Proljeće 2007

  BOŠNJACI IZMEĐU KEMALIZMA I PANISLAMIZMA
  Šaćir Filandrai
 
 

Obilježevanje rođenja Kemala Ataturka, koje Ambasada Republike Turske redovno vrši u Bosni i Hercegovini, poslužilo nam je samo kao povod za razmatranje najnovnijih idejnih i političkih kretanja unutar bošnjačkog naroda. Preko odnosa bošnjačke javnosti, znanstvene, kulturne i političke elite prema kemalizmu pokrenut ćemo niz društvenih, idejnih i identitetskih pitanja koja stoje danas pred ovom zapadnobalkanskom muslimanskom zajednicom.
Prva asocijacija na spominjanje Kemala Ataturka jeste njegova slika na zidu u jednoj sobi moje rodne kuće. Tu je bio pored Tita i Džemala Bijedića. Mada u evropskom odijelu, on je simbolički predstavljao muslimanskog lidera koga se osjećalo i smatralo zaštitnikom i muslimana Bosne, budući da je već stoljetna tradicija bila da je duhovna i politička reprezentacija bosanskih muslimana van njihove zemlje. Taj stari bizantski običaj, predstavljanje vladara slikom, na taj način je bio prisutan i u bošnjačkoj kulturi, bar u onom njenom dijelu koji nije bio izgubio nit sa tradicijom. Tito je predstavljao vladara zemlje, Bijedić muslimanskoga najviše rangiranog političara u komunizmu, a Ataturk je trebao biti osoba koja zamijenjuje halifu.
Samo ovaj pokazatelj iz političke kulture tradicionalne bošnjačke porodice po sebi je višeznačan. Prvo, on svjedoči da je Kemal Ataturk bio dio svakodnevne svijesti običnih Bošnjaka. Oni su ga poznavali, uzdizali i voljeli. Drugo, da se o njemu ipak malo znalo budući da je figurirao kao reminiscencija na slavne sultane, tu je figurirao kao zaštitnik i vođa muslimana svijeta. O prekidu s tom predstavljačkom i zaštitničkom funkcijom Istanbula malo se znalo ili se nije baš ni htjelo puno znati. O Ataturkovoj revoluciji, promjenama koje je donio turskom društvu, karakteru tih promjena, njihovim dometima, uslovima pod kojim su se sve one i dogodile, obični ljudi su još manje znali. Ali, bez obzira na sve to, Ataturk se poštovao. Jedan izraz tog poštovanja je s početka ovog teksta Ataturkova slika je bila na zidu u kućama nekih bošnjačkih porodica u Hercegovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Drugačija je situacija bila sa bošnjačkom elitom, političkom, duhovnom i intelektualnom. Onaj sekularni dio bošnjačke inteligencije koji je svjetovno obrazovanje sticao početkom 20. stoljeća u Turskoj bio je upoznat sa veličinom i karakterom kemalističke revolucije. Mnogi od njih i sami su sudjelovali u tim zbivanjima i njihovo svjedočenje o tom političkom i kulturnom projektu je bilo prepuno oduševljenja za Ataturka i Republiku Tursku. Jedno od tih svjedočenja, a po mome mišljenju i najkvalitetnije, bila je knjiga Edhema Bulbulovića Turci i razvitak Turske države sa Uvodom u kulturnu i političku povijest islama, štampana u Sarajevu 1939. godine. Bulbulović se školovao u Istanbulu i francuskom liceju u Solunu. Govoreći o kemalizmu, a s ciljem upoznavanja svog naroda i zemlje s revolucionarnim dostignućima tog pokreta kako sam kaže u predgovoru knjizi, on prelaz Turske “od teokratske monarhije do laičke republike” krajnje pozitivno vrednuje. Taj revolucionarni pokret autor je predstavio kroz njegovo naglašavanje elitizma, odvojenosti države od konfesionalizma, uvođenja građanskog zakonodavstva, promoviranja principa nacionalne a ne vjerske socijalizacije društva, političkog institucionaliziranja demokratije te prosvjetiteljskog odnosa prema nauci i spoznaji, a odbacivanju magije i sujevjerja. Autor je nastojao, i umnogome uspio, da principe evropskog prosvjetiteljstva, kojima je Ataturk usmjeravao i proveo revoluciju i preobrazio osmansko društvo u tursko, predstavi na način njihovog nekolidiranja s izvornim intencijama islama. Odnosno, da pomiri islam i modernost te da sliku tog sklada ponudi kao kulturni i društveni obrazac i bosanskim muslimanima.
