Proljeće 2006

  BOSNA I HERCEGOVINA I IZAZOVI KONSOCIJACIJE
  Asim Mujkić
 
 

Ugo Vlaisavljević u intervjuu koji je dao Novom listu1 tvrdi da je “Bosnu i Hercegovinu moguće urediti kao konsocijaciju, tronacionalnu državu, ali ovaj put ustrojenu na uistinu teritorijalnom principu, tj. na principu teritorijalne federalnosti.”. Nadalje, Vlaisavljević zaključuje da “ako već postoji jedan entitet i ako se BiH može računati kao država s dva entiteta, onda je zahtjev za trećim entitetom potpuno legitiman”.
U sličnom, premda ne toliko eksplicitnom tonu zaključuje i Ivan Lovrenović u svom uvodniku za magazin Dani2 kada zaključuje kako je “HDZ 1990 protivljenje promjenama zasnivao na motivu borbe za ravnopravnost hrvatskog naroda, ocjenjujući da predložene promjene ne osiguravaju sredstva za to. (...) To jesu načela bez kojih nema pravedno uređene višenacionalne države, u kojoj se politička struktura ne temelji na dominaciji većinske, državotvorne nacije, i to će se uvidjeti onog dana kada u nas budu otvoreni ozbiljni razgovori o uređenju države na europskim konsocijacijskim načelima” (podvukao A.M.).
Mnogo eksplicitnije i teorijski utemeljenije o mogućnosti konsocijacijskog re-aranžiranja Bosne i Hercegovine govori Mirjana Kasapović3. U svojoj studiji autorica ukazuje da
“prvi uvjet stvaranja samoodržive demokratske države jest slobodno teritorijalnopolitičko organiziranje triju glavnih nacionalnih zajednica. Bosna i Hercegovina nije održiva kao neetnička ili upravno-teritorijalna federacija po uzoru na Sjedinjene Države ili Njemačku, niti se njezine etničke zajednice mogu zadovoljiti nekom vrstom neemocionalnog regionalizma svojstvena zapadnim nacionalnim državama. Etničke zajednice sada su uglavnom jasno zemljopisno koncentrirane i među njima nije više teško povući teritorijalne granice. Namjerno kreiranje umjetnih administrativnih granica među kantonima i davanje administrativnih imena federalnim kantonima samo prikriva činjenicu kako je na djelu etnička teritorijalnopolitička samouprava. To se može shvatiti i kao prikrivena strategija kojom se planovi za teritorijalnopolitičko preuređenje Federacije, pa i cijele države, hotimice vremenski odugovlače dok se ne promijeni nacionalni sastav pojedinih područja” 4.
Tako etnički re-teritorijalizirana Bosna i Hercegovina zahtijevala bi specifičnu etničku institucionalnu infrastrukturu koja predstavlja drugi uvjet stvaranja samoodržive demokratske države. Onda dakle podrazumijeva institucionalizaciju
“i ostalih bitnih konsocijacijskih mehanizama ili mehanizama što su tipični za demokracije u kojima je vlast podijeljena. Glavne političke institucije morale bi biti ustrojene sukladno načelima razmjernosti i paritetnosti. Morali bi biti normativno propisani uvjeti u kojima se u federalnim državnim tijelima odlučuje konsenzusom i kvalificiranim većinama. Morale bi biti i jasno utvrđene ustavne veto točke u političkom sustavu i jasno određeni ustavni veto akteri”5.
Takva Bosna i Hercegovina je, kako navodi M. Kasapović, tipično podijeljeno društvo koje bi se gotovo moglo odrediti ne-državom jer je “ponajprije, Bosna i Hercegovina konstruirana kao državna zajednica voljom međunarodne zajednice koja je 1995. godine praktično stavila veto na podjelu države. Unatoč svim protuslovljima i sukobima među međunarodnim akterima u gledanjima na sadašnjost i budućnost države, nije realno njihovo odustajanje od toga veta. Prema tome, Bosna i Hercegovina postojat će kao međunarodni državni subjekt, neovisno o volji njezinih konstitutivnih naroda”6.
