Proljeće 2007

  MOŽDA ĆE JEZERO PORASTI
Igor Isakovski
 
 

Išli smo tamo godinama. To nije bilo ono jezero gdje sam ulovio svoju prvu ribu, ali je to bilo jezero s mnogo riba i vrijeme je tamo uvijek bilo sunčano. Plivao sam tamo kada nisam lovio i gledao u oblake dok sam ležao na površini vode. Njihovi oblici uvijek mi govore neku priču. Bogovi se prepiru, izgubljeni psi ližu nebo kao da ližu svježu ranu, vjetar je bio ludi slikar i prizor je uvijek bio nov. Slušao sam kako mi pulsira srce, kako mi polako odbrojava vrijeme u ušima. Taj se ritam nikako nije usklađivao s kretanjem prizora iznad mene, no bio je moj i nije se moglo ništa protiv toga. Lebdio sam, slušao tak... tak... tak... i gledao gore. Kada nije bilo vjetra, a sve ga je manje bilo u tim danima, nebo i jezero su se ogledali u sebi kao identični bliznaci. Voda je bila gusta kao ulje, teška i nepokretna.
Bila je to loša godina: netko je bio napao mrijest i bilo je vrlo malo riba u jezeru. Iako sam drijemao u čamcu danima, nisam imao dobar ulov. Veslao sam k obali svaki dan na zalasku sunca, a torba je uvijek bila smiješno prazna. Nisam odustajao; bio sam previše mlad da odustanem od bilo čega. Ustajao bih u zoru, slušao prve ptice i veslao prema dubokom. Imao sam jedanaest godina i svakim danom mi je koža bila tamnija. Bio sam uporan. Bio sam opsjednut snom o velikoj ribi. Živio sam s velikom vodom, bio njezin brat i prijatelj, no tada to nisam znao. Priredio bih mamce, sredio čamac, pripravio objed i krenuo. Kada je postalo veoma vruće, ronio sam do dna. U ušima mi je bobotalo, slušao sam čudnu glazbu, no išao sam onoliko duboko koliko sam mogao podnijeti. Dodirivao sam jezerske trave. Potom bih eksplodirao na površini, grabeći jezerski zrak. Struna i plovak s druge strane čamca nisu se pomakli. Nije bilo ribe u jezeru. Bila je to loša godina.
Majka me upoznala s njim. On je bio lovočuvar i krstario je jezerom u svom ogromnom limenom čunu. Imao je u njemu motor i vozio se naokolo po cijeli dan. Ja sam ga i prije viđao. Bio je u tridesetim, već imao mnogo sijedih u kosi, a jedno oko mu je bilo sasvim zatvoreno. Jednog je dana nosio ogroman ulov, i odjednom, jato ptica, nekoliko jata ptica, ga je napalo. Jedna od njih mu je sletjela na glavu i, pokušavajući se zadržati tamo, ukopala se u njegovo lice, dok je on vikao kao telal i mahao veslom da zaštiti svoj ulov. Tako mi je kazao. Zvali su ga Petrak.
Jednog dana došao je do mene, dok sam drijemao na vodi. Čuo sam njegov motor mnogo prije no što se pojavio preda mnom, u svojoj staroj ribarskoj košulji, zatvorenog oka na uvijek ozbiljnom licu. Stajao je u svom čunu i gledao u mene. Nije imao nikakav izraz na licu, samo je stajao i gledao me, kao da sam bio veliki zaspali šaran koji je otplivao svoje. Mahnuo je nadesno glavom, a ja sam ušao u svoj čamac i bacio mu jedno od užadi. On ga je svezao za kraj svog čuna, upalio motor nakon nekoliko pokušaja, i mi smo krenuli. Nije se osvrtao, ne. Samo išao naprijed. Skupljao sam strunu dok smo se kretali, smjestio se u čamcu. Osjetio sam kako mi se kapi slijevaju po licu. Gledao sam u vodu što je brzo protjecala poda mnom.
- Kamo idemo? pitao sam.
Petrak je šutio
- Eeej, Petrak, kamo idemo?
On se okrenuo prema meni, trepnuo zdravim oko i rekao - Vidjet ćeš.
