Jesen - zima 2006

  Tri mikroeseja o poeziji
  Muharem BAZDULJ
 
 

1.

KRIV ŠTO JE ŽIV

KOGA SU SLALI U GALICIJU

 

Koga su slali u Galiciju

Zacijelo ne Galicijance.

ali možda druge Bosance:

naprtili im telećake i rance.

Koga su slali u Galiciju?

Najprije će biti Sulju

i drugu našu rulju,

a svi smo se krstili s tri prsta

kad je Rus prodro par vrsta.

Koga su slali u Galiciju?

Poslali su Georga Trakla

s vagonom vate i stakla

pa mu je duša krotka

skiksala od strahota kod Grodka,

umro je od oberdoze opija

(izvještaj je u nekoliko kopija).

 

Moj Meho, živ klan nedoklan,

nije ti dosta tvog pakla

još si odgovoran i za Trakla.

 

Ivan Slamnig

 

 

Ivan Slamnig nesumnjivi je klasik modernog hrvatskog pjesništva. Mile Stojić veli kako je u suvremenog hrvatskom pjesništvu upravo Slamnig najdosljedniji vlastitom rukopisu, a da je usprkos tome i uvijek nov. “Iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu niče uvijek novi a prepoznatljivi glas, glas koji odbacuje zamke manirizma i uvijek pulsira u živom jezičnom jezgru, isijavajući stalno nova i nova značenja i oblike. Održavajući svježinu i autentičnost, on je sam obilježio jednu od najzanimljivijih smjernica suvremene jezične prakse, nudeći ostvarenja koja se teško mogu porediti sa bilo čim u našoj novijoj književnosti.” - naglašava Stojić. Mirjana Jurišić će posebno potcrtati Slamingovu erudiciju te dodati: “Spoj modernističkoga senzibiliteta sklonog avangardnom krčenju svježih književnih putova, eksperimentu i istraživanju novih mogućnosti jezika, s autorskom i intelektualnom potrebom da se uspostavi aktivan, živ dijalog s hrvatskom i svjetskom književnom baštinom - temeljno je obilježje cjelokupnoga Slamnigova djela.”

Veliki Slamnigov poštovalac bio je i pjesnik Milan Milišić. Možda i najtrajniji spomenik tog poštovanja i ljubavi jest posveta Milišićeve knjige Mačka na smeću , posveta koja glasi: Ivanu Slamnigu , velikom meštru . Milišićevu sklonost Slamnigu nisu, međutim, dijelili neki njegovi prijatelji, poput Danila Kiša 1 i Predraga Čudića. Ovo je napisao potonji: “U ogovaranju našeg zajedničkog dubrovačkog prijatelja, u vreme kad je njegova Mačka na smeću izašla, pominjali smo i tu njegovu čudnu ljubav za jednog pesnika koji se najčešće gubio u veštim ali i praznjikavim igrama rima i, po našem sudu, nije imao nikakve pesničke srodnosti sa Milišićem. No, pesničke ljubavi su često neshvatljive.”

Bilo kako bilo, Slamnigova vještina rimovanja proizvodila je, barem ponekad, zbilja veliku poeziju. Meni najdraži primjer, meni najdraža Slamnigova pjesma, jest upravo Koga su slali u Galiciju . Veliku temu, jednu od najvećih tema južnoslovenskih književnosti, temu ratovanja naših u tuđini , 2 naći ćemo, među ostalim, i kod Krleže i Selimovića. Ova Slamnigova pjesmu cijelu tu temu uspješno parodira , a djelomično ju i nadilazi . Ne spominjem slučajno Krležu. Temu Galicije on je, na izvjestan način, uveo u južnoslovenske književnosti. Šta, međutim, Slamnig radi u prvim stihovima svoje pjesme? U maniri bahatog zapadnjaka on (ironično, naravno) izjednačava Bosnu i Galiciju. To su tek dvije rubne austrijske pokrajine, uostalom, lako ih je pomiješati. (Ko ne vjeruje neka pita najmoćnijeg čovjeka na svijetu, Georgea Walkera Busha, on je pomiješao Sloveniju i Slovačku.) Ne šalju, međutim, u Galiciju ni bilo koje Bosance: šalju (iz vica) Sulju i šalju (slengovsku) rulju. Onda ide mitska kolektivnomemoarska slika prigodnog panslavenskog (pravoslavnog) bratstva s briljantnom rimom.