Ovakvu “ni od koga željenu” i od svih “nevoljenu” političku zajednicu, nadalje, prema autorici, karakterizira potpuna neizgrađenost bilo kakvog
“zajedničkog političkog identiteta svih nacionalnih zajednica. Nema zajedničkog doživljaja povijesti, zajedničke religije ili jedinstvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište kao što je to u nacionalnim državama. Nema ni velikih događaja u povijesti koji bi mogli povezivati pripadnike različitih etničkih ili kulturnih zajednica i biti izvorište političkog identiteta kao u nekim višenacionalnim državama. Nema nijednog velikog događaja u povijesti Bosne i Hercegovine koje tri glavne vjerske i etničke skupine doživljavaju jednako o tome je bilo riječi u prethodnim poglavljima a koji bi mogao biti vrelo zajedničkog ponosa. Nastanak samostalne bosanskohercegovačke države nije svima bio razlog za radost i ponos. Čak je i taj presudni događaj u suvremenoj povijesti porodio nove domoljube i nove izdajice zemlje. Stoga je izgradnja opće privrženosti novoj bosanskohercegovačkoj državi moguća samo potpunim poštovanjem zasebnih identiteta, a ne njihovim potiranjem i potiskivanjem. Kolikogod se činilo apsurdnim, moralno nestigmatizirano i političko institucionalizirano podvajanje čini se razumnijim putem do društvene i državne integracije od nasilnog pseudoliberaliziranja načela i oblika društvene i političke konstitucije i organizacije državne zajednice”7.
Čini se da je maksimum koji se da uraditi na očuvanju ovakve prezrene zajednice u kojoj su svi nesretni (premda ne vidim uopće razloga na osnovu izloženoga zašto bismo se trudili da takvu tvorevinu uopće sačuvamo) “civiliziranje nacionalizma” (Lovrenović):
“Ako su mir i cijela država dva osnovna uvjeta za mogućnost da se ovdje ikada dospije do društvene harmonije, onda bi trebalo biti prilično jasno da put do nje ne ide preko bilo kakve utopijske ili gluho bilo! revolucionarne varijante topionice naroda, nego preko evolutivnoga civiliziranja etnonacionalizama. Sa svom sporošću i sa svim neizvjesnostima koje to sobom nosi”.8
Uistinu, cilj konsocijacijskog aranžmana, barem prema Lijphartu, jeste stvoriti neki institucionalni okvir koji će proizvesti demokratsku stabilnost ili, prema Mirjani Kasapović stabilnu demokratsku državu, što će sa svoje strane zahtijevati određeno ponašanje političkih elita. Prema Lijphartu, “konsocijacijska demokratija znači vlast kartela elita koja je strukturirana tako da demokratiju s fragmentiranom kulturom pretvara u stabilnu demokratiju ... suštinska karakteristika konsocijacijske demokratije nije u nekom naročitom institucionalnom aranžmanu već osmišljenom naporu elita da stabiliziraju sistem”9. Dakle, trebali bismo odmah uočiti da ne postoji, već u samoj definiciji konsocijacije precizno razrađen institucionalni mehanizam koga bi trebalo primijeniti ili ugraditi u cilju izgradnje stabilnog demokratskog društva. S druge strane, opaziti je i sljedeće, da Lijphart stavlja akcent na “osmišljene napore elita da stabiliziraju sistem”, dakle na njihovu volju za stabilizacijom sistema ili društva uopće. Još preciznije, “Lijphart konkordacijsku10 demokratiju razumije kao političku tehniku koju vodeće grupe u kulturno fragmentiranim političkim sustavima, naročito u zemljama u razvoju, mogu odabrati prema vlastitom nahođenju” (podvukao A.M.)11. Unatoč činjenici da teorije konsocijacijske demokratije nisu preskriptivne, većina autora se slaže da ovaj aranžman mora zadovoljiti četiri ključna elementa kao što su: velike koalicije političkih partija svake od socijalnih grupa, pravo veta za zaštitu manjinskih interesa, proporcionalnost, te segmentirana autonomija.
Kada je BiH u pitanju, možemo ustvrditi da već na djelu imamo potpuno ili djelomično zadovoljenje četiri ključna elementa konsocijacijskog aranžmana: još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine na djelu je velika koalicija nacionalnih blokova, ili velika koalicija ključnih socijalnih grupa konstitutivnih naroda12 čije interese “predstavljaju” ili artikuliraju političke stranke, isprva, narodnjačke provinijencije a nešto kasnije, a osobito nakon izbora 2006. godine, i drugih provinijencija kao što su “srpski socijaldemokrati” ili “građanska” Stranka za BiH koja ustvari “predstavlja” bošnjački nacionalni blok, uživajući podršku od većeg dijela islamske uleme. Pravo veta za zaštitu manjinskih interesa u BiH se razumijeva kao pravo veta za zaštitu ”nacionalnih” interesa svake od konstitutivnih grupa kao ustavno pravo, premda, kako je već naznačeno, nikada jasno nije određeno što bi moglo biti sadržaj tog pojma “nacionalnih interesa”13. Princip proporcionalnosti jasno je razrađen u samom Ustavu, a i sam ima, po mom mišljenju, dužu tradiciju u političkom životu BiH još od vremena famoznog “nacionalnog ključa” koji se primjenjivao širom SRBiH. Posljednji element segmentirane autonomije, za razliku od prethodna tri, samo je djelimično ostvaren i predstavlja okosnicu argumentacije Mirjane Kasapović. On se tiče, u slučaju bosanskohercegovačke konsocijacije, teritorijalnosti i ključni je kamen spoticanja za konsocijacijsku “demokratsku stabilizaciju” bosanskohercegovačkog društva. Princip teritorijaliziranja ključnih socijalnih grupa u BiH uspostavom etnički srpskog entiteta samo je djelimično ustanovljen, jer je drugi bosanskohercegovački entitet, FBiH, barem de iure multietnički, mada je de facto etnički podijeljen između većinski bošnjačkog i većinski hrvatskoga dijela. Bosanskohercegovačka konsocijacija je tako još nedovršena, ili nepotpuna, mada je teško, s obzirom na odsustvo preskriptivnog momenta u teoriji konsocijacije, reći da BiH već nije konsocijacija.
