Jesen - zima 2006

  NAKON NEOKONZERVATIVIZMA
  Francis Fukuyama
 
 

Kako se približavamo trećoj godišnjici početka rata u Iraku, ne izgleda vjerovatnim da će povijest ocijeniti bilo intervenciju kao takvu bilo ideje koje je pokrenula dobrohotnim. Okupacijom Iraka, Bushova je administracija stvorila samo-ispunjavajuće predviđanje: Irak je sada zamijenio Afganistan kao magnet, kao polje za obuku i operativna baza za teroriste džihada, s mnoštvom američkih meta za gađanje. Sjedinjene Američke Države i dalje imaju šanse stvoriti dominirajuće šiitski demokratski Irak, ali nova će vlada biti veoma slaba u godinama što dolaze; proizvodeći vakuum moći će prizvati strane utjecaje svih iračkih susjeda, uključujući Iran. Jasne su prednosti za irački narod uklanjanja diktature Sadama Huseina i možda neki pozitivni povratni učinci u Libanu i Siriji. Ali odveć je teško vidjeti kako će ovaj napredak po sebi opravdati krv i sredstva koja su SAD do sada potrošile na ovaj projekat.

Takozvana “Bushova doktrina” koja je postavila okvir za prvi mandat administracije, sada je u ruševinama. Doktrina (razmatrana, između ostalih mjesta, na nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD 2002. godine) dokazuje da bi, probuđena napadima od jedanaestog septembra, Amerika trebala pokretati povremene preventivne ratove da obrani sebe, protiv odmetnutih država i terorista s oružjem za masovno uništenje; da to radi sama ukoliko je neophodno, i da radi na demokratizaciji šireg Srednjeg Istoka, kao dugoročno rješenje za problem terorizma. Ali uspješna preventiva ovisi o sposobnosti da se budućnost predvidi precizno i na dobrim obavještajnim podacima, koja nije nastupila, dok se američki uočljivi unilateralizam izolira kao nikada prije toga. Nije iznenađujuće da se u svom drugom mandatu administracija distancirala od ovakve politike i da se nalazi u procesu redefiniranja dokumenta o nacionalnoj sigurnosnoj strategiji.

Ali to je idealistički napor koristiti američku moć za promoviranje demokracije i ljudskih prava u inozemstvu, koji može patiti od najvećih zastoja. Uočena greška u Iraku, vratila je autoritet vanjskoj politici “realista” u tradiciji Henryja Kissingera. Već postoji gomila knjiga i članaka koja osuđuje američki naivni vilsonizam i napada predstavu pokušaja demokratizacije svijeta. Napori drugog mandata administracije za širenje demokracije na Srednjem Istoku, predstavljeni visokoparnom retorikom Bushova drugog inauguracijskog govora, urodili su veoma problematičnim plodovima. Islamistička “Muslimanska braća” ostvarila su značajan uspjeh na parlamentarnim izborima u Egiptu, prošlog novembra i decembra. Dok je održavanje izbora u Iraku ovog decembra bilo dostignuće samo po sebi, glasanje je dovelo do nadmoći šiitskog bloka s bliskim vezama s Iranom (slijedeći izbor konzervativca Mahmuda Ahmadinedžada za predsjednika Irana u julu). Ali nepobitan je dokaz bila odlučujuća pobjeda Hamasa na palestinskim izborima u januaru, koja je na vlast dovela pokret otvoreno posvećen uništenju Izraela. Na svojoj drugoj inauguraciji, Bush je rekao da su “američki vitalni interesi i naša najdublja vjerovanja sada jedno”, ali optužbe će biti proizvođene s rastućom učestalošću da je Bushova administracija napravila veliku pogrešku kada je promiješala lonac i da bi Sjedinjenim Državama bilo bolje da su ostale vjerne svojim tradicionalnim autoritativnim prijateljima na Srednjem istoku. Zapravo, napor za širenjem demokracije diljem svijeta napadnut je kao nelegitimna aktivnost, kako od ljudi na ljevici poput Jeffreyja Sachsa, tako i od tradicionalnih konzervativaca poput Pata Buchanana.

