Proljeće 2007

  POLITIČKI KONFLIKTI U POSTDEJTONSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI
  Nermina ŠAČIĆ
 
 

Povod za istraživanje političkih konflikata nametnut je logikom raspada real-socijalističkog sistema i njegove transformacije u drugi, koji je trebao da bude njegova “negacija”.
Zbog toga u ovom tekstu želim da problematiziram ”nova pravila” pluralističkog režima u postdejtonskoj BiH, njegovu stvarnu naklonjenost demokratskim načelima politike na koje su se snage koje su učestvovale u kreiranju novog poretka pozivale, i još uvijek pozivaju, slamajući političke forme komunizma.
Savremena znanstvena literatura koja se bavi ovom tematikom često poentira da su društva u tranziciji uvijek konfliktonosna i da intenzitet te konfliktnosti (pooštravanje ili ublažavanje) uglavnom ovisi o spremnosti i kompetentnosti političkih subjekata u rješavanju ili akomodiranju onoga što je konfliktno.
Otuda se mogu formulirati slijedeća pitanja: da li je Dejtonski mirovni sporazum žarište starih ili novih političkih konflikata u BiH?; da li su politički konflikti posljedica vrijednosnih orijentacija ključnih protagonista političkih subjekata?; da li takvi konflikti u BiH mogu da podstiču angažiranost u rješavanju problema u političkoj praksi ako se na njih gleda samo kroz vizuru nacionalno-vjerskog?
Ova pitanja se čine opravdanim jer kada se govori o akomodiranju/prevazilaženju/rješavanju političkih konflikata i u teoriji političkih konflikata postoje različite kontroverze.
U literaturi se govori o više modela za rješavanje političkih konflikata, ali najveća diferencijacija je između modela ”ili-ili” (koji je karakterističan za metod ”birokratske eliminacije nepoželjne strane u društvenom sukobu”) i modela ”i-i” koji može da odgovara demokratskom poretku i logici racionalnog kompromisa.
Model “i-i” je plodonosan i prihvatljiv pod uslovom da se društvene nauke, posebno politologija i njena primarna znanja ne pretvore u jednu vrstu “političkog inžinjeringa” koja je u službi vladajuće ili nevladajuće grupe moći.
Za ovaj model karakteristične su ”tehnike sporazumijevanja” koje su ovisne o političkoj kulturi, kulturi tolerancije i građanskoj javnosti. Za razvoj ovih fenomena neophodan je ”neautoritaran politički sistem” da bi spriječio patologizaciju i varvarizaciju političkih sukoba.
Imajući u vidu činjenicu da su mnogobrojni politički konflikti u BiH (od prvih višestranačkih izbora pa do danas) uglavnom završavali destrukcijom i nasiljem bh. društva, koristit ćemo tzv. tradicionalistički pristup koji na konflikt gleda kao na vrstu ”patologije” koja je nametnuta.
Nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, na kojima su pobijedile nacionalne stranke, uviđamo da ”princip većine”, odnosno ”princip višestranačke demokratije” ne mora nužno da funkcionira.
Naime, nedugo nakon konstituisanja vlasti Skupština SRBiH postaće mjesto etnopolitičkog konflikta s čije govornice su se proizvodili mržnja i strah od Drugoga, štaviše, ona je postala mjesto otvorenih prijetnji i poziva na genocid.
Političko-povijesna egzistencija Bosne i Hercegovine postaće ključni ideološko-politički sukob, oko kojeg se i danas vode rasprave ili diskusije (konsocijacijska BiH).
Pitanje koje se odnosilo na raspisivanje referenduma o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, koje je uslijedilo kao posljedica disolucije jugoslovenske države, Parlament je formalno podijelilo tako što su se na jednoj strani našli parlamentarci spremni za demokratske reforme, a na drugoj strani predstavnici političkih stranaka srpskog političkog bloka koji su bili protiv nezavisnosti BiH po svaku cijenu, pa i cijenu rata.