Premda Lijphart i Kasapovićeva u konsocijaciji vide stanoviti institucionalni aranžman koji treba doprinijeti demokratskom stabiliziranju neke složene, podijeljene političke zajednice, nije jasno kako jedan u biti nedemokratski ustroj kakav je konsocijacijski, koji, kako smo vidjeli u onome što je “ostalo” od njegove definicije, počiva na vladavini kartela elita, na dominaciji elita, ponekad oligarhijskoj kontroli, podrazumijevajući slabu ili nikakvu participaciju šireg građanstva u političkom životu zajednice, može dovesti do demokratske konsolidacije? Kao prvo, političke elite u Bosni i Hercegovini, vođe naših “segmenata” naprosto ne mogu producirati stabilnost, jer opstaju na konfliktu, a suština konsocijacijske demokratije je, prema Lijphartu “vlast kartela elita stvorena da pretvori demokratiju s fragmentiranom kulturom u jednu stabilnu demokratiju”14. Kao drugo, ne mogu shvatiti kako do demokratske konsolidacije možemo doći nedemokratskim postupanjem kao što je međusobni dogovor kartela elita. Kako do nečega “poželjnog” možemo doći izuzetno “nepopularnim” ili “nepoželjnim” metodama redukcije demokratije kao što je “vladavina kartela elita”? Upravo je redukcija demokratije bila ključna karakteristika bosanskohercegovačkog političkog života od njezinog ustanovljenja kao moderne republike 1943. godine. Četiri decenije socijalističkog redukcionizma političkog života na jednu političku partiju zamijenile su dvije naredne decenije etničkog redukcionizma. Bosna i Hercegovina bila je jedno dubinski izmiješano društvo u etničkom smislu. Prvi višestranački izbori sobom su na političku scenu doveli novi “projekt konstrukcije države na osnovu etničkog identiteta” koji se pokazao, kako primjećuje John Gray, “receptom za katastrofu. Pojava demokratije u bivšim tiranskim režimima dovela je do pokušaja uspostave etnički homogenih država. U tim slučajevima, demokratija i etničko čišćenje idu pod ruku”15.
Teoretičari konsocijacije uporno ukazuju na važan element stabilnosti konsocijacijskih demokratija ponašanje političkih elita. “Lijphart tvrdi da unatoč tenziji, nestabilnosti i kompeticiji među elitama, vođe segmenata također mogu proizvesti stabilnost čineći promišljene napore da preduprijede imobilizirajuće i destabilizirajuće učinke kulturne fragmentacije”16. Bosanskohercegovačke političke elite, karteli domaćih segmenata, opstaju na vlasti zahvaljujući poticanju nesigurnosti, sukoba (niskog intenziteta) i nestabilnosti. Etnopolitičke elite očito ne mogu producirati stabilnost jer opstaju na vodećoj poziciji zahvaljujući konfliktu. Drugim riječima, bosanskohercegovačke etnopolitičke elite čine upravo suprotno Lijphartovim očekivanjima: one čine promišljene napore da proizvedu imobilizirajuće i destabilizirajuće učinke kulturne fragmentacije. Prema Lijphartu kartel elita treba da zadovolji nekoliko sljedećih zahtjeva:

a) “sposobnost akomodiranja divergentnih interesa i zahtjeva različitih subkultura;
b) sposobnost prevazilaženja sporova i udruživanja u zajednički napor s elitama rivalskih subkultura;
c) privrženost održavanju sistema i poboljšanju njegove kohezije i stabilnosti;
d) razumijevanje opasnosti političke fragmentacije”17.

