Jesen - zima 2006

  SVIJET JE KAO ŠLJIVA
jedan letimičan psihoanalitički osvrt
  (Dževad Karahasan, Noćno vijeće, Profil International d.o.o., Zagreb 2005)
 
 

“Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.”

Danilo Kiš, Čas anatomije

 

 

Rečenicom, “Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva”, počinje Dževad Karahasan tekst svog najnovijeg romana “Noćno vijeće”. Kako je šljiva okruglasta, a zrela, potpuna i dovršena, tako bi i navedena uporedba sa svijetom valjda trebala implicirati potpunost, dovršenost i savršenost svijeta. No, svijet koji Simon Mihailović zatiče u Foči nakon dvadesetpetogodišnjeg odsustvovanja je sve samo ne nalik voćki s kojom ga je uporedio…

 

Nisam pobornica teorijskog iščitavanja književnih tekstova, ali sa psihoanalitičkom teorijom lakanovske provenijencije ipak činim iznimku. Opravdanje joj nalazim u lingvističkom ustrojstvu i konstruktivnom principu čija se struktura može uporediti sa bilo kojom romanesknom, pa tako u komparativnoj maniri dodatno rasvijetliti i nju i samu sebe preko nje, ponudivši dublje razumijevanje obje. Ali smatram da i pored toga, psihoanalitičko čitanje najveće opravdanje i smisao nalazi kad se primijeni na tekstove koji govore o onom za što se ona tradicionalno i kolokvijalno veže, i zbog čega je, u konačnici, i nastala, tekstove koji govore o ‘ludilu'. A tekstovi koji najbolje govore o ludilu su oni koji govore o najvećem, najpogubnijem i najstrašnijem ludilu od svih ludila, tekstovi o ratu. Noćno vijeće je upravo jedan takav tekst, utoliko bolji što predstavlja primjer domaće književnosti i na literaran način govori o ratu koji nam se desio, pa time i samu psihoanalizu izaziva na pokušaj komentara istog.

Struktura Karahasanovog romana je identična strukturi psihoze, onako kako ju je Lacan predstavio. Pripovijedni tok romana u tančine korespondira sa uzrokom i razvojem psihoze, kako na primjeru zajednice u vidu ponacionaliziranog stanovništva Foče, tako i u slučaju glavnog lika Simona Mihailovića. Uslov joj je neuvođenje Imena Oca, tj. Očinske metafore, zahvaljujući kojoj je onemogućena subjektivizacija u pravom smislu riječi i življenje u skladu sa zakonima Simboličkog. Psihotičar je prisiljen da stalno popunjava rupu u značenju koja je nastala zbog odsustva primordijalne metafore, ali neimanjem uporišne tačke, čini to deluzijama i halucinacijama. Njihova je struktura krajnje logična pa im rezultat, krajnje logično, može biti i ubistvo. Nemogućnost simbolizacije podrazumijeva stalno suočavanje s Realnim koje dovodi do anksioznosti, simptoma i patnje tijela, ali znači i dublji kontakt s Nesvjesnim. Kako je Nesvjesno jezik, psihotičar bukvalno biva pričan od njega, a nerijetko autorizuje i nove riječi ako ne i cijeli jezik.

Iako rečeno može izgledati kao zgodan i šupalj, naučni diskursić, sve je ovo i to potpuno isto, kako rekoh, prisutno i kod Karahasana. Svijet koji je Simon Mihailović zatekao po povratku iz Njemačke nije onaj koji je ostavio prije dvadeset pet godina. Na samom početku dolazi u sukob sa ‘zakonom' i označiteljima koji ga definišu. Tako on ne ne zna šta bi trebao značiti uznačitelj ‘naš' kojim ga oslovljava njegov nekadašnji profesor tjelesnog odgoja, Mirko Landeka, a sad policijski inspektor i predstavnik zakona, niti što se ovaj čudi što je Simon došao jer to od njega nije očekivao. Simon je, naime, odmah po dolasku osumnjičen za ubistvo koje se desilo u noći njegovog dolaska i ostat će jedini osumnjičeni za niz ubistava koja će uslijediti, pri ćemu će osnov za njegovu krivicu biti iskazan krajnje logičnom retorikom koju će i on sam smatrati za opravdanu. No, brzo će postati jasno da su organi zakona u Foči čista maskerada i da su se prometnuli u svoju suprotnost, jer su ubice sami pripadnici policije pa ni sam zakon nije ništa drugo nego perverzna psihotička igra.

U Foči je došlo do smjene ideologije i raspada Simboličkog, Foča je bolesna i o njenoj bolesti govore simptomi. Već prve noći po dolasku, Simona začudi neobjašnjivo zavijanje pasa u odsustvu punog mjeseca, a ono se na isti neobjašnjiv način ponavlja i u ostatku romana. Sama Simonova kuća predstavlja žarište simptoma, a kako se strukturalno ne može odvojiti od samog Simona i njegove lične psihoze, čita se kao produženje njegove tjelesnosti. Tako su neobično jak miris oraha kojim kuća odiše, hladnoća, podrumska vrata koja se ne mogu otvoriti, neobjašnjiv cvilež zidova i namještaja, tajna ogledala i drugi primjeri njenog govora, Simonovi simptomi.