Reakcije usmjerene protiv širenja demokracije i aktivističke vanjske politike, tu se ne moraju završiti. Oni koje Walter Russel Mead označava kao “džeksonovski” konzervativci – pravovjerni Amerikanci čiji se sinovi i kćeri bore i umiru na Srednjem istoku – podržali su irački rat zato jer su vjerovali da se njihova djeca bore za obranu SAD-a od prijetnje nuklearnog terorizma, a ne zbog širenja demokracije! Oni ne žele napustiti predsjednika usred pogrešnog rata, ali uočena greška iračke intervencije može ih odgurati u korist više izolacionističke vanjske politike, koja je i prirodnija politička pozicija za njih. Nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazuju pomicanje javnog mišljenja prema izolacionizmu; postotak Amerikanaca koji govore da SAD “trebaju gledati svoja posla” nikad nije bio veći još od kraja vijetnamskog rata.

Više od bilo koje druge grupe, to su bili neokonzervativci i unutar i izvan Bushove administracije, koji su se zalagali za demokratizaciju Iraka i šireg Srednjeg Istoka. Oni su nadaleko zaslužni (ili krivi) kao presudni glasovi koji su pozivali na promjenu režima u Iraku, i dalje je to njihov idealistički program rada koji će u dolazećim mjesecima i godinama najdirektnije biti ugrožen. Odstupanje SAD-a sa svjetske scene, praćeno povlačenjem iz Iraka, po mojem bi mišljenju bila velika tragedija, zbog toga što je američka moć i utjecaj bila ključna za održavanje otvorenog i rastuće demokratskog poretka diljem svijeta. Problem s neokonzervativističkim programom rada ne leži u njihovim ciljevima, koji su toliko američki koliko i pita od jabuka, nego prije u odviše militariziranim sredstvima kojima su bili traženi da bi bili ostvareni. Ono što američka vanjska politika treba nije povratak skučenom i ciničnom realizmu, već prije formulacija “realističnog vilsonizma” koja bolje usklađuje sredstva prema ciljevima.

 

Baština neokonzervativizma

Kako su neokonzervativci završili na kraju krajeva, posegnuvši predaleko tako da rizikuju podrivanje svojih vlastitih ciljeva? Vanjska politika prvog mandata Bushove administracije nije tekla borbom neotklonjivo (ineluctably) od pogleda ranijih naraštaja ljudi koji su smatrali sebe neokonzervativcima, budući da su ovi pogledi bili po sebi složeni i predmet različitih interpretacija. Četiri zajednička principa ili konca kroz koja se mora probiti, izmišljena su do kraja hladnog rata: briga za demokraciju, ljudska prava i generalno, unutrašnja pitanja države; vjerovanje da američka moć može biti korištena za moralne ciljeve; skepticizam u vezi sa sposobnosti međunarodnog prava i institucija da rješavaju ozbiljne sigurnosne probleme; i naposljetku, mišljenje da ambiciozni društveni inženjering obično vodi prema neočekivanim posljedicama i stoga potkopava svoje vlastite ciljeve.

Problem je bio u tome što su dva od navedenih principa bila u potencijalnoj koliziji. Skeptični stav prema ambicioznom društvenom inženjeringu – koji je u ranijim godinama primjenjivan uglavnom u unutrašnjoj politici poput pozitivne diskriminacije, trgovine i socijalne pomoći – navodi na oprezan prilaz prepravljanju svijeta i svjesnosti o tome da ambiciozne inicijative vazda imaju nepredviđene posljedice. Vjerovanje u potencijalne moralne uporabe američke moći, s druge strane, implicira da američki aktivizam može preoblikovati strukturu globalne politike. Do vremena iračkog rata, vjerovanje u transformacijske uporabe moći odnijelo je prevagu nad sumnjama oko društvenoga inženjeringa.