Očito je da bosanskohercegovački etnopolitički karteli elita do sada nisu demonstrirali razumijevanje niti jednog od predloženih kriterija. Namjesto opredjeljenja za praksu samoograničavajuće akomodacije, one provode praksu ograničene agresivnosti. Ne treba smetnuti s uma Lijphartovu definiciju “akomodacije” kao “pažljivo specificiranog zahtjeva da pitanja koja dijele polarizirane blokove rješavaju vođe ubijeđene u potrebu za sporazumijevanjem”18. Štaviše, i najmanji znak spremnosti na samoograničavajuću akomodaciju, izbori 2006. godine to jasno pokazuju, kažnjava se gubitkom političke moći. Danas u BiH niko neće, ukoliko posjeduje imalo političkog pragmatizma, biti nagrađen političkim mandatom ako naprimjer javno izražava spremnost da djeluje u pravcu akomodiranja divergentnih interesa i zahtjeva različitih subkultura ili spremnost da prevaziđe sporove s elitama rivalskih subkultura. Iskustvo s pregovorima oko ustavnih amandmana kada su do tada vodeće političke snage tri nacionalna bloka u BiH SDA, HDZ i SDS bile pod inozemnim pritiskom prisiljene izražavati spremnost za akomodaciju ostavilo je za trenutak naraciju konflikta bez titulara. To je bila prilika za rivale unutar nacionalnih blokova SBiH, HDZ 1990 i SNSD da prisvoje taj vokabular što im se obilato isplatilo na predstojećim izborima. Osim toga, elementarna politička kultura konsocijacijske demokratije nalaže da svaka elita mora voditi politiku akomodacije. Politika akomodacije u slučaju bosanskohercegovačkih etnopolitičkih elita značila bi napuštanje etnopolitičke matrice jer bi izostali argumenti egzistencijalne ugroženosti naroda. Jedina “akomodacija” koja je danas na djelu u BiH je “negativna akomodacija” “svi se slažemo da se ni oko čega ne slažemo”, što sa svoje strane ostavlja prostor za apsolutističku vladavinu unutar “svojeg” teritorija. Politika akomodacije, ispravno shvaćena, podrazumijevala bi odustajanje od svojih maksimalističkih nacionalnih interesa, što predlaže i Mirjana Kasapović. Ali, jedini interes o kome skrbe etnopolitičke elite u BiH je “opstanak” naroda. Kako se pak može odustati od opstanka?
Zagovornici konsocijacije, unatoč tome, rado referiraju na niz “uspješnih konsocijacija” pa se u prvom redu izdvajaju Nizozemska, Belgija, Austrija i Švicarska. Pri tome se, kao prvo, ispuštaju pomenuti i neke “neuspješne konsocijacije” kao što su Libanon i Kipar, kao i činjenica da je “najozbiljnija mana konsocijacijskih sistema njihova česta nestabilnost ... oni ne žive dugo ukoliko ih ne garantira neka izvanjska sila”19. Ni kada su u pitanju “uspješne konsocijacije” stvari ne stoje tako jednoznačno. Brian Barry je “razmotrio preciznost opisa slučajeva koje je ponudio Lijphart i drugi teoretičari konsocijacije, temeljeći svoje gledište na radovima autora koji su i sami autori ili barem simpatizeri konsocijacijskih modela. Navodeći blagost etničkih konflikata u Švicarskoj, upotrebu većinskih tehnika kao što je obavezujući referendum kao i uspješni opozivi odluka elita, Barry opaža kako Švicarska nije ni duboko podijeljena, niti konfliktna niti konsocijacijska u svome dizajnu, niti je stabilna zbog nenamjeravanih konsocijacijskih praksi. “Švicarska se” zaključuje on, “ne uklapa u model konsocijacijske demokratije niti po jednom osnovu”20. Što je s Austrijom? Barry se slaže s Lijphartom i drugima da se “Austrijska druga republika (1945-66) uklapala u model kartela elita, ali on osporava njihovu tvrdnju da je konsocijacionalizam bio nužni uslov za austrijsku političku stabilnost. Prema Barryju, austrijske katoličke i socijalističke političke partije nisu uistinu bile toliko podijeljene i sklone konfliktu. Bit će prije da je nivo netrpeljivosti između suparničkih partija (Lijphart ih naziva “lagerima”) bio nizak pri čemu je ograničavajući uticaj masa na njihove vođe bio od supstancijalnog značaja što je sasvim suprotno onome što proizlazi iz konsocijacijskog modela”21.Pored Švicarske, jedan od omiljenih modela koji bi se mogli primijeniti u BiH, prema shvaćanjima nacionalista iz 1990. kao i današnjih konsocijacionalista, jeste onaj