Proljeće 2007

  ODLAZAK (NE)VIĐENOG PRIJATELJA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Jer zločin je savršen samo ako su nestali čak i tragovi uništenja Drugog

Jean Baudrillard

Ovih dana mislim na Jeana Baudrillarda, ... mogu li reći i mog prijatelja? Otišao je sa ovog svijeta a da se nismo nikada sreli. Više puta smo razmijenili pisma, knjige, časopise, pozdrave, preko zajedničkih prijatelja, poznanika, čuli se telefonom, najavljivali susrete. Ništa od toga se nije desilo. Sada je kasno i ja osjećam da sam mnogo propustila, i to saznanje me (ponovo) užasava. Mogućnost da se sretnemo propala je u bezdan. “Nema milosti za Sarajevo”, pisao je u “Liberationu” 1994. Poslao mi je taj, i još nekoliko tekstova objavljenih uglavnom u “Liberationu”. Svi ti tekstovi bili su probosanski, pisani sa strašću i opako precizno, razarajućim Baudrillardovim stilom. Secirao je bosansku tragediju iz rakursa zapadnog licemjerja. Jednoga dana, 1994, zazvonio mi je telefon, a ženski glas saopćio mi je “gospodin Baudrillard želi razgovarati sa vama”...
“Jeste li dobro? Kako je tamo?... To je sramota šta se dešava...Stidim se...Jeste li dobili moju knjigu, “Le Crimen Parfait”, pitao me. “Ja sam dobio vaše časopise. Šteta što ne mogu da ih čitam. Izgledaju sjajno... Glupo je ovako pričati, a vi ste tamo, u tom paklu”, mislim da je tu riječ upotrijebio. “Šta mogu učiniti za vas, molim vas pozovite me, bilo kada, evo vam broj telefon... Šta god vam treba... Da, naravno, svaki moj tekst možete prevesti, objaviti”... Za mnoge, njegove ideje, misli, razmišljanja bili su provokativni, iritantni, predirektni, pomjereni... A ja sam kod njega voljela sve to. Imao je sposobnost da kaže upravo ono što i sami intuitivno osjećate, a postanete toga svjesni tek kad pročitate Baudrillardovu artikulaciju iste te stvari. “Simulacije su zamijenile realnost”, najpoznatija je njegova teza. Godine 1991. pisao je: “Rat u Zaljevu nije se desio”. Sve što se dešavalo u ratu, tih devedesetih godina, u Iraku izgledalo je artificijelno, simulirano, baš onako kao, po Baudrillardu, i moderna stvarnost. Ali, rat u Bosni, krvave slike srpskih klanja, gledanje pravog zla uzdrmalo je njegov ironično-superiorni diskurs i odnos prema realnosti. U eseju ,“Nema milosti za Sarajevo”, objavljenom 1994. godine i u ODJEKu, pisao je:
Jer problem i jeste u realnosti. Imamo samo jednu realnost i nju trebamo spasiti... Zato su Sarajlije živi a mi mrtvi. Zbog samih sebe osjećamo potrebu da spasimo realnost rata i tu realnost nametnemo onima koji upravo nju trpe, ali koji usred rata i očaja, u nju ne vjeruju... U pregovorima o GATTu spasavamo namještaj Europe da bismo ga spaljivali u Sarajevu. U izvjesnom smislu to je dobro. Europa blefa, neuhvatljiva Europa, Europa istrzana hipokrizijom nastala je u Sarajevu. U tom smislu Srbi predstavljaju instrument demistifikacije, divljačke analitičare te fantomske Europe... Jer, svjedoci smo obrušavanja Europe u onoj mjeri u kojoj cvjeta priča o Europi (i sami vidimo da što se više govori o ljudskim pravima, to se stanje ljudskih prava pogoršava). Ali, ustvari, nije u tome poanta. Stvar je u tome da su Srbi kao nosioci etničkog čišćenja oštrica Europe u nastajanju. Jer, “realna” Europa je izbijeljena, ujedinjema i moralno i ekonomski i etnički očišćena Europa. Ona upravo nastaje u Sarajevu, i u tom smislu ono što se tamo događa nije slučajna nesreća nepostojeće, ćudoredne, demokratske Europe, nego je to logična posljedica proistekla iz Novog europskog poretka, filijala Novog svjetskog poretka... Ta Europa sa svim svojim nacijama, sa svim politikama prešla je na izvršavanje ugovora među ubojicama, potpisanog sa Srbima, izvršiocima prljavih europskih poslova... To Bosanci znaju. Znaju da ih je osudio međunarodni “demokratski” poredak, a ne ostatak, ili monstruozni tumor zvani fašizam. Znaju da su izručeni na uništenje, protjerivanje ili isključenje, kao i svi heterogeni nepokorni elementi...
Volim ovaj Baudrillardov esej i cijelog bih citirala. Svaka rečenica napisana je tada i tako da izgleda kao poligrafsko očitavanje naših misli. Da sam ih izrekla ja, ili neko sličan, bili bismo proglašeni paranoičnim, patetičnim, probosanskim, možda antisrpskim... O, prijatelju, kako mi (nama) nedostaješ.