Pogledamo li unatrag, stvari se nisu morale razvijati na ovakav način. Korijeni neokonzervativizma leže u značajnoj grupi, uglavnom židovskih intelektualaca, koji su pohađali City College u New Yorku, sredinom i krajem tridesetih, kao i početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, grupi koja uključuje Irvinga Kristola, Daniela Bella, Irvinga Howea, Nathana Glazera i, nešto kasnije, Daniela Patricka Moynihana. Priča je ove grupe je bila ispričana na mnogim mjestima, najznačajnije u dokumentarnom filmu Josepha Dormana zvanom Dokazivanje svijeta (Arguing the World). Najbitnije je nasljeđe ove grupe bilo idealističko vjerovanje u društveni progres i univerzalnost prava, udruženo s intenzivnim antikomunizmom.

Nije slučajno da su mnogi iz ove grupe počeli kao trockisti. Sam Lav Trocki bio je, naravno, komunist, ali njegove su pristaše dolazile svijesti razumijevajući bolje od većine ljudi apsolutni cinizam i brutalnost Staljinova režima. Antikomunistička ljevica, nasuprot tradicionalnoj američkoj desnici, suosjećala je s društvenim i ekonomskim ciljevima komunizma, ali tijekom tridesetih i četrdesetih došli su do shvaćanja da je “realno egzistirajući socijalizam” postao čudovišnost neplaniranih posljedica koje su posvema potkopale idealističke ciljeve za koje su se zalagali. I dok nisu svi mislioci ove škole postali neokonzervativci, opasnost od dobrih namjera vođenih do ekstrema, bila je temom koja je mogla ležati ispod životnog djela mnogih članova ove grupe.

Ako je postojala jedna najistaknutija tema u domaćoj društveno-političkoj kritičkoj debati, od onih koji su pisali za neokonzervativni časopis The Public Interest („Javni interes“) osnovan od Irvinga Kristola, Nathana Glazera i Daniela Bella, 1965. godine – to su bila ograničenja društvenog inženjeringa. Pisci poput Glazera, Moynihana i, kasnije, Glenna Louryja dokazivali su da ambiciozni napori za iznalaženje društvene pravde obično ostave zajednice u lošijem stanju nego prije toga, zbog toga što oni ili zahtijevaju masivnu državnu intervenciju koja prekida već postojeće društvene odnose (na primjer, prisilni rad) ili inače stvaraju neočekivane posljedice (kao porast broja obitelji s jednim roditeljem, kao rezultat socijalne pomoći). Najvažnija tema koja se provlači kroz opsežne rukopise Jamesa Q. Wilsona odgovara ideji da se ne može spustiti stopa kriminala pokušajem razrješavanja dubokih fundamentalnih problema poput siromaštva i rasizma; učinkovite bi se politike trebale usredotočiti na kratkoročne mjere što dolaze nakon simptoma društvenih stiski (poput grafita u podzemnoj željeznici ili prosjačenja) prije nego ukorijenjenim razlozima (root causes).

Kako je onda grupa s takvim pedigreom došla do odluke da “ukorijenjeni razlozi” terorizma leže u manjku demokracije na Srednjem istoku, a da Sjedinjene Države imaju i mudrost i sposobnost da riješe taj problem i da će demokracija doći brzo i bezbolno u Irak? Neokonzervativci ne bi napravili ovakav zaokret, osim na neobičan (peculiar) način kojim je hladni rat završen.

Ronald Reagan je bio ismijan od sofisticiranih ljudi na američkoj ljevici i u Europi, zbog označavanja Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika kao “carstva zla” i zbog izazivanja Mihaila Gorbačova ne samo da reformira svoj sistem nego također i da “sruši taj zid”. Njegov pomoćnik sekretara obrane za međunarodnu sigurnosnu politiku Richard Perle bio je označen kao “princ tame” za ovu beskompromisnu, tvrdolinijašku poziciju; njegov je prijedlog za dvostruku-nulu u pregovorima o nuklearnom oružju srednjega dometa (a to je potpuno uništenje projektila srednjeg dometa) bio napadan kao beznadno “izvan svijeta” od centrističkih vanjsko-političkih eksperata, na mjestima kao što su Council on Foreign Relations i samom State Departmentu. Ta je zajednica osjećala da su reganovci opasno utopistički u svojim nadama u stvarnu pobjedu, kao protivnici snalaženja u hladnom ratu.

