Jesen - zima 2006

  Pred vjetrenjačama Bliskog istoka
  Osvrt na roman U potrazi za Velidom Mesudom Džebre
 
 

Jedan od par exellance romana u arapskoj književnosti uopće svakako je najuspjelije i najčitanije prozno djelo Džebre Ibrahima Džebre intrigantnog naslova U potrazi za Velidom Mesudom . Ovaj izrazito inventivan i vrijedan roman od objavljivanja 1978. godine na samom je pijadestalu savremene arapske proze. “… Veoma čitani i visoko vrednovani roman U potrazi za Velidom Mesudom ocjenjuje se kao izuzetan događaj u arapskoj književnosti. Ovo djelo je duže od jedne decenije u centru pažnje kritike… i njime je (Džebra, M. S.) dosegao vrhunac savremene arapske proze…” 1 Iako preveden još prije jedne decenije, za ratnog nevremena, rukom našeg najboljeg prevodioca i poznavaoca arapskog književnog i kulturnog blaga, Esada Durakovića, ovaj dragulj savremene arapske književnosti nije naišao na odgovarajuću recepciju, kako čitalačku tako ni kritičku. Ova otužna i razočaravajuća činjenica je, čini se, postala pravilo posebno kada su u pitanju veliki poduhvati profesora Durakovića, bilo prevodilački, bilo autorski, o čemu svjedoči i ovaj “izrazito kasni” osvrt. O svemu ovome kazat ćemo još nešto na kraju ovog skromnog osvrta na prijevod i djelo U potrazi za Velidom Mesudom .

Osobitost Džebrinog književnog talenta prepoznaje se od samog naziva romana preko posvete “onoj koja je mnogo šta u životu vidjela, a nastavila je da se bori”, citata iz Rilkeove Devete divinske elegije kao i spektakularnog otpočinjanja romana činjenicom da je glavni lik, Velid Mesud, nestao. Njega ćemo otkrivati retrospektivno, dio po dio, slažući tako zagonetni mozaik Mesudovog, ali i života njegovih prijatelja.

Na samom početku romana, Dževad Husni, jedan od mnogobrojnih Mesudovih prijatelja koji se spominju, obavještava nas kako se dao u pisanje studije o Velidu Mesudu, palestinskom borcu koji je jedno vrijeme svog izgnanstva proveo u Bagdadu, gdje se upoznao sa Dževadom i ostalim prijateljima koji će postepeno biti predstavljeni kasnije. Dževad svoju studiju piše upravo u trenutku Mesudova nestanka i posljednji tragovi vezani za junaka te priče jeste napušteni auto u pustinji i kaseta koja će biti centralni motiv oko kojeg će se ispredati mnoge istine, ali i legende o Mesudu i njegovom bagdadskom društvu.

Svakako, u pozadini svih ovih dešavanja kristalno se jasno odslikava izuzetno velika nepomirljivost između učmale i sterilne sredine u kojoj obitavaju Mesudovi prijatelji, odnosno uskogrudi bagdadski intelektualci, i kolosalne duhovnosti koju Mesud nosi u sebi. Zbog ovog Mesudov boravak u Bagdadu možemo opisati kao pokušaj života izvan Palestine. Ova temeljna istina i jedna od poruka knjige potvrđuje se sve više kako odmotavamo klupko i upoznajemo sve sudionike “potrage za Velidom Mesudom”. Ta je potraga ustvari i potraga za smislom njihovog ispraznog i sladunjavog orijentalnog tavorenja.

Spomenuta kaseta, poput krunskog dokaza, sadrži Mesudove životne reminiscencije koje su ponekad aluzivne i alogične. One nas vode do pastoralnih predjela njegovog rodnog mjesta u Palestini ispunjenih romantičarskim slikama bezbrižnosti. Upravo taj, kažimo, neporočni dio njegova iskustva koji graniči sa snom i bajkovitošću jeste poseban književnoumjetnički osvrt na život na Bliskom istoku, Svetoj zemlji, u davno i ne tako često doba spokoja.