* * *

Posljednji put Baudrillard me pozdravio iz Amerike, mislim 2001. Volio je na proturječan način Ameriku. (U svojoj knjizi, eseju “Amerika”, secira njene ikone, vrijednosti.) Smatrao ju je posljednjim primitivnim društvom, Disneylandom. Ono što je pisao o 11. septembru i o terorizmu (knjižica “Duh terorizma” u cijelini je prevedena i objavljena u ODJEKu 2002.), ljutilo je Amerikance. Pisao je, “napadi od 11. septembra samo su nadrealni događaji, nastali kao spoj simbolizma i mračnih američkih fantazija”. Američko hipertrofiranje nesreća, američka sklonost ka katastrofama, prizvali su takve napade... “Zato, terorizam jeste nemoralan, ali je on odgovor na nemoralnu globalizaciju”...U New Hamshiru, na samom sjeveru SAD, prema kanadskoj granici postoji Univerzitet (Dartmouth) sa jakom francuskom katedrom. Baudrillard je tamo ponekad gostovao. Bio je i te, 2000, čini mi se (od rata imam problem sa vremenom). Moja prijateljica Nermina Zildžo tamo je od rata. Prije rata, bavile smo se sličnim poslom. Likovnom umjetnošću. Ona je organizirala mnoge izložbe, ponekad i pisala o njima, a ja sam uglavnom, i mnogo, pisala o svi aspektima likovne umjetnosti. Napisala sam gomilu tekstova o umjetnosti, domaćim, stranim, živim i mrtvim umjetnicima. Sjećam se da bi se Nermina uvijek naljutila kada bi joj neko rekao da je pročitao neki tekst, za koji su mislili da je njen, a bio je ustvari moj. Zamjenjivali su je sa mnom. E, ta moja Nermina bila je na Baudrillardovom predavanju u New Hamshiru i prišla mu je nakon njega. Rekla je: “Ja, sam iz Sarajeva, Nermina...”, Baudrillard ju je oduševljeno prekinuo: “Kurspahic, finalement!” Nažalost, nije bilo tako. Kraj je tek uslijedio... Još sam dobila poruku da mogu da objavim prijevod njegovog eseja, mini knjige “Duh terorizma.” Više se nismo čuli... Ovih dana, i prije vijesti o njegovoj smrti, a povodom presude haškog Tribunala mislila sam opet na njega. Mislila sam, šta bi on rekao na ovo...
Vijest da je umro objavljena je 7. marta. “Umro je najveći filozof dvadesetog vijeka”, utrkivali su se da kažu razni novinari, intelektualci, političari, naravno u svijetu, ne u BiH. Za mene je to bio kraj jednog neostvarenog prijateljstva, vremena intelektualnih i moralnih gromada, nestanak možda posljednjeg “mohikanca duha”, briljantnog uma. Naše prijateljstvo bilo je više od simulacije u nadrealnoj stvarnosti. Već mi nedostaje... Dvije hiljede i pete Baudrillard je ponovo bio u New Yorku. Čitao je svoj esej “Urota umjetnosti” (imate ga prevedenog u ovom broju ODJEKa). Među posljednjim objavljenim Baudrillardovim djelima je “Cool Memories V” iz 2005. I moja sjećanja na Baudrillarda su cool. A što se tiče njegovog fizičkog nestanka, nastojat ću da vjerovati da se to nije ni desilo. Jer, kako je govorio, ”stvari se nisu dogodile, ako nisu viđene”.