj na jezicima koloniziranih: bengalskom, hindskom, urdskom i sl. Skoro da je poslovicina predanost zapadnih proucavatelja arapske književnosti potpunom uklanjanju ili krajnjem potcjenjivanju kolonijalne povijesti i antikolonijalnog otpora u savremenoj arapskoj književnosti. Tako je postkolonijalni kontekst nastanka pojedinih književnih ostvarenja ostao van razmatranja zapadne kritike.2
Za razliku od književnih ostvarenja arapskih autora pisanih na francuskom i engleskom jeziku, književna djela nastala na arapskom jeziku promatrana su bez ozbiljnijeg postkolonijalog uvida. Prekretnicu u tom smislu predstavlja roman Sezona seobe na Sjever Tajiba Saliha.
Sezona seobe na Sjever kao postokolonijalno djelo
Iako je nastao prije više od cetiri decenije, roman Sezona seobe na Sjever ne prestaje plijeniti pažnju citatelja i istraživaca širom svijeta. Razlozi za neprolaznu popularnost ovoga vec sada klasicknoga djela arapske književnosti su mnogobrojni, kao što su mnogobrojna i pitanja koja je Tajib Salih prvi put u arapskom svijetu pokrenuo. Roman je u arapskom svijetu, pa i šire, citan i doživljavan na razlicite nacine, ponekad i kao pornografska literatura, što je uzrokovalo njegovu zabranu u pojedinim arapskim zemljama. Jedno od mogucih citanja ovoga romana jeste i postkolonijalni okvir koji se namece kao esencijalan nachin poimanja ovoga romana. Postkolonijalna c6vorišta su tako gusto položena uz narativnu nit da je njihovo barem djelomicuno raspetljavanje nužno za ispravno shvatanje romana.
Sam naslov je dovoljno bremenit znac1enjima da zahtijeva odvojen pogled. Vec6 u naslovu autor uvodi pojam sjevera/Sjevera kome u romanu suprotstavlja pojam juga/Juga, tvorec6i tako binarnu opoziciju manihejskoga dualizma dobra i zla, izmed1u kojih i oko kojih je smještena radnja romana. Sjever u znacenju nechega stranog, hladnog, zlonamjernog, pa i neprijateljskog, relativno je dobro dokumentiran u arapskoj književnosti (tako kod Tajiba Saliha kao i kod Abdulvehaba Bejatija sjeverno nebo nema zvijezda, a gradovi su im okovani u led itd.), dok Tajib Salih uvodi pojam juga semantichki ga podupiruci drugim pojmom istoga znacaenja - ekvatorom. Odnos sjevera i juga (bogati siromašni) i kontraste koji postoje medu njima možemo možda najbolje vidjeti u opisima prirode u romanu. Tako na jugu vidimo toplinu, vjechno sunce, drvec6a palmi s korijenjem duboko usadienim u zemlju, te pustinjsko bilje (sayyal) koje se održava u životu na najmanjim kolic7inama vode. Rijeka Nil i palme na obali rijeke pod kojima je narator provodio duge sate sjedecui i posmatrajucui daleki horizont slika su topline, bliskosti i iskrenosti med6u ljudima juga; istog onog juga koji je i Mustafu Saida prihvatio u svoje narucuje nakon “sjeverne” pustolovine. Na jugu i ono što je na prvi pogled krajnost i oc6igledna nepovoljnost (kao što je pustinja, naprimjer) iznenada se pretvara u scenu igre, plesa, prijateljstva i bliskosti. Sjever je, pak, sve suprotno ovome. Sumorni pejzaži londonske izmaglice, otud6enost, hladnocia i prorac6unatost su u izravnoj koliziji s jugom.
