Proljeće 2007

  KONZERVATIVCI KAO UMJETNICI FUZIJE
  Jan-Werner Mueller
 
 

Ka trajnoj krizi produktivnosti američkih desničara*

Prije ne mnogo vremena potpuni trijumf američkog konzervatizma se činio osiguranim: George W. Bush je ponovno izabran i najzad se ukazala dugo očekivana mogućnost da se u Vrhovni sud postave odane sudije cilj koji je u proljeće i ostvaren. Republikanski stratezi su se radovali da će desetljećima imati političku a, prije svega, i kulturalnu hegemoniju. Međutim, nakon hurikana Katrine, stalnih teškoća da se Irak demokratizira ili barem smiri i na osnovu osjećaja da jedna vrsta moralne slabosti aficira “Grand Old Party”, situacija se čini potpuno izmijenjenom.
Također, neovisno o dnevnim događanjima posmatrači vide dublje probleme. Naročito se misli na to da već dugo vidljivo proturječje u američkom konzervatizmu izbija na vidjelo. Koalicija između takozvanih tradicionalista, religioznih čuvara morala i radikalnih zagovornika tržišta se raspada - začuđujuće je koliko se dugo održala obzirom na duboke filozofijske kontradiktornosti.
Međutim, ova dijagnoza ne prepoznaje da američki konzervatizam živi u trajnoj filozofskoj krizi. Konzervativni intelektualci u SAD-u su se uvijek shvatali kao dio jednog idejnopolitičkog pokreta. Kao “movment”, američki konzervatizam mnogo više sliči evropskom socijalizmu nego kršćanskodemokratskim partijama u kontinentalnoj Evropi ili britanskim Torijevcima. A iz evropskog ugla je ovo upravo najfrapantnije obilježje američkog konzervatizma: vrlo svjesna i visoko eksplicitna borba za ideje i filozofske pozicije a, prije svega, za uvijek nove, idejnopolitički koherentne koalicije između, prividno, u osnovi različitih vjerskih i filozofskih pravaca.
Mnoge analize, koje nalazimo kod američkih ljevičara, oblikovane su kao raskrinkavajući gesti i zasnivaju se na pretpostavci da se građanima trebaju objasniti samo temeljne filozofske različitosti američkih konzervativaca kako bi ih se oslobodilo od jedne vrste pogrešne svijesti. Te analize, pak, ne prepoznaju da ove kontradikcije nisu samo problem, već i resurs koji intelektualne ”vođe pokreta” izdašno koriste.
Već početkom 50-ih godina utjecajni književni kritičar Lionel Trilling je mogao tvrditi da u SAD postoji samo jedna jedina tradicija političkog mišljenja: J. Lockov liberalizam, koji je kumovao osnivanju države. Idejnohistorijsko pokriće takva su shvatanja pronašla u enormno utjecajnoj knjizi The Liberal Tradition in America Louisa Hartza.
Triling je otišao dotle da je tvrdio da konzervativnih političkih ideja u stvarnosti uopće nema, već samo postoje reakcionarni i religijski inspirirani emocionalni pokreti ili čak resentimani, koji se ne mogu izraziti niti u političkoj filozofiji niti u partijskopolitičkim programima. Intelektualni konzervativizam sa njegovim inherentnim pesimizmom i nezaobilaznim vjerovanjem u hijerarhije ekskluzivno je evropski fenomen i zbog toga “neamerički”. Temeljne vrijednosti konzervativizma i “amerikanizma” su per definitionem nepomirljive.
Međutim, već ovih godina počeo se oblikovati svjestan idejnopolitički orijentiran protupokret. Već 30-ih godina su publicirane radikalno liberalne knjige sa naslovima poput Our Enemy. The State; interesantno je da se njihov “libertarianism” često povezivao sa kvaziaristokratskim prezirom prema američkoj “masovnoj demokratiji”. Mislioci poput Richarda M. Weavera, čija je Ideas Have Consequences trebala postati kultnom knjigom američkog konzervatizma, bavili su se jednom vrstom uvoznog biznisa sa evropskim kulturalnim pesimizmom, koji su u manjoj ili većoj mjeri jeftino pronašli kod Oswalda Spenglera i Jose Ortega y Gasseta.
Priče o propasti moderne velikih razmjera često su se sparivale sa taštinom: pisalo se često iz prividno čiste nostalgije i sa historijsko-spoznajnoteoretskom privilegijom, koju su konzervativci sebi često pripisivali: doista je sve izgubljeno, ali šta je izgubljeno i zašto je to izgubljeno to su konzervativci vidjeli najjasnije. Istovremeno je temeljno raspoloženje izgubljenosti za konzervativce, također, najsigurniji znak da su otkrili dimenziju Dobrog, ali da ga nisu pravovremeno osigurali.