 

I upravo je totalna pobjeda u hladnom ratu točno ono što se dogodilo od 1989. do 1991. godine. Gorbačov je prihvatio ne samo dvostruku-nulu nego i duboke rezove u konvencionalnim snagama, a potom nije zaustavio poljsko, mađarsko i istočnonjemačko dezertiranje iz carstva. Komunizam se urušio za svega nekoliko godina zbog svoje unutrašnje moralne slabosti i proturječnosti, i s promjenom režima u Istočnoj Evropi i bivšem SSSR-u, prijetnja je Varšavskog pakta Zapadu isparila.

Način na koji je hladni rat završen uobličava razmišljanja pristalica iračkog rata, uključujući mlađe neokonzervativce poput Williama Kristola i Roberta Kagana, na dva načina. Prvo, izgleda da se stvorilo očekivanje da su svi totalitarni režimi šuplji do srži i da će biti smrvljeni s malom pomoći sa strane. Uzor za ovo bila je Rumunjska pod Ceausescuom: jednom kada je užasna vještica bila mrtva, mase će se podići i početi radosno pjevanje o svom oslobođenju. Kao što su Kristol i Kagan stavili u svoju knjigu iz 2000. godine Sadašnje opasnosti (Present Dangers): “Mnogima ideja da Amerika koristi svoju moć da pomaže promjene režima u nacijama upravljanim od strane diktatora, zvuči utopistički. Ali, u stvari, to je značajno realistički. Ima nešto perverzno u objavi nemogućnosti pomaganja demokratskih promjena u inozemstvu u svjetlu evidencije u protekla tri desetljeća”.

Ovaj preveliki optimizam postratne tranzicije prema demokraciji, pomaže objašnjenju neshvatljivog neuspjeha Bushove administracije da adekvatno predvidi pobunjenike koji su se potom pojavili u Iraku. Izgleda da su pristaše rata mislile da je demokracija vrsta zadanog stanja u koje se društva vraćaju jednom kada teške utege prisilnih režima zadese promjene, prije nego dugotrajan proces izgradnje institucija i reforma. Dok oni sada tvrde da su čitavo vrijeme znali da će demokratska transformacija Iraka biti duga i teška, oni su jednostavno bili iznenađeni. Prema nedavnoj knjizi o Iraku Atentatorova kapija ( The Assassins' Gate) Georga Packera, Pentagon je planirao povlačenje američkih snaga do nekih 25 tisuća do kraja ljeta nakon okupacije.

Do 1990-ih, neokonzervativizam je bio pohranjivan od nekoliko drugih intelektualnih tokova. Jedan je dolazio od studenata političkog teoretičara njemačko-židovskog podrijetla Lea Straussa, koji je, naspram mnogih gluposti napisanim o njemu od ljudi poput Anne Norton i Shadiae Drury, bio ozbiljan čitatelj filozofskih tekstova koji nisu izražavali mišljenja o suvremenoj politici ili političkim temama. Radije, on je bio zainteresiran za “krizu moderniteta”, uvedenu relativizmom Nietzschea i Heideggera, kao i činjenicom da ni tvrdnje religije ni duboko-zadržana mišljenja o prirodi dobrog života ne trebaju biti prognana iz politike, kao što su se nadali mislioci europskog prosvjetiteljstva. Druga struja dolazila je od Alberta Wohlstettera, stratega Rand korporacije, koji je bio učitelj Richarda Perlea, Zalmaya Khalilzada (sadašnjeg američkog ambasadora u Iraku) i Paula Wolfowitza (bivšeg zamjenika sekretara obrane), između ostalih ljudi. Wohlstetter je bio snažno zainteresiran za problem nuklearne proliferacije i za put kojim je 1968. godine smanjivanje nuklearne opasnosti ostavljeno izlazom iz neprilike, u svojoj podršci “mirnodopskoj” nuklearnoj energiji, širok dovoljno da se zemlje poput Iraka i Irana kroz njega provuku.