Pojam vremena u naslovu je takodier zanimljiv. Ukoliko na trenutak zanemarimo vremensku distancu koja nas dijeli od nastanka ovoga romana i vratimo se u burna dešavanja u arapskom svijetu tokom 60-ih godina, kao što su alžirski rat za nezavisnost te palestinski sukob, kao dva izrazito antikolonijalna i antiimperijalisticzka pokreta, vrijeme nastanka romana jeste vrijeme seobe na Sjever. Naslov takod6er podrazumijeva putovanje, nužno kolonizatorsko sredstvo pokoravanja i “upoznavanja” drugih. O znac7aju koji putovanje ima u kolonijalnom i postkolonijalnom diskursu ne treba mnogo trošiti rijecui. Zapadnjacuki romani nastali u vrijeme vrhunca kolonijalne moci, kao što su Robinson Kruso i Srce tame, na nedvosmislen nac6in su velic6ali putovanje kao magichnu pustolovinu ovladavanja prostorom. Sezona seobe na Sjever je takoder putovanje, u obrnutom smjeru, ali u istom smislu. Odnos putnika prema pohodu je nedvosmislen kod Tajiba Saliha: Mustafa Said u svojoj oporuci naratoru jasno preporuchuje da njegovu djecu nakon njegove smrti poštedi i zaštiti od putovanja, koja usporeduje s teškom i neizljecuivom bolešcu. Za razliku od Ahmeda Ševkija, Hafiza Ibrahima i nekolicine drugih arapskih književnika koji su u svojim “pjesmama povoda” jasno iskazali antikolonijalni stav, Tajib Salih je odabrao roman kao medij, uzvrac6ajuc6i imperiji njenim vlastitim sredstvima. Kroz primjere se može vidjeti da je Tajib Salih autor koji postkolonijalni diskurs zahvata u punini: na poc6etku se bavi ljudskim neznanjem i predrasudama kao važnim faktorom medusobnog nerazumijevanja; u karakteriziranim likovima Mustafe Saida i pripovjedacia nudi nam razlic6ite pristupe važnim pitanjima koja se temeljno ticu kolonijalnog-postkolonijalnog perioda, da bi na kraju ponudio i rješenje enigme stava prema kolonizatorima: jednom potpunom relativizacijom kolonijalne prošlosti putem velicanja tradicionalnog života obicnih ljudi.
Odnosi Sjevera i Juga (Zapada Istoka) dešavaju se na razini koju tvori niz nesporazuma. Vece na prvim stranicama knjige autor se poigrava ljudskim neznanjem i predrasudama, ovaj put južnjaka. U ushichenju ponovnog susreta, stanovnici zabacenoga sudanskog sela na obalama Nila upitat c6e pripovjedacia o sedmogodišnjem iskustvu boravka u Evropi, med6u njima. Pitanja su paradigmatic7na: Jesu li tamo ljudi kao mi? Je li život skup? Šta se radi zimi? Pric6a se da tamo žene hodaju otkrivene i da javno plešu s muškarcima?
Na kako surov nacin se mašta poigravala s drugom stranom, sjevernjacima, slikovito govori sljedec6i primjer. Saznavši da njen prijatelj Mustafa Said dolazi iz Afrike, mlada Engleskinja odluc6ila je o Africi reci sve što zna:
“Njene oci zablistaše. Uzbud1eno upita: Najl (Nile)?
- Da. Nil. odgovorih.
- I znaci živite na obalama Nila?
- Da. Kuc6a nam je tacano na obali. Tako smo blizu da kada se noc6u probudim provucem ruku kroz prozor i poigravam se vodom dok me ponovo ne savlada san.”3
Tako se Mustafa Said stapa s c6arobnom metaforom Nila koja spremljena u podsvijesti drugoga cheka da bude aktivirana. Mustafa Said, baš kao i Nil, s juga dolazi na Sjever u osvajac6ki pohod i ritualno prinošenje žrtve.
Sljedeci primjer je možda još oporiji: “Dok smo pili c6aj pitala me o domovini. Pric6ao sam joj kitnjaste pric6ice o pješc6anim sprudovima zlatne boje, o šikarama iz kojih se c6uju glasovi životinja koje uopc6e ne postoje. Rekao sam joj da su ulice glavnog grada moje zemlje krcate slonovima i crnim robovima; da u doba podnevne žege njegovim ulicama jezde krokodili. Slušala je ne znajucei što da kaže i misli, da li da povjeruje ili ne.”4
Autor vecu na samom pocietku romana identifikuje razinu nesporazuma što ga tvori prvenstveno neznanje, na jednoj strani, i neznanje potpomognuto razbuktanom maštom o neupitnoj ctarobnosti Orijenta, na drugoj strani. Upravo u ovim strukturama osjechanja, koje se mogu okarakterizirati i kao fantaziranje, Edward Said vidi jedan od osnovnih poriva imperijalisticdkog pohoda. Da maštanja i silna znatiželja o carolijama Orijenta nisu tek privilegija neupuc6enih, pokazat c6e slucaj Ann Hemond koja je studirala orijentalne jezike na Oxfordu, pa tako ulazi u grupu upuc6enijih o pitanjima Orijenta.