Koga su slali u Galiciju? - pita (se) Slamnig i treći put. Anonimnog i poslovičnog Bosanca Sulju sada mijenja čovjek sa imenom i prezimenom: Georg Trakl. Otkud sada puno ime i prezime? Trakl je Pisac, Trakl je Klasik, Trakl je Pjesnik! On u literaturi kao i u ratu zaslužuje poseban tretman. Kronološka tablica njegova života objavljena uz njegovu knjigu izabranih pjesama ( San zla , Durieux, Zagreb, 1995, prevela Truda Stamać) ovako sažima njegove posljednje dane (1914. godina): “Početak rata. Trakl sa innsbruchškom sanitetskom četom odlazi u rat. Bitka kod Grodeka. Pokušaj samoubojstva. Na promatranju u krakovskom lazaretu. 6. studenoga umire od prevelike doze kokaina.” Suhu drenovinu korektne (i konkretne) biografske proze Slamnig pretvara u zlato poezije. Iz naziva toponima “ispada” jedno slovo, kokain postaje opij (rima je antologijska!), no to je tek paradigmatičan primjer onoga što su stari Rimljani zvali Litentia Poetica.

Tri stiha poante Slamnig odvaja u zasebnu strofu. Folklorni Meho mijenja Sulju iz vica, ništa pretjerano bitno, Bosna i Galicija mogu se zamijeniti, pa zašto ne bi i Suljo i Meho. Ta rima klan/nedoklan na Balkanu je kafanska, skoro šaljiva. A onda vrhunski povijesni sarkazam (s duplim dnom): nije ti dosta tvog pakla/ još si odgovoran i za Trakla . Meho (ili Suljo), mali čovjek što je uvijek tek sitan kusur u krvavom računu, mali čovjek koji svagda besmisleno i krvavo ratuje daleko od vlastitog praga, u historiji književnosti, u historiji poezije, postaje tek kontekst smrti jednog velikog pjesnika. I u umjetnosti, i u književnosti, jednoj od rijetkih čovjekovih distinktivnih dimenzija , Suljo (ili Meho) je parija i žrtva, kriva - kažimo to slamnigovski - i što je živa.

 

 

· Bilješke

 

1 Kišovo prijateljstvo s Milišićem vidljivo je pak i u jednoj antologijskoj pjesmi, pjesmi posvećenoj upravo Milišiću, pjesmi u kojoj Kiš, na izvjestan način, parodira Slamniga. Pjesma je, naime, potpisana iznimno znakovitim pseudonimom .

 

NATURA MORTE

Za Milana M.

Tu l'horizon jedna ptica,

s u tanjuru hladna pizza.

Sunce zalazi, sjedim u shadow,

takvoj se sreći nisam nado;

takvoj se nisam nadao sreći

(evo stiže i batak pileći).

Uskoro ću, Herren und Damen,

prileći

zauvijek

pod ciklame(n).

Amen.

Jean Slamni

 

2 “ Doista, o čemu govore sva sjećanja naših otaca, ako su živa u nama? O čemu pišu najtačniji naši pisci od Bašeskije, do Selimovića, koji od njega tako ingeniozno uze iskustvo dnjestarskih močvara i klanja pod Hoćinom; od anonimnoga sastavljača Duvanjskoga arzuhala , do Miroslava Krleže s iskustvom Galicije? O besmislenom, krvavom ratovanju daleko od praga, uvijek za tuđe interese neke carske, vladarske kuće, bila ona u Stambolu ili Beču, u Berlinu ili Moskvi, u Beogradu ili Zagrebu.” (Ivan Lovrenović)

 

 

 

 

2.

DESETA ALEKSANDRIJA

 

DEVET ALEXANDRIJA

 

Prema mome proračunu, koji mogućno nije potpun,

U Americi je devet gradova s imenom Alexandria.Kartografija novog

Nastala je na principu ucrtavanja

Starog svijeta preko oceanskog indiga…

 

Jedino tako je zamisliv

Moj put preko kontinenta:

U prelasku iz jedne Alexandrije u drugu

Neprestano stižući u isti grad.