Kroz kasetu i daljnja kazivanja o Mesudu njegov lik sve više i jasnije izranja iz magnovenja. Kasetu dodatno tumači, analizira i pojašnjava osam naratora, Mesudovih prijatelja iz Bagdada. Džebra daje glas svakome liku i to “višeglasje” gradi roman, “bistri” sliku Velida, ali i temeljito raskrinkava poroke bagdadskog društva. Ova polifonija rezultira širokom panoramom ideja o političkom angažmanu, (ne)dokučivim idealima i umjetnosti u savremenom svijetu. Svi komentari, ideali i misli često zvuče izvještačeno, napregnuto i besmisleno jer dolaze iz usta pseudointelektualaca i sitnih duša. S druge strane, kroz njih Džebra plastično prenosi kulturnu, intelektualnu i umjetničku auru arapskog podneblja ispunjenu slijepim imitacijama i divljenju zapadnoj civilizaciji (otud česti komentari i citiranja zapadnih književnika!), čiji se sinovi potpuno prepuštaju tjelesnosti, materijalnosti, ljubavnim aferama i bezdušnom konformizmu. Pored svih napora, “bagdadske meraklije” o Mesudu ne saznaju ništa konkretno. Ostaje sumnja da je on ubijen na razmeđu Jordana i Libana, ali sa sumnjom i nada da je možda negdje živ. Oni, pak, zajedno sa Dževadom Husnijem ostaju zbunjeni i izgubljeni u “šikari i valovitom moru” današnjice, kako je to na kraju romana kazao ovaj neuspjeli tragač za Velidom Mesudom, za duhom i smislom.

 

 

“Automobil nasred pustinjskog puta... i jedna kaseta na kojoj je mnogo šta ispričao, ali ništa o onome što su svi silno željeli znati: gdje je otišao” 2 – ovo je uvodni prizor u sagu o jednom hrabrom Palestincu. Simbolika ovog prizora ostavlja snažnu impresiju, ali i Džebrine upitne poruke. Da li se naša civilizacija izgubila u nepreglednoj pustinji ostavljajući iza sebe automobil kao simbol tehničke nadmoći i svekolikog progresa? Da li to onima iza sebe, zbunjenim poput nas, ostavljamo “mnoštvo riječi”, ali ne i toliko željeni odgovor na pitanje: “Kuda sve ovo vodi”?

Još upečatljivije slike donose Mesudove uspomene na djetinjstvo nepomućene jalovim intelektualnim raspravama i trvenjima. Avanture, maštarije i ideali trojice palestinskih dječaka vrve tako snažnim i neporočnim emocijama i svojom iskrenošću oduzimaju dah čitaocu. Ove čiste duše, stopljene sa pastoralnim ambijentom u kome stasavaju, u želji da pobjegnu od svakodnevnice i promijene svijet, kreću na “težak i trnovit put do Boga” 3 i slobode, ali on se završava neuspjehom i centralnim pitanjem Mesudove mladosti: “Zar je moguće da Bog napusti one koji Ga obožavaju?“ 4 Ovo je prva faza stasavanja arapskog Don Kihota, odnosno, početak njegova kraja. Iza nje počinje put (u Italiju) radi povratka (Palestini!) koji će ga nepovratno uvesti u “borbu sa vjetrenjačama života.”

Mesud u Italiji ne nailazi na gostoprimstvo i razumijevanje svoje “braće po vjeri”. Upravo ta rana probudit će ga iz duhovnih sanjarija i u potpunosti baciti u “more i šikare” stvarnosti. Naime, zbog svojih produhovljenih vizija, Mesud biva odbačen i prezren od italijanskih studenata teologije. Slikovit je razgovor između njega i Pijetra Braćija kroz koji Džebra jako istančano prikazuje zapadnjačko nerazumijevanje i podozrenje prema istočnjacima, ili, bolje kazati, orijentalcima. Braći nadmeno kori Mesuda zbog “lupetanja o Hristovoj borbi bez oružja i njegovim sirotim, ali predanim i iskrenim učenicima” i kaže mu: “Ako želiš da promijeniš svijet, stupi u redove ovih vojnika (italijanski fašisti, M. S.) što se okupljaju i kliču na trgu, jer oni idu ka promjeni svijeta... Hajde, sada ratuj, ili sjedi u manastiru i šuti... Imperija je Hrista zamijenila cezarima... Ti huliš blagodat koja ti je data u italijanskom manastiru, a gladan si skitao po nekom palestinskom selu.” Braćijev govor eklatantan je primjer zapadnjačke imperatorske vizije svijeta u kome rat nema alternative i u kome su svi mimo njih “anorganska pojava” 5 . Nakon ovog potresnog razgovora, Mesud upoznaje stvarnost Zapada spoznavši da je “Marija Djevica davno otišla na nebo” 6 . Sve krinke današnjeg društva i civilizacije tope se pred “sinom duha i Istoka” i on lično preživljava “Adamov pad”. Mesudovim padom Džebra nam želi dočarati odnosno potvrditi kako se naš svijet i život raspadaju u tjelesnosti, bludu, besmislu i bezosjećajnosti. No, Mesud nikada ne zapada u beznađe i ne ostavlja nas bez alternative. Svakoj tegobi i boli postoji lijek, a to je akcija, rad, pregalaštvo – zaključuje Mesud.