Zašto te univerzalne građanske vrijednosti nisu postale i bošnjačke političke vrijednosti i ideali? Iz više razloga povijesne, društvene i sociopsihološke naravi, a u osnovi se svode na nedostatak društvenih snaga koje bi izvršile recepciju tih ideja i učinile ih svojom političkom agendom. U Bosni kao visokorazvijenoj kasnofeudalnoj zemlji krajem 19. stoljeća nije bilo ni građanskog društva ni građanske kulture niti društvenih snaga koje bi za vlastitu realizaciju trebale nacionalnu državu. Istovremeno, treba priznati da je taj sekularni dio bošnjačke inteligencije, kome je pripadao i Bulbulović, bio malobrojan i bez dovoljno uticaja da bi njegovi stavovi o kemalizmu postali preovlađujući u Bošnjaka. Stanje u vezi s tim pitanjem nije puno bolje ni danas. Bulbulovićev reformistički pokret, njegov izdavački rad sa reformističkom bibliotekom s nekoliko naslova, listom “Reforma”, te angažman kojim je zagovarao modernizam i prosvjetiteljstvo kod Bošnjaka između dva svjetska rata, ostali su bez dovoljno uticaja i vremenom su pali u zaborav, baš kao i sam autor. Njegovo sudjelovanje u Oktobarskoj socijalističkoj revoluciji u Rusiji, njegov doprinos emancipaciji muslimanske nacije i suradnja s reisom Čauševićem u cijelom tom važnom kulturnom i duhovnom projektu, organiziranje Prvog kongresa bosansko-muslimanskih intelektualaca 1928. samo su neki od momenata iz biografije ove iznimno bogate i interesantne ličnosti. Tada se, istovremeno, veći dio bošnjačke sekularne inteligencije počeo školovati na Zapadu. Ideje modernizma, individualizma, nacionalizma, sekularizma, scijentizma i pozitivizma oni su neposredno upoznavali na univerzitetima Zapada. Te ideje oni nisu upoznavali posredstvom maladoturske revolucije i kemalizma, koji su u tom krugu smatrani i tretirani kao ostaci bivšeg osmanskog društva, te kao takvi tradicionalni i neinteresantni. Na taj način je sekularna bošnjačka inteligencija izgubila iz vida dešavanja u Republici Turskoj. To stanje je nepromijenjeno do danas. Ona nisu bila, niti su postala, predmetom znanstvenog niti javnog interesa. Sve informacije su dolazile sporadično, iz porodičnih izvora i posredno. O cijelom modernom turskom društvenom razvoju kod nas u Bosni vlada veliko neznanje, budući da se znanstveni interes sveo na filologiju turkologiju, što je tipično orijentalistički pristup i kao takav za uvid u jedno društvo krajnje je nedostatan.
Drugačije je bilo sa teološkom inteligencijom. Ona se umjesto Istanbula počinje školovati u Kairu, i to pomjeranje nije bilo samo geografsko već i duhovno. Kairo školuje novu bošnjačku vjersku inteligenciju i ona nema pozitivno mišljenje o turskom modelu odnosa islama, demokracije i moderniteta. Jednom riječju, umjesto republikanizma, kemalizma ona se upoznaje sa panislamizmom, čežnjom za izgubljenim institucionalnim islamskim jedinstvom. Za taj gubitak se okrivljuje i kemalizam, tako da se te dvije koncepcije oštro sukobljavaju, politički, duhovno, normativno i aksiološki. Taj sukob principa “nacije” i principa “zajednice/umme” dijelom je latentno prisutan cijelo 20. stoljeće unutar bošnjačke politike, iako su se Bošnjaci “nacionalizirali”, evropeizirali i sekularizirali po modelu srednjoevropskih nacija.