Bosanskohercegovački problem je bio usložnjen jer se politička borba onih koji su bili protiv nezavisnosti nije vodila unutar režima, formama i sredstvima koja su dozvoljena u demokratskim procedurama. Duverger nas podsjeća da ”kada se ljudi sukobljavaju šakama, kopljima, puškama, strojnicama, tada smo izvan politike”(Duverger, 2001, 192). Otud i dilema da li demokratija ima pravo, ali i dužnost zabraniti i uništiti stranke koje je žele nasilno srušiti? Sličnog je mišljenja Janoš Kiš koji afirmira građansku netoleranciju koja u načelu podržava sposobne i ozbiljne snage u vlasti koje odbijaju svaki razgovor s mržnjom zadojenim, fanatičkim, agresivnostima sklonim ljudima. ”Dok je ovaj uslov udovoljen pristalice demokratije mogu mirno da spavaju” (Kiš, 1996, 161)
Nije nikakva novina ako kažemo da je nakon inauguracije bh. demokratija razoružana prvo od svojih susjeda i njihovih velikonacionalističkih teritorijalnih pretenzija, a potom i domaće vladajuće elite. Prvo Srbija, a potom Hrvatska, potpomognute medijskim inžinjeringom i javnostima, uspjele su modificirati odnos bh. građana prema političkom sistemu BiH. Procesima političke desocijalizacije bosanski Srbi su se identificirali s Beogradom, a bosanski Hrvati sa Zagrebom. Njihov etnocentrizam izrodio je etnocentrični bh. patriotizam kod Bošnjaka. Nažalost, i jedan i drugi su se pokazali destabilizirajućim po politički sistem BiH kojem je prvenstveno trebalo povjerenje da bi imao politički legalitet i legitimitet, u okviru kojeg bi se kreirala nova demokratska politička kultura.
Do delegitimizacije “starog režima”, s jedne strane, došlo je zbog obnove normativnih principa građanstva i civilnog društva, a s druge strane zbog eskalacije negativnih političkih tradicija i predmodernih političkih sentimenata (etnicizma). To je u politiku unijelo “kolektivističke, organske i antiindividualističke ideje i orijentacije... a... ulazak nacionalnih i etničkih identiteta u političko polje učinio je složenijim oblikovanje bazičnog konsenzusa i politike kao mirnog i racionalnog razrješavanja konflikta” (Podunavac, 1998, 175-176).
Nepostojanje bazičnog konsenzusa oko osnovnog principa organiziranja političke zajednice BiH između ostalih najvažniji je politički konflikt u BiH.
U demokratskom procesu težiti općem, zajedničkom ili javnom dobru ne znači da svi budu slični jedni drugima, niti da svi imaju iste interese, odnosno da se odriču sopstvenih interesa. Međutim, kako R. Dahl kaže, “naše razlike ne smiju nikada biti toliko velike da se ne možemo složiti o tome šta je najbolje za grad, tj. šta je najbolje za sve, a ne samo za neke” (Dahl, 1999, 71 ).
Polazeći od pretpostavke da se političko u BiH jasno ne spoznaje, te Shmittovim jezikom kazano, da građani BiH nisu dovoljno politički slobodni, glavna hipoteza glasi:
Politička javnost rezonuje o političkim konfliktima iz vizure sužene svijesti pripadnosti etnonacionalnom i u težnji da se s njim identifikuje. Takva javnost je u službi režima i kao takva ne može biti nosilac građanskih vrijednosti, prvenstveno slobode i jednakosti fenomena usko vezanih za konstituciju javnog mnijenja i demokratije.
Teorijska istraživanja pokazuju da su pitanja nacionalnog i etničkog zapravo imperativ konfliktnog u Bosni i Hercegovini, te da je višestranački pluralizam zapravo etnostranački pluralizam koji nije ništa drugo nego lažni politički pluralitet.
