Jesen - zima 2006

  JE LI AMERIKA JOŠ DEMOKRACIJA?
  Paolo Flores d'Arcais
 
 

Jesu li Sjedinjene države Georga W. Busha još demokracija?

Tko postavlja takvo pitanje, neće pridobiti puno prijatelja. No, pitanje je doista nužno potrebno. Posrijedi je, naime, poblem jakobinske demokracije, za koju je konsenzus sve. U njoj vlada većina, i sve što ona odluči biva zakonom. Zahtijeva to već načelo pučkog suvereniteta. Jer tko bi drugi trebao biti suveren nakon što je suverenitet boga skinut s prijestolja?

Liberalni su mislioci vazda upozoravali da i demokracija može skliznuti u plebiscitarni sistem i poprimiti totalitarne značajke. Jer pučka je volja po sebi puka apstrakcija i ima puno sličnosti s onim “Bog tako želi” apsolutnog suverena. Isto je tako kategorična, isto tako nepodatna kontroli. Jer da bi bio suveren, puk se mora prikazati kao jedinstvo, kao “jedno”. U zbiljnosti se empirijski puk naravski sastoji iz mnoštva koje se potom predstavlja kao jedno političko tijelo i kao jedna organska realnost. Ono što se pritom gubi jest puk iz krvi i mesa sa svojim pojedincima.

Zastupnici liberalne demokracije su laični, sekularizirani i pragmatični. Znaju da suverena većina može zatirati manjine. Upravo je većina Sokrata prisilila ispiti kukutu. Poradi toga liberalna demokracija želi suverenitetu postaviti granice i jamčiti slobodu svih građana – slobode disidenata naprema suverenu i slobode većine naprema same sebe. Ukratko, liberalna demokracija mora biti vlast svih pojedinaca. Poradi toga demokratska je vlast ograničena i stegnuta, podijeljena i razlučena vlast. U tomu se nahodi njezina bit. U protivnom, izopačuje se u diktaturu konsenzusa, u slobodi neprijateljski populizam.

Zastanimo za čas: ustav je steg vlasti. Ograničava utjecaj većine i štiti pojedinačna prava koja ne smije povrijediti niti jedan reprezentant i niti jedna većina, pa makar itekako većinska. Pri određivanju tih prava nema svrhe pozivati se na prirodno pravo. Tko to radi, “otkriva” posvuda “prirodna prava” koja su mu posebice pri srcu, kao što je svojina vlasniku ili život embrija integralističkom katoliku.

U zbiljnosti se prirodno pravo nigdje ne može pronaći. Ono je puko metafizičko ime pomoću kojega se ili Bog ili priroda rabe kao amblem za vlastite preferencije. Isto vrijedi za demokratski “surogat Boga”, to jest tvrdnju o jedinstvenom i organskom puku. Ni to se jedinstvo nigdje ne može naći. Stoga nam ne preostaje drugo doli zaozbiljno uzeti istinski puk, cjelinu međusobno sukobljenih pojedinaca. Njima moramo priznati one slobode koje su prijeko potrebne za autonomno dioništvo svakog pojedinca u zajedničkim i ponajprije revidiranju podložnim odlukama.

Povijesno je prvo pravo bilo pravo na krivovjerje. Dotada je monopol na područje slobodnog odlučivanja imao zahtjev za apsolutnom religijskom istinom. Za liberalnu demokraciju to znači da je javna sfera, slobodna od svakog autoritarnog zahtjeva za istinom, uvjet demokratske slobode. To nužno znači i neutralizaciju religije. Dakako, mora se bezuvjetno jamčiti i sloboda religije, no kao privatna stvar.

Koje slobode još treba oduzeti većinskoj volji? Zacijelo ne sve slobode, budući da bi se time proglasilo pravo jačega. Budući da je na to pitanje teško odgovoiti, predlažem da krenemo od demokratskog minimuma, od najmanjeg zajedničkog nazivnika: proceduralne demokracije na početku koje jest slobodan i pošten izbor.

Već je taj minimum prilično zahtjevan. Posrijedi je, naime, jamčenje autonomije slobodnog i poštenog izbora. To pak znači da treba spriječiti svaki izvanjski utjecaj koji utječe na demokratsko odlučivanje pojedinca. Odnosi se to kako na moć države tako i na meku, otupljujuću i posvuda prisutnu moć korupcije. Jer u onom času kada političar obećava stanovite pogodnosti, kako bi zadobio glasove birača, obesnažuje zlatno pravilo “jedan čovjek, jedan glas” (one man, one vote).