Glas mu je bio hrapav kao dlan starca.
Nakon nekog vremena, ušli smo u jezersku trsku. On uspori motor. Polako smo ulazili unutra. Trska se širila kao kad s bakljom ideš kroz tamni hodnik. Zatvarala se iza nas kao da nismo ni prošli odande. Zvuk usporenog motora se gubio u snopovima trske.
Ušli smo u mandru1. Bio sam zbunjen. Nijedan lovočuvar to ne bi učinio za neko dijete. Petrak je to učinio. Zastali smo ispred mandre, i on isključi motor. Šutio sam i gledao ga. On se okrene prema meni, šuteći. Njegov mi je lik govorio ono što se događa u njegovoj glavi. Kao da je želio reći - evo ti dio sna, ili takvo nešto. Bio sam mlad i nisam izdržao a da ga ne pitam:
- Smijem li?
On je kimnuo glavom, odvezao uže, bacio ga u moj čamac i rekao:
- Doći ću po tebe. Poslije.
Potom je upalio motor i izgubio se u trski.
Popeo sam se na mandru. Bio sam uzbuđen. Bio sam prokleto dobro uzbuđen. Sav sam drhtao. “Sigurno ću oraspoložiti oca kada mu kažem za ovo”, mislio sam. Ne znam zašto sam to mislio, no ta rečenica mi pade na pamet dok sam sklapao svoj štap, dok sam od oka odmjeravao kolika je dubina da bih namjestio plovak, mislio na to dok sam stavljao mamac na udicu. Bio sam toliko uzbuđen da sam zaboravio uzeti torbu. Neka, pomislio sam, to je bolje nego da je uzmem pa da ne ulovim ništa.
Smjestio sam se sjeni mandre, i pogledao ispod sebe. Mnoštvo riba. Sve su bile u sjeni mandre, no sunčeve zrake su nalazile svoje mjesto i ovdje, i ribe su, ipak, bljeskale kroz mirnu vodu. Bile su to lijepe ribe. Spustio sam strunu i gledao u plovak. Bio sam naviknut gledati u plovak, iako sam mogao vidjeti i ribe. Plovak je jedini znak dase nešto događa sa strunom, tamo ispod površine. Tako smo bili povezani, ja i jezero, kada nisam plivao. Tako mogu znati što se događa ispod površine, na nekih pet metara, dokle nikad nisam ronio. Plovak se zanjihao i potom zatreperio, i treperio sve brže, sve dok brzo nije potonuo. Povukao sam. Povukao sam snažno i plovak izleti iz dubine, onda sam brzo namotao strunu i vidio kako se premeće kroz vodu. Vidio sam zbunjenost, ili nešto takvo u njezinim očima kada sam je izvukao na površinu. Crvena peraja sjajila su se u sjeni mandre. Lijepa riba. Nije bila ona koju sam sanjao, no bio sam strpljiv. Izvadio sam udicu iz njezinih usta; zakačio sam je majstorski, na sredini gornje usne. Tako zakvačene se nikada ne otrgnu, pod takvim kutom. Lupio sam je po glavi i krenuo po torbu. Spotaknuo sam se o štap kada sam se sagnuo i riba je pala nazad u vodu, a struna se zaplela i štap je pao, a ja sam bio dovoljno sretan da uhvatim zapletenu strunu i da spasim štap. Stajao sam tako u gaju, ni gore ni dolje, i lovio svoj vlastiti štap. To je bilo smiješno. Nekako sam ga izvadio, no sada je sve bilo neupotrebljivo. Riba je plivala na površini i njezin se bijeli trbuh bljeskao. Pokušao sam rasplesti strunu, no još više sam je zapleo. Trebao sam je skinuti, iznova vezati i zamajavati se time, a Petrak je mogao doći po mene svaki čas. Sjedio sam u gaju, izvlačio dio zapetljane strune i puštao nadolje. Dostizalo je, no morao sam biti pažljiv da ne mrdam mnogo njom. I torbu sam ostavio u čamcu. Nisam imao vremena za gubljenje.
Ribe su bile tu, preda mnom, i čekale moj mamac. To je bilo kao ribolov snova. Nisam imao vremena za gubljenje.