“Zato, neka bol od danas bude moja sudbina, jer on je čovjekova sudbina kada god padne: pad u vrijeme može biti samo ulazak u svijet akcije... I sam Avgustin u tome je vidio izbavljenje od propadanja.” 7

Najimpulsivniji dijelovi romana vezani su upravo za pojam akcije, odnosno za opise fedajinskog života i nadljudsku borbu za slobodu u Palestini. Izdvaja se prikaz jednog vojnog pohoda palestinskih boraca na okupirani grad Ramat Yusif (izvorno Umm al-'Ajn). U centru bitke je Mervan, Mesudov sin, koji na kraju gine kao heroj. Njegova pogibija predstavlja kulminaciju boli u Mesudovom životu i stvara još jednu, ovaj put neizlječivu ranu na njegovoj duši. Veoma je interesantno pratiti odnose na relaciji otac - sin, jer oni živo koincidiraju sa odnosima između starije i mlađe generacije Palestinaca.

Nikako ne smijemo zanemariti potresne opise Mesudovog zatočeništva i surove torture koju nad njim provode izraelski vojnici. Pored očekivanog otpora i žilavosti kako Mesuda tako i ostalih palestinskih zarobljenika, veoma je upečatljiva njegova deportacija u Bagdad. Po mom mišljenju, ovaj dio knjige najbremenitiji je značenjem. U jednom od posljednjih autobiografskih iskaza Mesud kaže:

Kiša je padala sa neba sivog kao olovo. Njihove čizme, opasači i oružje ispunjavali su mali automobil. Stisnut između dvojice, šutio sam kao i oni i posmatrao kišu. Negodovali su zbog kiše, zbog dugog puta i govorili su: “Za dva sata ostavit ćemo te. Hoćeš li ići u Bagdad?” Pogledao sam u lice, u oči tome što je govorio i vidio sam da su tužne... 8

Iza ovih tužnih očiju krije se priča o jednom iračkom Jevreju koji vapi za svojim rodnim domom i ognjištem, odnosno Irakom, baš kao što Mesud (Džebra!) vapi i gine za svojom Palestinom. I više nego simbolično je to da Mesuda iz Palestine proganja “tuđin”, i to baš u svoju zemlju za kojom tugaljivo čezne. Kakvo majstorstvo u portretiranju slijepog nacionalizma koji od ovoga svijeta pravi istinsku “dolinu suza”! Džebrina poruka, dakle, prevazilazi okvire lokalnog i pjeva o univerzalnoj patnji čovjekovoj koju, apsurdno, on sam uzrokuje. Upravo ovakve poruke jesu dio poetike palestinske književnosti otpora . 9

Na kraju se, opet, akcentira Mesudova preokupiranost sljedećim naraštajima “boraca za slobodu”, njegovim sinom, a sve u želji da se ne posustane na putu istine.

Gledali su me kao da sam se vratio iz mrtvih, kao što je bio Mahmud. Međutim, prizor povratka iz mrtvih nikoga više nije čudio. To se događa hiljadu puta dnevno. Važno je da ostanem na nogama, da ne klonem, da dođem do Mervana. 10 (Podvukao M. S.)

Mervan je ubijen, Mesud nestao. Bagdadske pustahije nisu našle odgovora na svoja pitanja, niti lijeka za nemir. Misterija ostaje neriješena, potraga nedovršena. Samo pitanja vječito plutaju našim obzorjima. Jedno od tih pitanja jeste i Palestina, poručuje Džebra, i ono nije tako daleko i nebitno kako se to u našem svijetu površno poima. Ipak, ostaje nada da se “neko vrati iz mrtvih” i donese odgovore...

x

Gledano u cijelini, kroz roman se veoma dobro mogu pratiti krucijalna historijska dešavanja na Bliskom istoku u XX stoljeću kao što je proces “cionizacije Palestine”, uspostava države Izrael, okupacija 1947., rat 1967., fedajinska borba, progoni i ubijanja Palestinaca.