Priznajući ”neprijatelja”, uvodeći ga u pregovore o budućnosti BiH, odstupajući od ključnih akata Predsjedništva (Platforma), etnopolitičke forme postaju konstitucija BiH. Tzv. građanski princip parlamentarne demokratije koji je BiH ustavno zagovarala do donošenja Vašingtonskog sporazuma uzdrman je što zbog rata, što zbog licemjerne uloge svjetskih sila u sprečavanju rušenja teritorijalnog integriteta BiH.
Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, s kojim se nastavlja ratom prekinuta transformacija društveno-političkog sistema BiH, dolazi do legitimiziranja onih koji su bili izvan politike (ustrojstvo RS) i konstituisanja etnopolitičkog režima u BiH. Edin Šarčević pojašnjava kako su nacionalni/nacionalistički i etnički ideološki elementi transportovani na širi društveni plan, te kako su nam opće ili zajedničko dobro ili javni interes reducirani na etničku/stranačku pripadnost. Iz njegovih analiza može se pretpostaviti da je dejtonski Ustav zapravo i nagodba političkih stranaka u BiH i kao takav probuđuje stare/nove političke konflikte. U bh. političkoj zajednici, “legitimacionu snagu nema više demos nego etnos, odnosno etnička pripadnost etnička volja koja ne može biti izjednačena sa voljom i snagom apstraktnog građanina” (Šarčević, 1997, 25). Takvu zajednicu moguće je nazvati etnopolisom. To je dakle ”zajednica koju karakterizira politički prioritet etničke grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnog prava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje pri čemu je članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovim članstvom u etničkoj zajednici. Politička naracija i praksa koja opravdava ovaj etnički utemeljen društveni konstrukt naziva se etnopolitikom” (Mujkić, 2007, 116 ).
U javnoj sferi postdejtonske Bosne i Hercegovine i dalje se vodi temeljni politički sukob u BiH oko teritorijalno-administrativog i pravno-političkog ustrojstva BiH potpisanog u Dejtonu. Ovo je pitanje na koje etničke javnosti reagiraju ovako:
Bošnjačka politička javnost postdejtonske Bosne egzistira na tezi da je MZ prisilila građane BiH da prihvate entitetsku podjelu, te da takva struktura BiH nema ni historijskog, ni ekonomskog, niti ekonomsko-geografskog opravdanja, i da su jedino uporište za nastajanje takve Bosne agresije i genocid.
Srpska politička javnost u postdejtonskoj BiH smatra da je RS stekla i održala teritorijalni i legalni kontinuitet od 1992. do danas, te da ista nije, kao što Bošnjaci i Hrvati smatraju, nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom, nego je istim verificirana i zbog toga postojanje RS ne može biti dovedeno u pitanje.
Hrvatska politička javnost smatra da je Dejtonski sporazum “otvorio” hrvatsko nacionalno pitanje tako što je “međunacionalne odnose uredio na štetu hrvatskog naroda”. Nezadovoljstvo se pokušava riješiti zahtjevima za formiranje trećeg entiteta koji bi trebalo “promatrati kao logičan, opravdan i pravedan programski cilj hrvatskog naroda u BiH sve dotle dok je ona entitetski uređena i dok u njoj postoji RS”.
U politički dezorijentiranom sistemu vrijednosti ovakve centrifugalne, divergentne, reducirane javnosti djeluju razarajuće na bh. politiku uopće i na političke slobode.
Višegodišnja analiza političkog komuniciranja u postratnoj BiH također je pokazala da protagonisti većine etničkih konflikata nisu etničke grupe (Brubaker) već razne vrste organizacija, određene političke stranke, ministarstva, službe, paravojne organizacije, etnička udruženja, vjerske institucije, mediji itd... (tzv. spin doktori etnopolitike)
Analiza ukazuje i na činjenicu da su bh. politička javnost i politička kultura “izloženi” političkim organizacijama i političkim institucijama koje kontinuirano osvajaju prostor percepcije aktualne lične i društvene situacije i prostor interpretacije tih situacija.