Dodajmo tomu neznanje i pomanjkanje informacija. Posjeduje li neki diktator oružje za masovno uništenje ili ga ne posjeduje? Zahtijeva li stanovito bombardiranje civilne žrtve? Nenadomjestiv je nepristran sistem informiranja, dakle ponajprije radio i televizija. I neće ga proizvesti “nevidljiva ruka” tržišta. Jer kad je tržište već jednom monopolizirano, vlada totalitarizam dezinformacije.

Stoga moramo u ustav ugraditi norme koje podupiru nepristran sustav informiranja, koliko god je nepristranost uopće moguća s obzirom na ljudsku zlobu. Usto bismo trebali činiti sve kako bismo omogućili što širu kritičku i refleksivnu kulturu, te onemogućili sve što našu inteligenciju potiskuje u konformizam.

Dolazimo do siromaštva. Donosi očaj i neučinkovitost i prisiljava nas na ulaganje svekolike naše energije u borbu za preživljavanje. Neprestance smo spremni nasjedati prevarantskim obećanjima. Konzervativni su liberali to nekoć znali. Bili su svjesni da nas pred dobrovoljnim “ropstvom” štiti samo dostup do gospodarskih i kulturnih resursa.

Ponovimo još jednom: je li kod SAD-a još posrijedi demokracija? Držimo se činjenica. Bush je pobijedio zahvaljujući protestantsko-fundamentalističkim glasovima koje je mobilizirao. Ili riječima američkog propovjednika Jerryja Falwella: “Lagali su nam: tvrdili su da će Amerika glasati o gospodarstvu i terorizmu. To nije istina. Naprotiv, glasala je tako kako je Bog htio. Glasala je o nama vjernicima i o vjeri”.

George je Bush svagda iznovice naglašavao da ga je pri najznačajnijim odlukama savjetovao Isus osobno. Vođa njegovog izbornog stožera Karl Rove republikansku je kampanju usmjerio na moral values (moralne vrijednosti), na fundamenatalističke vrijednosti. Cjelokupan predsjednikov program može se sažeti u rečenici: “Bog je s nama!” Ne podsjeća li nas to na islamski fundamentalizam, koji zbori: “Kuran je naš ustav“?

Bush ima “ugovor” s protestantskim ekstremizmom koji, uzgred, u sebi nema ama baš ništa evengelijsko. Tu spadaju obavezna molitva u školi, križarski rat protiv pobačaja i homoseksualnosti, kao i izjednačavanje biblijskog učenja o stvaranju s Darwinovim evolucijskim naukom. Samo je po sebi razumljivo da se odbijanje istospolnog braka može zastupati i argumentima. No ne ide tako olako pri socijalnom diskriminiranju - ipak je tu ionako jasno da je američka “država blagostanja” puka fatamorgana.

Prisilna molitva je doduše problematična. Ona isključuje nevjernike ili vjernike druge religije iz nacionalne zajednice. Pretvara ih u parije. Vjerska sloboda, naime, znači da svoje vrijednosti ne smije nametati niti jedno religijsko usmjerenje. Naravski, u SAD jamče da to još uvijek nije slučaj. No, čim se laičnost treba uzeti ozbiljno, vjerska sloboda ne seže baš daleko.

Postoje i drugi demokratski minimalni standardi što ih SAD jedva jedvice ispunjavaju. Sve se donedavna činilo da je Amerika obećana zemlja slobodnog tiska i da javnost ne trpi vladine laži. Ali kako je bilo u slučaju Georgea W. Busha? Nekažnjeno je, besramno i sustavno je smio govoriti neistinu. Lagao je o uzrocima iračkog rata, rata koji je stajao života gotovo 1400 američkih vojnika i desetke tisuća nevinih iračkih građana. Ali Bush je bio trijumfalno iznova izabran. Njegove laži više nisu izazvale reflekse moralnog zgražanja. Puritanska je Amerika samo još sjećanje, pobijedio je jezuitizam bez jezuita.