Imam brojne veze s različitim obalama neokonzervativističkog pokreta. Bio sam student Straussova štićenika Allan Blooma, koji je napisao bestseler Zatvaranje američkog uma (The Closing of the American Mind), radio sam u Randu i s Wohlstetterom na temama Perzijskog zaljeva; radio sam također u dvije prilike za Wolfowitza. Mnogi ljudi su takođe interpretirali moju knjigu Kraj povijesti i posljednji čovek (The End of History and the Last Man, 1992) kao neokonzervativistički traktat, onaj koji dokazuje prednosti pogleda da postoji univerzalna glad za slobodom među svim ljudima, koja će ih neizbježno voditi prema liberalnoj demokraciji i da mi živimo posred ubrzavajućeg, transnacionalnog pokreta u ime te liberalne demokracije. To je pogrešno tumačenje rasprave. Kraj povijesti je kraj rasprave o modernizaciji. Ono što je u početku univerzalno nije želja za liberalnom demokracijom, nego prije želja da se živi u modernom – koje je, tehnološki napredno i prosperitetno – društvu, koje, ako zadovoljava, naginje zahtjevima za političkim sudjelovanjem. Liberalna demokratija je jedan od nus-proizvoda ovog procesa modernizacije, nešto što postaje univerzalna aspiracija samo tijekom povijesnog vremena.

Kraj povijesti , drugim riječima, predstavlja vrstu marksističkog argumenta za postojanje dugoročnog procesa društvene evolucije, ali onog koji okončava u liberalnoj demokraciji prije nego u komunizmu. Prema formulaciji znanstvenika Kena Jowitta, neokonzervativistička je pozicija izražena u ljudima poput Kristola i Kagana, u kontrastu, lenjinistička; oni su vjerovali da povijest može ići dalje, s pravom primjenom moći i volje. Lenjinizam je bio tragedija u svojoj boljševičkoj verziji, a vraća se kao farsa kada ga prakticiraju SAD. Neokonzervativizam, i kao politički simbol i kao tijelo mišljenja, razvio se u nešto što ja više ne mogu podržavati.

 

Neuspjeh benevolentne hegemonije

Bushova administracija i njezine neokonzervativne pristaše nisu samo potcijenili teškoće ostvarivanja kongenijalnog političkog rezultata na mjestima poput Iraka; oni su također pogrešno tumačili način na koji će svijet reagirati na uporabu američke moći. Naravno, hladni rat je pun primjera onoga što vanjskopolitički analitičar Stephen Sestanovich naziva američki maksimalizam, gdje se u Washingtonu prvo radilo a legitimacija i podrška od svojih saveznika tražila tek nakon učinjenog. Ali u posthladnoratovskom se periodu bitna situacija svjetske politike promijenila na način koji je ovu vrstu demonstracije moći napravio mnogo više problematičnom u očima čak i bliskih saveznika. Nakon pada Sovjetskog Saveza, različiti autori poput Charlesa Krauthammera, Williama Kristola i Roberta Kagana, sugerirali su da bi SAD mogle koristiti svoje rezerve moći da bi sprovele svojevrsnu “benevolentnu hegemoniju” nad ostatkom svijeta, rješavaju probleme poput onih s odmetničkim državama s WMD (oružje za masovno uništenje), kršenja ljudskih prava i terorističkih prijetnji, onako kako budu dolazili. Pišući prije iračkog rata, Kristol i Kagan razmatraju hoće li ovaj stav izazvati otpore iz ostatka svijeta i zaključuju: “To je upravo zbog toga što je američka vanjska politika ispunjena neobično visokim stupnjem morala za koji ostale nacije nalaze da ga se trebaju manje plašiti od njezine drugačije zastrašujuće moći”.

Teško je čitati ove redove bez ironije u svjetlu globalne reakcije na irački rat, koji je uspio u ujedinjavanju velikog dijela svijeta u frenetičnom antiamerikanizmu. Ideja da su SAD hegemon dobronamerniji od ostalih nije apsurdna, nego postoje upozoravajuća znamenja da su se stvari promijenile u američkom odnosu sa svijetom puno prije početka iračkog rata. Strukturna je nesrazmjernost u globalnoj moći enormno uvećana. Amerika je nadmašila ostatak svijeta u svakom aspektu moći na marginu bez presedana, sa svojom obranom koja troši gotovo jednako kao ostatak svijeta zajedno. Čak i tijekom Clintonova mandata, američka ekonomska hegemonija izazivala je izuzetnu odbojnost prema američki dominiranom procesu globalizacije, često i kod dijela bliskih demokratskih saveznika koji su mislili da su SAD tražile da im nametnu svoj antidržavni socijalni model.