Proces bošnjačkog nacionalnog razvoja još nije završen. Danas su na bošnjačkoj društvenoj sceni tri modela ustroja odnosa islama i modernosti, odnosno, tri tipa muslimanskog društva. Prvi je, uvjetno rečeno, saudijski model teokratske države, u čijoj osnovi je nasljedna aristokratska plemenska struktura. Drugi je iranski revolucionarni model s naglašenom samostalnošću i misijskim profilom uleme kao predvodnika i čuvara revolucije. Treći je turski model sekularne nacionalne države. Ova tri modela su u prošloj deceniji konkurirala za prestiž među Bošnjacima.
Vehabizam, kao manifestna varijanta saudijskog modela, danas se u Bosni smatra najvećim izazovom tradicionalnom bosanskom hanefijskom prakticiranju islama. Postkomunističko otvaranje zemlje, dolazak male skupine humanitaraca i boraca za internacionalnu stvar islama iz arapskog svijeta, čiji broj se sve vrijeme kretao od 200 do 300 pojedinaca, značio je susret bosanskih muslimana sa jednim drugačijim tumačenjem islama i drugačijim modelom uređenja društva. Institucionalno učenje islama u Bosni i Hercegovini, koje se odvija unutar zasebne institucije, Islamske zajednice ustanovljene 1882. godine, danas je ozbiljno narušeno. Prisutnost vehabizma u Bosni prijeti duhovnom, ali i kulturnom, društvenom i političkom jedinstvu Bošnjaka, opći je stav bošnjačke javnosti. Na narušavanje duhovnog jedinstva je već u dva navrata posebnom rezolucijom reagirala Islamska zajednica, a na kulturno jedinstvo brojni intelektualci. “Rezoluciju o tumačenju islama” iz marta 2006. godine Rijaset IZ BiH, kao najviši organ bošnjačke islamske zajednice, dopunio je ovih dana. Ova dopuna izazvana je ekscesima i sporadičnim nemirima koje izazivaju pristaše vehabizma koji sad javno i nasilnički nameću bosanskim muslimanima svoju interpretaciju islama. Rezolucija smjera na daljnje jačanje institucionalnog karaktera tumačenja islama u Bosni, zaštitu njegove domaće, bosanske tradicije i varijante, što se namjerava postići uvidom i kontrolom nad svim programima rada institucija i organizacija sa islamskim predznakom. Ona osuđuje “neprimjereno tumačenje islama od nekih pojedinaca i grupa” s uvjerenjem da u BiH “nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana...”. Rezolucija ne imenuje ni jednu od tih grupa ali se jasno iz konteksta zna da se taj dio odnosi na vehabije.
Koje su osobine vehabizma u Bosni? Osnovna njegova oznaka je da je prestao biti popratna ratna pojava, tj. da su mu nosioci postali domaći ljudi, Bošnjaci. Zatim, on se institucionalizirao kroz određene humanitarne, odgojno-obrazovne i kulturne asocijacije kojima ne nedostaje novca. Njegovi projekti su prvenstveno usmjereni na studentsku i đačku populaciju te na brojnu skupinu nezaposlene mladeži. Sadržaji tih projekata su edukativni, uglavnom svedeni na učenje arapskog i engleskog jezika i informatičko osposobljavanje.
Kako vehabizam funkcionira u multireligijskoj i multinacionalnoj Bosni? Njegovi nosioci se uspostavljaju kao subkulturna, subreligijska i subvjerska grupa, koja stilom odijevanja i javnim reakcijama izaziva pozornost i radoznalost, ali i strah kod muslimana i nevjericu kod kršćana. Njegovo intelektulano siromaštvo ne čini ga atraktivnim te zasigurno ne može prerasti u značajni vjerski i društveni pokret, ali se kao fundamentalistički pokret u postmodernom svijetu, dobu spoznajno-teorijskog relativizma i globalizacje, uvijek može nadati izvijesnom broju pristaša. On jeste i ostat će manjinska kategorija u Bosni. Problem jeste s njegovom percepcijom sa strane. Koristi se kao sredstvo manipulacije i stereotipnog portretiranja bosanskih muslimana u evropskom naelektriziranom antiislamskom kontekstu. Vehabizam u Bosni može da postane oruđe destabilizacije bošnjačkih vjerskih i političkih prilika. Njegova nanovija medijska prisutnost u Bosni, ali i širem regionu jeste indikativna. Ona je došla izvan Bosne i sračunata je na njenu destabilizaciju. Njen cilj, a nadamo se da je to samo hipotetička politička aktivnost, može biti smišljeno prikazivanje Bošnjaka kao neadekvatnog i nesigurnog evropskog partnera u trenutku kada se rješava sudbina Kosova, i te kada dio Bosne, entitet Republika Srpska, ratna tvorevina nastala kao rezultat genocidnih i zločinačkih radnji, nastoji da se odvoji od države i pripoji Srbiji u slučaju njenog gubitka Kosova.