belgijski. Čini se, pak da ni on ne može poslužiti toj svrsi jer u Belgiji “partije koje su uključene u konsocijacijske aranžmane ne predstavljaju flamanske i valonske sentimente; naprotiv, one se na aktivan način suprotstavljaju naporima da se mobiliziraju ovi lingvistički/etnički/regionalni identiteti”22. Kao pouku Barry ističe upozorenje da nije poželjno “ohrabrivati formiranje monolitnih, politički antagonističkih zajednica kao sredstava za uspostavu konsocijacionalizma u etnički podijeljenim društvima. Vođe takvih etnički definiranih grupa... imaju sklonost da budu uhvaćeni u borbe za što radikalniji stav protiv svojih rivala unutar svog segmenta stvarajući tako preduslove za potencijalni građanski rat”23. Da stvari budu još gore, izgleda da je Lijphart poražen čak i “na svom terenu”, u Nizozemskoj. Nizozemski politički znanstvenik M.P.C.M. van Schendelen pitajući se na tragu Barryjevih uvida o tome da li je baš Nizozemska valjana ilustracija u prilog teoriji konsocijacijske demokratije, navelike koristeći rezultate istraživanja sociologa, kako navodi Lustick, iz Nizozemske kao što su J. P. Kruyt i H. Verwey-Jonker zaključuje da “pilarizacija koju koristi Lijphart kako bi ustanovio segmentaciju nizozemskog društva ozbiljno slabi već pedesetih godina te da je prekodenominacijska saradnja pojačano evidentna, što se odrazilo na disoluciju koherentnih političkih subkultura kako se sve veći broj ljudi počeo suzdržavati od konvergentnih članstava preferirajući ona poprečna”24. Osim toga, Van Schendelen ukazuje, kako navodi Lustick, da je Nizozemska već bila stabilna od 1917. godine i prije nego se može govoriti o uvođenju konsocijacijskog sistema.
Da zaključim, možemo, prema Lusticku osporiti barem tri ključna elementa Lijphartovog konsocijacionalizma:
1. teoretičari su izuzetno skeptični kada je riječ o tvrdnji da vođe grupa općenito preferiraju neku vrstu samoograničavajuće akomodacije nad radikalizirajućom agresivnošću;
2. nezadovoljstvo koncepcijom demokratije koja zahtijeva nizak nivo šire participacije masa;
3. kolaps ili transformacija prethodno primjernih konsocijacijskih zemalja i konfuzija oko toga koliko duboko podijeljeno društvo mora ili treba da bude da bi konsocijacijske institucije djelovale.
I drugi teoretičari kao što su Benjamin Reilly i Donald Horowitz izražavaju svoje sumnje u konsocijacijski model kao onaj koji vodi ka demokratskoj stabilnosti:
“Konsocijacionalizam je tačno opisan kao vladavina kartela elita (Lijphart 1969) unutar koje je vrlo malo ili nimalo mjesta za masovne publike i masovno djelovanje kao subjekata promjene. Moć odlučivanja ima tendenciju centralizacije u rukama male grupe elita. Stranačke vođe posebno dobijaju na značaju zahvaljujući svojoj moći da utječu na to koji će kandidati biti smješteni na pobjedničke pozicije na partijskim listama, kao i zbog njihove uloge predstavnika distinktnih društvenih i političkih grupa tokom pregovora koji se vode između elita. To znači da se konsocijacijske pogodbe mogu postići čak i kada su veze između masa i elita relativno slabe. Sasvim je malo potrebe za većinu glasača da se uključuju u neku preko-etničku aktivnost; uistinu, većina konsocijacijskih aranžmana pretpostavljaju da je takvo ponašanje malo vjerovatno i nepotrebno kakve god pogodbe između različitih grupa bile moguće one će se postići između prosvijetljenih vođa etničkih partija, a ne između glasača. Konsocijacijski aranžmani za upravljanje konfliktom na taj način počivaju na pretpostavci pregovaranja elita i dobroj namjeri pa tako mogu biti i narušeni usljed regionalnih od elita iniciranih konflikta: jasno je da u mnogim duboko podijeljenim društvima sami stranački lideri jesu oni koji iniciraju i podgrijavaju međuetničke konflikte (istraživanje koje nudi obilje dokaza o konfliktima koje iniciraju elite Horowitz, 1991a, 140-1). Ovo je u suprotnosti s centripetalnim pristupima koji postavljaju obične glasače kao ključne igrače u procesu upravljanja konfliktom koji, samim svojim odlukama o davanju preferencija jesu krajnji arbitri uspjeha ili propasti centripetalizma”25.

