Jesen - zima 2006

  IZVOZ FRANCUSKE REVOLUCE U SVIJET
  Claes G. Ryn
 
 

Još od 11. septembra, predsjednik SAD-a poziva na upotrebu američke sile kako bi svijetom proširio navodno univerzalna načela “slobode i demokracije”. Na nedavnoj je turneji po Europi predsjednik Bush od Europljana zatražio podršku u ovom podvigu, rekavši da “naši ideali i interesi vode u istom smjeru”.

Koji je to točno smjer, nekoliko je dana ranije definirala Condoleezza Rice. U svojemu je pariškom nastupu Rice izjavila da su osnivače američke i francuske republike nadahnule iste vrijednosti – rekavši, u biti, da potječu od istog revolucionarnog duha. Premda povijesno posve pogrešan, taj je pogled sasma u skladu s ideologijom sadašnje vlasti. Dosada bi trebalo biti jasno da, barem po svojoj vanjskoj politici, predsjednik SAD-a nije nikakav konzervativac, nego jakobinski nacionalist.

Potaknut, vođen i podržan sveprisutnim konzervativcima, predsjednik je Bush usvojio ideologijom prožet misionarski duh koji neodoljivo podsjeća na jakobince koji su predvodili Francusku revoluciju. Prema njemu, načela “slobode i demokracije” po svijetu treba provoditi vrlinom ovjenčana američka sila. Francuski jakobinci su se isto tako smatrali vitezima vrline koji su branili univerzalna načela, među kojima su se isticale “sloboda” i vladavina naroda.

Nakon svega što je izjavio u svom drugom inauguralnom govoru, na konferenciji za tisak nakon toga, kao i u godišnjem obraćanju Kongresu, nema dvojbe kako Bush gleda na američku ulogu u svijetu. Širenje slobode i demokracije, kaže Bush, jest “misija koja je stvorila našu naciju”. Na konferenciji za tisak dodao je: “Očekujem da ću povesti svijet u tom smjeru”. A u godišnjem se obraćanju pozvao na “put Providnosti ( road of Providence )” i rekao: “znam da taj put vodi u slobodu” .

Neokonzervativci su stari američki ekscepcionalizam (osjećaj izuzetnosti, prim. prev.), koji je nekad preporučivao izolaciju od svijeta, pretvorili u agresivni, ideologijski gorljivi nacionalizam, samodopadnost ( smugness ) kojoj naizgled nema granica. Bush već dugo govori da su američke vrijednosti univerzalne svim ljudima: “Opstoji sustav vrijednosti s kojim nema kompromisa, i to su vrijednosti koje mi cijenimo. Ukoliko su te vrijednosti dobre za naš narod, tada bi trebalo da su dostatno dobre i za druge”. U godišnjem je obraćanju izjavio da “živimo u zemlji gdje se rađaju najveći snovi”. On i Amerika dobili su poziv da provedu volju Providnosti.

Ideja da se jedan vođa ili jedna zemlja mogu identificirati s voljom Božjom strana je kršćanskoj tradiciji, tradiciji koja inzistira na tomu da su ljudska bića grešna i da je ljudsko znanje u najboljem slučaju nesavršeno. Iako državnici, a i svi u načelu, trebaju napraviti mjesta za božanski duh svjesno se odričući grešnih motiva, ni osoba najčišćih motiva ne može u svijetu bezgranično komplicirane političke realnosti ustvrditi kako je razabrala Božju volju za čitav svijet. No, to ne priječi predsjednika Busha da pokazuje upravo onu vrstu ponosa protiv kojega je stara zapadnjačka tradicija – kako klasična tako i kršćanska – vazda opominjala.

„Sloboda” i “demokracija” mogu značiti veoma različite stvari. Predsjednik, njegova državna tajnica i njihovi neokonzervativni ideolozi te su riječi povezali s jakobinskom vjerom. Francuski su jakobinci bili sljedbenici Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je pisao da se “čovjek rađa slobodan, ali je posvuda u lancima”. Da bi se ljudi oslobodili, moralo je doći do uništenja naslijeđena društva i vjere.

