Proljeće 2006

  ZELENO POSLIJEPODNE
  Mustafa Mastur
 
 

Guliano Tardilli sjedio je u svom ateljeu tačno nasuprot štafela pokraj prozora i pravio skicu za naručeni portret. Fotografija 3 x 4 cm bijaše pričvršćena sa desne strane štafela i slikar je na osnovu nje risao početne konture lica. Na fotografiji bijaše sredovječan čovjek, proćelav, jasno uočljivo razrok. Na slikarevom licu i rukama ponegdje bijahu mrlje boje. Kao da se bijaše umorio od svakodnevnog posla, on se zavali u fotelju i baci pogled napolje. Tog poslijepodneva, jednog avgustovskog dana ljudi su žurili za svojim obavezama presjecajući ulice. Prelazili bi čas na jednu, čas na drugu stranu. Neki elegantan starac uglađenog odijela i otmjenog držanja prilazio je ateljeu. Kada uđe, stade pred Guliana.
Gospodin Guliano Tardilli?
Da, ja sam. Imate narudžbu?
Da, svakako.
Izvolite sjesti, gospodine ...
Palachido. Alfredo Palachido.
Starac sjednu u platnenu fotelju do slikara. Ispod smeđeg odijela bijaše obukao maslinastu košulju. Crvena kravata sa zagasito zelenim crtama spuštala se sa okovratnika do kraja njegovog povelikog stomaka. Starac se zagleda u slikara i reče:
Znate gospodine, ja i nemam tako mnogo vremena. Zato ću nastojati da budem što kraći. Čuo sam da ste u slikarstvu veoma nadaren i spretan mladić, posebno u slikanju portreta. Ustvari, kako sam čuo, posebno se ističe vaša vještina crtanja lica. Već nekih sedam dana tražim djevojku koju još nisam uspio pronaći. Mislim da se to desilo u Milanu, tokom putovanja koje sam prije sedam dana obavio tamo. Pogled njenih očiju pade na mene. A možda se to desilo i u Firenci, a moguće i u ... ne znam tačno. Zapravo, to uopće nije važno. Mislim da sam je vidio na aerodromu, ili možda u nekoj napučenoj ulici u centru grada. Kada sam je ugledao, nisam osjetio ništa neobično prema njoj, samo mi se učinilo da je izuzetno lijepa. Tek toliko. Međutim, nakon toga u meni se pojavila neka silna žudnja za njom; taj osjećaj je vremenom jačao, razumijete li me gospodine Tardilli? Dao sam nekoliko obavještenja u novine, no bez rezultata. Onda sam čuo da mi vi možete pomoći.
Da budem iskren, ne vidim kako bih vam mogao pomoći.
Vidite gospodine Tardilli, vi mi možete pomoći da pronađem tu djevojku. Određene karakteristike lica te djevojke još su mi urezane u pamćenje, poput njenih pepeljastih očiju. Ja ću vam pojasniti osobine njenog lica, a vi ćete sukladno mojim uputama moći rekonstruisati njen portret. Kada joj naslikate lice, tada je neće biti tako teško pronaći. Bez slike djevojke ne možete je ni tražiti; upravo to mi je rekao urednik La Stampe, kao i onaj privatni detektiv što voli novac.
Guliano se diže iz fotelje i krenu prema stolu u uglu ateljea. Starac se okrenu i pogledom isprati slikarev hod. Guliano Tardilli donese dvije kahve, postavi na stolić pred starca i reče:
To je svakako neobična i izvanredna narudžba. Moguće je da ću biti primoran načiniti nekoliko prvobitnih maketa dok ne pronađem lice koje vi tražite. Znate...
Da, razumijem. To mi nije važno. Ja ću vas plaćati sedmično. Želio sam samo znati da li mogu da se nadam čemu ili ne?
Pa dobro... prvo moram vidjeti čega se sjećate; šta ste zapamtili o djevojci.
Kao što sam rekao, vidio sam je prije sedmicu dana. Mislim da je to bilo u srijedu, osmog avgusta. Sjedila je na plavoj klupi za šetače u parku Villa Borgesa i ...
Ali Villa Borgesa je ovdje, u Rimu. Vi rekoste da ste je vidjeli u Milanu ili Firenci?
Da, da. Ispravno kažete. Da budem iskren, zbog prekomjerne zauzetosti, ponekad ne mogu da se prisjetim činjenica.
Starac zatim s osmijehom nastavi:
Mislim da će osobine njenog lica biti mnogo više od koristi za vaš zadatak slikanja njenog portreta nego mjesto na kom smo se sreli.
Uredu. Rekoste da su oči djevojke bile zagasito sive, pepeljaste boje?
Da, oči su joj bile pepeljaste, na sebi je imala plavi mantil. Široko čelo, izdužen nos i sitne usne; nije bila uopće našminkana, u to sam siguran. Oči su joj više isijavale neku bezgrješnost nego što su bile zavodljive. Svoju crnu kosu bijaše zavezala u punđu.

