Jesen - zima 2006

 
  Salah Abd al-Sabur
 
 

S?alah? ‘Abd al-S?abur rođen je 1931. u gradu al-Zaqaziq u Egiptu. Istakao se kao pjesnik, esejist, kritičar, prevodilac i pisac drama. Radio je kao novinar i urednik u listovima al-Katib , al-'Ahram , al- T aqafa i dr, a poslije i kao ataše za kulturu u Indiji pri Egipatskom sekreterijatu za kulturu. Umro je 1981.

Radeći u listu al-'Ahram , S?alah? ‘Abd al-S?abur dolazi u dodir sa različitim idejama i počinje se okretati modernim pokretima koji se javljaju u poeziji, posebno u Evropi. Potaknut njima pokušao je u arapsku poeziju unijeti dotada neprihvatljive realističke teme, prožete duhom kojim je T.S. Eliot transformirao englesku poeziju. Osim toga, intenzivnije od bilo kojeg modernog egipatskog autora eksperimentiše sa žanrom poetske drame, u okviru koje koristi slobodni stih. Njegova najpoznatija drama napisana u ovom stilu svakako je Ma'sa al-Hallag (“Halladžova tragedija”).

Ovaj kritičar koji je bio dobar poznavalac arapskog naslijeđa, posebno djela iz oblasti sufizma, gajio je duboko poštovanje prema idejama Baudlairea, Eliota, Rilkea i bio je pobornik ideje da umjetnost mora biti slobodna i nesputana.

Njegova prva zbirka poezija al-Nas fi biladi (“Ljudi u mojoj zemlji”) odaje jasne utjecaje socrealizma; iskazana je jednostavnom dikcijom sličnom običnom govoru, a sadrži i poetske tehnike i ideje T.S.Eliota. Inače, poezija S?alaha ‘Abd al-S?abura prožeta je duhovnim i moralnim porukama, dubokom misaonošću, melanholijom i osjećanjem skore smrti.

Bio je pobornik stvaranja veza među kulturama i istovremeno naglašavao potrebu odanosti vlastitom kulturnom i nacionalnom identitetu. Jedna od njegovih glavnih preokupacija bilo je pitanje modernizacije i arapskog kulturnog preporoda, kroz koji je njegov narod prolazio još od XV stoljeća; naime, vjerovao je da se novi život ne može izgraditi samo oživljavanjem cjelokupnog drevnog naslijeđa već radije njegovim aktueliziranjem u modernim vremenima.

Napisao je više djela: zbirke poezije: al-Nas fi biladi (“Ljudi u mojoj zemlji”) 1957., ' Aqulu lakum (“Govorim vam”) 1961., ' Ahlam al-faris al-qadim (“Snovi drevnog viteza”) 1964., 'Aşwat al-‘aşr (“Glasovi vremena”) 1961., Ta'ammulat fi zaman al-garih? (“Razmišljanja o ranjenom vremenu”) 1970., Wa tabqa al-kalima (“I ostat će riječ”) 1970., ‘Umr min al-h?ubb (“Život od ljubavi”) 1973., Šagar al-layl (“Noćna stabla”) 1973., al-Ibh?ar fi al- d akira (“Plovidba u sjećanje”) 1977.; poetske drame: Ma'sa al-Hallag (“Halladžovo stradanje”) 1965., Musafir layl (“Noćni putnik”) 1968., al-'Amira tant?az?ir (“Princeza čeka”) 1969., Layla wa al-Magnun (“Lejla i Medžnun”) 1970., Ba‘da 'an yamut al-malik (“Kada kralj umre”) 1973. Uprkos primjetnom zapadnom utjecaju, ‘Abd al-S?aburove drame su duboko utemeljene u arapskoj povijesti, tradiciji i folkloru. Sve njegove drame prevedene su na engleski jezik. Objavio je i nadahnutu autobiografiju H?ayati fi al-ši‘r (“Moj život iskazan poezijom”).

Bio je plodan književni kritičar. Iz te oblasti napisao je četrnaest knjiga i preko dvije stotine članaka i studija o književnosti. Tretirao je teme koje su vezane kako za arapsku, tako i za svjetsku književnost. Prevodio je djela Ibsena, Lorce i Eliota7

Mirza Sarajkić

 

Zimska pjesma

 

Ova zima kazuje mi da sam ću umrijeti

Jedne zime poput ove, jedne zime

Ova večer kazuje mi da sam ću skončati

Jedne noći poput ove, jedne noći

Da godine sve uzalud su prošle

Da živio sam u svijetu obnaženom.

Ova zima kazuje mi da duša moja

Drhti od studeni

Da mi je srce presahlo prošle jeseni

Uvehlo sa prvim lišćem što je opalo

Palo sa prvim kapima kiše

Da svaka noćca promrzla

Još više ga probija i tjera

U utrobu kamena

Da sa beharom ne bi

Ispružilo svoje ruke kroz snijeg

Ako dođe ljetnja toplina

Da ga probudi.

 

Ova zima kazuje mi da tijelo mi je oboljelo

Dah ruža divlja

Svaki korak opasnost i nesreća

Da mogu skončati između dva gaza

U silovitoj jurnjavi grada

Umrijeti, a da niko ne zna za me

Skončati, a da niko za mnom ne zaplače

Vjerovatno će moji prijatelji kazati

Kad se okupe:

Ovdje je on sjedio, ali je otišao

Kao i svi ostali

Neka mu Bog mir duši podari!