Decidirani prezir prema modernom industrijskom društvu, prije svega, prema New Dealu i drugim formama socijaldemokratije, obilježavao je i Russela Kirka. Kirk je rođen u skromnim uslovima u Michigenu; radio je u fabrici automobila i razvio je duboku - a prije svega estetski oblikovanu - odbojnost prema onome što naziva “civilizacija trake”. Istovremeno se oduševljavao svojim škotskim precima i britanskom aristokratijom. Kirk je za sebe odabrao Edmunda Burkea, navodnog “oca evropskog konzervativizma”, kao intelektualnu figuru vodilju.
Kirk je počeo sistematski da preinačuje američku historiju u svjetlu Burkeovog konzervativizma: Američka revolucija, govorio je Kirk koji je sam sebe nazvao “Tory Bohemian”, nije uopće bila revolucionarna, nego je služila održanju utvrđenog britanskog poretka, koji je engleski kralj George II htio promijeniti sa svojim radikalnim poreznim planovima. Zbog toga je Burke pozdravljao Američku revoluciju, što nije bio slučaj sa Francuskom revolucijom. A američki ekvivalent aristokratiji intelektualci poput Kirka i Weavera su našli (ili pronašli) u kvazifeudalnom poretku starog juga. Amerika je jednostavno bila Stara Evropa, koja je ostala vjerna samoj sebi.
Lako je razumljivo da se “tradicionalni konzervativizam” tumači primarno kao estetski fenomen. Njegovi protagonisti vide se kao hommes de lettres; oni daju veliki značaj pjesništvu, koje bi trebalo obogatiti konzervativni svijet predodžbi. Weaver je govorio o “poetskoj i etičkoj viziji života” i tvrdio da pjesništvo najprije nudi nadu restauracije “izgubljenog jedinstva” ljudskog duha. Peter Viereck, jedan od najvažnijih predstavnika poslijeratnog konzervatizma, bio je i sam pjesnik, a 1949. je dobio i Pulicerovu nagradu. Poetska vizija tradicionalista bila je, prije svega, romantično viteštvo, srednjovjekovni klasni poredak, gotsko, uzvišeno i u njihovom središtu se - uvijek nanovo - nalazio ideal džentlmena američkog juga. Često su se ti ideali povezivali sa specifičnim “anglokatolicizmom”, koji je prakticirao T. S. Eliot. Očigledno se manje radilo o tome da se formulira politička doktrina nego da se izrazi psihološka dispozicija. Partijski aktivizam je mnogim od ovih konzervativnih intelektualaca bio stran, njihove simpatije primarno su pripadale “lost causes”, kojih se trebalo sjećati sa sjetom. Radilo se, prije svega, o “konzervativizmu žudnje” “conservatism of yearning”, kako je govorio Viereck.
Međutim, ovdje je potrebno napraviti jednu ogradu: Spisi “new conservatives” su, ne manje od spisa pređašnjih “libertarians”, zamišljeni kao poruka u boci koja će prije ili kasnije dospjeti do istomišljenika. Primjerice, Albert Jay Nock vidio je sebe i svoje intelektualne sljedbenike kao neku vrstu “ostatka” iskrenih, koji su sačinjavali tajnu elitu. Gest sujete je uvijek bio dio svjesnog samoinsceniranja grupe mislilaca koji su se predali herojskom antimodernizmu. Oni su htjeli, moglo bi se pretjerujući reći, prije svega da budu nešto posebno u stvarnosti političke pobjede nisu bili njihov cilj.
Kako protagonistima tako i posmatračima “novog konzervativizma” ostale su sumnje ne samo u podesnost ovog političkog pravca mišljenja nego, prije svega, u pomirljivost Burkea i moderne Amerike. Arthur Schlesinger Jr., jedan od najvažnijih teoretičara socijaldemokratskog konsenzusa u poslijeratnom vremenu, označio je Burkeovo mišljenje kao “etičko tinjanje feudalizma” ideologiju potpuno neprimjerenu “nefeudalnom, nearistokratskom, dinamičnom, naprednom poslovnom svijetu” (businness society”) Sjedinjenih Američkih Država.
