Proljeće 2007

  HEINRICH HEINE U EVROPSKOJ ORIJENTALNOJ BAŠČI
  Safeta Obhođaš
 
 

Očetkom šezdesetih godina prošlog vijeka moji roditelji su odlučili da sve snage i sve što imaju ulože u izgradnju naše porodične kuće. Za vlastiti krov nad glavom se tada, u zaostaloj, ubogoj i ratom razrušenoj zemlji, kakva je Bosna i Hercegovina nakon Drugog svjetskog rata bila, moralo puno žrtvovati. Mi djeca, troje jedno drugom do uha, kao da je slutilo kakav je to napor pa smo im pomagali koliko smo mogli da ostvare svoj san. Neumorno smo nosili kamenje, cigle i maltu. Radost što ćemo uskoro imati svoj dom sa puno soba činila je da teretom napravljeni žuljevi na rukama manje bole.
Useljenje u novu kuću se moralo proslaviti, pa su roditelji pozvali na sijelo svu rodbinu, komšije i prijatelje. Prvo su došle lijepo obučene i nakićene žene, koje su donijele pune tepsije naših tradicionalnih jela, od svih vrsta pita i dolmi do hurmašica i baklava. Bilo je to posebno slavlje, sa vjerskim dijelom, pa su na glavama nosile zlatom vezene namazbeze. Majka je jednim takvim skupocjenim šalom, koji mi je poklonila tetka, pokrila i moju glavu.
Žene su prvo priredile jedan svečani ritual, mevlud, na kojem je kroz lijepo sročene stihove na našem, bosanskom jeziku, obnavljano i veličano sjećanje na rođenje i život Muhameda a.s., njegovih ashaba i životnih saputnica. Muslimani slavenskog porijekla, kojima smo i mi pripadali, nisu razumijevali arapski, jezik Svete knjige. Zato su neki bosanski pjesnici pisali spjevove ili balade na našem jeziku, i na taj način nam rituale i učenje islama činili bližim.
Te večeri je moja rodica, poznata po melodičnom glasu, odmjenjivala prehlađenu bulu i učila jedan Mevlud koji je sama izabrala. Još se sjećam sadržaja početnih stihova: ”Nakon što je majka Muhameda rodila, kazala je ženama oko sebe da je čudo doživjela. U momentu kad je njen sin ugledao svijet, vidjela je zvijezdu kako se diže sa krova njene kuće i leti u nebo.”
Kroz prozor sam pogledala u mrkomodri svod sa nadom da ću tamo vidjeti tu zvijezdu, uvjerena da će ona od našeg učenja i vjerovanja još jače zasvijetliti i prosuti nekoliko zvjezdica-padalica, da nam poželi svako dobro.
To mi je i ostalo jedno od najljepših sjećanja iz djetinjstva.
Nakon vjerskog dijela i Mevluda u našoj novoj kući i pred kućom je nastalo obično bosansko sijelo, sa puno pjesme i igranja. U neko doba je pozvani i dobro ugošćeni sazlija, već u godinama, zapjevao sevdalinku ”Kraj tanana šadrvana”, koju sam tada prvi put čula. Tekst te pjesme mi se učinio čudnim i tuđim. Nisam mogla razumjeti zašto se pjevač toliko unosio u pjesmu, kao da je i on patio zbog ljubavi i smrti u nekoj meni nepoznatoj, orijentalnoj zemlji. Publika je aplaudirala i tražila da još jednom otpjeva tu pjesmu. Ja sam tada imala oko 12 godina i te večeri sam odlučila kako ću jednog dana, kad odrastem, pisati samo priče o sretnim ljubavima. Po mom mišljenju, samo otkačeni pjesnici, kao taj koji je pisao stihove ”Kraj tanana šadrvana”, mogu u svom djelu poslati zaljubljene u smrt.
Mnogo godina kasnije sam saznala da tekst bosanske sevdalinke potiče iz pera njemačkog pjesnika Heinricha Heinea, a njegove stihove pod originalnim naslovom ”Azra”* na naš jezik su prepjevali Aleksa Šantić i Safvet-beg Bašagić.
A ja kasnije nikad nisam napisala ni jednu ljubavnu priču. Bilo mi je važnije da u literaturi uhvatim kulturno biće naroda bosanskog.