* * *
Sljedećeg dana Alfredo Palachido iznova dođe u atelje posjetiti slikara. Guliano bijaše pripremio tri skice čela i očiju od kojih starac ne prihvati niti jednu. Za početak radova na izradi portreta starac napisa ček na iznos od milion lira i dade ga slikaru.
Slikar se pridiže sa stolice i iz komode u uglu atelje izvadi veliku omotnicu. U omotnici bijaše gomila fotografija koje su Gulianove mušterije donosile za portretiranje lica.
Guliano pruži omotnicu starcu i reče: - Gospodine Palachido, želim da pažljivo osmotrite fotografije iz ove omotnice. Izdvojite svaku sliku koja sadrži i najmanju sličnost sa likom koji tražite. Za početak rada ja moram imati barem neki uzorak za skiciranje.
Sutradan starac dođe u Gulianov atelje. Njegova pojava ne bijaše tako uglađena kao prvog dana. Odijelo mu bijaše pogužvano, ali čisto. Guliano je pripremao boju kada ugleda starca, pridiže se i s osmijehom reče:
Evo našeg Romea. Jeste li pronašli trag Julije, te odbjegle gazele?
Starac se ne nasmija, tek odgovori:
Nažalost, niti jedan od likova sa fotografija ne sliči Angeli.
Ko je sada Angela?
Pa ta djevojka; zar vam nisam rekao? Zove se Angela. Tog dana kada sam je vidio kao da mi neko šapnu da se zove Angela. Tek tri fotografije imaju neke naznake koje možda možete iskoristiti.
Starac na Gulianov stol stavi tri fotografije i nastavi: - Ovo lice je slično Angeli jer ima široko čelo; ovdje je frizura slična Angelinoj, a ova treća joj u osnovnim crtama lica sliči. Međutim oči niti jedne od njih nisu slične Angelinim očima.
Slikar dohvati fotografije sa stola, zagleda se u njih za trenutak, a potom iz ladice izvadi nekoliko maketa usana, čela, nosa, očiju i frizure koje bijaše načinio od kartona, a zatim se hitro dade na montiranje komponenata.
Spajao je pojedine dijelove sa drugima, kombinirao u nadi da će napraviti model po želji i uputama starca. Starac bi svaki put rekao: - Ne, nije bila takva. Oči su joj bile mnogo izražajnije; ne, lice joj bijaše izduženije; ne, te usne su veće nego u nje; ne...
Konačno, jedan od modela koji je predstavljao kombinaciju osobina sa tri ponuđene fotografije bio je spreman na stolu. Starac uzbuđeno reče: - Osim očiju, ovaj model u svemu sliči Angeli, kunem se. A potom očajnički primijeti: - Bez očiju, ovaj model nema nikakve sličnosti sa Angelom. Znate gospodine Tardilli, u tom pogledu, u tim očima talasala je neka bezgrješna sjeta.
Uredu gospodine Palachido, mislim da se polahko bližimo rješenju enigme. Pokušat ću da na osnovu ovog modela izvedem nekoliko skica. Sutra možete doći da pogledate uratke.