Hotel, s druge strane, simboličan je topos kolektivne psihoze. Zar se može naći bolji primjer od govora psihotičnog subjekta kojim on nastoji popuniti rupu nastalu u Simboličkom od psihotičnih govora nacionalističkih jedinki u fočanskom hotelu? Karahasan je logikom koja odgovara ustrojstvu jezika psihotičara predstavio sadržaj nacionalističkog ludila. Tri su diskursa gubitkom Očinske metafore iliti smjenom ideologije, zadobila psihotični karakter: naučni – govor prof. Vojina Stanimirovića, religijski – govor Jove Klepelića i pjesnički – govor pjesnikinje Miljane. A upravo su ovi govori i bili osnovom ‘ratne filozofije' i grade nacionalistički diskurs. Simon u jednom momentu slučajno razbije čaše na stolu i njegov podvig biva popraćen aplauzom prisutnih koji ga počinju gledati kao sebi ravnog. Čin razbijanja čaše koji označi ulazak u svijet nacionalizma, pandan je inicijaciji subjekta u Simboličko koja nastaje usvajanjem Očinske metafore. Scena u hotelu završava surovim premlaćivanjem konobara nakon što ovaj slučajno prospe supu i tako na slikovit način pokazuje jedini mogući rezultat svijeta uređenog po ‘zakonu psihotičkog'.

U Simonovom slučaju se cijeli proces može posmatrati na još razrađeniji način. On u Foču stiže nakon što ga ‘zapeče' srednja linija dlana. Nedugo prije toga, postao je svjestan da mu je brak u krizi otkako im se odselio sin. Triger za psihozu, kaže Lacan, kod osobe psihotične strukture upravo je suočavanje sa očinskom ulogom ili je nekako s njom u vezi. Dalje kaže Lacan da je simptom riječ zarobljena u tijelu. Simon će se sjetiti da ga linija ‘peče' od dovratka, jer je kao dječak odraslost potvrđivao tako što je jedno vrijeme stalno udarao dlanom o dovratak porodične kuće. Shvatit će, da se izrazim upravo tako - da ga Nesvjesno simptomom zove kući. A od svih simptoma kojima se Simonu obraća kuća, naročito je značajno i s Lacanom najsrodnije, Simonovo neuspijevanje da se vidi u ogledalu. Teorija zrcala vremenski korespondira s Edipovim kompleksom. Nemogućnost Simonova da se ‘meconnaitre', ili pogrešno prepozna, nije ništa drugo do govor Nesvjesnog koji poništava imaginarnu identifikaciju. Cijeli je Simonov život bio laž. On nikad nije usvojio očevu ideologiju, ideologiju pobjednika kao što i sam kaže na jednom mjestu. I sva beskrajna agonija koju on proživljava u kući, tj. s kućom kao produženjem samog sebe, analogna je terapijskom procesu. Tako će svoj odraz u ogledalu vidjeti tek u posljednjoj glavi i to nakon silaska u podrum i prolaska kroz vrata kojih prije u njemu nije bilo, makar ih on nije vidio. Tek, dakle, nakon što primi poruku koju mu je upućivalo Nesvjesno. Jer kako je kuća Simon, tako je i podrum njegovo Nesvjesno. A poruka koju mu je upućivalo Nesvjesno bila je tako užasna da se opirala Simbolizaciji, bila je Realna i svakako realna. Govorila je o generacijama najužasnije pobijenih stanovnika njegove kuće, fočanskih muslimana, koje su vršili četnici u četiri navrata još od kraja 19. vijeka do stravičnog pokolja 1942. I kao što je događaj iste afektivne obojenosti u stanju prizvati doživljenu i zaboravljenu, tj. potisnutu traumu iz prošlosti koja onda o sebi progovori simptomima, tako je i navještanje ponavljanja traume ili novog pokolja, uznemirilo duše pobijenih i Simonovo Nesvjesno. Nakon što se simptomi pročitaju, tj trauma osvijesti, simptomi prestaju pa je i kuća utihnula po Simonovom izlasku iz podruma.

Pitanje koje se prirodno nameće po okončanu svega je šta Simonu uopće preostaje? Duše žele da ih on, budući da je nevin i nema ništa sa svim tim zlom, ponovo ubije na isti način na koji su već bile pogubljene, jer će samo na taj način prestati njihove patnje, ali on nije sposoban za tako nešto. Subjekt nije sposoban za potpunu istinu i može se reći da je Simonu Nesvjesno otkrilo previše da bi on mogao nastaviti živjeti. Po ulasku u podrum, Simon osjeti ‘užitak do kosti', onakav kakav nije ni u najuspjelijim i najpotpunijim seksualnim kontaktima sa svojom ženom. Užitak će proizaći iz strahovitog bola i Simon će zaključiti kako takva žestoka i duboka naslada bez bola nije ni moguća. Šta je ovo nego jouissance koji nastaju po ispunjenju Želje? I jedino, dakle, što Simonu preostaje jeste da se vrati u Nesvjesno, tj. siđe u podrum i boravi s dušama koje pate. Jedino na taj način on neće ni sinu ostaviti u naslijeđe Simboličko koje je on dobio od svog oca i posljednje što radi prije silaska jeste da napiše oproštajno pismo sinu.

Barbara, Simonova žena, na kraju romana, u mirisu joda, osjeti njegovo prisustvo a rečenica kojom krikne glas iz njezine nutrine, glasi: “Svijet je uistinu šljiva, lijepa zrela šljiva!” Ponavljanjem egzaltirajuće uporedbe s početka, Simon kao da želi poručiti da je svijet i pored svog užasa kojem je svjedočio i sam pretrpio, ipak smišljen i savršen. Ali kakvog bi dubljeg smisla mogao imati rat, stravična silovanja, najužasniji mogući zločini, tolika količina patnje i bola koju ljudi trpe? Odgovor na to pitanje široko prevazilazi sposobnosti mog razumijevanja, a i psihoanaliza daleko da je kadra ponuditi odgovor. 7

 

Emina Žuna