Sve dobri muslimani
Mudrost literarnog maga Luisa Borhesa, koja nas uči da je za religiju lahko umrijeti ali za nju zaista teško živjeti, nije se doticala mog oca. On nije želio umrijeti ni za kakve ideale ali još manje živjeti u pobožnosti. Kao mladić je shvatio da on svoj život ne može podrediti religiji. Rođen je kao musliman, vjerovao je u Boga, ali nikako nije mogao ispunjavati dužnosti koje mu je propisivao islam. Ali je bio spreman odgovarati za svoje grijehove i prezirao je svako licemjerstvo.
Predstavimo sebi, neko je ovdje u Njemačkoj pozvao mog oca na slavlje kod nekih sugrađana porijeklom iz Turske. Babo bi odmah započeo nasmijavati slavljenike svojim šalama. “Sinak, nemoj mi, bogati, sipati tu mastiku iz te Aldijeve kese. Što kriješ tu flašu, meni je to ispod časti. Ti misliš, dragi Allah ne vidi šta ti radiš. Ili one što su se napili u onom ćošku. Evo moje čaše na stolu, možeš sipati da svi vide. Allahovu kaznu ću prihvatiti i podnijeti.”
Imala sam i jednu vrlo pobožnu tetku. Ona je klanjala svih pet namaza, pri svakom koraku prizivala Svevišnjeg. Svakog Kurban-Bajrama je mislila na svog rahmetli supruga Mustafu. U njegovo ime je za kurban namjenjivala jedinog velikog ovna. Ali ona je bila vrlo škrta žena i čak ni prilikom tog svetog čina nije mogla odoljeti iskušenju. Ona je siromašnima dijelila samo jednu četvrtinu kurbana, a ostalo je dospijevalo u njen lonac ili zamrzivač. A znate i sami da je trebalo biti obrnuto.
Sjećam se i našeg komšije, zvao se Avdić, i uzgajao je ovnove za Kurban-bajram. Ali on je bio jedan lukavac ili mađioničar, uspijevao je najslabije životinje prodati skupo. Poslije se hvalio time i ismijavao sljepilo svojih kupaca.
Ni ja nisam mogla odoljeti svom iskušenju. Mene je šejtan navraćao da baš takve likove biram za svoje priče o životu u Bosni. Upozorenje da to ne smijem činiti došlo je previše kasno. Šeherzadino prokletstvo mi je postalo kao droga, opijena stvaralačkom fantazijom zaboravljala sam na strah i zabrane.
Trježnjenje i noćne more su došle kasnije, kad se više ništa nije moglo promijeniti.
Prošle noći me u snu progonila pravda onih koje su moje priče strašno ljutile. Sanjala sam da su me izveli pred sud pravednih. I tužitelji i suci su imali zakrabuljena lica i isti glas, glas imama iz našeg džemata.
- Ko ti je odobrio da od muslimana praviš takve karikature?! - šištao je jedan od tužitelja na mene.
- Poštovani sude, ja ne znam šta vi mislite? - branila sam se drhtavim glasom.
- Zašto pišeš o lošim muslimanima kao što je bio tvoj otac?! -viknuo je Pravedni.
- Ali zašto vi mislite da je on bio loš? On je bio jedan dobar čovjek! On je radio i dan i noć da bi prehranio djecu i poslao ih u školu. Ponekad jedna čašica ili dvije, to nije nikakav grijeh, zar ne?!
- Dobro tvoj otac, ali šta radi taj prevarant Avdić u tvojoj priči?! prekide me jedan sudija.
- Avdić, uzgajivač kurbana, na njega mislite. I on je isto bio dobar čovjek. On je spasio mog brata iz nabujalog potoka. Znate, danima su padale kiše, potok podivljao, odnio mostove ohrabrila sam se i pokušavala održati lekciju u ljudskoj dobroti.
- A ta sova, tvoja tetka, koja se nije držala propisanog u islamu, je li i ona bila dobra žena ismijavali su me.
- Pa nije bila tako loša. Ona je prekrasno pjevala, posebno naše narodne pjesme, sevdalinke. Najradije sam slušala “Mujo Đoga po mejdanu voda”. Znate ono, ljubav iz mladosti, jagluk za pojasom.
Oh, to je bio jedan mučan san. Kad sam se probudila, shvatila sam da su me suci stvarno istjerali i zabranili da ikada više dođem u njihov džemat.
Sad se pitam, je li to bio san ili je bila stvarnost?!