Također i prethodnici konzervativnog mišljenja su se brinuli da će “beskorjenita nostalgija za korijenima” i “beztradicijsko obožavanje tradicije”, koje je Viereck, prije svih, pronašao kod Kircka, osuditi “new conservatism” na irelevantnost. Upravo je se idejnopolitički uvoz, na sasvim drugačije odnose usmjerenog, evropskog konzervativizma suptilnijim glavama poput Vierecka činio pogrešnim. On je, primjerice, naglašavao da američka historija počiva na sličnostima između umjerenog liberalizma i umjerenog konzervativizma, dok je razvoj kontinentalne Evrope oblikovan razlikom između “ekstremnog liberalizma” i “ekstremnog konzervativizma”. Zbog toga je mnogima cijelokupan pravac mišljenja “new conservatism” važio za čisto pomodarstvo s kojim su koketirali neki intelektualci čije su teoretske i praktične slabosti još jasnijim činile trajuću dominaciju liberalizma. Već početkom 60-ih pojavile su se knjige sa naslovima poput The New Conservatism What Went Wrong?.
Burkeovi tradicionalisti i radikalni liberali su se našli zajedno u National Review osnovanoj 1955. od strane uvijek anglofilski, pa čak i dandijevski nastupajućeg William F. Buckleya jr., koji je zajedno sa Kirkom trebao postati ocem američkog konzervativizma. Ipak, uskoro se ispostavilo da je vjenčanje radikalnog liberalizma i tradicionalizma prisilni ideološki brak, koji je se mogao održati samo zbog straha od zajedničkog neprijatelja sovjetskog komunizma.
Skepsa i duhovno otuđenje povećali su se uskoro na obje strane. Tradicionalisti su se usredotočili na mišljenje da kapitalizam istovjetno kao i komunizam uništava organski izraslu tradiciju. Weaver je maštao o američkom jugu kao “posljednjoj nematerijalističkoj civilizaciji zapadnog svijeta” ali tradicionalistima su se tržišni liberali činili čistim materijalistima. Kirk je insistirao da je konzervativizam više nego samo “dobar prihod”, a Viereck je s prezirom govorio o “mančestersko liberalnom pseudokonzervativizmu”: Istinski konzervativizam se u modernom svijetu uvijek nalazi u ratu na dva fronta. Na jednoj strani protiv “atomističkog nejedinstva nereguliranog kapitalizma”, na drugoj strani protiv “čisto birokratskog, čisto mehaničkog jedinstva modernog socijalizma”. Neograničeni kapitalizam i socijalizam moraju biti odbačeni u ime ideala “organskog jedinstva”.
Rezerve prema tržišnom liberalizmu pojačale su se agresivnim nastupima enormno ekstremnih liberalnih intelektualaca kao što je Ayn Rand. Randovu, romanopisca, propalu holivudsku glumicu i utemeljiteljicu filozofije “objektivizma”, u njenom ideološkom okviru vodio je dolar, a ne krst. Njen ofanzivno predočeni ateizam, ničeovskim vokabularom obogaćene pohvale individualnog egoizma i estetski sumnjiv literarni napori činili su za “new conservatives” sve prihvatljivijim tezu da se pravi neprijatelj krije u konzervativnoj koaliciji.
S druge strane, ekstremno liberalni kritičari su optužili mislioca kao što je Kirk za kriptoautoritarizam, šaleći se na račun općeg antimodernizma samozvanih Burkeovih nasljednika. Tržišni liberali oduševljavali su se tehnologijom i napretkom; Kirk je opisao auto kao “mehaničkog jakobinca”. Za nove konzervativce učesnici na tržištu nisu bili ništa više od “mase” koju je obilježavala “kolektivna psihologija razmaženog djeteta”. Pritisak da se “teorijska kuća dovede u red” (Buckley, jr.) i konzervativizmu pribavi koherentna filozofska osnova očigledno je sve više rastao.
Bivši komunist Frank S. Mayer prihvatio se konačno 60-ih međusobnih optužbi, strahova i sumnji te formulirao pravac mišljenja nazvan “fuzionizmom”, koji je trebao povezati ekstremno liberalno i tradicionalističko mišljenje. Filozofski fundament je bio jednostavan: Racio se mora uvijek kretati u kontekstu zapadnih tradicija, pisao je Mayer u svojim enormno utjecajnim spisima; istinska tradicionalna vrlina, s druge strane, počiva na neophodnosti slobodnog odlučivanja. Tradicija, individualna sloboda (i tržište) nisu samo kompatibilni nego, također, trebaju jedno drugo da bi se ostvarili na autentičan način.
