Proljeće 2007

SAMOOSTVARIVI SUDNJI DAN
  Lejla Panjeta
 
 

Magija, religija i politika počivaju na vjeri o uticaju čovjeka na stvarnost. Čovjek sam pravi svoju stvarnost. Šta kada svijetom upravlja onaj koji vjeruje u jedan mit, priču, proročanstvo i sa svoje pozicije ima moć da ostvari to proročanstvo?

Kada glasamo na izborima, naša svijest se rukovodi apstraktnim kriterijima kakvi su dobro, sloboda, boljitak, prosperitet ili zaštita. Dokaz ovih kriterija biće ekvivalent uspješnosti vlasti koju smo izglasali. Glasamo prema svojoj savjesti u odnosu na ono što očekujemo od vlasti u svojoj državi. Vrlo rijetko pomišljamo na to da su osobe koje ćemo postaviti na čelo države i u čijim će rukama biti moć ipak samo ljudi sa svojim manama i vrlinama, bolestima, porodicom, snovima i zavistima, ličnim uvjerenjima ili religijskim predubjeđenjima. U njihovim rukama će biti naša budućnost. Malog efekta u odnosu na čovječanstvo ima kakvog ćemo predsjednika postaviti mi u Bosni, ali kada se radi o najvećoj svjetskoj sili kod koje se nalaze mogućnosti za uništenje planete jednim potezom na obaraču nuklearnog oružja, onda stvari postaju ozbiljnije. Nije samo u pitanju šta će izglasati narod Sjedinjenih Država za sebe. Oni bi trebali imati svijest o tome da glasaju za planetarno vodstvo budućnosti.
Predsjednik Kennedy je u vrijeme kubanske krize bio pod većim dozama amfetamina. Njegove psihičke i motoričke funkcije bile su ubrzane, nepromišljene i proganjala ga je misao da će brzo umrijeti. Stimulansi koje je uzimao nisu se samo manifestovali na njegovom tijelu, koje je tijelo običnog čovjeka. Oni su neodvojivi od onoga što on radi, pa je tako mogućnost izbijanja nuklearnog rata u tom dobu njegovog života dosegla vrhunac. Krizu je spasio njegov brat Bob dogovorom sa ruskim ambasadorom. Daleko od toga da su lijekovi koje je trošio bili uzrok međunarodne krize, ali su u svakom slučaju mogli imati neki uticaj na njeno razrješenje. Slična priča postoji vezana za Hitlera, kao teorija zavjere, po kojoj je diktator zla stvoren dopingom Edmunda Forstera, a u jeku svoje “karijere” dr. Morell ga je drogirao pervitinom i trovao strihninom. Hitler je vjerovao da je pozvan da stvori “Kraljevstvo pravednosti”.
Lijekovi se mogu kontrolisati, kao i prosudbe ljekara o receptima koje izdaju, kada su u pitanju ljudi-insitucije moći. Ali za uvjerenja i vjeru ne može se dobiti recept za suzbijanje simptoma. Ronald Reagan, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, bio je vjernik i vjerovao u Sudnji dan, onako kako je opisan u proročanskom tekstu iz Biblije Ivanovom otkrovenju. U ovom proročanstvu Nebesko kraljevstvo i Sudnji dan dolaze nakon strašne Armagedonske bitke, za koju mnogi vjeruju da treba da se odigra negdje na Bliskom istoku. Moguće špekulacije su da je to današnja džamija Al-Aksa, tj. u blizini ostatka Solomonovog hrama Zida plača. Sa tako moćne pozicije ovaj čovjek je politiku kreirao i mogao dovesti svijet na rub novog nuklearnog rata, time ispunivši proročanstvo o smaku svijeta. Reaganov palac na dugmetu koje aktivira nuklearno oružje, koje bi moglo uništiti cijeli svijet kakvog poznajemo, pa čak i materijalizovati uništenje planete, može povući okidač, čiji će uzrok biti efekt fenomena self-fulfilling prophecy (samoostvarivo proročanstvo).
