Jesen - zima 2006

  RATNI PREDSJEDNIK
  Siegfried Buschschlter
 
 

ko postoji neka izjava Georga Busha koja pogađa srž njegova mišljenja i djelovanja, tada je to zacijelo ona u kojoj on kaže: “Ja sam ratni predsjednik” / I'm a war president/. Izgovorena je u jednom intervju s moderatorom NBC-a Timom Russertom u emisiji “Susret s tiskom” emitiranoj 8. februara 2004. No to nipošto nije bio spontani odgovor na jedno pitanje moderatora. “Ja sam ratni predsjednik” zvuči kao credo, poput izjave Johna F. Kennedyja: “Ja sam jedan Berlinac”.

Kada u Oval Officeu donosi vanjskopolitičke odluke Bush, kako u spomenutom intervjuu reče, uvijek na umu ima rat. Američki narod mora znati da ima jednog predsjednika koji vidi svijet onakav kakav on jeste: “ja vidim opasnosti koje postoje i mislim da je važno da se suočimo s njima”. Slijed misli jedne začuđujuće logike. Bush koji svijet vidi onakav kakav jeste, pun opasnosti, očekuje da ga, u njegovom samoodređenju kao ratnog predsjednika, taj isti svijet slijedi kad se on s njim suoči. No ne samo da ga svijet već dugo ne slijedi već mu tu podršku uskraćuju i mnogi Amerikanci. Sredinom prošlog mjeseca podrška mu je došla u onu zonu u kojoj se nalazio Richard Nixon pred svoju ostavku.

Američki narod vidi svijet drugačije nego njegov predsednik i nigdje to nije jasnije nego u viđenju razvoja događaja u Iraku. Bilo da je riječ o ustanku ili prijetećem građanskom ratu Bushova administracija govori samo o pobjedi. Situacija je: “jako, jako dobra u svakom pogledu”, objasnio je nedavno Peter Pace, šef generalštaba, u jednoj televizijskoj izjavi. Donald Rumsfeld je na jednom brifingu u Pentagonu nadmašio sebe kada je, u svom slobodnom stilu, optužio američke medije za negativnu sliku Iračkog rata i pretpostavio da i iza toga stoji Al-Qaida. Američki ambasador Zalmay Khalizad je jedini priznao da su SAD bile te koje su svojom invazijom otvorile Pandorinu kutiju. Nepristrasni posmatrač će lako uočiti da je prvih dana i tjedana nakon napada od 11. septembra 2001. načinjena gomila grešaka, pogrešnih procjena i namjernih podmetanja. Ne treba previdjeti ni Bushov pokušaj da se Irački rat predstavi kao nastavak rata protiv terora, a sve uvijeno u formu “preventivnog rata”. SAD su preventivni napad na Irak mogli opravdati samo dokazivanjem da se u rukama Saddama Husseina nalazi oružje za masovno uništavanje. Bez tih i takvih argumenata, koje spoznaje tajnih službi nikako nisu dokazivala, sva ostala dokazivanja o povezanosti Saddama i Osame bin Ladena stajala bi na klimavim nogama i teško da bi mogla poslužiti kao izgovor   za jedan “preventivni rat” onako kako je on formuliran u “Strategiji nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država” iz septembra 2002. Ono što je trebalo biti jedna “preventivna akcija” izrodilo se u nešto mnogo više od jednog problematičnog preventivnog rata.

Pri tome, kako su mnogi i pretpostavljali, oružje za masovno uništavanje uopće nije bio pravi razlog za rat. Saddam se imao skinuti s vlasti jer su neokonzervativci htjeli izmiriti otvoreni račun iz prvog zaljevskog rata. Saddam je morao biti odstranjen ne zato što je predstavljao prijetnju za SAD već zato što je prema viđenju neokonzervativaca bio prepreka uspostavljanju novog poretka na Bliskom istoku. Samo s jednim demokratskim Irakom je, prema njima, moguće demokratizovati čitavu regiju.

Neokonzervativci pri tome nisu računali da slobodni izbori mogu dovesti i do neželjenih rezultata (poput Hamasa). U američkoj političkoj literaturi se žučno raspravlja o tome da li uvođenje liberalne demokracije traži i uspostavu zapadnjačkih vrijednosti poput tolerancije i pluralizma. Ono što je u međuvremenu postalo sasma izvjesno jest to da zvijezde nisu baš naklonjene transplantaciji demokracije vojnom silom.