“Fuzionisti” su se pozivali na Wilhelma Röpkea kao liberalnog filozofa koji je na originalan način povezao tržišnu ekonomiju i kršćanstvo i koji i danas zauzima istaknuto mjesto u filozofskom kanonu američkih konzervativaca. Kršćanske vrline, decentralizacija i, prije svega, ideja objektivnog svjetskog poretka činili su atraktivnim se u Röpkeovom mišljenju. Pritom je u najvećoj mjeri zasjenjena socijalna dimenzija ordoliberalizma.
Odlučujuće je bilo da su se tradicionalisti i tržišni liberali ponovno pronašli u zajedničkoj opoziciji protiv države i “ateističkog kolektivizma”. Obje strane su odbacile New Deal koji im se činio suštinom jedne centralizirane i anonimizirane vladavine birokrata. Istovremeno je to vodilo ka razlazu sa umjerenim glasovima poput Vierecka, koji su htjeli preuzeti bar dijelove New Deala u novu konzervativnu sintezu.
Meyerov fuzionizam je, dakle, pobijedio ali ne zbog toga što se bilo uvjereno u kompatibilnost različitih viđenja ljudi i društva, nego zbog vjerovanja u zajedništvo konzervativne koalicije. Naročito se tradicionalisti i vjernici nikad nisu osjećali lagodno u fuzionizmu i danas sve više sumnjaju da ih George W. Bush vjerskom retorikom drži politički pripravnim, ali neće da prevlada odvojenost vjere i države.
Neokonzervativizam se pokušava tumačiti kao vrlo suptilan oblik fuzionizma. U konačnici, prvi neokonzervativci su uvijek ukazivali na to da kritički gledaju na gordost “Great Society” usredotočenu na državu, ali i na čisto radikalnu tržišnu dogmu. Istovremeno su uvijek naglašavali koliko su im važne religijski razvijene vrline, te su se u početnim godinama neokonzervativizma jasno distancirali od religijskog fundamentalizma.
Prihvatljivijim se čini tumačiti neokonzervativizam više kao inovaciju u rječniku i temama američkih konzervativaca, a manje kao ukidanje proturječnosti između tržišta i morala. Pretjerano formulirano: Umjesto da se u okviru starog konzervativnog rječnika izmore radeći na mogućoj fuziji različitih ideja i emocionalnih impulsa, neokonzervativci su promijenili temu. Posebice su sistematski propovijedali “primat politike” koji je raskinuo sa tradicionalizmom i dogmatskim tržišnim liberalizmom. Tamo gdje su Burkeovi tradicionalisti de facto govorili o primatu kulturalnog i historije neokonzervativci su vidjeli djelovanje funkcionalne logike. A tamo gdje su se “libertarians” zalagali za primat ekonomskog, neokonzervativci su privredu jasno podređivali politici i, npr., uvijek naglašavali da se budžetski deficit i, također, dijelovi države blagostanja ne trebaju kategorički osuđivati. Ukratko: niti su željeli njegovati organske zajednice niti se predavati apstraktnom idealu slobode. Politika a prije svega ideal “self governmenta” trebao je imati prioritet; praktične konsekvence za tradicionalnu kulturu i slobodu tržišta mogle su u tom slučaju biti bilo kakve.
Historijski ishodište konzervativizma nije bilo u pokušaju da formulira novi fuzionizam. Štaviše, neokonzervativizam nalazi svoje porijeklo u rastućem distanciranju od ambicioznog socijaldemokratskog “social engineeringa”, koji je u očima neokonzervativaca prakticiran, prije svega, u “Great Society” Lyndona Johnsona. Povrh toga, za neokonzervativce je odlučujuće bilo odbraniti se od navodnog općeg napada studentskog pokreta 60-ih na američke društvene ideale.
Neokonzervativizam je, također, uvijek bio i ofanzivno predočeni “amerikanizam”, afirmacija “American Dreama”, koji se za intelektualce poput Daniela Bella i Irvinga Kristola, koji su poticali iz skromnih uvjeta, i ostvario. Vanjska politika u 60-im nije igrala ulogu štaviše ta oblast je svjesno izbjegavana jer se intelektualci, koji su se trebali u retrospektivi pokazati kao utemeljitelji neokonzervativizma, nisu mogli složiti u stavu o Vijetnamskom ratu.