New York Times i druge velike novine priznale su da su se pustile pretvoriti u vladine glasnogovornike. No, je li to odlučujuće? Ugled dnevnih novina na tržištu, gdje su “informacije” roba, ionako pada. Nadmoćna većina stječe svoje znanje s televizije, a te televizijske informacije su “embedded”, što će reći “umočene” u vladine interese. Usto, brutalna konkurencija na medijskom tržištu televizijskih postaja vodi cenzuri, manipulaciji i pokadšto čak laži. Sve rjeđe poštuju ono što je Hannah Arendt nazvala “skromna istina činjenice”. Manjka li to poštovanje, demokracija je ugrožena.

Još više uznemiruje tiha “normalizacija” mučenja o kojoj su još tijekom prvog Bushovog mandata razmišljali teoretičari. Tako je konzervativni časopis Commentary u broju od jula i augusta 2004. godine objavio članak pravnika Andrewa McCarthyja kojemu se “nezamislivo”, naime bilo kakvo dopuštanje mučenja, ne čini samo vrijednim razmišljanja, nego čak i poželjnim: “Postoje neke žalosne okolnosti koje zahtijevaju mjere što ih zabranjuju međunarodno pravo i američki zakoni”.

Nakon što je oslabljeno kritičko novinstvo na televizijskim postajama, ostaje u Americi još samo jedna protuteža vladi: sudstvo. No, može li ono odigrati svoju ulogu u opsegu kakvog su ga htjeli očevi ustanovitelji?

Posvetimo se “bibliji” demokracije, časopisu Federalist Paper . Tu James Madison piše: “Spajanje svih dijelova vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske, u istim rukama (...) možemo s pravom smatrati distinktivnim obilježjem tiranije”. Posve jednako je pisao Thomas Jefferson u svojoj autobiografiji: “Dobru vlast ne ostvarujemo koncentracijom dijelova vlasti, nego samo njezinom raspodjelom”. I Alexis de Tocqueville piše u svojoj knjizi “O demokraciji u Americi“: “Ono što me u Americi ponajprije odbija nije tamo vladajuća sloboda, nego slaba zaštita pred tiranijom, jer u brojnim državama suce bira većina. (...) Ne kažem da je u Americi tiranija česta, kažem samo da tamo nema nikakve zaštite pred tiranijom”.

Nije samo Bush taj koji svoj prvi predsjednički mandat zahvaljuje odluci Vrhovnog suda, odluci koja stoji na pravno klimavim nogama. Taj su sud politizirali Reagan i Bush stariji, pa bi i drugi mandat Georgea W. Busha mogao proći u znamenju “glajhšaltovanog” sudstva ( Zeit , 3/2005). Richard Dworkin, jedan od najznačajnijih američkih ustavnih sudaca, čak se boji: “Religiozni fundamentalisti prije svega žele sudove zaposjesti sucima koji dijele njihove poglede, i Bush je tom zahtjevu izišao u susret, tako što je za savezne sudove imenovao samo pravnike koji se odlikuju konzervativnom beskompromisnošću u pogledu pobačaja, rase, građanskih prava, zaštite radnika, prava homoseksualaca, vjere i okoliša. Mnogi su od njih doista sramotno nesposobni za sudačku funkciju. Vrhovni sud kojim bi dominirali Bushevi kandidati imao bi najvjerojatnije na volju vrijeme čitave generacije u kojemu bi mogli razoriti sva ustavna prava za utemeljenje kojih je sud trebao desetljeća”.

Ponovimo dakle: je li Amerika još uvijek demokracija? Činjenice nam govore da se u Americi zbiva dramatičan sukob između demokracije i populizma, dakle između zagovornika demokracije i onih koji su spram nje ravnodušni ili su joj čak neprijatelji. Svjedoci smo križarskog rata populizma protiv demokracije. Zasada to još nije pobjednički rat, no ako stvari krenu na gore, američku bi demokraciju mogao povući u neslavnu propast.

S pravom se može reći, s obzirom na povijesne i političke razlike između kontinenata, da Europa iz američkih izbora ne može izvući valjane pouke. No, ukoliko to ipak pokušamo, tada je ta pouka više nego “jasna i razvidna”. Uči nas, prvo: pobjeđuje se tako da se pridobiju neglasači i oni zasićeni politikom – a ne toliko oduzimanjem glasova protivniku.