Tako da u postdejtonskoj BiH figuriraju politički konflikti koji se odnose na karakter rata u BiH, uzroke raspada SFRJ, kao i položaj etničkih grupa u bivšem sistemu...
Štaviše, bh. političke elite “održavaju i povećavaju nepodudarnost i raskorak između normativnog i stvarnog”(Pašić, 1993, 715).
S obzirom da je etnopolitika uvijek politika mišljenja u kategorijama prijatelj-neprijatelj (Vlaisavljević, 2006) lideri javnog mnijenja, retoričkim jezikom, i uz pomoć instrumentaliziranog dijela javnosti (etnojavnosti) uvijek nanovo, najčešće od izbora do izbora, produbljuju ove konflikte na štetu bh. građana.
Etnički identitet je postao primarnim političkim identitetom, a budući da je takav reducirajući (jer građanin svoju političku relevanciju stiče samo kao pripadnik ove ili one konstituitivne grupe), on je istovremeno i apolitički identitet.
Naime, sveukupno političko svedeno je na politikanstvo koje onemogućava konstruktivne aranžmane i prevazilaženje igara “u kojima jedan dobija samo kad drugi gubi” (Bieber, 2004, 135). Zbog toga su ekonomski, kulturni i najširi društveni problemi, kao naprimjer siromaštvo, u Bosni i Hercegovini potpuno beznačajni.
Drugačije u etnopolitičkom okruženju i ne može biti jer je etnopolitika proizvodnja permanentne etničke krize i stanja ugroženosti i to modernim sredstvima propagiranja (emocionalnom propagandom-vjerskim marketingom).
Zbog nepostojanja demokratske političke kulture, te kompetentne građanske javnosti, etnojavnosti su danas nažalost žarište isključivo političkih principa kao što su etnocentrizam, nacionalizam i nacionalni šovinizam. Riječ je o autoritarnom sistemu kojem je teže doskočiti jer se građanin ne javlja kao politički subjekt.
Etnopolitika proizvodi privid rasprava, polemike, diskusija zamjenom teza tako da se nepolitičko predstavlja kao političko.
Štaviše, kontinuirano se proizvodi etnopolitička demagogija, posebno uz pomoć etnopolitičarima naklonjenih medijima. U javnoj sferi egzistiraju pseudopolitičke rasprave, polemike; one su poželjne, njihovo izražavanje se favorizira. “Bošnjaci” se verbalno suprotstavljaju politici “Hrvata” i “Srba” i obratno, “Hrvati” “Bošnjacima” i “Srbima”, kao i “Srbi” “Bošnjacima” i “Hrvatima”, tako da tri pseudopolitička subjekta etničke jednoglasnosti postaju instrumenti različitosti. Naime, stičemo dojam da se suprotstavljaju.
Iz odnosa “konstitutivnih” prema “nekonstitutivnim” (Jevrejima, Romima, Ukrajincima, Poljacima, Česima, Ukrajincima, Talijanima, Mađarima, Albancima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima...) koji žive u BiH da se zaključiti da su etnopolitički sukobi, sukobi s “političkim”. Sadašnji pravni i stvarni položaj pripadnika nacionalnih manjina, kao i pripadnika konstitutivnih naroda tamo gdje su u manjini (“konstitutivnih manjina”) često je diskriminirajući. Nerijetko se dominantne nacionalne grupe diskriminatorski odnose prema brojčano manjinskom stanovništvu provodeći neprimjereno duge procedure prilikom povrata imovine, izgradnje porušenih kuća, izdavanja dozvola za organiziranje itd.