Jedna rođena jedna opredijeljena
Nakon što me protjeraše iz mog džemata, osjećala sam se jadno i usamljeno. Bila sam spremna kleknuti pred pravednima i moliti ih za oprost. Ali jedno čudo me spasilo od tog poniženja, jer mi je neko drugi dao nadu da negdje pripadam. Dobila sam jednu prelijepo ukrašenu, kaligrafijom ispisanu pozivnicu na jedno islamsko slavlje sa molitvom, muzikom, čak i pjevanjem kod naše sufijske braće i sestara. Moje srce se širilo od radosti, jer me je udruženje “Fatimino srce”, tako se zvao centar žena muslimanki, pozvalo da im se pridružim. “Hatidža Schmueckler” pročitah ime predsjednice udruženja. “Oh, ovo je pravi pogodak! Velika je čast, biti pozvan kod ovakvih sestara. One nisu oni jadni muslimani kao što su bili moj otac ili moja tetka, koji su uvijek imali probleme sa religijom. Oni su posvećeni, konvertirani ili opredijeljeni, koji nisu rođeni u islamu. Oni su svoju vjeru sami izabrali, to je vjera i njihovog srca i njihove svijesti”, fantazirala sam.
Naravno da sam prihvatila poziv. Sestra Hatidža Schmueckler me na dolasku pozdravila i obećala mi svaku podršku, ako se odlučim da ostanem sa njima. Nisam razumjela šta to znači, ali sam kimnula glavom. Ona je bila jedna visoka hanuma, obučena po svim propisima islama. Njene čizme i šal na glavi, ukrašen čipkom i biserima, imali su istu boju ljuske jajeta. A njen ogrtač je bio kao iz neke orijentalne bajke, mahovina zelene boje, sa rukavima slijepog miša, sa filigranskim vezom od svile. Hanuma me se dojmila kao neko fantastično biće, koje je svojom odjećom pokazivalo svu ljepotu arabeski. Ja, rođena muslimanka, bila sam i postiđena i zavidna, jer sama nisam izgledala nimalo reprezentativno. Imala sam na sebi nekakvu haljinu, koju sam prije koji dan dobila na poklon u nekom katoličkom udruženju, simboličnog naziva “Sestre u siromaštvu.” Sakrila sam se u jedan ćošak, kako svojom nespretnošću ne bih iritirala samouvjerene sestre, koje su znale kako se jedna muslimanka treba oblačiti.
Bila sam tako zbunjena i zabavljena svojim jadom da na početku nisam razumjela zbog čega se naša hanuma odjednom tako uzbudila. Ostale pripadnice istog srca, u sličnim haljinama kao i ona, pokušavale su je tješiti i umirivati. Polahko sam počela shvatati o čemu je bila riječ.
Sljedećeg mjeseca je Hatidža željela proslaviti svoju petogodišnjicu od kada je postala muslimankom. Povodom tog jubileja je jedan ugledni šejh trebao u njenoj kući voditi nekoliko islamskih rituala, u prvom redu zikr. Ali do sada ona nije nikako smogla hrabrosti da dostojanstveniku kaže za svoj veliki grijeh, držanje psa u kući. Muslimanka više ili manje, ali ona nije imala srca svog ljubimca protjerati u dom za neželjene životinje. Ni jedan jedini dan! To bi bila prava trauma za njenog psa. Zna se da psi nisu poželjni u islamu, tamo gdje se klanja, zato što su nečisti. Ali njen cuko je čist, bijel kao behar. Hoće li joj dragi Allah oprostiti taj grijeh?
Nisam mogla držati usta zatvorenim.
- Ja sam rođena u jednoj muslimanskoj porodici, ali ne razumijem vaše probleme. U našoj avliji smo uvijek držali pse, oni su nam bili kućni čuvari a istovremeno nama djeci drugovi u igri. Što smo imali jednog mješanca, po porijeklu je bio i ovčar, kojeg je moj babo donio kući kao malo štene, bio je naš najbolji prijatelj. Niko se neopažen nije mogao približiti našoj kapiji. Jednom je tako prepao lopova da je ovaj pobjegao na drvo...
Sve žene su me gledale zapanjeno. One su tek sad primijetile moje prisustvo i moju haljinu iz katoličke misije za pomoć izbjeglicama.
- Ti se ne bi trebala izrugivati našoj sestri Hatidži. To je za nju ozbiljan problem, u pitanju je opstanak njenog psa.
- Ali ja se uopće nisam izrugivala... htjela sam samo reći...
Iz “Fatiminog srca” nisam bila istjerana. Moje sestre su vladale cijelom umjetnošću koja se zove njemački mobbing. Svaki put kad bih se ja tamo pojavila, sve stolice su bile zauzete, čak i one na kojima niko nije sjedio.