Međutim, neokonzervativizam je de facto postao jedan oblik fuzionizma jer je ponudio dovoljno vezivnih tačaka za “libertarians” i religiozne tradicionaliste. Tržišni radikali su se identificirali sa vrijednošću samoodgovornosti, koju su neokonzervativci već ranije stavili u prvi plan; tradicionalisti su se pronašli u svjesnoj afirmaciji tradicije i vrlosti kod mislilaca kao što su Kristol i njegova supruga Gertrud Himmelfarb. Samo estetski oblikovani i u mnogom pogledu antimoderni dio američkih konzervativaca nije mogao pronaći nikakvu srodnost sa neokonzervativizmom. Neokonzervativizam je bio aktivistički i moderan, te u mnogom pogledu univerzalistički. Iako su Kristol i Bell malo cijenili “counterculture”, koja je u njihovim očima degenerirala u čisti hedonizam, ostali su pristalice bildungsbürgerlichen Selbstbilds, koji je estetskoj evropskoj modernoj bio bliži nego anglofilnim aristokratskim fantazijama Russela Kirka.
Prije svega: neokonzervativci su uistinu htjeli dobiti političku igru, a ne da se samo dopadnu kvaziaristokratskom taštinom. Njih nisu toliko zanimali moral i tržište kao principi njih je zanimala moć. Nostalgija se činila u najboljem slučaju odvraćanjem od politike, a prošlost nije predstavljala nikakvu vrijednost. Onda ne čudi što je Kirk već u 80-im govorio o neokonzervativizmu kao stvarnom neprijatelju konzervativizma.
Tek sa prividnim trijumfom neokonzervativizma najprije kao ideološke spone u 90-im kada je Irving Kristol neokonzervativizam i konzervativizam u SAD smatrao sve više identičnim a kasnije u praksi Bushove administracije postali su, također, vidljivi ideološki rascjepi. Novi “Big government conservatism” republikanaca bio je potpuno pomirljiv sa neokonzervativizmom kao i aktivistička, moralistički oblikovana vanjska politika koja je htjela univerzalno proširiti demokratiju i istovremeno osnažiti vrijednost američke civilizacije. Ali ova vrsta politike je prisilno morala otuđiti “libertarians”. S druge strane, tradicionalisti su u američkoj vanjskoj politici vidjeli previše univerzalizma (i apstraktnog “moralizma”) iako bi se ovo iz evropske perspektive moglo predstaviti sasvim drugačije. Za njih su današnji neokonzervativci protivnici starog liberalnog južnoobalskog establišmenta koji se oduševljava tehnokratskim planovima globalno postavljenog poboljšanja svijeta.
Zbog toga nije slučajnost da intelektualci već neko vrijeme zahtijevaju novu “fuziju” koja bi konzervativnu koaliciju postavila na trajan filozofski fundament. U junu 2005. izdavač utjecajnog religijskog magazina First things predložio je da neokonzervativni zagovornici rata u Iraku i religijski inspirirani protivnici abortusa svoje zajedništvo vežu za pojam “života”: jer moralno-filozofski nema nikakve razlike da li se brine o nerođenom životu u američkim stomacima ili zaštiti života Iračana od Sadama Huseina ili, sada, od ustanika.
Također novi, očigledno ekstremno izvještačen “fuzionizam” neće biti stvarno čvrsta teorijska konstrukcija nego će, prije, biti održavana “lijepkom” definicije zajedničkog neprijatelja. Zbog toga se uistinu može naivnom označiti i američka ljevica koja još uvijek polazi od toga da je dovoljno biračima ukazati na filozofske proturječnosti u konzervativizmu. Konzervativci su vrlo često u najvećoj mjeri bili svjesni svojih proturječnosti i pokušali su ih iskoristiti ili izdići ka “višem Trećem”.
Važnije će biti da li će različiti konzervativni pravci mišljenja u dogledno vrijeme izgubiti vjeru u zajedničku političku budućnost i kao “evangelicals” sredinom XX. stoljeća sasvim se povući iz politike. A još važnije će biti da li će ljevičari i liberali moći ponuditi koherentnu vladajuću filozofiju jer u Americi je upravo ozbiljna težnja ka filozofskim temeljima od 50-ih godina naovamo omogućila uspon konzervativaca i dozvolila im da opovrgnu zle riječi Johna Stuarta Milsa o konzervativcima kao “stupidest party”

S njemačlog preveo
Sead Turčalo

Bilješke:
1 Tekst je objavljen u časopisu Merkur, 60.Jahrgang, Heft 686, Juni 2006, Klett Cotta, Stuttgart, str. 543 - 548
2 Autor predaje Političke teorije i Povijest ideja na Univerzitetu Princeton, SAD

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”