Kada je Petrak došao po mene, imao sam riba svuda okolo: pod nogama, pod lijevom rukom, a nekoliko što sam ih već bio ubio bile su s desne strane. Imao sam lijep ulov, no ribe su se već počele sušiti. Nisam mislio da će im se to dogoditi i bilo mi je žao. Nije se moglo ništa učiniti u vezi s tim, no svejedno mi je bilo žao.
Odvezli smo se nazad u uobičajenoj tišini, on u čunu, ja u čamcu. Jezero je bilo mirno, nebo je bilo prazno. Jedino je Petrakov motor pjevao svoju pjesmu.

Bilo se smračilo kada je jednog dana ona došla kod nas i potražila moju majku. Ne znam odakle su se prethodno znale, no ona je ostala na kavi i dugo su brbljale na terasi.
Sljedećeg dana ona je dovela svog sina. Bio je mnogo manji od mene, jedva da je imao sedam godina. Bio je razmaženo derište i ja sam gledao kako da ga se otresem. Utrapili su mi ga kada sam navečer otišao po mamce, da bi mogle brbljati na miru. Ne sjećam se kako se zvao. To sad i nije važno. On se vukao uza me i stalno nešto brbljao. Ništa mu nije bilo po volji. Vikao je kao malouman kada bih iskopao dobrog crva. To i ne bi bilo tako loše, da se nisam morao kriti od čuvara ruža u kamp naselju. Zato sam odlazio navečer, kada je čuvar bio pijan u nekom od bungalova. Možda se zvao Mladen. Njezino dijete, možda se zvao Mladen. Imao je gustu crnu kosu, velike obraze i sitne oči. I dug jezik. Nije mi se sviđao. Pokušali su me nagovoriti da ga povedem jednog dana, da vidi kako se lovi riba. Ja sam im počeo pjevati o divljem vjetru i ostavili su me na miru. Nikada više to nisu spomenuli, da ja i on odemo u ribu zajedno. Uzgred rečeno, to i nije za gledanje. A, inače, i danas mi je mnogo teško kada mi se netko pridruži u čamcu. No, to sada i nije toliko važno. Važno je što su jedan dan ona i moja majka sjedile na obali jezera kada je Petrak došao do mog čamca i vidio da smo otišli. Znao sam da je to vidio.
- Gdje si bio danas? - pitala me majka kada sam se vratio.
- U ribolovu rekao sam.
- Vidjela sam da je Petrak došao po tebe.
- Mhm.
- Gdje ste bili?
- ...
- Kaži mi.
- ... U mandri.
- A, a tako ti svakog dana doneseš mnogo riba, a? Hahaha! - nasmijala se moja majka.
- Aha. Ali, ne govori nikome. Petrak to ne bi smio činiti.

Drijemao bih u vodi ili u čamcu, kao da sam dio jezerske tišine, i onda bih čuo njegov motor i pošli bi. Jezero je bilo stalno mirno, alge i jezerske trave počele su cvjetati i voda je postajala gušća iz dana u dan. Ribe su sve više bile u mandri. Ptice su obavljale svoj posao. Išao sam tamo kao da idem kući. No, nikada nisam išao sam. Petrak je dolazio, ostavljao me tamo i ja sam bio sam s ribama i jezerom i suncem koje je bilo golemo i svijetlo i toplo-jako.

Njezino je ime bilo Angela. Bila je operska pjevačica. Imala je snažan glas. I, po svemu sudeći, imala je i dobar vid. Vidjela je da Petrak dolazi po mene, doznala tko je on, i kada se jednog dana Petrak pojavio kod mog čamca, ona je sjedila u njegovom čunu. I njezin sin je bio tamo. Ona je stalno govorila, Mladen stalno govorio, i ja sam znao da je moj ribolov iz snova otišao do vraga.
Od toga dana, Petrak ju je počeo voziti po jezeru, smijati se kao lud svemu što je govorila, tjerati je da nam pjeva. Jednom smo čak otišli u mandru, sve četvoro. Ništa nije bilo kao prije. Ona je stalno paničarila da će neka trska pogoditi njezino razmaženo derište, Petrak ju je uvjeravao da se to neće dogoditi, a njegovo zdravo oko sjajilo je čudnim sjajem. Bio je zaljubljen, jadnik.
Oni nisu gledali u ribe kada smo ušli u mandru toga dana. Mladen je bio uplašen od visoke trske koja nas je okruživala i potpuno zakrivala vidik, Angela je bila na oprezu kao da smo bili u džungli, a ne u jezerskoj trsci, a Petrak je zjapio u nju svojim zdravim okom i gutao je komad po komad, kako da jede crvenperku pečenu na žaru, u trski. Sjedili smo u njegovom čunu kada je on rekao ono što će zatim danima ponavljati.
- Lijep mali reče joj.
Ona se nasmiješila.
- Volio bih imati takvo dijete reče joj.
- On je prekrasno dijete, prijatelj svoje majke - reče ona i snažno zagrli Mladena.
Tko zna, možda je ona tako i mislila.
Zašutjeli su, i u njihovoj šutnji kao da je strujala neka iščekujuća napetost.
- Razvedena si? - tresne Petrak.
- Da - reče ona.
I onda su ponovo zašutjeli.
Gledao sam u vodu, sunce se u njoj odražavalo, bio je to svijetao dan kako i svi protekli dani na jezeru. Jezerska trska je bila mirna, površina vode savršeno je odražavala jezersku trsku u sebi.
- Ajde, zapjevaj... Angela - reče Petrak a glas mu mnogo zadrhta dok je izgovarao njezino ime.
- Što želiš da ti pjevam? - pitala je ona.
- Ne znam, ja ne znam tvoje pjesme... - reče on zbunjeno i oko mu se zamagli. Počeo sam biti svjestan njegovih bora. Lice mu je bilo izbrazdano od druženja s jezerom.
- Pjevat ću nešto iz “Carmen” - reče ona.
- Mhm promrmljao je on, i zagledao se u njezine oči.
Njezin glas je bio visok sopran i, kada sam čuo prve tonove, pomislio sam da će zgusnuta tišina oko nas eksplodirati. Trske su sačuvale svaki ton i zvuci su se skupljali oko nas kao ognjeni jezici. Petrak je sve upijao. Ja sam bio zbunjen od spoja opere i jezera. Kao da je trstik bio koncertna dvorana, takvo nešto. Mladen je drijemao na vrhu čuna. On je, vjerojatno, bio naviknut na to. Glas je tražio svoj prostor. Nešto oko nas se užarilo, nešto je postajalo pakleno teško. Činilo se da je, ipak, sve to lijepo. Ne znam kako da to objasnim; bili smo pod ogromnim pritiskom, bili smo kao zatvoreni u jezersku trsku, a ipak nitko od nas nije pomišljao izaći odande. Ljepota je bila svuda oko nas i ulazila u naša tijela i izlazila iz nas kao da smo bili samo svijetle sjene nečega što je vrlo davno postojalo. Bilo je teško podnijeti toliko mnogo ljepote odjednom, eto što je bilo. Kao da smo bili svijetle sjene nečega što je davno postojalo i svjest da smo nešto izgubili činilo me tužnijim od činjenice da ono što je izgubljeno jest božanstveno u nama.