Kismet iz jednog televizijskog scenarija
Po dolasku kući, tri puta sam preslušavala svoju telefonsku sekretaricu, da bih razumjela šta mi je neko iz jedne televizijske redakcije poručio. Jedan mlad ženski glas je hladno ponavljao kako se redakcijskim članovima dopao moj koncept scenarija za jedan televizijski film. Na kraju molba da im se obavezno javim kako bismo mogli naći jedan termin za dogovor.
“O, dragi Allahu, to ne može biti istina?! Moj koncept, bez nasilja i zloupotrebe im se dopada?! Je li to zbilja?! Oni su razumjeli moje junake, iako su ovi iz drugih zemalja i vode intelektualno vrlo zahtjeve razgovore?! Moram im se izviniti, jer nikad ne bih povjerovala da je tako nešto moguće”, mislila sam zujeći po apartmanu, ne znajući šta ću od svoje sreće. Htjela sam izaći na balkon i vikati: “Neko me je razumio!”
Termin sa urednikom sam lahko ugovorila, zapravo prihvatila sam njegov prijedlog da se za dvije sedmice sretnemo u kafeu njihove televizijske kuće. On je doduše bio suzdržan, rekao mi je da mi samo želi predložiti kako ću razraditi svoj sinopsis i šta bi po njegovom mišljenju trebalo unijeti u scenario.
“Sve prijedloge koji mi odgovaraju ću prihvatiti”, razmišljala sam, trudeći se da učvrstim svoje samopuzdanje. “Ali promjene na njhov način ne dolaze u obzir. To je moja ideja. Ja poznajem svoje likove i njihovu situaciju u egzilu.”
Povjerenje u samu sebe sam gradila sve do sastanka u kafeu televizijske kuće i ispunjena njime pružila ruku uredniku koji me tamo čekao. On je izgledao kao menadžer, samo što je trodnevna brada pokazivala da on pripada nekoj drugoj branši. Poručio je čašu vina, meni je i bijela kahva bila dovoljna. On je mimikom i pogledom na sat pokazao da nema ni vremena a ni strpljenja za duge pregovore.
- Pa, kao što sam već rekao, vaš prijedlog scenarija je vrlo, vrlo upotrebljiv, može se lahko preraditi. Ja sam već diskutiro sa kolegama kako se cijela priča može ubrzati, napraviti interesantnijom. Vi ste atmosferu u Selu umjetnika pravo naslikali. Tačno se može osjetiti zavist, jedna vrsta mobbinga među umjetnicima. I vi umijete pisati dijaloge, to vam zaista ide od ruke. I još nešto što je vrlo važno, vaši likovi su potpuno različiti, to nam se svima dopalo, svačije osobine su vidljive a djelovanje motivirano.
Ja nisam dobila priliku reći ijednu rečenicu o svojim idejama.
“Ali, znate, sa jednim tako razvučenim televizijskim filmom, sa tako dugim dahom u svakoj sceni, ne možemo osvojiti puno publike. Znate da moramo misliti na to koliko nas ljudi gleda, kvote uključenja, po tome se mjeri uspjeh. Kratko obuhvaćeno, šta imamo: likove i atmosferu... Ali radnju moramo pojačati akcijama. Vaš junak može ostati pjesnik, kako ste vi zamislili. Ali ko na današnjem vremenu može živjeti od svog stihoklepstva? On piše pjesme i usput preprodaje drogu na malo, jer i on sam ponekat treba po koji šmrk. Moramo još razmisliti o tome, kako ćemo glavnu junakinju napraviti uvjerljivijom. Jedna intelektualka islamskog porijekla nikako ne odgovara, niko nam to neće povjerovati. Ma hajde, šta će nam strane intelektualke, dosta nam je i naših. Vi ste stalno insistirali na razmjeni kultura i iskustava a to je glupost. S time ste više nego pretjerali. Vaša junakinja radi kao čistačica ili kao konobarica u birtiji gdje umjetnici provode slobodno vrijeme, ta će joj uloga potpuno odgovarati. Ona se zaljubi u njega, a on je iskorištava kao kurirku. To je otprilike sve. Mi smo još razmišljali o tome da li bi nekog ubili, jedan mrtvac bi mogao radnju učiniti interesantnijom.
Ja sam se borila za vazduh, riječi su me davile.
- Ja mislim da je za vas jednostavnije da nam prodate tu ideju. Mi imamo iskusne pisce scenarija, onu mogu preko noći smisliti drugu radnju. Ako želite, možete pomoći kod pisanja dijaloga. To se kod nas zove timski rad.
- Nemoj se uzbuđivati. Smiri se, ostani cool”, tuklo mi je u glavi.
- Ostani cool i pitaj koliko ćeš dobiti u toj trgovini. Sljedećeg mjeseca opet moraš platiti stanarinu, je li tako.”

 

*Azra je ime jednog nomadskog plemena u Jemenu. Čuveni njemački pjesnik jevrejskog porijekla Heinrich Heine - rođen 1797. u Duesseldorfu, umro 1856. u egzilu u Parizu - čuo je na jednom od svojih putovanja jednu legendu o tome plemenu. Po toj legendi, mladići iz plemena Azra su vrlo vatreni i ako im ne bude dozvoljeno ili iz nekog drugog razloga ne mogu dobiti izabranicu svoga srca, odlaze u pustinju ili u rat da se što prije otarase života. O tome je napisao kratku, u Njemačkoj zaboravljenu pjesmu, koja eto kod nas živi kao sevdalinka ”Kraj tanana šedrvana”.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”