* * *
Do kasno u noć Guliano je sjedio ispred štafela i pokušavao koristeći sve osobine prisutne na fotografijama, montirani model i pojašnjenja starca, kao i na osnovu vlastitih zapažanja sačiniti skicu koja bi mogla biti najsličnija Angelinom licu. Rezultat njegovo truda na kraju se sveo na dvije skice koje je slikar ujutro pokazao starcu, a ovaj ih sasvim jasno odbaci.
Ne, Guliano. Niti jedna od njih. Niti jedna. Oči su potpuno nepodesne.
Do kraja avgusta Guliano Tardilli je sačinio više od osamnaest skica lica za kojim je tragao Alfredo Palachido. Svih osamnaest bila su razočarenja. Starac je polahko gubio nadu, a sukladno tome i u njegovom ponašanju i držanju su se javljale promjene. U njemu više nije bilo moguće vidjeti odlučnost i čustost prvog dana kada je došao u atelje. Veoma rijetko je uglađivao lice. Nije vješao ni crvenu kravatu sa zelenim linijama. Njegov zahtjev za portretom već odavno bijaše prevazišao granice i okvire jedne uobičajne narudžbe. Sada je to više bila molba, koja je izgledala nekako ponižavajuće za osobu poput njega.
Znate, Guliano, kada sam je vidio, kao da sam bio ovješan u nekom međuprostoru. Gušio sam se u velikom, dubokom moru, ali sam bez poteškoća disao miljama ispod morske površine, ili kao da sam se vinuo u nebeske visine, a da nikako nisam padao. Bilo je to neko bestežinsko stanje. Jednom sam u ulici Paryulli vidio tablu na kojoj je pisalo “Salon ljepote Angela”. Iznenada mi srce siđe u pete, i osjetih nesnošljivu studen. Sjeo sam nasuprot table i glasno zaplakao.