Ipak, brojne poruke i interpretacije ovog romana ostaju u sjeni duhovne veličine i volje za životom Velida Mesuda, nezaboravnog palestinskog heroja koji je podario sve svojoj napaćenoj domovini, ili “onoj koja je mnogo šta u životu vidjela, a nastavila je da se bori”. Upravo zato se on može posmatrati kao arapski Don Kihot, koji je sve i jedan tren svoga bitisanja upregao u ideju izmjene svijeta na bolje (“Oduvijek sam želio promijeniti svijet!” 11 ) i borbe protiv više nego nadmoćnijeg neprijatelja. Za razliku od “pravog” Don Kihota, Mesud ne lamentira, ne zastaje ni jednog trena i nedvojbeno vjeruje i živi san boljeg, humanijeg života. Otud njegov credo prepoznajemo u riječima P. Mirandole:

“I Bog kaza čovjeku: Samo ti nisi sputan vezama osim ukoliko ih ne stvoriš vlastitom voljom koju sam ti dao. Postavio sam te u centar svijeta kako bih ti olakšao da se možeš osvrtati i oko sebe posmatrati. Učinio sam te stvorenjem, ni čisto zemaljskim, ni čisto nebeskim, ni prolaznim ni vječnim, da sam sebe stvaraš i da biraš kako ćeš sebe formirati.“ 12

 

Ovaj osvrt ne mogu nikako završiti bez ocjene da nas je Esad Duraković još jednom, po pravilu, počastio izvanrednim prijevodom jednog od najboljih arapskih romana ikad napisanih. Naime, prijevod uspijeva vjerno i lucidno prenijeti raznovrsne lingvističke i narativne tonove ovog jezički izuzetno zahtjevnog i kompleksnog romana. Upravo to nam olakšava da prebrodimo “višeglasje” osam naratora koje, po ugledu na roman toka svijesti, zna biti zbunjujuće. Ovome svakako treba dodati vrijedan i sadržajan pogovor Ibrahim Džebra ili stasavanje arapske proze koji je svojevrstan vodič kroz Džebrin opus i život. No, i pored brojnih vrijednosti ovog romana, prijevoda i pogovora, mora se kazati kako je njegovo pojavljivanje ostalo skoro neprimjećeno (Samo jedan prikaz prof. dr. Amira Ljubovića u POF-u 13 !) što dovoljno govori o kulturnoj “šikari” u kojoj živimo. Posuđujući Džebrine riječi sa kraja romana valja kazati kako u “moru” površne i priproste kvaziliterature, roman U potrazi za Velidom Mesudom ostaje u oronulom i više nego dotrajalom izdanju sarajevskog ZID-a čiji su se listovi odmah nakon štampanja odvojili od “preskromnih” korica i nepovratno razletjeli. Baš kao i naša svijest o ljepoti, kvalitetu i dobru.

 

Mirza Sarajkić

 

 

 

·Bilješke

 

1 Džebra Ibrahim Džebra, U potrazi za Velidom Mesudom , ZID, Sarajevo, 1995, prijevod i pogovor Esad Duraković, str. 348.

2 Isto, str. 14.

3 Isto, str. 114.

4 Isto, str. 117.

5 Na ovu temu pogledati Edvard Said, Orijentalizam , Svjetlost , Sarajevo. 1999, pre veo Rešid Hafizović

6 Džebra Ibrahim Džebra, U potrazi za Velidom Mesudom , ZID, Sarajevo, 1995, prijevod i pogovor Esad Duraković, 179.

7 Isto, 180.

8 Isto, str. 230.

9 Opširnije pogledati u Esad Duraković, Prolegomena za historiju književnostu orijentalno-islamskog kruga , Connectum, Sarajevo, 2005.

10 Džebra Ibrahim Džebra, U potrazi za Velidom Mesudom , ZID, Sarajevo, 1995, prijevod i pogovor Esad Duraković, str. 231.

11 Isto, str. 163.

12 Isto, str. 294.

13 Prilozi za orijentalnu filologiju , br. 44-45/1994-95, Sarajevo, 1996, str. 458-459.