Naprijed spomenuti iranski model društva prisutan je kroz intelektualno djelovanje, prvenstveno kroz oblike brojnih kulturnih aktivnosti. Najznačajniji oblik te djelatnosti su dva časopisa za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu koji obrađuju uglavnom domaće teme s domaćim autorima, uz brojne prijevode s perzijskog jezika različitog tematskog spektra, od teologije do književnosti.
Savremeni turski model, bez obzira na sve njegove prednosti i dostignuća, ostao je Bošnjacima najmanje poznat i najmanje blizak. Krivica za to nije samo na bošnjačkoj strani. Ni turska strana se u tom pravcu ne trudi dovoljno, niti pokazuje interes za nečim takvim, mada dijelovi bošnjačke inteligencije imaju iluziju da taj interes za izvoz turskog modela među Bošnjake postoji. Osobno smatram da je on Bošnjacima blizak i u budućnosti neizbježan, posebno njegov savremeni oblik. Naravno uz nužna individualna prilagođavanja našoj lokalnoj političkoj tradiciji. Smatram ga Bošnjacima najprimjerenijim i najpotrebnijim i bez obzira na činjenicu koliko za nešto takvo nije u ovom trenutku osposobljen vladajući bošnjački establišment, politički i duhovni, te zanemarujući koliko malo pomoći s turske strane dolazilo zarad upoznavanja ovog modela.
Prema turskom modelu muslimanskog društva kod Bošnjaka se može ustanoviti dvostruki stav. Ulema ga i dalje smatra sekularno rigidnim, te kao takvim za Bošnjake neprimjerenim, što je razlog da se turski model društva i ne percipira s religijskog već isključivo s političkog aspekta. A na toj razini se mogu ustanoviti dva sloja. Prvi je romantičarske naravi s puno oduševljenja za moć i bogatstvo turske nacije u kojoj se vidi novi-stari zaštitnik bosanskih muslimana. Sljedeći sloj je u vezi s tokom pregovora Turske s Evropskom unijom s računom na njenu zaštitu evropskih muslimana, te njeno predvodništvo muslimana unutar institucija Evropske unije. Punopravno članstvo Turske u Evropskoj uniji značilo bi puno za sigurnost, ravnopravnost i prosperitet balkanskih i evropskih muslimana, jednodušno je mišljenje bošnjačke javnosti. Drugi stav se tiče još evidentne bošnjačke nespremnosti da poduzima vlastite društvene, nacionalne i kulturne reforme na tragu ideja i pozitivnih dostignuća savremenog turskog društva. Umjesto nacionalizma i sekularizma, jasne evropske idejne i društvene orijentacije, kod znatnog dijela bošnjačke elite je i dalje prisutna neodlučnost, zbunjenost, dezorijentacija, defetizam, sa tu i tamo elementima nekog nejasnog i nepostojećeg panislamizma. Ovaj naglašeniji osjećaj islamskog bratstva posljedica je strahovitih ljudskih i materijalnih gubitaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine 1992.-1995. godine njezinih susjeda, kada je osjećaj evropske solidarnosti prema Bošnjacima kao evropskom narodu izostao, te kada je konkretna pomoć došla samo od Sjedinjenih Američkih Država i muslimanskih nacija. No, postojeći panislamistički osjećaji svojina su samo jednog malog dijela bošnjačke elite i ne predstavljaju moguću političku niti društvenu orijentaciju razvoja.
U kakav se odnos mogu dovesti ova tri modela islama i modernosti s tokom bošnjačkog nacionalnog definiranja i aktualnim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini? Kako i u kojoj mjeri unutarbošnjačka percepcija pitanja odnosa islama i modernosti određuje karakter bošnjačkog postkomunističkog konfesionalnog i nacionalnog identiteta, te na koji način ona utiče na karakter bosanskohercegovačkog društva? Kako su ovi identitetski modeli percipirani od nemuslimana, katolika Hrvata i pravoslavnih Srba u Bosni, te kakvu političku upotrebu ima ta percepcija?