Daleko zanimljivije je Salihovo portretiranje likova u romanu, u prvom redu Mustafe Saida i naratora. Njihove medusobne slicnosti i razlike autor je iskoristio da predoci razlicite tipove pristupa i odnosa kolonijaliziranih prema kolonizatorima u postkolonijalnom periodu. Njihovi životni putevi se ispreplicu: obojica su iz Sudana, obojica su znacajne godine svoga života proveli u kolonijalnoj prijestolnici, Londonu, na studiju, te su se u konacnici obojica vratila u domovinu. U ovom opcem okviru iscrpljuju se sve slicnosti koje postoje izmedu dva glavna lika. Godine nastanka romana Sezona seobe na Sjever uistinu jesu godine seobe cijele jedne generacije velikih ocekivanja koja iz najrazlicitijih razloga napušta domovinu i odlazi u prijestolnice bivših kolonijalnih imperija. Tako odnos prema kolonijalnoj prošlosti i oblici odnosa izmedu kolonijaliziranih i kolonista dospijevaju u samu žižu interesiranja i razmatranja. Posebno interesantnu skupinu chine mladi ljudi koji odlaze na studij, kao generacija podjednako ukorijenjena u tradicionalnom životu domovine i opredijeljena za modernost. Oni su ti koji trebaju izgraditi mostove što ce premostiti jaz koji dijeli kolonijaliste i “uklete na zemlji”. C ini mi se da upravo na to aludira autor kada u romanu govori o ponovnom susretu dvaju polova imperijalizma: “Nisu se srdili. Razgovarali su tako i smijali se na samo pedalj udaljenosti od ekvatora, dok ih je razdvajao povijesni ponor bez dna.”5
Kroz pric6u o dvojici glavnih junaka romana autor postavlja niz pitanja o identitetu. Narator, stasao u tradicionalnoj sredini, u mnogoc6lanoj porodici i u skoro idilic6nim pejzažima sudanskoga sela, ima jasnu predstavu o sebi. Palma na trijemu porodic6ne kuche, poznata lica susjeda i rodbine iz sela samo su simboli c6vrstih sekvenci njegovog identiteta koje dugogodišnji boravak u zemlji kolonizatora nije uspio izglaviti iz ležišta. Nasuprot njemu, Mustafa Said, koga autor postavlja kao paradigmu kolonizatorskih poslušnika, u mnogo cemu je specifichan. Autor o njemu kaže: “Otac mu je bio od Abajida, plemena koje živi na granici Egipta i Sudana. (...); poslije toga su bili prvoborci Kecerove vojske u ponovnom zauzimanju Sudana. Pricalo se da mu je majka bila robinja s juga, iz plemena al-Zandija ili al-Barija, tko bi ga znao. Ljudi bez korijena su bili ti koji su držali najvece položaje pod Englezima.”6
Nakon oc6eve smrti odnos Mustafe Saida prema majci (pa sukladno tome i prema svemu onome u odnosu na što ljudi osjec6aju neku toplinu i bliskost) zastrašujuc6e je hladan i Salih ga naziva “santom leda”. Mustafa Said, za razliku od autora, ne osjecia da pripada jednoj strani, niti da pripada objema stranama podjednako; on ne osjec6a da pripada bilo gdje i zato je spreman da se poigra sa svime ukoliko to može poslužiti nekom konkretnom cilju kome teži. Njegova soba u Engleskoj, koju autor detaljno opisuje (taj je opis iznimno važan7), predstavlja litografsko ostvarenje zapadnjac6kih maštarija o Istoku. Mustafa Said je spreman da ide i dalje, ako je potrebno. Objekte svojih nezasitnih seksualnih želja spreman je bez ustezanja obmanuti i onim što oni doživljavaju krajnje ozbiljno: “C6itao sam poeziju, govorio o religiji i filozofiji, bavio se umjetnicukom kritikom, pricuao koješta o duhovnostima Istoka.”8
Ocigledno je da autor Mustafi Saidu u zadatak stavlja uzvratni udarac: beskrupuloznu upotrebu svih sredstava u osvajanju i ponižavanju drugoga, što neodoljivo podsjeca na kolonizatorske metode. Mustafa Said im bijaše rekao: “Dolazim vam u pohode kao osvajacu.” Ipak, po povratku u Sudan u njemu se budi duh kolonizatora, na koji narator nekoliko puta ukazuje. On je taj koji sebe smatra domacim u njegovom selu, istiskujuc6i iz tog zbira naratora. Osim toga, u sobi kojoj samo on ima pristup, Mustafa Said je u zabacsenom sudanskom selu napravio pravu englesku biblioteku, punec6i je