Namjesto učvršćene demokratije konsocijacijski politički aranžman u BiH nastavio bi s održavanjem svojevrsnog političkog aparthaida:
“Političke stranke u podijeljenim društvima su uglavnom etničke stranke čiji su glasači uglavnom etnički glasači koji nisu skloni da svoj glas daju članu suparničke grupe kao što ni takve stranke nisu sklone da stječu povjerenje među glasačima suparničke grupe. Pod takvim okolnostima polariziranog pluralizma (Sartori, 1976) izborna logika se mijenja od one konvergencije političkih pozicija ka jednoj politici ekstremne divergencije. Politika postaje centrifugalnom igrom. Bez umjerenih glasača, kompeticija za glasove dešava se na ekstremima a ne unutar centra. Rezultat je jedan pojačano polariziran politički proces u kojem strateški poticaji za političare takmace za vlast njih usmjeravaju sve više prema pravcu djelovanja koji ohrabruje etničku netrpeljivost i razvijanje percepcije grupne nesigurnosti. Često je krajnji rezultat toga užasno nasilje unutar zajednice. Teoretičari tvrde da je od ključnog značaja za reguliranje etničkog konflikta promjena uslova koji ga ohrabruju uz pomoć alternativnog institucionalnog dizajna”26.
Kod dobrog dijela bosanskohercegovačke javnosti i intelektualaca razvilo se, najvjerovatnije usljed rezigniranosti općim stanjem, jedno uvjerenje da iako vidimo da je na djelu sistematska diskriminacija i kršenje naših elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak jedino je to način da građani BiH imaju državu koju svi mogu nazvati svojom. Iako su na djelu nedemokratske prakse, ipak imamo neki minimalni konsenzus, pa makar on bio i negativan, ipak, kaže se na djelu je neka vrsta, pa makar izuzetno krhka, dogovora narodnih predstavnika pa treba vidjeti način da se ta praksa dogovaranja najodabranijih etničkih muževa učini efikasnijom. Ovaj osjećaj najbolje detektira Ivan Lovrenović kad kaže:
“Temeljno pitanje BiH, njezinoga funkcioniranja, njezine državno-političke organizacije jest pitanje njezine nacionalne kompozitnosti... nepobitno je da je to opće mjesto i danas, danas možda više nego ikad, dramatično pulsira pred nama svima zahtijevajući vlastito smirenje u nekom zadovoljavajućem, općeprihvaćenom političkom rješenju”27.
Unatoč opore zavodljivosti ovakvog “govora realnosti” smatram da je opravdano postaviti pitanje zašto se u promišljanju izlaska BiH iz krize konsocijacija, etno-teritorijalna federacija, bosanska nacija - uporno napušta teren demokratije? Zašto se marginalizira značaj pravičnog rješenja, pravičnog za sve građane BiH, a ne samo njihove etnopolitičke elite? Zavodljivo je slušati “govor realnosti” koji kaže da su na djelu naše međusobne etničke i kulturne razlike te da bi svaki poredak koji ne bi uzimao dovoljno ozbiljno naše međusobne (dakako, etno-kulturno-religijske, a ne npr. klasne, rodne, starosne) razlike, koji bi prakticirao sljepoću spram njih bio osuđen na propast. Ali, danas niko ozbiljan u BiH za sebe ne može tvrditi da je slijep na razlike, već štoviše, prije će biti da smo njima zaslijepljeni naša svakodnevnica prekrcata je njima; one se nalaze u podmetu naših svjetonazora, ulaze nam u porodice, prate u stopu svaku, pa i najbenigniju komunikaciju s poznanikom. Štaviše, etnopolitički režim koji suvereno vlada našom zemljom počiva na političkoj produkciji i očuvanju mreže razlika pri čemu se izgubio građanin u opsegu njegovih ili njenih individualnih prava i sloboda, što se, nažalost, većini ljudi uopće i ne postavlja kao problem. A ako se nešto ne postavlja kao problem ne znači da problem ne postoji. Drugim riječima, “politički autoritet grupe ni u kom slučaju ne opravdava ugnjetavanje individua unutar te grupe”28.
S obzirom da se republikanski, građanski model bosanskohercegovačkog društva uglavnom odbacuje kao “nerealan”, stječe se dojam da je neka vrsta priznavanja etnički omeđene stvarnosti naše političke zajednice usud od koga se ne smije bježati. Ne bi li onda, kako je već naznačeno s početka teksta, maksimum koji se da uraditi na očuvanju ovakve zajednice u kojoj su svi nesretni bila neka vrsta “civiliziranje nacionalizma” ili “evolutivnoga civiliziranja etnonacionalizama” (Lovrenović). Mislim da sam barem uspio nagovijestiti da je u BiH etnonacionalizam već evoluirao gotovo do svojih krajnjih granica i to po pravilima igre koju je on trasirao, te jedine izmjene koje u budućnosti u takvom političkom okviru možemo očekivati jesu smjene etnonacionalističkih oligarhija koje variraju motivima na istu temu etno-političke mobilizacije o čemu smo se mogli zorno osvjedočiti na proteklim izborima. Istinski pak kraj evolutivnog niza za etnonacionalizam mora biti prerastanje etnije u naciju, formiranje svoje nacionalne države na “svojoj” nacionalnoj teritoriji, što državno-pravni okvir BiH čini irelevantnim. Drugim riječima, mislim da se etnonacionalizam ne može civilizirati jer on opstaje na način generiranja krize, stalne, opetovane kristalizacije, ponavljanja onih simboličkih elemenata u cilju performiranja narodnosti koja podrazumijeva negaciju drugih narodnosti, govor “opstanka” i egzistencijalne ugroženosti. Svaki pokušaj “civiliziranja” propada kao nedavni pokušaj usvajanja ustavnih amandmana jer dovodi do ispražnjenja prostora oštre retorike što se pokazuje isuviše neodoljivim za taj nepresušni rezervoar oponenata pretendenata na povlašteno mjesto vodeće etnopolitičke elite koja stječe moć da upravlja artikulacijom onoga što jesu “vitalni interesi” svoje etničke grupe.