 

Ova zima kazuje mi da sve što sam mislio

Da lijek mi je, otrov bilo je

Da ova umjetnost zbog koje sam drhtao

Samo me sunovratu vodila

Koliko sam godina ovu ranu nosio?

A još mi je glava krvava!

Poezijo, moja ruševino, zbog ovoga

Sve je u propasti skončalo

Zbog ovoga, sve sam ostavio

Zbog ovoga, stavljen sam na raspelo

Visim tamo, studen, tama, grmljavina

Ispunjavaju me strahom

Kad sam povikao, nije bilo odgovora

Znao sam da izgubljen sam!

 

 

Ova zima kazuje mi

Da bismo u njoj živjeli

Moramo toplinu i uspomene na ljetnje žege skupljati

Ali ja sam poput rasipnika proćerdao

Moju žetvu, pšenicu i sve zrnevlje,

Na početku jeseni

Ovo je, onda, moja kazna:

Ova zima kazuje mi

Da jedne zime poput ove

Sam ću umrijeti

Sam skončati

Jedne zime. 7

 

 

 

 

Hronika poraženog proroka

 

( Prvi dio )

Naslijedit će me neko

Ko riječima dat će smisao,

Ko se neće baviti izrekama

I kićenim frazama

I neće boraviti

U tabutima mrtvih simbola.

Naslijedit će me neko

Ko će nabrusiti zareze

Ko će u vatru uroniti od riječi rubove,

Ko će me o smrti mojoj obavijestiti

I sjekirom glavu mi odrubiti,

Ko će umjesto oružja riječi za pasom nositi

Ali, zauzvrat, sa sabljom pjevati!

 

( Prolog za drugu noć. )

Svećenici i notari govora,

Neznalice ispod lažna trijema,

Filozofi zagonetni,

Stihoklepci nezgrapni,

Miševi među živima

Aligatori međ' umrlima

Svi su skriveni u dvorskim odajama

Zajedno zvrndaju poput salonskih muha!

Sve što od riječi znaju jeste

Da mucaju, čavrljaju ili cvrkuću,

Blelbeću, naklapaju

Šuštave tlapnje površne.

Mjehurići što lepršaju

Vesele ih beskrajno.

Sada pijani poput barskih žaba uživaju

U svojim mahnitim kreštanjima.

Kapci su im otežali

Osjećajući potrebu za razuzdanim pijankama

I hrapavim melodijama –

Sve su ideje razdjenuli

Kurvinske i plemenite;

Njihove šuplje ali prljave ralje

Mljackaju meso probodenih riječi

A onda ostatak jalove bljuvotine

Iz sebe izbace

U krilo istine,

U krilo dobrote,

U krilo slobode!

 

( Prolog za treću noć. )

Ne mogu kazivati,

Neka to vjetar za me učini

Njega niko obuzdati ne može

Osim zidova vasione;

Ne mogu kazivati,

Neka to za me učine morski vali:

Ništa ih ne može zadržati

Sve dok se o hridi ne slome;

Ne mogu kazivati,

Neka to krošnje drveća za me učine:

One se nikad poviti neće

Sve dok plod svoj ne rode;

Ne mogu kazivati,

Neka to moja tišina najdublja za me učini.

 

( Prolog za četvrtu noć. )

Nikako ne mogu kazivati!

Narode grada moga,

Ovo je sve što imam vam reći:

Rasprsnite se il' umrite!

Još veća patnja će doći

I nećeš se moći sačuvati

Bježeći na vrhove šutljivih planina,

Ili u bezdane prašuma.

Nećeš se spasiti ako se sakriješ

U svoje odaje, pod jastuke,

Ili slivnike kupatila!

Nećeš se spasiti ako se uz zidove pripiješ

Čak i sjenka da postaneš

Sa zidom zagrljena!

Nećeš se spasiti vraćanjem u djetinstvo

Ili postajući manji i manji

Čak i da se sa podom stopiš

I budeš toliki

Da kroz iglene uši možeš proći.

Nećeš se spasiti

Noseći majmunske krinke,

S njima stapajući se,

I svoja drhtava tijela

Pretvarajući u gomile smeća!

Stoga, rasprsnite se il' umrite!

Rasprsnite se il' umrite!

 

( Prolog za petu noć. )

- Gospodine, ko će me naslijediti:

Jeste li sve spremili

Za smotru vojnika?

- Ne, ja sam sam na mejdanu

- Gospodine, ko će me naslijediti:

Jesi li opremio ata svoga?

- Ne, on još nije spreman

- Gospodine, jesi li sablju isukao

I dotjerao odore?

- Ne, moja sablja u koricama miruje

Ja lice svoje nikad neću otkriti

Sve dok do vrhunca slave ne dospijem

Ili u mezar ne legnem.

- Gospodine, jeste li govor pripremili,

Riječi odabrali?

- Ne, riječi moje nit' su rođene

Niti presahle

- Gospodine, nestaje strpljenja,

A noć se otegla.

- Ja dolazim samo u sred noći

U sred samoće,

U sred očaja,

U sred pomora!

- Gospodine, ako nam ti ne pomogneš,

Prije nego patnje nahrle

Nikad nećemo vidjet spasenje.7

 

S arapskog preveo: Mirza Sarajkić