 

I samo uz potpuno uvjerenje

Da je cjelina svijeta sačuvana

Mogu zamisliti pokret

Iz jedne u drugu američku Alexandriju,

Na isti egipatski do

 

Semezdin Mehmedinović

 

“Sa gledišta helenističke kulture, najsjajniji uspjeh III vijeka prije Krista bio je grad Aleksandrija.” Ovako u svojoj uzornoj Povijesti zapadne filozofije Bertrand Russel opisuje značaj ovog egipatskog grada. U naslovnoj pjesmi zbrike Devet Alexandrija (Durieux, Zagreb, 2002.) Mehmedinović spominje uvjerenje o sačuvanoj cjelini svijeta . Indikativno je da njegove pjesme nastaju baš u momentima kad se cjelina svijeta naizgled ruši: Sarajevo Blues nastaje u prvim danima opsade, a Devet Alexandrija tek nekoliko dana nakon onog famoznog i amblematskog jedanaestog septembra. (Najveći dio knjige napisan je - po bilješci samog Mehmedinovića - na putu Alexandria - Washington D.C. -Chicago - Philadelphia - Alexandria od 19. do 28. septembra 2001. )

S formalne strane gledajući, karakteristično je da se sa svojih četrnaest stihova Devet Alexandrija uklapa u okvir - kako je negdje rečeno za pojedine pjesme Aleša Debeljaka - razlomljenog ili prekomponovanog soneta . To je zapravo ona sonetna forma karakteristična za američkog pjesnika Teda Berrigana; to su pjesme koji su, doduše, soneti “samo po tome što se sastoje od 14 stihova” (Sonja Bašić). Varijacija na kanonsku klasičnu formu kod Mehmedinovića ima dvojaku funkciju: ona je u isto vrijeme i link na tradiciju i svojevrstan lažni signal . Mehmedinovićev sonet je pravi sonet onoliko koliko su američke Alexandrije prava Aleksandrija. Mehmedinović zapravo piše pjesmu na tragu soneta ; on kao da se sjeća savršene forme pišući o nesavršenom svijetu. U to se uklapa i prelijepa slika iz petog stiha: oceanski indigo . Nesavršeni svijet je samo kopija (eto gnosticizma!); u nezavršenom svijetu nema vječnosti; oceanski indigo uništava kestlerovsko oceansko osjećanje . 3

U tom kontekstu posebno svjetlo zadobija i pjesnikov nepotpuni proračun o tome koliko Alexandria ustvari postoji. Jer u svojim stihovima Mehmedinović kao da kroji novu, onostranu, desetu Alexandriju , poput onih prvih američkih doseljenika koji su prelazili oceanski indigo vjerujući da idu načiniti novi Jeruzalem . A Aleksandrija i Jeruzalem u simboličnom bi smislu mogli biti gradovi paradigme. Jeruzalem je grad jedne knjige , Aleksandrija grad mnogih knjiga ; Jeruzalem je grad bogomolja, Aleksandrija grad biblioteke; Jeruzalem grad dogme, Aleksandrija grad gnostika; Jeruzalem - semitski grad, Aleksandrija - helenistički grad; Jeruzalem - grad tradicija koje koegzistiraju jedna pokraj druge, Aleksandrija - paradigmatski kosmopolitski grad, grad melangea , mixa i sinkretizma, grad gdje se - kako kaže Lacarriere - stapaju egipćansko, grčko, rimsko paganstvo, koptsko kršćanstvo, judaizam, neoplatonovske filozofije, hermetizam i drugi sistemi , grad u kojem su živjeli Grci, Jevreji, pagani i kršćani, sveštenici, varvari (Rex Warner).