U odnosu na sve države koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je već u prvom dijelu Ustava Bosne i Hercegovine, umjesto građanima BiH, pripadnike nacionalnih manjina proglasila ”Ostalim”. Ustav kaže: ”Bosna i Hercegovina je država Srba, Hrvata i Bošnjaka i Ostalih (podvukla N.Š)”. Pravni položaj se pokušao urediti posebnim Zakonom o zaštiti prava nacionalnih manjina. On je donesen na nivou države i reguliše dosta pozitivnih elemenata u odnosu prema nacionalnim manjinama, iako ima stvari koje su suvišne, a i onih koje treba dodatno regulirati.1
Iz odnosa većinskih prema manjinskim zajednicama vidljivo je da je političko glavni neprijatelj etnopolitike. Za nju su individualni interesi, prava i mišljenja beznačajni jer je “apsolutna politika” već unaprijed odlučila koji moraju biti ciljevi političkog djelovanja u društvu i državi. Etnopolitički sukobi se vode protiv demokratskih institucija, sa ciljem njihovog etniciziranja.
Odnos etničkog prema individualitetu govori da je za etnojavnost otvorenost - zaslijepljenost, spremnost na sporazumijevanje kapitulacija, sukobljavanje izdaja, a kompromis gubljenje časti.
Imajući u vidu intenzitet i usložnjenost bh. konflikata, te stepen njihove destruktivnosti, danas je važnije pažnju fokusirati na političku komunikaciju, nego iste riješiti. Sličnosti u etničkim grupama danas leže u negacijama druge strane, a ne u zajedničkoj osnovi za uspostavljanjem novog odnosa. To su negativni identiteti, njihov sadržaj je ispunjen samo oprekom prema Drugom.
I na kraju, da zaključim, politički sukobi u postratnoj BiH nisu sukobi koji su nastali zbog nedostatka tolerancije ukorijenjene u našim etničkim kulturama, već zbog uvjerljive moći elita i institucionaliziranju etničkih razlika.
Etniciziranu sferu političke komunikaciju u BiH treba deetnicizirati jer komunikacijski odnosi određuju sudbinu demokratije, a time i cijelog društva. “Bez minimuma simetrije u komunikacijskim odnosima između političkih vrhova i društva, bez informacijske i argumentacijske javnosti, bez potrebe i nastojanja za sporazumijevanjem u ozračju javne komunikacije nema demokratije koja zaslužuje svoje ime” (Meyer, 2003, 2).

Bilješka:

1 Istraživanje o nacionalnim manjinama koje žive u BiH, u formi dokumentarnih televizijskih emisija finansirala je Evropska unija u suradnji sa Internewsom BiH u periodu od 1. 12. 2003 do 15. 08. 2004. godine.. Analiza upotrijebljenog dijela istraživanja, uz dozvolu EU i Internewsa je lična, jer sam bila angažirana kao istraživač na ovom projektu.

Literatura:

Bieber, Florian (2004) Institucionaliziranje etničnosti, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo
Dal, Robert (1999), Demokratija i njeni kritičari, CID, Podgorica
Duverger, Maurice (2001) Politička sociologija, Pan Liber, Osijek-Zagreb-Split
Edelman, Murray (2003) Konstrukcija političkog spektakla, Politička kultura, Zagreb
Habermas, Jurgen(1989) The Structural Transformation of the Public Sphere, Cambridge, Polity Press
Kiš, Janoš (1996) Neutralnost države, Istok-Zapad, Novi Sad
Meyer, Thomas (2003) Mediokracija: medijska kolonizacija politike, FPZ, Zagreb
Mujkić, Asim (2006), We, the Citizens of Ethnopolis, Constellations Volume 14, Number 1, 2007
Pašić, Najdan (1973) Nacionalno pitanje u savremenoj epohi, Radnička štampa, Beograd
Pašić, Najdan (1993) Nacija i nacionalizam, u: Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd
Podunavac, Milan (1998) Princip građanstva i poredak politike, IP Princio i FPN, Beograd
Šarčević, Edin (1997) Ustav i politika: kritika etničkih ustava i postrepubličkih ustavotvorstava u Bosni i Hercegovini, VKBI, Sarajevo.
Vlaisavljević, Ugo (2006) Etnopolitika i građanstvo, Dijalog, Mostar.