Odgovor na sva ova hipotetička pitanja, budući da su izazovi o kojima raspravljamo samo jedna od mogućnosti razvoja bošnjačkog pitanja, uslovljen je nepovoljnom bosanskom geopolitičkom pozicijom. Geopolitička pozicija Bosne i Hercegovine danas je mnogo lošija već prije petnaest godina. U raspadu komunizma i procesu disolucije Jugoslavije ona je bila dio tzv. “riješenih pitanja”. Evropska unija je odlukama tzv. Badinterove komisije iz 1991. godine, jugoslovenskim republikama Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj ponudila pravo otcjepljenja i konstituiranja samostalnih država, te one sada to i jesu. Danas, petnaest godina poslije, Bosna i Hercegovina sa Bošnjacima kao njenim najbrojnijim narodom dio je još neriješenog paketa balkanskih nacionalnih pitanja, prije svega srpskog, albanskog, crnogorskog i makedonskog. Ova područja s ovim pitanjima predstavljaju balkanski “mrtvi kut”, budući da su zemlje njihovog okruženja već na putu evropskih integracija, jer spomenute nacije nisu dovršile svoju teritorijalno-političku konstituciju. Dolazak Bosne u ovu nepovoljnu poziciju rezultat je srpske agresije na nju, što je za posljedicu imalo totalnu destrukciju bosanskog društva i uspostavljanje dvoentitetske države sastavljene od Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Osnovna karakteristika ove složene države je nedostatak zajedničke političke volje. Tako, danas u formalno jedinstvenoj državi imamo nacionalne podjele skoro po svim osnovama, nacionalno je podijeljen teritorij po entitetima i kantonima, cjelokupna sfera kulture i obrazovanja, te društvene vrijednosti i ciljevi. Ujedinjene su samo djelatnosti od interesa za međunarodnu zajednicu kao što su vojska, sigurnosne agencije, granična služba i monetarna politika. Dakle, imamo jedinstvenu državu i duboko podijeljeno društvo po etničkim, konfesionalnim i kulturnim osnovama.
Svi do sada postojeći odgovori na ovakvo stanje društva i države pokazali su se nedostatnim, kako domaći, koji su dolazili iz civilnog društva, tako i spoljni, iz međunarodne zajednice. Dometi političke interevencije međunarodne zajednice u postratnoj Bosni i Hercegovini su vrlo ograničeni. Oni se u konačnici svode na posmatranje ratom dostignutog stanja odnosa bosanskih etničkih zajednica. Ratom dostignuta podjela zemlje, učinjena oružjem i na bojnom polju, Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine samo je pretočena u novo, postratno stanje. Tako uspostavljena podjela zemlje zadržana je do danas. Postignut je samo mir, i to je jedina bitna politička stečevina zadnjeg bosanskog desetljeća. Započet je i proces ispunjavanja uslova za evroatlanske integracije, međutim, iz sličnih procesa pretpostavljamo da će to trajati duži niz godina. Bosni je potrebna radikalna reforma političkog sistema. Međunarodne političke intervencije, kako je već istaknuto, svode se na područja sigurnosti, čime se, očito iz krajnje egoističkih razloga, u evropskom predgrađu vrši pospremanje. Ove, 2006. godine, učinjen je određeni pomak u tom pravcu te su započeti politički pregovori oko ustavnih promjena. Cilj im je funkcionaliziranje države i veća centralizacija nivoa odlučivanja, čemu se na samom početku oštro protive srpske političke snage ljubomorno čuvajući svoj entitet kao ratnu dobit.
Bosanski civilni sektor je prilično razvijen ukoliko promatramo brojnost organizacija, njihov karakter i masovnost, ali je on još daleko od značajnijeg društvenog utjecaja. Iz njega se ipak generiraju pozitivni integracijski procesi. Tako političke i društvene snage integracije društva i države čine uski građanski, nadnacionalni slojevi javnosti organizirani u brojne nevladine organizacije, zatim dijelovi univerzitetskog establišmenta, umjetnički krugovi i jedan dio nove poduzetničke klase. Ove snage pred sobom imaju jak dezintegracijski blok koji je utočište našao u području etničkog, partikularnog, posebnog, konfesionalnog. Taj blok insistira na razlikama, nacionalnim i kulturnim, zadržavajući na taj način etničku podjelu društva, kao osnovu političke podjele i moguće dezintegracije države. Ovo se sve odvija pod znakom zaštite kolektivnih identitetskih prava.