Lacarriereov citat potiče, naravno, iz njegove knjige Gnostici . U istoj knjizi on kaže i ovo: “Pamtim jednu noćnu šetnju, u ranu jesen, u okolini Aleksandrije. Zvezde su sjale čudesno jasno. Sa zemlje se dizao ka nebu oblak isparenja s kojim su se mešali smolasti ambrini mirisi močvara. To kristalno nebo tako čisto da nijedna zvezda nije treperila i to tlo iz koga bije jara, iz koga život prosto kulja u mlazevima, pokazivalo je dva nepomirljiva lica stvarnosti: hladnu nepomičnost nebeskog beskraja i zbrkani vrtlog u kome, pomešana za zemljaskim znojem, treperi izmaglica vonja i smradova trule materije. (…) Jedan mladi aleksandrijski gnostik, preminuo u sedamnaestoj godini, Epifan, napisao je o zemlji, o suncu, pravdi i ljubavi jedan od najzanosnijih tekstova koji se mogu zamisliti.” Da, Aleksandrija je u isto vrijeme i grad gnoze i grad epifanije ; grad kristalno zvjezdanog neba i grad zemaljskog znoja; grad kavafijevskog traćenja vremena i dekirikovske nostalgije za beskonačnim .

U jednom eseju o aleksandrijskim gnosticima Borges piše: Prvobitna se brojčana kozmogonija na kraju izrodila u brojčanu magiju . Kad Mehmedinović kaže: “Prema mome proračunu, koji mogućno nije potpun,/ U Americi je devet gradova s imenom Alexandria.” - broj devet tu, naravno, nije ni slučajan niti konačan. Naredna Alexandria bit će deseta Aleksandrija.

Mehmedinović je pjesnik koji nam u svojim stihovima stvara, dakle, pribježište, refugium , desetu Aleksandriju; njegovi su stihovi ona magična šifra o kojoj govori Aleš Debeljak, šifra koja otključava ulaz između vječno mladih predjela duha, u kojima ćemo uvijek biti kod kuće . Uvijek kod kuće, uvijek na istom egipatskom doku . Jer - kako bi rekao Kavafi - ne postoji brod kojim bi pobjegao od samog sebe . To je stih iz pjesme Grad , a taj grad je Aleksandrija, ona prva , ona prava , egipatska Aleksandrija. Prva Aleksandrija je, dakle, jednaka desetoj Aleksandriji. Krug se zatvara. Cjelina svijeta je sačuvana. Gnostička zmija grize vlastiti rep.7

 

 

3.

IN LOVE AND WAR

 

JER NIJESU BILI SVI
NI PRAVEDNI NI MUDRI VALA

 

 

Na početku rata Srbi su htjeli sa Hrvatima

Hrvati sa Bosancima a Bosanci sa Srbima

Ishod Srbi izgubili od Hrvata Hrvati od

Bosanaca a Bosanci od Srba pouka ako

Je ima nej se tuć sa onim kog voliš kužiš rista

 

Branimir Džoni Štulić

 

 

 

Pjesma Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala objavljena je 2005. godine u Štulićevoj knjizi Smijurija u mjerama (Vreme, Beograd) i ima počasano (posljednje) mjesto u trećem ciklusu knjige. Riječ je o najpolitičnijem dijelu Smijurije ; u tom se ciklusu , među ostalim, komentiraju i najveći uspjesi bivših jugoslovenskih prostora . Ciklus koji se otvara prisjećanjem na političko-nacionalne zadjevice u SFRJ s početka sedamdesetih, završava pjesmicom koja na štulićevski način sažima bilans balkanskih štokavskih ratova. O tom su bilansu ispisane stotine i hiljade analiza, studija i knjiga bez da je izrečeno mnogo čega pretjerano pametnog. U racionalnom analitičkom diskursu ponajbolje je taj bilans obračunao Boris Buden na početku svog Kaptolskog kolodvora rekavši: “Sve to skupa nije imalo nikakvoga smisla!” 4 Štuliću je, međutim, pošlo za rukom da na način pjesnički i sažme bilans ratova i efektno poantira .

William Blake tvrdi kako su generalizacije idiotizam. I žurnalistički i akademski i kafanski diskurs u vezi sa (ex)jugoslovenskim ratovima vrvi generalizacijama i stereotipima. I Štulić će se, naravno, u ovom kontekstu poslužiti generalizacijama, samo što će one njemu (i čitateljima) ovdje darovati pjesničku zadovoljštinu .

Činjenica jest da je linija vodilja u srpskoj politici s početka devedesetih bila ona famozna maksima “Svi Srbi u jednoj državi”. Ako je odvajanje Slovenije od Jugoslavije još nekako i mogli biti kao neutralno u kontekstu spomenute maksime, eventualno odvajanje Hrvatske nju je automatski poništavalo . Ergo: Srbi su htjeli sa Hrvatima .