Ovaj psihološki fenomen sugestibilne ljudske svijesti, koja sama srlja u propast na osnovu zadate budućnosti, nije nimalo bezazlen ukoliko se radi o ljudima koji u rukama drže sudbinu planete preko moći koje im daje nuklearno naoružanje i novac. Proročanstvo se ostvaruje zahvaljujući sugestiji naše psihe. Ukoliko gatara kaže da će se nešto ružno desiti ili ukoliko čovjek ubijedi sebe da je bolestan, to se ostvaruje zahvaljujući ovom himeričnom mehanizmu. Macbeth sam sebe vodi u propast zahvaljujući strahovima i željama koje se obistinjuju kroz moći koje pridaje gatarama, tj. vjeri u budućnost. “Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah” (Biblija: Knjiga o Jobu 3:25)
Ovaj makbetovski mehanizam funkcioniše na osnovu dva elementa u koja je dovedena svijest čovjeka. To su strah i ambicija. Elementi samog proročanstva su značenje (koje je po pravilu alegorijsko) i tumačenje (proces odmotavanja zagonetke, reakcija na podtekst proročanstva). Primarno značenje poročanstva se tumači na način koji je nama blizak i poznat. To tumačenje je najbitniji element koji tjera čovjeka na izvršenje proročanstva.
Kažu da je hazreti Fatima gledala u grah kada se na vratima pojavio njen otac. Ona je pokrila grah, skrivajući ga od njegovog pogleda. Prorok Muhammed je navodno rekao: “Nekad ti bilo, nekad ti ne bilo!” U tome leži magična privlačna sila proročanstva i gatanja. Ono je mehanizam koji može biti, ali ne mora. Upravo su na taj način i formulisana značenja raznih gatanja. Od gledanja u kafu do tarota, operiše se pojmovima briga, put, dobitak, sreća, glas, itd. Ova metaforična značenja koja nude proročanski tekstovi dešavaju se svima i uvijek, pa je malo vjerovatno da bi ispunjenje moglo da “ne bude”. Svi brinemo, povremeno nam se otvaraju novi putevi, svakodnevno čujemo neke vijesti i ponekad dobijamo neka sredstva za život. Dolazak penzije ili poklon susjede, ima isto značenje kao i dobitak na lutriji. Proročanstvo nikada ne griješi. Vjera u ispunjenje zadatog proročanstva sama po sebi dovoljno je jaka da ga ispuni djelovanjem naše energije svijesti na svijet oko nas. Sugestibilnost osobe kojoj se gata postići će samo od sebe ostvarenje budućnosti zapisane u mističnim listićima čaja, zato što se u njega vjeruje i jer je element tumačenja kroz vjerovanje natjerao takvu budućnost da se desi.
“Zdravo Macbethe! Glamski tane... tane kodorski... koji poslije bit ćeš kralj!”
Ovo proročanstvo vještica upućeno Macbethu jeste okidač akcije njegovog ostvarivanja u psihološki najvažnijoj i najdubljoj Shakespearovoj tragediji. Njegova tragična krivica je u mehanizmu košmara u koji je zapletena njegova svijest kroz tumačenje ovih riječi prema kojima on stupa u akciju i ostvaruje samoispunjenje zadatih alegorija u proročanstvu. Macbethu je jasno da je trenutno glamski tan, ali će kroz nekoliko minuta saznati za izdaju tana kodorskog, čime je on ostvario pravo i na tu titulu. Vještice su unaprijed znale šta se desilo i on upada u mehanizam realizacije onoga što znaju da će se desiti. On vjeruje, pa u skladu sa tim i djeluje. Ubija kralja, ubija svjedoke ubistva i one koji sumnjaju u njega, ubija njihove porodice i prijatelje. Sam izaziva pokolj, jer ne može da pristane da bude čovjek koji je mogao, a nije učinio. Ovo je pitanje bitka čovjeka 21. vijeka. Neumitno da se u svakom velikom proročanstvu, pa tako i onome o Sudnjem danu nalazi pokolj kao bitan element zla i patnje, nakon koga dolazi dobro i sreća. To je osnov manipulacije svake religije patnja na ovom svijetu biće nagrađena blagostanjem na onom. Dakle, ostvarivanje mogućnosti da nešto bude zavisi od nas. Možemo, ali ne moramo. To je zamka ispunjenja snova Nietzscheovog čovjeka-zločinca. Griješiti je ljudski.