Postoje takođe i drugi razlozi zašto svijet nije prihvatio američku benevolentnu hegemoniju. Na prvom mjestu, to je pretpostavljeni američki ekscepcionalizam (american ecxeptionalism: američki osjećaj izuzetnosti), ideja da Amerika može rabiti svoju moć u slučajevima gdje drugi ne mogu zbog toga što je ona moralnija od ostalih zemalja. Doktrina prečeg prava (pre-emption) protiv terorističke prijetnje sadržana u nacionalnoj sigurnosnoj strategiji 2002. bila je ta koja nije mogla sa sigurnošću biti generalizirana kroz međunarodni sistem; Amerika će biti prva zemlja koja će prigovoriti ukoliko Rusija, Kina, Indija ili Francuska objave slično pravo jednostrane akcije. SAD su tražile zadržavanje procjenjivanja drugih, dočim nisu bile voljne svoje vlastito ponašanje dovesti u pitanje na mjestima poput međunarodnog krivičnog suda.

Drugi problem s benevolentnom hegemonijom jest domaći. Postoje jaka ograničenja u obraćanju pažnje američkog naroda za vanjske poslove i spremnosti da se financiraju projekti preko oceana, koji nemaju jasne koristi za američke interese. Jedanaesti septembar je promijenio taj račun na mnogo načina, jamčeći narodnu podršku za dva rata na Srednjem Istoku i veliko povećanje obrambenih izdataka. Ali trajnost podrške je neizvjesna: premda mnogi Amerikanci žele činiti ono što je neophodno da bi projekt ponovnog izgrađivanja Iraka učinili uspješnim, posljedice okupacije nisu uvećale javni apetit za udaljenim skupim intervencijama. Amerikanci nisu, u biti, imperijalan narod. Čak i benevolentni hegemoni pokadšto moraju djelovati nemilosrdno i oni trebaju zaustavljanje sile koja neće lako doći ljudima koji su umjereno zadovoljni svojim vlastitim životima i zajednicom.

Konačno, benevolentna hegemonija pretpostavlja da hegemon nije samo dobronamjeran, nego također i sposoban. Mnoge kritike iračke intervencije od Europljana i ostalih nisu bazirane na normativnom slučaju da SAD nisu dobile odobrenje od Vijeća sigurnosti UN, nego prije na vjerovanju da nisu izradile odgovarajući slučaj za okupaciju Iraka na prvom mjestu i da nisu znale što čine u pokušajima demokratizacije Iraka. U ovome su kritičari na žalost bili prilično dalekovidi.

Najosnovnija loša procjena bila je precjenjivanje prijetnje s kojom su suočene SAD od radikalnog islamizma. Iako su nove i prijeteće mogućnosti neustrašivih terorista naoružanih oružjem za masovno uništenje zapravo same predstavljene, zastupnici rata su pogrešno povezali ovo s prijetnjom predstavljenom Irakom i razmnožavanjem problema odmetničkih država generalno. Loša je procjena zasnovana djelomice krupnom greškom američke obavještajne zajednice da ispravno procijeni stanje iračkog programa oružja za masovno uništenje prije rata. Ali obavještajna zajednica nikad nije uzimala gotovo zloslutne poglede na prijetnju terorista/oružja za masovno uništenje, kao što su to činile pristaše rata. Precjenjivanje ove prijetnje je tada korišteno za opravdanje uzdizanja preventivnog rata kao centralnom ukrasu nove sigurnosne strategije, kao i čitave serije mjera koje su narušavale građanske slobode, od policijskog hapšenja do unutrašnjeg prisluškivanja.