Činjenica također jest da se kao idealan partner u borbi za samostalnost Hrvatske s početka devedesetih često potencirala upravo Bosna i Hercegovina. Bilo je tu različitih vizija partnerstva : od pragmatičnih zajedno-smo-jači projekcija do pravaških Hrvatska-do-Drine fantazmi. Ali bilo kako bilo: Hrvati su htjeli sa Bosancima .

Činjenica posljednja, ne i najmanje važna, jest da su Bosanci s početka devedestih bili najzagriženiji i najiskreniji zagovornici opstanka Jugoslavije. Jugoslavija je nezamisiva (i) bez Srbije. Dakle, Bosanci su htjeli sa Srbima .

U prva dva stiha imamo, znači, polazne pozicije . Figure su postavljene. Partija počinje: počinje rat.

Treći stih počinje riječju ishod . Otvara se izviješće o bilansu. Dva stiha su ponovo i više nego dovoljna.

U augustu 1995. godine, Hrvatska vojska je u samo nekoliko dana skršila tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Gotovo svo srpsko stanovništvo s tog područja napustilo je teritoriju Republike Hrvatske. Broj Srba u Hrvatskoj drastično je smanjen. Ergo: Srbi izgubili od Hrvata .

Godine 1993. Hrvatska vojska počinje aktivno sudjelovati u ratu protiv Armije BiH. Usprkos velikoj tehničkoj nadmoći, Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane ni u Hercegovini ni u centralnoj Bosni, nisu izvojevali ni jednu pobjedu. Poraz je još sramotniji imamo li u vidu teške zločine počinjene nad civilnim stanovništvom (Ahmići, Stupni Dol, Dretelj itd.). Uglavnom: Hrvati izgubili od Bosanaca .

Najveća geopolitička i formalnopravna posljedica jugoslovenskih ratova s kraja dvadesetog stoljeća jest formiranje entiteta po imenu Republika Srpska. Na (skoro) polovini teritorije Bosne i Hercegovine kreirana je i naknadno međunarodno priznata nakaradna tvorevina bez bilo kakvog historijskog, ekonomskog, geografskog ili bilo kakvog normalnog uporišta. Jedini argument na kojem je formirana bio je argument zločina i sile. Dakle: Bosanci izgubili od Srba .

Da pjesma i završi ovako, ne bi bila promašena. Bila bi to jedna od onih duhovitih pjesmica na historijske teme kakve se daju sresti u engleskoj poeziji. No svoje će konkretno-historijske stihove Štulić ipak metafizički poantirati. Nakon polaznih pozicija i nakon bilansa Štulić ovako veli: pouka ako / Je ima nej se tuć sa onim kog voliš kužiš rista . Fantastično finale! Najprije rutinska relativizacija ( za svaki slučaj ), sa zrncem ironije, naravno: možda je iz poezije nemoguće izvući pouku, možda pouke i nema. Ali ako je ima, poručuje Štulić, to je tek savjet o izbjegavanju konflikta s nekim koga voliš. Tako zdravorazumski , a opet tako mudro ! Stvar je, uza sve, izrečena posve kolokvijalno, s vokativnim slengom na kraju, no udara direktno. Ko se tuče, taj se voli - kaže poslovična dječija rugalica. Štulić kao da dodaje: i automatski gubi .

 

 

 

Bilješka:

 

4 “Sve to skupa nije imalo nikakvoga smisla! - u ovoj jednostavnoj rečenici kao da se može sažeti svo iskustvo jugoslovenskog rasula. Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka. O mrtvima pritom bolje da i ne govorimo. Ne zato što ne zaslužuju da se kaže istina o njihovoj tragediji, nego zato što je ta istina još gora od njihove tragedije - mogli su, štoviše, morali su ostati živi, a stradali su nizašto. Ne znamo danas ni za kakvo opće dobro u koje bismo, makar naknadno, mogli ugraditi njihove izgubljene živote. Ni jednoga heroja naši ratovi nisu ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika. Ostale su ruševine, socijalna bijeda, moralna sramota, žalosno-smiješni politički provizoriji, mir koji se održava samo pod prijetnjom vanjske vojne sile, budućnost koja već danas zavidi boljoj prošlosti…”