Uravnoteženi razvoj te uporedna prisutnost islama, univerzalnog i duhovnog nacionalnog-političkog razvojnog toka kod bošnjačkog naroda su u osnovi postignuti u proteklom stoljeću. Oblik te ravnoteže je prepoznatljiva bosanskomuslimanska kultura, tradicijski način bosanskog islama u koji je utkana bosanskokrstjanska tradicija, potom uspostavljena koegzistencija s pravoslavljem i katoličanstvom. Remetilački faktor te povijesno ustanovljene i praktično valjano dokazane ravnoteže danas može biti neadekvatan izbor modela odnosa islama i modernosti, kakav se u osnovi Bošnjacima nudi u dva od tri spomenuta modela. Ni tzv. iranski šiijski model preferiranja uleme kao društvenog predvodnika, niti tzv. saudijski vehabijski model fundamentalnog islama nisu na liniji bosanskog tradicijskog islama osmanskog tipa. Osmanski tip islama, kako se u bosanskim aktualnim raspravama danas naziva vlastito insistiranje na vertikali bosanske recepcije i percepcije hanefijske interpretacije islama, model je odnosa islama i modernosti koji osigurava opstanak i islama, i Bošnjaka i Bosne. Ovaj stav je najzastupljeniji i najutemeljeniji u bošnjačkoj javnosti te ima konsenzualnu podršku bošnjačke uleme, političara i sekularne inteligencije. Iz kojih razloga Bošnjaci brane svoju islamsku tradiciju? Prvenstveno stoga što taj stav ima najmanje trojaku vrijednost: to je interpretativni tok islama otvoren za nadolazeće, moderno; to je valjano dokazani model koji je povijesno etablirao održivu koegzistenciju s predislamskim elementima u kulturi Bošnjaka, s jedne, i kršćanskim susjedima, s druge strane. Sve nabrojane osobine osmansko-bosanski tip islama čine autentičnim izrazom evropskog susreta islama i modernosti.
Ovo postignuće danas se ozbiljno iskušava vehabijskim interpretativnim tokom. S onu stranu doktrinarne upitnosti ili neupitnosti ovog tumačenja islama nas zanimaju njegove socijalno-političke implikacije, njegov mogući utjecaj na kulturni identitet Bošnjaka i njegov vrijednosno-politički svjetonazor. I sporadična prisutnost ovog modela islama ukazuje na njegovu isključivu narav. On se pokazuje nesmjerljivim s bošnjačkom duhovnom tradicijom potpuno je negirajući kao vjerodostojnu i istinitu. On je nesmjerljiv s bošnjačkom narodnom kulturom unoseći u nju remetilačke elemente i negirajući potrebu njenog postojanja. Zatim, nesmjerljiv je s oblicima i sadržajima međuvjerske i međuetničke tolerancije kroz koju se bosanski islam održavao stoljećima. Upravo je netolerancija prema drugima i drugačijima muslimanima, sukus vehabijskog problema u Bosni, tačka njegovog neprihvatanja od strane bošnjačke javnosti te razlog njegovog trajnog subkulturnog karaktera na tom području. Intelektualna neatraktivnost i kulturno-civilizacijska retrogradnost vehabizam u Bosni čine efemernom pojavom.
No, u svijetu poslije 11. septembra 2001. godine i ta sama sporadičnost i efemernost jeste dovoljna osnova da se vehabijska prisutnost instrumentalizira za političko diskvalificiranje Bošnjaka. To koriste antibošnjačke snage nastojeći prikazati jedan evropski narod nekomplementarnim modernim društvenim i evropskim tokovima. Cilj je prikazati Bošnjake kao neadekvatnog zapadnog partnera, kao sumnjivog elementa i mogućeg izvorišta terorizma. Smišljeno se Bošnjacima nastoji umanjiti njihov politički status tako da od nacije budu svedeni na vjersku zajednicu.

 

* Saopćenje podnijeto na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Latest developments in the Balkans, Foundation for Middle East and Balkan Studies/Isik University Istanbul 14. decembar 2006.