slikama, uspomenama i knjigama pisanim iskljuciivo na engleskom jeziku, aludirajuc6i na civilizacijsku misiju prosvjetiteljstva koju su kolonizatori nastojali ostvariti putem engleskog jezika i svih civilizacijskih referenci koje je on sadržavao. Impresivnu listu djela zapadnjac6ke uceenosti autor vješto kontrastira kontekstom u kome su knjige zarobljene: tradicionalnom sudanskom selu, njegovim obic6nim i prostim stanovnicima cdija je jedina misija nauc6iti ciitati i pisati, kako kaže Mahdžub, koga autor uvodi u plejadu likova romana. Kroz paradigmu lic6nosti Mustafe Saida autor skicira cijelu generaciju hibridnih identiteta nastalih u susretu, skoro nikada prijateljskom, kulture kolonizatora i one koloniziranih. Mustafa Said je simbol te beznadežnosti, neuravnoteženosti, promašaja kolonijalne civilizacijske misije. I njegovi dojucerašnji patroni ce ga proglasiti promašajem: “Sjetio sam se da mi je pricao što je rekao sudija prije nego ga je u Old Baileyu osudio: Vi ste, mister Mustafa Said, uprkos velikom obrazovanju, veoma glup covjek. U vašoj duhovnoj i mentalnoj strukturi postoji crna tacka, jer vas je mimoišla najplemenitija Božija blagodat ljudima - sposobnost da volite.”9
S druge strane, narator, s jasnom predstavom o vlastitom identitetu, neozlijedien se vratio sa studija.
Potpuno svjestan dubokih ožiljaka koje je na njegovu domovinu i njene stanovnike ostavila civilizacijska misija kolonijalista, Tajib Salih kao strategiju odnosa i borbe protiv ostavštine kolonijalizma u Sudanu, kao i drugdje, uvodi skoro iracionalnu relativizaciju kolonijalnog perioda. Velic7ajuci tradicionalni nac6in života, koji je skoro plasticuno opisan u obic6ajima, nacuinu života i razmišljanja zemljoradnika u sudanskom selu (za takvo predstavljanje potrebno je pobliže osmotriti likove naratorovog djeda Ahmeda, Ved al-Raysa, Hasne, Mahdžuba i dr.), autor upravo tradiciju postavlja kao paradigmu odnosa protiv kolonijalizma. Autor je svjestan svih nedorec6enosti nekih oblika tradicionalnog života (sjetimo se samo oštrih zamjerki naratora na pojedine oblike života kao što su poligamija, sunecenje žena i sl.). Palma Ved Hamida, kojoj je posvecuena cijela kracna pric a Tajiba Saliha, koja je danas ista kao što je to bila ranije, i kao što c6e biti sutra, simbol je sudanskog cuovjeka. Iako primjeri ovakvog odnosa postoje na mnogim mjestima u romanu, kao i u drugim djelima Tajiba Saliha, mislim da bi sljedec6i citat mogao biti dostatan:
“To što su oni došli u našu zemlju, a ne znam zašto, znaci li to da nam je zatrovana i sadašnjica i sutrašnjica? Prije ili kasnije c6e otic6i odavde kao što su i u povijesti mnogi narodi odlazili iz mnogih krajeva. Željeznica, luke, bolnice, tvornice, škole coe ostati nama. Pricuat c6emo njihovim jezikom a da zbog toga necuemo osjecuati nikakvu grižnju savjesti, niti, pak, oduševljenje. Bit cuemo ono što ustvari jesmo: obicni ljudi.”10

Tajib Salih i jezik
Od znacaja za postkolonijalni diskurs jeste i pitanje jezika, i u tom smislu je interesantno razmotriti poziciju Tajiba Saliha. Odane manihejskom odnosu dvaju medusobno iskljucuujucuih polova, kolonijalne sile u civilizacijsku misiju krenut ce nosechi vlastite jezike i sve one reference koje dolaze skupa s jezicima. Divljaštvo potcinjenih je krajnje negativno markirano, jer mu nedostaje sve ono što jeste kultura Zapada: jezik, književnost, arhitektura, etika, samosvijest..., ukratko, sve ono što kolonizirani nemaju. Rijec6ju, Zapad ima historiju, a oblasti koje su cilj ekspanzionistic6kog pohoda su prazni prostori bez historije. Ipak, Sudan ima historiju. O tome govore i mnogobrojna djela, od kojih se mogu navesti: Tarih al-Sudan Es Saadija napisan oko 1655., zatim Tarih al-Fettach (Hronika posmatracia) napisan 1519. godine, kao i opisi koje su ostavili El Bakri, Ibn Batuta i drugi veliki putopisci koji nisu ostavljali prostora za njihovo ignoriranje.