* * *
Izmicala je prva polovina septembra, a odgovaravajuća skica još ne bijaše sačinjena. Problem je bio u bojenju očiju jer je Alfredo smatrao da kada se nanese boja kao da se cijela slika udalji kilometrima od zamišljenog lika koji on nosi u sebi. Otrpilike prije sedam dana Guliano mu je rekao da neće uzimati od njega honorar sve dok ne sačini odgovarajuću skicu. Mladi slikar odbijao je većinu mušterija pod izgovorom prezauzetosti. Devetnaestog septembra Guliano izvisi komad tkanine na ulazna vrata ateljea “Do naredne obavijesti, ne primamo narudžbe”.
Bio je to prvi put da jedna narudžba toliko zaokupi mladog slikara. Činilo se da je rad na skici i portretiranju nepoznate djevojke postao izuzetno privlačan i zanimljiv i samom Gulianu. On koji je većinu svojih dana provodio slikajući poručene portrete, jednostavna lica, sada se našao pred zadatkom da naslika portret koji je za njega svakim danom postajao interesantniji i misteriozniji.
Puhao je jak vjetar. Kao da se spremala prava oluja. Grane drveća u parku Villa Borgesa povijale su se pod naletima jakog vjetra koji je raznosio komade papira i lišće po tlu. Vjetar je šibao lice i kovitlao kosu Guliana Tardillija, dok je Angela sjedila na klupi prekoputa i s osmijehom na licu posmatrala Guliana. Guliano hitro priskoči do štafela koje je stajalo pokraj njega u parku Villa Borgesa i načini skicu Angelinog lica. Trenutak nakon toga Angela se pridiže i odšeta do kraja parka. Koraci su joj sličili na poskakivanje gazele. Kao da je lebdila nad samim tlom. Guliano krenu prema njoj, ali nenadano zakači štafelo koje padnu na tle i boje mu se zamiješaše. Angela više nije bila u parku.
Guliana iz sna probudiše njegovi žustri i isprekidani uzdasi. Bio je smušen i uznemiren. Istu večer krenu prema ateljeu. Kao da u pitanju bijaše neka nepogoda, trčao je ulicama usnulog grada. Sa dna ulice do njega je dopirao smijeh pijane žene i čovjeka. Prvi zraci praskozorja već bijahu obasjali obzorje kada je Guliano uspio da naslika Angelino lice, tačno onako kako ga je vidio u snu. Pepeljaste oči djevojku nisu više sličile niti na jedan prethodni crtež. Kao da se oslobodio nekog strašnog bola, Guliano se tromo zavali u fotelju i po prvi put osjeti da se na neki nepojmljiv i čudan način zaljubio u Angelu.
Sunce tek bijaše izašlo kada se ispred staklenih ulaznih vrata ateljea Guliana Tardillija ukaza silueta starice i poče kucati na vrata. Lupa na vratima smetnjivala se u oštrom, ubrzanom ritmu. Guliano koji je iscrpljen već od prethodne noći ležao na kauču, prenu se iz sna i tromo pokaza rukom starici da je atelje zatvoren.
Gospodine Tardilli! Gospodine Tardilli, molim vas otvorite vrata. Stvar je hitna, moram odmah sa vama razgovarati.
Guliano neraspoloženo ustade s kauča i otvori vrata. Starica pažljivo pogleda uokolo, a zatim užurbano uđe u atelje.
Da li ste vi gospodin Guliano Tardilli?
Oprostite, gospođo, budite me u ovo doba da biste me to pitali!? Da, ja sam taj.
Oprostite, molim, da li ste primili narudžbu od čovjeka po imenu Alfredo Palachido?
Da, jesam. Recite ko ste svi?
Ja sam njegova supruga. Znate, već neko vrijeme Alfredo se ne ponaša sasvim normalno i prirodno. Jedne prilike kući je donio omotnicu punu fotografija mladih djevojaka u koje je zurio danima. Ja naravno nisam ljubomorna jer znam da je Alfredo već neko vrijeme psihički obolio. To je potvrdio naš porodični psihijatar. Alfredo miješa svoje snove i more sa javom i stvarnošću. Baš poput djeteta. U stvarnosti traži nešto što je vidio u snovima. U posljednje vrijeme stanje njegovog oboljenja se pogoršalo, i to zbog neke umišljene djevojke po imenu Angela koju je, sve su prilike, vidio u snu prije nekih mjesec ili dva. Sam kaže da je sreo na svom nedavnom putovanju; međutim Alfredo već duže vrijeme nije uopće napuštao Rim.
Guliano, iako uzrujan, ipak staloženo odgovori:
Izvinite gospođo. Preporučio bih vam da te nebuloze istresete na nekoga drugog. To ne kažem zbog novca koji sam trebao dobiti za urađeni posao, jer sam od novca u potpunosti odustao.
Šta želite reći?
Želim reći da se Angela upravo smiješi sa mog štafela. Vi hoćete reći da je sve to laž!? To je uistinu neprihvatljivo ismijavanje sa mnom.
O moj Bože, vi ste očigledno povjerovali Alfredovim riječima? Vidite gospodine, ja nemam isuviše vremena. Svakog trena je moguće da se moj suprug probudi a možda i da dođe ovamo. Zamolit ću vas samo da od sada prekinete svaki kontakt sa Alfredom jer mu i samo razmišljanje o toj djevojci opsjeni, a kamoli njena slika, može zaista mnogo naškoditi. U suprotnom ja ću biti primorana obavijestiti policiju.
Policiju!?
Da, gospodine, policiju. Usput, ako se želite uvjeriti u ovo što vam govorim možete nazvati doktora Giuzepea Massinija koji liječi Alfreda. Njegova ordinacija nalazi se na uglu ulice Ponte Garibaldi. Liječnički dosije mog supruga može vam biti od pomoći. Što se tiče vašeg honorara, molim izvolite reći koliko će to stajati. Ja sam spremna da vam taj iznos odmah sada isplatim.
Honorar? Alfredo mi ništa nije dužan. Upravo suprotno, mislim da bih mu trebao vratiti određeni iznos jer sam konačno odlučio da mu ne predam sliku Angele. Po tom pitanju sa vama nemam nikakvih razmimoilaženja. Molim vas, gospođo Palachido, da me ne pokušavate obmanuti. Angela je upravo ovdje. Među ovim ljudima koji odlaze i dolaze. Lično sam je vidio. U parku Villa Borgesa. Na plavoj klupi. Da nije možda i to laž?
Starica je u nevjerici posmatrala Guliana. Uspjela je samo reći:
Uistinu mi je žao.
Zatim užurbano napusti atelje. Začuđeni Guliano se smjesti u fotelju do prozora odakle je posmatrao gospođu Palachido kako napušta atelje i prelazi ulicu. Ulica se malo pomalo ispunjavala ljudima. Gomila svijeta hodila je tamo ovamo.
Guliano baci pogled na sliku na štafelu i za sebe reče: “Uzet ću sliku i pretresti cijelu Italiju. Angela mora biti tu negdje među ovim ljudima.”
Pridiže se sa fotelje i uze sliku pod pazuh. Dok je izlazio iz ateljea skoro buncajući dobaci sam za sebe: “Na koncu ja ću je pronaći. Mora da je u parku Villa Borgesa.”.

S perzijskog preveo Ahmed Zildžić

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”