Otuda slijedi moj prijedlog zaključka po kome, ako zaista želimo učiniti i postići demokratsku rekonstrukciju bosanskohercegovačke političke zajednice, tim prije moramo uvidjeti da je svaki govor o etnosu kao supstancijalitetu, stvari-u-svijetu koja svojim prisustvom nužno nameće jedan pravi opis stanja stvari, a spram kojega su svi drugi utopijski i nerealistični, besmislen, štaviše, da njegove klasifikacije i deskripcije u znatnoj mjeri otežavaju, ako ne i onemogućuju plauzibilnu demokratsku transformaciju našega društva. Namjesto toga ključno pitanje treba da glasi: koji će institucionalni, pravno-politički aranžman promovirati saradnju između suprotstavljenih grupa u podijeljenim društvima? U tom kontekstu, namjesto o konsocijacionalizmu predlažem da više govorimo od centripetalizmu koji “zamišlja demokratiju kao stalni proces upravljanja konfliktom ... pomoću pregovora i recipročne saradnje, a ne proste vladavine većine. Cilj nam nije konsenzus već akomodacija preko promjena pozicija koje se jedino daju otkriti uz pomoć procesa aktivnog uključenja, diskusije i pregovora. Prema ovom scenariju uloga demokratskih institucija kao posredničkih aktera koje mogu procesirati divergentne interese i preference u centripetalne rezultate, postaje od ključnog značaja”29.

Naravno da nam mora biti jasno da današnje bosanskohercegovačke institucije ne procesuiraju već proizvode divergentne interese. Već šesnaest godina etnopolitička praksa u našoj zemlji jasno nam ukazuje da naši etnopolitički poduzetnici “imaju jak poticaj da igraju na etničku kartu u vrijeme izbora koristeći kolektivističku retoriku s ciljem mobiliziranja glasača ... ekstremnu retoriku i zahtjeve koji bivaju nagrađeni za razliku od umjerene retorike. Svaka strategija za izgradnju održive demokratije u podijeljenim društvima mora se fokusirati na izbjegavanje ovog depresivno uobičajenog modela te, namjesto toga, iznaći načine na koje će promovirati međuetničku akomodaciju, multietničke političke stranke i umjerenu, centrističku politiku”30. Trebaju nam dakle institucije koje se neće svoditi na odražavanje postojećih tendencija (konsocijacija) već koje će ih također oblikovati jer, preferirati jedan skup institucija kao što je izborni sistem “nad drugim znači učiniti politički izbor”31.
Kakav se politički izbor vrši u kontekstu konsocijacije? Konsocijacijski politički aranžman koji počiva na dogovoru elita u stvari, namjesto promoviranja međuetničke akomodacije, svodi se na moć stranačkih vođa da uglavnom sami određuju kandidate na izbornim listama što zauzvrat ima posljedicu vrlo male, ili bolje reći nikakve odgovornosti izabranih predstavnika prema glasačima. To je onda jedan nedemokratski i autoritarni politički izbor koji nam se predlaže kao “spasonosan za demokratiju” u BiH. Elitna politika se ovdje pokazuje kao krajnje otuđena od glasača “svoje” grupe za koju kaže da je predstavlja i za čije interese se navodno bori. Sistem izbornih lista uglavnom ostavlja, kako primjećuje Horowitz, “partijskim vođama veliku moć da odlučuju koji će kandidati imati povoljne pozicije na partijskim listama i tako povećati šanse da budu izabrani”32. Tako, bi namjesto da upravljaju konfliktima, konsocijacijske institucije te konflikte koji su preduslovi vladavine elite etnopolitičkih poduzetnika održavaju na “razumnom nivou” što je izuzetno racionalna strategija uspjeha. Osobito u vrijeme predizbornih kampanja, posezanje za vatrenom retorikom etničke homogenizacije i napuštanje umjerenjačkih stavova dokaz je da su bosanskohercegovački etnopolitički lideri itekakvi “racionalni akteri koji će uraditi sve što je potrebno da dobiju izbore”33. Šta ako sada učinimo da sve što je potrebno za dobijanje izbora bude međuetnička akomodacija i saradnja? Konsocijacijske institucije to nisu u stanju učiniti.