S obzirom na to da se Sudan nalazio u samom srcu Imperije, i po geografskom položaju i po znac6aju, možda odmah nakon Radža, engleski je postao preferiran jezik u svakom smislu. Treba istaknuti, kako o tome piše Chinua Achebe, da su jezici kolonijalnih sila veoma c6esto unosili lingvisticdki red u odredene oblasti i da su jedino oni bili lingua franca na kojoj su se svi stanovnici neke zemlje mogli sporazumijevati, pa kao primjer navodi svoju domovinu Nigeriju. U tom smislu on uvodi znachajnu razliku izmedu nacionalnih i etnickih književnosti. Nema baš mnogo africkih zemalja u kojima bi se mogla sac6uvati mogucnost medusobnog komuniciranja njenih stanovnika ukoliko bi ukinuli jezik kolonizatora. Situacija Sudana se bitno ne razlikuje od Nigerije. Razlika je u tome što je dilema o jeziku koju postavljamo pred Tajiba Saliha lažna. Vremenski, književno stvaralaštvo kao pišceva angažiranost nastaje za vrijeme boravka u Londonu, no ipak su sva njegova djela bez izuzetka pisana na arapskom jeziku. Za razliku od Džubrana, ili Tagorea, Tajib Salih se ne koristi svojom neupitnom jezicikom kompetencijom da svoja djela prevede na engleski i tako im podari status izvornika. C6ini se da je njegova ciljana skupina ipak u arapskom svijetu prvenstveno. Ukoliko uzmemo u obzir razinu lokalizama koje susrecuemo u Sezoni seobe na Sjever, na lingvistic6kom i kulturološkom planu, možemo reci da Tajib Salih piše u prvom redu svojim sunarodnicima. Univerzalnost tematike kojom se bavi, u prvom redu nama ovdje interesantnog doživljaja kolonijalnog i postkolonijalnog fenomena, kao i manje-više zajednic6ko historijsko iskustvo kroz koje su prošli Arapi, uclinila je njegovu prozu iznimno važnom, citanom i interpretiranom u cijelom arapskom svijetu i šire.
Iako nec6e propustiti priliku da to negira, zapanjujucie su slicenosti glavnih junaka romana i autora koje su mnoge navele na ideju da se radi o autobiografskom štivu. Kao c6ovjek koji potjece iz izrazito tradicionalne sredine, s jasnim predstavama o sebi i vlastitom identitetu (poput pripovjedaca, a nasuprot Mustafi Saidu), autor je, u vrijeme seobe, kao jedan od mnogih otišao u Evropu na studij, gdje provodi vecinu svoga života. Tako i on podjednako pripada i jednom i drugom svijetu; nalazi se u središnjoj poziciji koja mu daje povoljnu priliku da premosti ponor o kome govori. Takvu pripadnost Edward Said vidi kao prednost kojom su blagoslovljeni samo pojedini:
“Iz nekih objektivnih razloga, na koje nisam mogao da utic6em, odrastao sam kao Arapin sa zapadnjac1kim obrazovanjem. Oduvek sam osecao da sam pripadnik oba sveta, a da pri tome nikada nisam potpuno pripadao samo jednom (...) pripadnost, da tako kažem, obema stranama imperijalne podele, omogucava nam da ih lakše razumemo.”11 Angažiranost Tajiba Saliha ogleda se u njegovom književnom opusu koji nastaje u periodu njegovoga boravka na Zapadu.