 

Što činiti

Sada izgleda da je neokonzervativistički trenutak prošao, SAD trebaju iznovice promisliti svoju vanjsku politiku na nekoliko temeljnih načina. Kao prvi primjer, trebamo demilitarizirati ono što smo nazivali globalni rat protiv terorizma i premjestiti se na druge vrste političkih instrumenata. Mi vodimo snažne kontrapobunjeničke ratove u Afganistanu i Iraku i protiv međunarodnog džihadskog pokreta, ratove u kojima trebamo nadjačati. Ali “rat” je pogrešna metafora za širu borbu, otkada se ratovi vode punim intenzitetom i imaju jasne početke i završetke. Suočavanje s džihadskim izazovom jest više “duga, sumračna borba” čije jezgro nije vojna kampanja nego politička borba za srca i umove običnih muslimana diljem svijeta. Kao što nedavni događaji u Francuskoj i Danskoj sugeriraju, Europa će biti centralno bojno polje ove bitke.

SAD trebaju iznijeti nešto bolje od “koalicije voljnih” legitimirati svoje ponašanje s ostalim državama. Danas je u svijetu manjak učinkovitih međunarodnih institucija koje mogu dodijeliti legitimitet kolektivnoj akciji; stvaranje novih organizacija koje će bolje držati u ravnoteži dvostruke zahtjeve legitimiteta i učinkovitosti bit će primarna zadaća za dolazeće naraštaje. Kao rezultat više od dvjesta godina političke evolucije, mi imamo relativno dobro razumijevanje kako stvoriti institucije koje su podređene propisima, odgovorne i razumno učinkovite u vertikalnim silosima koje nazivamo državama. Ono što mi nemamo jesu odgovarajući mehanizmi horizontalne odgovornosti između država.

Konzervativna kritika u UN-u je sva tako uvjerljiva: dok je korisna za pouzdano čuvanje mira i operacija izgradnji nacije, UN manjka i demokratskog legitimiteta i učinkovitosti u postupanju s ozbiljnim sigurnosnim temama. Rješenje nije ojačati jedno globalno tijelo, nego prije unapređenje onoga što se pojavljuje u svakom događaju, “multi-multilateralni svijet” preplitanja i povremenoga nadmetanja međunarodnih institucija koje su organizirane po regionalnim ili funkcionalnim linijama. Kosovo 1999. je bilo model: kada je ruski veto spriječio akciju Vijeća sigurnosti, SAD i njeni NATO saveznici jednostavno su premjestili mjesto odlučivanja u NATO, gdje Rusi nisu mogli blokirati akcije.

Završno područje koja treba ponovno promišljanje i koje će biti najviše osporavano u dolazećim mjesecima i godinama jest mjesto demokratskog unapređivanja u američkoj vanjskoj politici. Najgore zavještanje koje može proizići iz iračkog rata moglo bi biti naglo vraćanje anti-neokonzervativaca koji bi udružili oštar zaokret prema izolaciji s ciničnom realističkom politikom postavljanja u liniju SAD-a s prijateljskim autokratama. Dobro je upravljanje, koje uključuje ne samo demokraciju nego također i vladavinu prava i ekonomski razvoj, kritičko prema mnoštvu ishoda koje mi želimo, od ublažavanja siromaštva preko bavljenja pandemijom do kontroliranja nasilnih sukoba. Vilsonovska politika koja obraća pažnju kako vladari postupaju s njihovim građanima jest stoga prava, ali ona treba biti informirana određenim realizmom koji je nestao iz razmišljanja prvog mandata Bushove administracije i njezinih neokonzervativnih saveznika.

Mi trebamo na prvom mjestu razumjeti da unapređenje demokracije i modernizacija Srednjeg istoka nije rješenje problema džihadskog terorizma; po svoj će prilici to učiniti kratkoročni problem gorim, kao što smo vidjeli u slučaju palestinskih izbora koji su doveli Hamas na vlast. Radikalni islamizam je nus-proizvod same modernizacije, što izrasta iz gubitka identiteta koji je propraćen tranzicijom u moderno, pluralističko društvo. Nije slučajno da je toliko mnogo terorista u skorije vrijeme, od Mohameda Ate 11. septembra preko ubice holandskog režisera Thea van Gogha do londonskih bombaša u podzemnoj željeznici, bilo radikalizirano u demokratskoj Evropi i intimno upoznato sa svim demokratskim blagoslovima. Više demokracije će značiti više otuđenja, radikalizacije i – da, na žalost – terorizma.