Drugo, američki nas izbori uče: ljude se može pokrenuti da idu glasati samo odlučnim porukama – s radikalnim odlukama koje egzistencijalno visoko kotiraju. Treće, američki nas izbori uče: političkom se protivniku ne protustavljaš tako što mu činiš ustupke, pobuđujući dojam da ćeš voditi istu politiku, samo bolje i umjerenije. Četvrto, Bushov nas izbor uči: na izborima ne odlučuje toliko stvarnosni sadržaj izbornih programa niti njihova ideološka poruka. Odlučujuće je u kojoj se mjeri nepopustljivo zastupaju egzistencijalne vrijednosti. Navodna oprečnost “konkretne ekonomije” i “apstraktnih vrijednosti” pritom se vodi do apsurda. Upravo je ljevica dosada previđala da su i vrijednosti konkretne, i to čak tako konkretne kao ono materijalno. Pokadšto čak i puno konkretnije.

Stoga nije presudno govorimo li o vrijednostima; presudno je na koje vrijednosti mislimo. Prije negoli dođemo na to, morali bismo odgovoriti na dva pitanja: na kojemu se praznovjerju temelji naklapanje da se izbori “dobivaju u centru“? I što je uzrokom da se u srcu Zapada razbuktao prijepor o vrijednostima?

Izbori se dobivaju “u centru” jedino kada u ozračju difuznog blagostanja manjkaju drugi, dramatični motivi. Sve dok će sinovima u budućnosti biti bolje nego očevima, neće se naći nitko tko neće odbacivati rasizam, neće biti tolerantan spram homoseksualaca i neće kritizirati socijalne nepravde. No, čim su te slobode u pitanju, vraća se populistički demon. Može se, poput Thomasa Jeffersona, proglašavati pravo svih na sreću, i tvrditi da smo svi rođeni slobodni i jednaki – sve dok niti jedan crnac ne zasnubi bjelkinju ili dok se radnik ne organizira protiv poslodavca.

Makar politikolozi nerado izgovaraju tu istinu: u liberalnim demokracijama politička je desnica često samo protiv svoje volje demokratična. Pa i ako to jest, ona je to samo iz taktičkih razloga i demokratske postupke rabi kao sredstvo jamčenja vlastitih privilegija. No, čim se demokracija uzme zaobiljno i čim se privilegije stave u pitanje, tada se objelodanjuje tlo populizma, pri čemu i Bog rado pristiže u službu. Ukratko, što je realna demokracija šira, to su i interesi establišmena nestabilniji. Osjeća se ugroženim, i to ugroženim od strane temelja demokracije: od autonomije sudstva pa sve do kritičnog novinarstva. Stavlja u pitanje kako laički karakter države tako i jednake šanse na izborima.

Kada populistički demoni, metaforički rečeno, “zovu na oružje”, tada je oružje često realni rat. Svaki populizam ište vanjskog neprijatelja, kako bi izigrao liberalnu logiku i unutarnje protivnike pretvorio u “izdajice”. Rat zatvara antidemokratski krug populizma i posvećuje njegove sastavnice. Zajednica biva “velikom familijom” (ili čak “poduzećem“) s “ocem” na vrhu. Vlada logika poslušnosti. Neslaganje, na kojemu se temelji demokratski suživot, kriminalizira se, a konformizam biva građanskom krepošću.

Taj se konformizam širi upravo po američkom ruralnom svijetu. On je upravo stoga tako pogibeljan jer njegove moral values imaju totalitarni premaz i isključuju manjine. Pojedinca se prisiljava da bude pripadnikom; ne smije izmaknuti “krdu”. Upravo njegovo samorazumijevanje kao pojedinca sumnjivo je većini. I tu vrijedi: tko naciju unižava u veliku “vojsku” i vjeruje da se može pozivati na izvanzakonsko “Bog je s nama”, taj izokreće volju otaca-ustanovitelja i duh ustava u njihovu suštu protivštinu.

Stoga sve više država što ih demokracijama nazivamo uistinu su demokracije u propadanju. I nipošto nije puka mora bojimo li se da su Zapad i Istok, prvi i drugi svijet, neprimjetno na putu prema novom “modelu razvića“: kapitalizmu bez demokracije. Kina i Rusija već na svoj način idu tim putem; Amerika fundamentalista i naftnog magnata Busha (a da se i ne spominje mala Italija s Berlusconijevim režimom) mogla bi ih slijediti na mekaniji način

 

Izvor: Die Zeit , 20. 01. 2005.

 

 

* Paolo Flores D'Arcais je jedan od najutjecajnijih talijanskih intelektualaca, urednik časopisa Micromega i autor brojnih knjiga iz područja političke filozofije 7

 

S njemačkog preveli Dalibor Davidović i Mario Kopić