Mehanizam velike krvave more, koji je Shakespeare na najbolji način oživio u krvavoj tragediji Macbethovoj, zapravo sa ovog ubice skidaju tragičnu krivicu. On je požderan ljudskošću zločina, koji čini. On je čovjek koji vjeruje. Međutim, ovo nije samo lik iz neke drame, već paradigma košmara modernog svijeta, koja vodi u ostvarenje Sudnjeg dana, čiji su prvi znaci sukobi civilizacija, krađa, ubistva, pokolji, poplave, zemljotresi, vremenske nepogode, nesreće, glad, bolesti, obrat uloga gospodara i sluge, umnožavanje znanja, nepoštovanje prema ljudskom, razvrat, nemoral itd. Nakon ovoga slijedi dolazak Mesije, tj. povratak Isusa ili Ise i suđenje grešnicima na raskršću puteva za Raj i Pakao.
Fenomen samoispunjavanja proročanstva poznat je odvajkada, ali vjera u predskazanu budućnost i značenje koje pridajemo tumačenju stvarnosti u vezi sa njim može dovesti do njenog ispunjenja. Istim psihološkim mehanizmom (sugestijom) koja se manifestuje kroz planiranje budućnosti, putem nametanja straha i ugroženosti kroz medije u 21. vijeku, moglo bi se ostvariti i proročanstvo o Sudnjem danu, koje je sa stanovništa racia jedan obični mit, jedna priča, jedan oblik umjetničkog, fiktivnog doživljavanja prirode i stvarnosti. To je jedno blebetanje vještica. Ali koje su već predvidjele nesreće predznaka kraja! Ovo ALI predstavlja otvorena vrata u mehanizam samoostvarenja proročanstva. Pitanje je ko će biti Macbeth na vanjskopolitičkoj sceni i po čijem nacrtu. Hoćemo li imati pokolje prema islamskom, hrišćanskom ili židovskom planu za ostvarivanje boljitka i dolazak Kraljevstva nebeskog?
Egocentričnost zapada i monoteističkih religija je vidljiva i u ovom tekstu, ali valja napomenuti da postoje milioni ljudi na planeti koji u svojim planovima za Sudnji dan nemaju viziju Boga sa bradom na tronu, Božijih sinova i ne razmišljaju o Sudnjem danu kao o velikom krvavom cunamiju. Po Ivanovom otkrovenju, koje je napisano oko 69. godine i u kome je prevashodno izražena mržnja pokorenih prema okupatoru, tadašnjem Rimu, nakon otvaranja knjige sedam pečata i zvuka sedam truba, te borbe žene i zmaja, zvijer će izaći iz mora i zemlje. Poslije toga slijedi pad Babilonske kurve (koji se tumačio kao Amerika) i pobjeda nad zvijeri i lažnim prorokom (nad Dedžalom po islamskom tumačenju). Nakon toga Isus se vraća na zemlju.