Ali veće političko sudjelovanje islamističkih grupa vjerovatno će se dogoditi bez obzira što mi radili, i to će biti jedini način da otrov radikalnog islamizma može konačno djelovati na svom putu kroz tijelo mudrih muslimanskih zajednica diljem svijeta. Dugo je vremena proteklo otkako su prijateljski autokrati mogli vladati pasivnim populacijama i neograničeno proizvoditi stabilnost. Novi se društveni akteri mobiliziraju posvuda, od Bolivije i Venecuele do Južne Afrike i Perzijskog zaljeva. Dugotrajan izraelsko-palestinski mir ne može biti izgrađen na korumpiranom, nelegitimnom Fatahu koji je stalno morao brinuti o izazovu Hamasa svom autoritetu. Mir se može pojaviti jednog dana od Palestinaca pokrenutih od bivših radikalnih terorističkih grupa koje su bile prisiljene suočiti se s realnostima upravljanja.

Ukoliko smo sigurni oko programa dobrog upravljanja, moramo pomaknuti naš fokus na reforme, reorganizaciju i odgovarajuće financiranje onih institucija američkog upravljanja koje doista unapređuju demokraciju, napredak i vladavinu prava diljem svijeta, organizacije poput State Department, U.S.A.I.D., National Endowment for Democracy i sličnih. SAD su igrale često odlučujuću ulogu u pomaganju kroz mnoge nedavne demokratske tranzicije, uključujući Filipine 1986; Južnu Koreju i Tajvan 1987; Čile 1988; Poljsku i Mađarsku 1989; Srbiju 2000; Gruziju 2003 i Ukrajinu 2004-5. Ali ključna je lekcija koju izvlačimo iz ovih slučajeva ta da Sjedinjene Američke Države ne odlučuju kada i gdje će se demokracija dogoditi. Po definiciji, autsajderi ne mogu “nametnuti” demokraciju na zemlje koje je ne žele; zahtjev za demokracijom i reformama mora biti domicilan. Unapređenje demokracije jest stoga dugoročni i oportunistički proces koji mora biti očekivan postupnim sazrijevanjem političkih i ekonomskih uvjeta, da bi bio učinkovit.

Bushova administracija je odšetala – zapravo ubrzano otrčala – daleko od zavještanja svog prvog mandata, tako očigledno opreznim višestranim pristupom koji je zauzela prema nuklearnim programima Irana i Sjeverne Koreje. Condoleezza Rice održala je ozbiljan govor u januaru o “transformacionoj diplomaciji” i počela s naporima za reorganizacijom nemilitarne strane vanjske politike establishmenta i dokument nacionalne sigurnosne strategije ponovo je napisan. Sve su ovo dobrodošle promjene, ali zavještanje prvog mandata Bushove vanjske politike i njezinih neokonzervativnih pristaša se toliko polariziralo da postaje teško imati razumnu debatu oko odgovarajućeg balansa američkih ideala i interesa u nadolazećim godinama. Reakcija protiv pogrešne politike može biti isto toliko štetna kao i sama ta politika, i takva reakcija jest povlađivanje koje si ne možemo priuštiti, danog kritičnog trenutka do kojeg smo stigli u globalnoj politici.

Neokonzervativizam, bez obzira kakvi su njegovi složeni korijeni, postao je neizbrisivo povezan s konceptima kao što su prisilne promjene režima, jednostranost i američka hegemonija. Ono što je sada potrebno jesu nove ideje, ni neokonzervativne ni realističke, o tome kako će se Amerika povezati s ostatkom svijeta – ideje koje zadržavaju neokonzervativno vjerovanje u univerzalnost ljudskih prava, ali bez svojih iluzija o učinkovitosti američke moći i hegemonije da dovedu do ostvarenja ovih ciljeva7

 

Izvor: Francis Fukuyama, America at the Crossroads: Democracy, Power, and the Neoconservative Legacy , Yale University Press, 2006 7

 

S engleskog preveo i priredio Mario Kopić