Arapski svijet, koji je u prošlosti bio svjedokom kolonijalistic6kog razaranja širokih razmjera, i danas je jedan od rijetkih geografskih regiona u svijetu koji posjeduju živu antikolonijalnu i antiimperijalisticku praksu (izraelsko-palestinski sukob, Irak i sl.). Odjeci postkolonijalne teorije u savremenoj arapskoj književnosti su važni elementi koje je neophodno prepoznati kao takve da bismo savremenu arapsku književnost razumijevali u njenoj punini. Postkolonijalni “kljucl” se namec6e kao važan nachin poimanja romana Sezona seobe na Sjever. Svakim prijevodom i primjenom nekog od kritic6kih aparata cuini se da se u romanima Tajiba Saliha, najprije u Sezoni seobe na Sjever, otkrivaju nova obzorja. Tako ovaj roman vec6 pune c6etiri decenije i više živi veoma intenzivan život, kako u arapskom svijetu tako i šire.

Bilješke

1 Vidi Esad Durakovic6
2 Za detaljniji pregled polja djelovanja postkolonijalne kritike kada je rijech o arapskom svijetu pogledati: Wail S. Hassan, ”Postcolonial theory and modern Arabic literature: Horizons of application”, Journal of Arabic Literature, XXXIII, 1, str. 46-64.
3 Sezona seobe na Sjever, prijevod Delila Dizdarevic, Svjetlost, Sarajevo, str. 39.
4 Ibidem, str. 38.
5 Sezona ..., str. 57.
6 Ibidem, str. 51.
7 “Laž i obmana: sandal, tamjan, nojevo perje, skulpture od bjelokosti i ebanovine, slike i crteži palminih gajeva na obalama Nila, c6amaca na rijecunoj površini otvorenih jedra kao krila u galeba, sunca kako zalazi za gorje iznad Crvenog mora, karavani deva koji prelaze pješciane pustinje na rubovima Jemena, drvec6a tebeldi u Kurdufanu, polja riže i kafe u tropskim krajevima, slike golih djevojaka iz plemena Zandi, Nuer i Shullek, slike starih bogomolja Nubije, arapske knjige korica ukrašenih lijepim kufskim pismom, perzijski c6ilimi i cvjetni zastori, velika ogledala na zidovima, obojene lampe u kutovima sobe.” Sezona ..., str. 128.
8 Sezona ..., str. 31.
9 Ibidem, str. 52.
10 Ibidem, str. 47.
11 Edvard Said, Kultura i imperijalizam, prevela Vesna Bogojevic, Beogradski krug, Beograd, 2002, str. 33.

Korištena literatura:

1. Edvard V. Said, Orijentalizam, prevela Drinka Gojkovic, XX vek, Beograd, 2000.
2. Luj Žak Kalve, Lingvistika i kolonijalizam, prevela Jagoda Krivokapic6, XX vek, Beograd, 1981.
3. Tajib Salih, Sezona seobe na Sjever, prevela Delila Dizdarevic6, Svjetlost, Sarajevo, 1995.
4. Edvard Said, Kultura i imperijalizam, prevela Vesna Bogojevicm, Beogradski krug, Beograd, 2002.
5. The Post-colonial Studies Reader, ed. by Bill Ashcroft et al., Routlege, London, 1995.
6. Zdenko Lešic6, Nova citanja. Poststrukturalisticka citanka, Buybook, Sarajevo, 2003.
7. Chinua Achebe, “Africki pisac i engleski jezik”, Radio Sarajevo Trec6i program, br. 38, Sarajevo, 1982, str. 319-340.
8. Dr. Gabir al-Usfur, “Mawsim al-higra ila al-šima5l taqabul al-tabia wa al-wasf”, Al-Arabi, br. 564, novembar 2005, str.76-81.
9. Tajeb Salih, “Palmino drvo Veda Hamida”, Život, god. XXXV, br. 10, oktobar 1986, str. 399-408 (prijevod s engleskog N. Obradovic).
10. Charles Taylor, «Politika priznavanja», Mala biblioteka Dijalog, Medunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995. (prevela Jasminka Babic-Avdispahic).
11. Wail S. Hassan, ”Postcolonial theory and modern Arabic literature: Horizons of application”, Journal of Arabic Literature, XXXIII, 1, str. 46-64.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”