Francuska je revolucija bila pokušaj provođenja u djelo Rousseauove ideje. Jakobinci su se oštro obračunavali sa “zlom”, giljotinirajući najviđenije predstavnike starog poretka. Njihova je nemilosrdnost naposljetku dovela do terora. Francuskoj je dodijeljena misija oslobađanja, misija koja je Europu i druge dijelove svijeta gurnula u dugotrajan rat.

Godine 1980. direktor je Kongresne biblioteke James Billington za naslov svoje knjige o revolucionarnoj vjeri uzeo frazu fire in the minds of men (požar u ljudskom umu). Ta je vjera uznemirila čitav zapadnjački svijet i naposljetku izrodila komunističku revoluciju 1917. godine. U svojemu drugom inauguralnom govoru, predsjednik Bush upotrijebio je tu istu frazu, “požar u ljudskom umu”, ali ne da bi odbacio revolucionarni impuls kao što bi se očekivalo od konzervativaca, nego da bi definirao američku težnju za slobodom. Tako se najjasnije identificirao s jakobincima. Postavlja se pitanje razumiju li predsjednik i pisci njegovih govora da je Bush, barem retorički, usvojio vjeru koja je proizvela neke od najmonstruoznijih režima u povijesti?

Komunizam je propao, no na njegovo je mjesto došla druga univerzalistička doktrina, novi jakobinizam. Razlika između francuskog i novog jakobinizma jest u tomu što je potonji za izbavljenje svijeta umjesto Francuske odabrao Ameriku.

U brojnim govorima i izjavama nakon 11. septembra, predsjednik je Bush jasno stavio do znanja da oružanu hegemoniju smatra prijeko potrebnom za ispunjenje američke misije. Tijekom su inauguracije, osiguranje - nekih trideset tisuća policajaca, vojske i agenata tajne službe - i drugi simboli zamišljeni kao projekcija nepobjedivosti i snage američke volje. Bila je to krunidba američkog imperatora, s puno više moći i ambicije od bilo kojega rimskog preteče. A za američku je imperiju ideologija neojakobinizma savršeno opravdanje.

Hvaleći inauguralni govor, neokonzervativni vanjskopolitički analitičar Robert Kagan je u Washington Postu (26.5.2002) pisao da se Amerika treba baviti vječnim, “univezalnim težnjama” i da je borba protiv terorizma “previše uska, previše ograničena” da bi bila “paradigma američke vanjske politike”.

Nakon kraha Sovjetskog saveza, neojakobinski su se neokonzervativci zalagali da Amerika iskoristi svoj status jedine supersile eda bi nametnula svoja načela. Zahtijevali su “moralnu jasnoću” u američkoj vanjskoj politici, jasnu podjelu između dobra i zla. Nakon 11. septembra, Bush je postao njihov najjači glas, uvukavši SAD u podvig koji je nazvao “globalna demokratska revolucija”. Rat je protiv Iraka, prema njegovim riječima, “prvi korak” u toj revoluciji. U nedavnim predsjednikovim govorima nema ni nagovještaja da ga je debakl u Iraku s desecima tisuća mrtvih i oskaćenih ponukao da dovede u pitanje svoj vrli nacionalizam.

Rijetko je kada jedna ideologija bila do te mjere ukorijenjena u glavnim medijskim krugovima jedne zemlje. Posebice kada je posrijedi vanjska politika, novi jakobinizam ima jako prisustvo u svim vodećim američkim medijima. Od tiska se ističe Wall Street Journal , ali dosta mjesta nalazi i u vodećim dnevnim i tjednim listovima: New York Times , Washington Post , Newsweek , Time i U.S. News and World Report . Od otvoreno političkih magazina, najjači glas predstavlja Weekly Standard , ali neojakobinski vanjskopolitički nazori dominiraju i do jučer konzervativnim magazinima tipa National Review .

U redovima “komentarijata” ( commentariat ), neojakobinska ideologija danas prevladava nad donedavno sveprisutnim, ako i rasplinutim i manje poletnim lijevim liberalizmom. Sveprisutna je i u institutima, posebice onima koji se bave međunarodnom politikom i pitanjima sigurnosti. Srce jakobinizma jest American Enterprise Institute . Na televiziji, kanal Roberta Murdocha Fox News najpouzdanije vuče neokonzervativni plug, ali ni druge mreže ne zaostaju. Predstavljajući se na radiju i drugdje kao pobjedonosni amerikanizam, neojakobinizam je stekao i milijune jurišnika među patriotskim Amerikancima.