Više ništa nije bilo kao ranije. Ništa nije bilo na svom mjestu. Petrak kao da se svijestio od nekog silnog udarca, ja sam bio vrlo zbunjen. Ona je gledala nekamo nagore. Zapravo, samo tamo se i moglo vidjeti nešto.
- Predugo sam sâm - reče Petrak nekakvim grozomornim polušapatom.
Možda je njegov glas bio potpuno normalan, no poslije one kanonade iz Angelinih grudi, svi kriteriji o zvuku su mi bili promijenjeni.
Tada on reče ono što će danima potom ponavljati.
- Treba mi žena - reče.
Tada joj to reče. Kao da naručuje kavu u seoskoj kavani, tako nekako. A ipak, bilo je nešto mnogo snažno u tome. Tada nisam znao te stvari.
- Treba mi žena, da mi pere gaće, netko da me čeka kada dođem navečer... Žena to treba činiti za svog muža. Da mu pere gaće i da se ne gadi toga...
- Ajdemo, vrijeme je za ručak - reče Angela.
Ja i Mladen smo šutjeli. Sunce je bilo visoko iznad nas i za neko vrijeme Petrakov čun rasiječe vodu gustu kao ulje.

Gledao sam u niske planine na zapadnoj strani jezera i pitao se koliko su istinite priče o bogatstvima što su bila izgubljena tamo u posljednjem ratu. Jezero je bilo mirno, nebo nad planinama je bilo potpuno prazno. Bio je to loš dan za ribolov. S vremena na vrijeme sam slušao Petrakov motor negdje blizu mene, no nisam se trudio da ga pogledam. Znao sam da neće doći do mene; bio je kao zaluđen pas i stalno se približavao obali da vidi Angelu. Činilo se da ga ona ne izbjegava, no ipak nije mu davala nikakvu nadu.
- Ne treba ga zavaravati ako joj se ne sviđa - reče moj otac neki dan prije toga, i ja sam shvatio da je bio u pravu. - Što će se dogoditi s njim kada se završi sezona? Nitko nije mislio na to, zar ne? - dodao je tada on.
Pa, netko je mislio. Ja sam mislio. Možda je i Petrak mislio, ako je uopće uspijevao misliti od svoje sluđene strasti. Još nekoliko puta sam ga čuo kako je ponavljao ono o gaćama. Kao da mu je trebala žena samo za to...
Oni su ponekad zajedno krstarili po jezeru. Tada bi on veslao, hrapavim i tamnim rukama. Ona mu je ponekad pjevala. Stajala je uspravljena u čunu dok je on veslao na suncu i tada su sličili na papirne figure. Njezin se glas spuštao nekamo iznad površine jezera i onda se razlijevao u svim pravcima. Jezero je dobivalo nove dimenzije, kako da se mreškalo ispod površine. Znao sam da je sve to dolazilo od njezinog glasa.