U svakom slučaju, “da bismo ocijenili neki izborni sistem (ili bilo koju instituciju A.M.) ili odabrali neki novi, nužno je prvo upitati se što je to što želimo postići njime”34. Kada je konsocijacija u pitanju, čini mi se da se pitanje što je to što želimo postići konsocijacijskim institucionalnim aranžmanom može redeskribirati na sljedeći način: želimo li preko konsocijacijskih institucionalnih aranžmana postići mirnu i stabilnu Bosnu međuetničke akomodacije ili etno-teritorijalne podjele utvrđene konsenzusom? Vjerujem da sam pokazao da je prvi dio dileme pomoću ovih institucija nemoguće ostvariti.

Bilješke

1 “Rat, najveći kulturni događaj?”, razgovor s U. Vlaisavljevićem vodili L. Tomičić i I. Fuka, Novi list, Rijeka, 16.7. 2005.
2 Ivan Lovrenović: “Silajdžić i HDZ 1990”, Sarajevo, Dani, 5.5.2006. Inače, ovaj uvodnik započeo je interesantnu polemiku o mogućnosti konsocijacijskog aranžmana u BiH u koju sam se upustio s gospodinom Lovrenovićem, a koja je, po mom sudu, konstruktivno kulminirala (premda se nije završila) na okruglom stolu posvećenom ovoj tematici koji je upriličen u redakciji Dana, a koji je u cijelosti prenesen pod naslovom: “Konsocijacijski model uređenja države Spas ili krah BiH?”, Status br. 10, Mostar: jesen 2006., str.: 190-203;
3 Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država (Zagreb: Politička kultura: 2005).
4 Kasapović, 197-8.
5 Kasapović, 198-9.
6 Kasapović, 192.
7 Kasapović, 199-200.
8 Ivan Lovrenović: “Civiliziranje nacionalizama”, Sarajevo, Dani, 8.9.2006.
9 Lijphart, prema Ian S. Lustick: “Lijphart, Lakatos, and Consociationalism”, World Politics, 1997;
10 Termin konsocijacija engleski je ek-vivalent termina konkordacijska demokratija koji je izvorno proizišao iz jezičke upotrebe u Švicarskoj (Vidjeti Dieter Nohlen, Politološki rječnik, Osijek, Zagreb, Split: 2001, str.: 163-5).
11 Dieter Nohlen, Politološki rječnik, (Osijek, Zagreb, Split: 2001), 164.
12 Ova koalicija patetično se izražavala vezivanjem takozvanih nacionalno-partijskih zastava na političkim skupovima tokom kasne faze predizborne kampanje iz 1990. godine.
13 Prvi pokušaj jasnog određenja “nacionalnih interesa” koji se tiču, ustvari, zaštite kolektivnih prava etničkih grupa, ili konstitutivnih naroda desio se u prijedlogu amandmana na Ustav BiH u prvoj polovini 2006. godine koji je tijesnim rezultatom glasanja odbačen u Parlamentu BiH.
14 Ian S. Lustick: “Lijphart, Lakatos, and Consociationalism”, World Politics, 1997; 94.
15 John Gray, Two Faces of Liberalism (New York: The New Press, 2000), 126.
16 Lustick, 94.
17 Lustick, 95.
18 Lustick, 100.
19 Gray, 128-29.
20 Lustick, 101.
21 Lustick, 101.
22 Lustick, 102.
23 Lustick, 102.
24 Lustick, 103.
25 Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies / Electoral Engineering for Conflict Management (Cambridge University Press, 2001); 177-78.
26 Reilly, 9-10.
27 Ivan Lovrenović: «4B+3S+3H=3BiH», Dani, Sarajevo, 12.1.2007. (18-19); 19.
28 Amy Gutmann: Identity in Democracy (Princeton, Oxford: Princeton University Press, 2003).
29 Reilly, 7.
30 Benjamin Reilly: “Electoral Systems for Divided Societies”, Journal of Democracy, Vol. 13, Number 2, april 2002; 156-170; p. 156.
31 Donald L. Horowitz: “Electoral Systems: A Primer for Decision Makers”, Journal of Democracy, Vol. 14, October 2003; 115-127; p. 116.
32 Horowitz, 117.
33 Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies / Electoral Engineering for Conflict Management (Cambridge University Press, 2001); 167.
34 Horowitz, 115.