Ono što prolazi nezamijećeno jest da, unatoč svojemu samousvojenom imenu, neokonzervativci sebe ne smatraju revolucionarnom, “progresivnom” silom. Njihova Amerika nije povijesna Amerika, s korijenima u Engleskoj i Europi; oni su formulirali novu, apstraktnu Ameriku, Ameriku koja je presjekla tijek povijesti.

„Proslava je Amerike....proslava revolucije”, piše profesor Harry Jaffa, vodeći učenik filozofa Lea Straussa, čiji se poklonici nalaze diljem Bushove administracije. Američka se revolucija u ime slobode možda čini blagom “u usporedbi s potonjim revolucijama u Francuskoj, Rusiji, Kini i drugdje”, kaže Jaffa, no ona je “svejedno najveći pokušaj inovacije u ljudskoj povijesti”.

Još jedan vodeći neokonzervativac, Michael Ledeen, koji je na scenu stupio kao savjetnik za državnu sigurnost u vrijeme Reagana, otvoreno predstavlja svoju viziju Amerike kao razarača opstojećeg društva. Ledeen kaže: “Stvaralačko je rušilaštvo naše drugo ime, kako našeg društva tako i inozemnih. Svakim danom rušimo stari poredak... Naši neprijatelji su vazda mrzili vrtlog energije i stvaralaštva koji ugrožava njihove tradicije... Moramo ih uništiti kako bismo proveli svoju povijesnu misiju”.

Neki od istaknutih neokonzervativaca zarazili su se revolucioanrnim duhom još kao marksisti, i unatoč “predomišljanju” još uvijek imaju duboko ukorijenjenu želju da rekonstruiraju svijet prema jednom uzoru – vlastitom. Jedan od razloga što sada vole kapitalizam jest što ga, kao Marx, drže učinkovitim razaračem tradicionalnih elita i društva.

Prema Irvingu Kristolu, koji važi kao “kum” neokonzervativaca, današnje SAD su “ideologijske, poput jučerašnjeg SSSR-a”. Njegov sin William inzistira da, kako bi provela svoje univerzalna načela u inozemstvu, Amerika mora imati ogromnu vojnu i državnu silu. Stoga stara konzervativna sumnjičavost spram snažne centralne savezne vlasti mora biti napuštena. Krisztol drži da je uloga neokonzervativaca “preobratiti Republikansku stranku i konzervativce uopće, protiv njihove volje” u vjernike toga novog koncepta vlasti.

Samo ime “neokonzervativci” za pristaše novog jakobinizma otkriva duboku zabunu. Suvremeni je konzervativni pokret nastao kao reakcija na univerzalizam jakobinaca. Otac konzervativaca, Edmund Burke, bio je engleski liberal, vigovac, naklonjen američkim kolonistima; smatrao je da su njihove žalbe protiv kralja i parlamenta sasma osnovane. S druge pak strane, Burke se strastveno suprotstavljao Francuskoj revoluciji i jakobinskoj misli, držeći je izrazom nepovijesnog, tiranskog duha i neobuzdane želje za vlašću. Za Burkea, “sloboda” nije bila apstraktan pojam.

Tvorci su američkog ustava, poput Burkea, slobodu vezali za određene naslijeđene tradicije, ograničenu i decentraliziranu vlast, samokontrolu, umjerenost i spremnost na kompromis. Jakobinska je “sloboda”, tomu nasuprot, nesmetano opravdavala imperijalnu vlast.

To je “sloboda” čiji je najglasniji pobornik George W. Bush.

 

S engleskog preveo Mario Kopić

 

 

* Claes G. Ryn je profesor političkih znanosti na Katoličkom univerzitetu u Washingtonu, predsjednik Nacionalnog instituta za humanistiku i autor knjige America the Virtuous: The Crisis of Democracy and the Quest for Empire . 7