Isto kao i hrišćani, muslimani vjeruju da je ovaj život samo priprema za budući život i da će doći dan kada će biti uništen cijeli univerzum, a mrtvi će uskrsnuti kod Boga. Ovaj dan je početak života koji nema kraja. U Kuranu se na više mjesta može naći podatak vezan za Sudnji dan, ali je u svakom slučaju naglašeno da to zna i određuje samo Bog, te da ljudima neće biti dato pouzdano znanje o tome. Na osnovu tih podataka, kao i onih iz Hadisa i Tefsira, te tekstova velikih mislilaca islamske teologije i filozofije, sklopljena je jedna verzija proročanstva. U njemu se spominje lažni prorok, ponovni silazak Isaa, zvijer, izlazak sunca sa zapada, ulegnuća zemlje, pojava vatre, rat sa jevrejima, rat sa hrišćanima, i presudna bitka na Armagedonu protiv hrišćana. Zanimljivo je zapaziti da sve tri monoteističke religije imaju jednu istovjetnu neminovnost pojava Isusa ili Mesije. Ovaj lik pothranjuje svijest čovjeka arhetipom mučenika-heroja od postanka prvih zapadnih mitova, kakav mu je komplementarni onaj o Ozirisu, Mitri ili Prometeju. Isus kao lik-arhetip je kamen mudrosti, ali i spoticanja za cjelokupno čovječanstvo, a proročanstvo kaže da će njegov dolazak na zemlju biti jedan od posljednjih znakova kraja.
Jahači apokalipse (kuga, rat, glad i smrt) već su pripremili teren za globalizovani Sudnji dan. Vjernicima ostaje da vjeruju, predsjednicima da upravljaju budućnošću i kontrolišu mehanizam samoostvarivanja proročanstva, a budućim generacijama da sude i smišljaju svoja tumačenja alegorija zapisanih u svetim knjigama. Ronald Reagan nije izazvao Armagedon, što ne znači da Bush neće. “Ne bih mogao da budem guverner, kad ne bih vjerovao u božanski plan koji je veći od svih ljudskih. Vjerujem da Bog želi da ja budem predsjednik” - izjavio je današnji predsjednik najmoćnije sile svijeta.
Nesumnjivo je danas jača veza Vatikana i Washingtona, a uvredljive ilustracije proroka Muhameda i konkurs za karikaturu o Holokaustu u Iranu mogu poslužiti kao inicijalna iskra za ostvarivanje i hrišćanske i islamske verzije Sudnjeg dana, po kojoj se vodi rat hrišćana protiv muslimana. Oba proročanstva su alegorijski apstraktna i time imaju predispozicije za ispravno tumačenje sadašnjosti. Tačnost koju im daje efekat “velikog košmara” nadilazi propagandne rasprave o tome koje je spasenje duše od tri moguća najbolji put, tj. čiji je Bog bolji.
U današnjem konceptu vladavine Vrhovnog zapovjednika najvećim arsenalom oružja na svijetu i ikada u istoriji Planete, nije više upitno “čiji je Bog ispravniji”, jer su Ishvar, Jahve, Allah ili Bog na svim drugim jezicima i u drugim varijacima iste jednobožačke teme, potčinjeni jednom Bogu - Onome koji hoće da Bush bude predsjednik, jer je on najmoćniji vladar danas. Kada je prst Njegovog Izabranika u mogućnosti da pritisne samo jedno dugme kojim će napraviti Armagedon ili Sudnji dan, ili klon Božijeg poslanika Isusa, preko naprimjer kontroverznog Torinskog platna, nije više pitanje koji je Bog jači.
Ukoliko onaj za kojeg On hoće da bude predsjednik vjeruje u Sudnji dan opisan u Bibliji ili bilo kojoj religijskoj verziji smaka svijeta, neće li onda pokušavati vidjeti svoju božansku svrhu u tom događaju, koji aktivno može prouzrokovati i za koji posjeduje razvijenu tehnologiju u naoružanju, komunikacijama, “specijalnim efektima” i genetičkom inžinjeringu?
Nakon 1990. godine u kojoj su Amerikanci uzeli pravdu u svijetu i medije u svoje ruke, nastao je novi svjetski poredak sa jednom moćnom supersilom, koja u svojim rukama danas ima budućnost. Nije li onda samo pitanje očekivanja vještački glorifikovanih i demoniziranih značenja stvari na političkoj sceni svijeta, koje treba posložiti da bi se obistinio mit kojeg se bojimo, bilo kroz Ivanovo Otkrovenje ili islamsku verziju Sudnjeg dana.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”