Od napada izvedenog 11. septembra Georg W. Bush neprestano naglašava kako je ovaj događaj stubokom izmijenio njegov način razmišljanja. Pritom na početku bijaše rečenica, čija pozadina do današnjeg dana nije oslobođena velova sumnje, “America is under attack”, “Amerika je napadnuta”. Bile su to riječi Andrewa Carda, šefa štaba Bijele kuće, izgovorene na uho njegovom predsjedniku u trenutku kada je doznao da je još jedan avion udario u drugu kulu Svjetskog trgovinskog središta. U tom trenutku George Bush se nalazio u učionici jedne osnovne škole na Floridi. Kada je stigla vijest o udaru prvog aviona, on je još vjerovao da se radi o udesu ili o grešci pilota. S drugim avionom postalo je jasno da se radi o terorističkom napadu. I kako je reagirao njegov šef štaba? Kako je kasnije tvrdio, on se prvo sabrao, a potom priopćio predsjedniku dvije stvari u jednoj rečenici koja je kasnije pretočena u jedan novinski komentar – “A second plane hit the second tower”, “Drugi avion je udario u drugu kulu”. Redakcijski komentar je glasio “Amerika je napadnuta”. Koliko je takav komentar vjerodostojan, najbolje govori činjenica da predsjednikovi pratioci u tom trenutku uopće nisu znali za druga dva oteta aviona i da su o tome doznali tek na putu za zračnu luku.

Jedini “ušni svjedoci” ove sudbonosne rečenice o “napadu na Ameriku” su sam Andrew Card i Georg Bush. Uvijek kada govori o tim trenucima on naglašava kako mu je odmah bilo jasno kako se Amerika nalazi u ratu. Njegovi neposredni iskazi nakon toga (sjedio je nepokretan u učionici još pet do sedam minuta), u kojima se govori o očiglednom terorističkom napadu, govore nešto posve drugo.

Tek dan nakon toga počelo se govoriti o ratu. Riječi “mi smo u ratu” su trebale postati predsjednikova čarobna formula koja je trebala voditi njegovu vanjsku i unutrašnju politiku. Kao ratni predsjednik, Bush je dobio široke ovlasti. On može čak, kako jednom reče njegov pravni savjetnik, narediti i upotrebu mučenja. Do takve naredbe nije došlo, ali jest do Guantanama i Abu Ghraiba.

U svom drugom mandatu Bush, uz pomoć svoje nove ministrice vanjskih poslova, pokušava umanjiti štetu tako što reaktivira savezništva i konzultira se sa saveznicima umjesto da ih stavlja pred svršene činjenice. Condoleezzi Rice olakšava posao to što su Donald Rumsfeld i Dick Cheney osjetno izgubili na utjecaju. Cheney, zloslutnik i tvorac crnih ovaca u jednom, još može da prijetiti mulama vojnom akcijom kad god mu se to prohtje, no Bushova administracija, sada, igra na kartu diplomacije, u čemu Condoleezza Rice jamačno usko sarađuje sa svojim predsjednikom.

U tom kontekstu mogli bi biti od koristi savjeti Paula Pillara, bivšeg šefa za analistiku CIA za područje Bliskog istoka i južne Azije. Američka vlada ne zna sigurno da li iranski režim teži stvaranju nuklearnog oružja. “Odveć su često analitičke procjene tretirane kao činjenične tvrdnje”, rekao je on nedavno pred Council on Foreign Relations u Washingtonu. Inače Pillar ne vjeruje da se USA nalaze na putu za rat s Iranom. Unatoč svoj ratnoj retorici nema uvjerljive opcije za jedan vojni udar. Amerika i svijet će ostati pošteđeni puno toga, ako samoproklamirani ratni predsjednik još jednom, prije kraja svog drugog mandata, ne prospe u vjetar mudri savjet Johna Quincyja Adamsa. “Amerika slavi one koji se bore za slobodu i nezavisnost” - rekao je šesti predsjednik Sjedinjenih Država 4. jula 1821. godine - “no Amerika ne luta po svijetu tražeći čudovišta   kojima želi doći glave”.

 

( Aus Politik und Zeitgeschichte , Bonn, 14/2006).

 

 

S njemačkog preveo Mario Kopić