Probudio sam se i pogledao vani. Isprva sam pomislio da sam se probudio prerano. Onda sam shvatio da su svuda dokle je dopirao moj pogled bili sivi oblaci. Mućkao sam glavom pojmovima iz zemljopisa, no nikako se nisam mogao sjetiti kako se zovu ti oblaci. Bili su nisko iznad mene i iznad jezera i iznad svega što je ležalo pred mojim očima.
Jezero je bilo tamno i, kada sam ušao u njega, osjetio sam kako je hladnije. “Odakle su došli ti oblaci?”, pitao sam se i pomislio da sam prespavao noćašnji vjetar. Spremalo se veliko nevrijeme, to sam čak i ja znao. Izvukao sam čamac na suho kada mi se otac pojavio i rekao da će biti nevrijeme. Bio je to dan za igranje karata u nekoj od soba u bungalovu.
U glavi mi je bila slika mirnog plovka u mirnoj jezerskoj vodi uvijek kada bih zatvorio oči toga prijepodneva. Kao da me jezero bilo hipnotiziralo. Kako da me dozivalo... Prve kapi kiše sam prepoznao sam po mirisu: slijegala se ljetna prašina i u zraku kao da su lebdjele sitne sjajne čestice. Onda je zabobotalo. Kao da netko lupa po svim zidovima bungalova, upornošću koja se ne može odbiti. Taktaktaktaktak... Uskoro je sve postalo ujednačenije; kiša se smanjila i mogao se čuti zvuk njezinog klizanja po zidovima i po olucima na zidovima. “Možda će jezero porasti”, pomislio sam i pitao se što radi Petrak u ovakvo vrijeme. Kiša je lupala po zidovima i niz oluke. Gledao sam u slova svoje knjige, no ništa nisam čitao. Samo sam prelazio očima po njima. Mislio sam o njemu i jezeru i o ribama. “Sada sigurno plivaju u jezeru. Ne vjerujem da ptice lete po ovakvom vremenu. A, možda i lete. Možda im je svejedno; kiši li ili ne”.
Moja majka mi je ušla u sobu i pored kreveta spustila jedan časopis koji sam zaboravio na terasi. Bio je mokar od korica do korica. Nikad prije toga nisam čitao neki mokar časopis i kada sam ga otvorio sve mi se nekako činilo da ću u njemu naći one figure od papira koje sam prije toga vidio na površini jezera. Kiša je bobotala, vani, i to je bio jedini zvuk koji se mogao čuti.

S makedonskog preveo: Žarko Milenić

1 Gaj od trske s kolibom na kolčevima u jezeru. Ispod kolčeva je ograđena voda, gdje kormorani gone ribu i tako ona biva zarobljena. Onda je ljudi crpu iz jezera košarama. Karakteristična za Dojransko jezero gdje se odigrava radnja ove priče (prim autora.).

Bilješka o piscu
Igor Isakovski je rođen 19. 9. 1970. godine u Skopju, Makedonija. Završio je studij Svjetske i komparativne književnosti Sveučilišta Ćirila i Metodija u Skopju. Magistrirao u Centru za europske studije (Rodovi i kultura) u Budimpešti.
Književnik je i prevodilac, koji radi kao web dizajner, grafički urednik i e-publishing savjetnik. Bio je urednik dva književna časopisa prije nego što je osnovao prvi makedonski internet časopis: ”Blesok - književnost i druge umjetnosti” (http://www.blesok.com.mk), koji u elektronskom obliku objavljuje djela autora iz čitavoga svijeta, također i iz Hrvatske, gdje je glavni i odgovorni urednik i direktor istoimene izdavačke kuće. Radio je i kao televizijski i radio voditelj, te bio član uredništva u nekoliko časopisa.
Objavio je knjige:
Pisma (Pisma), roman, 1991.
Crno sunce (Crno sonce), pjesme, 1992.
Eksplozije, trudna mjesečina, erupcije... (Eksplozii, trudna mesečina, erupcii...), priče, 1993.
Vulkan Zemlja (Vulkan Zemja ), pjesme, 1995.
Nebo ( Nebo), pjesme, 1996.
Blues govornica (Blues govornica), jako kratke proze, 2001.
Pješčani sat (Pesočen časovnik), priče, 2002.
Duboko u rupi (Dlaboko vo dupkato), pjesme, 2004.
Plivanje u prašini (Plivanje vo prašina), roman, 2005. (nagrada izdavačke kuće “Feniks” za najbolji roman na makedonskom)
Prevođen i objavljivan u petnaestak zemalja.
Živi i radi u Skopju.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”